HARIS HOJKURIĆ: Ranije u mjesecu maju mi dolazili na vrata u pola jedan naveče pa sam se, hvala Bogu, spasio skačući kroz balkon. Oca su tukli, sve ga udarali drškom pištolja po glavi, a rahmetli majku i sestričnu koja je kod nas spavala nisu dirali. Prijetili su 'sad ćemo vas pobiti', ali mati je imala neku snagu i hrabrost pa bi im rekla 'pobijte, u vašim smo rukama i to možete uraditi samo jednom'. Kad su vidjeli da nema straha, kuknjave, plača oni prestadoše prijetiti.

I dođe i taj dan u ljeto '92-e da se mora napustiti svoj rodni grad. Vidim sve ode u helać. Sretoh tako jedan dan rahmetli hadžiju Kikić Mehmeda kraj Gradskog mosta:

- Dragi hadžija šta je ovo, sve pada, šta će biti s nama?

Na vijestima gledamo Zvornik, Foča, Višegrad gore, već smo čuli za Prijedor, Kozarac, Sanu... Kaže mi mirnim glasom, ne boj se, Allah je s nama! Rekao je Mehmed Fatih da će se u Bosni ezan čuti do Kijametskog dana..... I meni nakon tih njegovih riječi bi k'o nekako lakše. Kao da mi je ogroman teret skinuo s prsa. Allah ga za njih nagradio. Još koju progovorismo, poselamismo se i svak na svoju stranu.

U Banjaluci se inače puno psovalo. I to one najgore, najružnije psovke. Da Allah sačuva. Nisi mogao proći od kuće do škole da nisi čuo makar deset psovki svaki dan, sa svih strana. Da ljudi 'ne vjeruju' to sam i mogao razumjeti, ali šta onda toliko psuju ako ne vjeruju, ako toga za njih nema, ako ne postoji...psuju ono što 'ne postoji', e to već nikako nisam. Koliko sam se samo puta upitao: Bože dragi pa ko je ovdje lud? Ili sam ja ili su ovi oko mene, jer sam svo vrijeme osjećao kao da živimo u paralelnim svjetovima, kao da se ne dodirujemo, ne prožimamo, gotovo da ništa zajedničko nemamo... I ja kao dijete na svaku tu psovku u sebi viči: da Bog da ti Allah platio, da Bog da te Božija strijela stigla, da Bog da te Bog kaznio, i sve tako.... Međutim, kad ovaj mali kijjamet započe, gluho i daleko bilo, dobro zažalih što sam ikad ikoga kleo, jer uz suho izgori i sirovo, što bi narod rekao. Što, bolan ne bio, Harise nisi vikao: da Bog da te Allah na pravi put uputio, da Bog da ti Allah pameti dao, da Bog da se ti sebe i svojih dijela zastidio pa se i popravio, da Bog da se pokajao i čestit postao... eh, reko da je pameti do kadije, ko što je od kadije, kasnije se premišljam.

Ranije u mjesecu maju mi dolazili na vrata u pola jedan naveče pa sam se, hvala Bogu, spasio skačući kroz balkon. Oca su tukli, sve ga udarali drškom pištolja po glavi, a rahmetli majku i sestričnu koja je kod nas spavala nisu dirali. Prijetili su 'sad ćemo vas pobiti', ali mati je imala neku snagu i hrabrost pa bi im rekla 'pobijte, u vašim smo rukama i to možete uraditi samo jednom'. Kad su vidjeli da nema straha, kuknjave, plača oni prestadoše prijetiti.

I govorila im je da oca ne tuku, da ga puste, da je star i bolestan, senilan, pod tabletama i sl. Naravno ništa od toga nije bilo istina osim da je bio malo u godinama. U svom životu, a evo i meni je već podosta godina, nisam zdravijeg čovjeka od njega upoznao. On niti je pio kakve tablete, niti je bio senilan, niti je išao doktoru ili da ga je šta bolilo, patilo kao što ljudi deveraju sa pritiskom, masnoćama, prostatom, šećerom i sl. Hvala Bogu bio je zdrav ko dren, vitalan, čust....

Ferhadija prije rušenja

A i u toj tragediji i strahu što insan preživi bilo je i komičnih trenutaka, ne dao ih Bog više nikom.

Dok su tako preturali po knjigama nađoše jednu veliku od Hide Bišćevića sa slikom ajatollaha Homeinija na naslovnoj strani, a zvala se "U ime Allaha" pa kad ko čavke zagraktaše: gledaj ovog i ovaj ovdje došao, ma vidi ga samo, otkud on ovdje... a kad su našli fes kojeg sam kupio 15 septembra 1990. u Velikoj Kladuši, tek onda su počeli da viču i da se nadvikuju kako u veću "tursku" kuću još ušli nisu, pa našli Kur'ane, islamske knjige, tespihe, serdžade, ali ništa ih ko taj fes nije iziritiralo i uznemirilo; to im je bilo nešto posebno, da ga gledaju, drže u rukama, okreću, prevrću, komentarišu: pa gledaj fes, pa i fes imaju, pa vidi fes, pa fes, fes, fes, fes... i slušajući ih tako, kako galame i fes spominju ocu više dodijalo i kaže im: šta vam je ljudi Božiji, šta ste više na taj fes navalili, pa i Vuk Karadžić je na glavi fes nosio!
A onda mu se onaj jedan policajac okrenu u lice i drčno reče: nemoj stari sad da ti nogu otkinemo pa ćeš i ti hodati ko Vuk Karadžić.

Da ga grebo Vuk Karadžić - dobaci drugi cerekajući se sa strane.

Svu su kuću prerovili i kad su na jednom mjestu našli nekih 500 tadašnjih njemačkih maraka, što sam bio sakrio, obradovaše se, uzeše ih i odoše. Ja se ujutro opet preko balkona vratim u kuću, uzmem nešto stvari i bježi kod jarana na Hiseta.

Helem nejse, nije prošlo ni par dana čujemo mi izginuli srpski policajci kod stanice Mejdan. Zaboravih jel' ih bilo trojica il' četvorica. I to poubijali se međusobno. Valjda se napili, nisu se mogli dogovoriti kako će plijen podijeliti, a pri ruci puni automati i jedan po drugom beli raspali.

Oporavio se u mene otac, spremi se, pa od mrtvačnice do mrtvačnice da vidi jesul' to oni što su njega tukli. I vidi - jesu.

Priđe on i ocu od onog jednog, izjavi saučešće, da nebi bio sumnjiv šta tu radi, i lijepo izađe, sjedne na bicikl i kući. Poslije sve narod po banjalučkim džamijama pričao kako su četnici istukli Husu i kako su onda Bogme svi odreda izginuli. Elhamdulillah.

Mora da je taj haber došao i do njih jer ga više do kraja rata u Banjaluci nisu dirali. Tek kad su došli ovi iz Knina, pobjegli pred Olujom 1995., oni su ga opet istukli i tad su mi roditelje i iz stana istjerali. A potom i iz Banjaluke. Šta je bilo s njima (četnicima) ne znam, ali sam siguran da ni oni nisu dobro u životu prošli. Allah im platio za ono što su zaradili, a On plaća, sigurno je, najbolje.

Hvala Bogu otac se oporavio i od tog drugog premlaćivanja, gdje je jedva živ ostao. Sve mu je krv, kako mi je mati kazivala, i na nos i na usta išla, a gotovo je mjesec dana bio nepokretan. Neke su posljedice ipak ostale: primjetio sam da malo sporije misli i govori, a i kad bi se toga sjetio znao je tiho, nečujno zaplakati. Nikada nikoga nije kleo pa nisam čuo ni da je tada. Najviše što bi iz sebe pustio bio je duboki uzdah. I znao je reći: biće vremena za sve, a najviše za kajanje.

Šest godina nakon toga obavio je hadž, da bi 2008. godine preselio u svom rodnom gradu, Tešnju, u koga se vratio nakon 60 godina izbivanja po svijetu. Volio je igrati šah i umro je u šahovskom klubu iza ikindije namaza igrajući partiju šaha, a da onaj partner s kojim je igrao, nije ni primjetio kada je on ispustio dušu. Ukopan je u haremu Raduša pokraj oca i majke, djeda, nane i ostale rodbine.

Dženaza rah. Huseina Hojkurića

Nastavit će se....