Robert Bobi Fišer, velemajstor i Milan Jovičić, nacionalni majstor

Robert Bobi Fišer, čovjek ili genije, koji je promjenio sve, kada je riječ o šahovskoj igri i primatu. Njegovom pojavom u šahovskoj areni, nekako je i svijet postao opčinjen šahovskom igrom, te na svojstven način je doživljavao veličinu i vrijednosti ovog velemajstora, „prvog“ i najvećeg na svijetu. Fišer je postao zvijezda šahovske igre, borac uz rame sa svjetskim profesionalnim bokserima, poput Muhameda Alija i drugih, ali na 64 polja šahovske ploče.

Prisjećam se ovog genijalca i šahovske svjetske gromade, iz neposrednog susreta na šahovskoj ploči, kao i neposrednih događanja u vezi sa njegovom ličnošću.

Kada se čovjek, iz bilo kojih razloga, nađe u neposrednoj blizini čovjeka i genija, kakav je bio Bobi Fišer, često se prisjetim stare narodne izreke ,“Sa kim si, onakav si...“ možda pomalo i prepotentno, neznalcima, može da zvuči, ali se ipak, bar po neka mrvica njegovih kvaliteta prisvoji i koristi.

Kako sam, kao visoki intelektualac, stručnjak u svome inžinjerskom poslu, poliglota i svjetski čovjek, imao prilike čestog putovanja u mnoge strane zemlje, kao i poduži boravak, na stručnoj specijalizaciji, u bivšem Sovjetskom Savezu, često sam to koristio, za svoja saznanja i obrazovanja, o izvorima, radu i uspjesima poznate Sovjetske šahovske škole i njihovih znanih i priznatih velemajstora, koje je i izrodila ova škola.
Pored normalne moje porodične ljubavi, u životu i radu, znatan vremenski period sam posjećivao i mojoj drugoj ljubavi, koja se manifestovala u šahu i šahovskoj igri. Tako su i moja pok. supruga, kao i moja djeca i unuci moji, igrali taj voljeni i omiljeni šah. Sa šahom se družim od moje šeste godine, a danas mi je , još malo pa osamdeseta, što je sasvim dovoljno i pouzdano vrijeme i iskustvo, za upoznavanjem neviđenih mogućnosti i tajnovitosti, na ova 64 polja, kao i njenog okruženja.
U periodu, moga rada na obrazovanju tehničara elektrotehničke struke, u post dejtonskom periodu, kako sam između mnogih stručnih predmeta, mojim budućim tehničarima predavao i predmet Mikroelektronika, to sam se u ovo vrijeme napretka informatičkih tehnologija, veoma angažovao na tehnologiji i principima i mogućnostima, primjene tzv. „čipova“ u sistemu kompjuterizacije, posebno njihovim memorijskim mogućnostima. Kao, višegodišnjeg zaljubljenika i aktivnog igrača na šahovskoj ploči, te kao stručnjaka iz informatičke tehnologije i primjene kompjuterske memorije, a to je jedinstvena mogućnost, da radim na spoznaji i poređenju dvije memorije, ove normalne ljudske i memorijske kompjuterske .U tome, slijedi svakako obilata spoznaja, veoma korisna, za obične besmrtnike, koji nisu tako duboko ili nikako zagazili u ove domene spoznaje, dakle, drugom prilikom.
No, vraćajući se na Fišerovu istorijsku borbu za svjetsku titulu, sa Borisom Spaskim, krajem ljeta 1972. godine u Rejkjaviku na Islandu, želim istaći taj svjetski spektakl, koji je okupirao sve televizijske kuće i mnoge značajne svjetske medije. Bio je to svakako, neobičan duel i borba dvije škole šaha, različitih shvatanja života i šahovske teorije, može se reći i filozofije pristupa istome.. Posebno, za nas starije, koji se izuzetno sjećamo tog hladnoratovskog stanja i odnosa dva suprostavljena bloka, a mora se priznati da se isto prenijelo i na vrhunac borbe na šahovskoj ploči, na Islandu, između istoka i zapada, odnosno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih država.
Imao sam već priliku 1970. godine u Mostaru, da se susretnem neposredno sa Bobi Fišerom, na simultanci, koju je tom prilikom održao sa našim šahistima, na 25 šahovskih ploča. Sam rezultat i nije toliko bitan, u odnosu na neka moja, neposredna saznanja, o genijalnom velemajstoru Fišeru. Što bi rekli naši stari: „Ako laže koza, ne laže rog“ tako se i na ovoj slici, upravo vidi velemajstor Fišer u igri, a preko puta i moja malenkost, u toku igranja ove simultanke.

Moram priznati, da sam se povodom njegovog dolaska i učešća na simultanci, nekoliko dana ranije, intezivno pripremao. Upravo sam, koristeći datoteku moga kompjutera, tražio partije i varijante u sistemu otvaranja, koje je on i rijetko gubio, te sam se odlučio za tzv. francusko otvaranje, po uzoru na partiju koju je Fišer gubio od velemajstora Ulmana. Međutim, nisam imao sreće, iako je prihvatio ovaj sistem otvaranja, ali su moje subjektivne grešeke u toku partije, dovele do konačne moje predaje.
Međutim, poslije odigranog meča, sa rukovodstvom kluba „Mostar“ i sa Dimitrijom Bjelicom, otišli smo sa Fišerom na zajedničku večeru, u to vrijeme veoma poznati restoran „ Han „ u Počitelju, nedaleko od Mostara .Detalj, koji me je ovom prilikom izuzetno fascinirao, pored višesatne diskuuej sa velemajstorom na razne teme, svakako je i trenutak, kada sam postavio pitanje Fišeru: „Velemajstore, da li je istina da je M.M. imao dobitak protiv vas“. Samo me je tom prilikom, upitao, na kojoj je ploči igrao igrač M.M. Kada sam mu odgovorio, sve nas prisutne, velemajstor Fišer je jednostavno oduševio, a mi smo ga tako poslušno slušali, da se ni muha nije mogla čuti, a zašto? Jednostavno, velemajstor Fišer, je ovom prilikom u analizi svoje partije, na ploči br.19. protiv M.M. ispisao i cijelu knjigu, koju će, veoma brzo, bistri i snalažljivi Dimitrije Bjelica zvanično i izdati u komercijalne svrhe?
Upravo je i ovo jedan očiti primjer, savršenstva i mogućnosti ljudske memorije, koju iskazuju vrhunski šahisti i ovom prilikom je to demonstrirao, Bobi Fišer.
Vraćajući se, na moje neposredno interesovanje za istinski uzbudljivi početak međusobnog duela, Fišera i Spaskog, u Rejkjaviku, pomalo je smiješno, ali istinito, da sam ovim povodom izgubio, prilikom opklade, jedno pečeno jagnje.



Naime, moj radni kolega iz firme Aluminij, inžinjer tehnolog, gospodin Vitković, ponudio mi je opkladu za pečeno jagnje, da ovom prilikom pobjeđuje Fišer i pored početnog vodstva Spaskog od dva naprema nula. S obzirom, što priznajem, da sam pod dugogodišnjim uticajem „sovjetske škole šaha“ nekako bio više naklonjen Spaskom, bio sam i njegov fan ili navijač. Suština je, da je i konačni rezultat od 12,5 : 8,5 za Fišera, bila i konačna pobjeda Fišera i njegova titula svjetskog prvaka, a ja sam normalno ispunio i svoju obavezu, te smo zajednički pojeli pečenog janjca, u kafani na Čekrku, u blizini firme „Soko la“.
Sve su ovo, tako prijatna i nezaboravna prisjećanja, sa izuzetnim ponosom , privilegijom i čašću, da mogu i svojim unucima, danas ili sutra pričati, kako sam to ja sa Robertom Bobi Fišerom, imao priliku susresti se i igrati neposrednu šahovsku partiju.
Život, rekao bih veoma kontraverzne javne ličnosti, koja zahvaljujući i brojnim medijima postaje i ostaje idolom, mnogih šahista i zaljubljenika šahovske igre. Svakako je riječ o izuzetnom talentu, ali se ipak njihov dvoboj i rezultat pobjede, mistificirao u rat i pobjedu između Rusije i Amerike, jer se suštinski i nije nikada ni prekidao, aktuelan je i danas sa drugim akterima.
Fišerov put ka vrhu „Olimpa“, koji je ujedno bio i put bez povratka, kako na šahovski tron, isto tako i sve ono što ga je kasnije očekivalo do kraja života. Poslije kvalifikacija, sa nevjerovatnim pobjedama protiv Larsena i Tajmanova, sa rezultatom po 6: 0, kao i pobjede protiv Petrosjana od 6,5 : 2,5, Fišer se kavlifikovao za meč sa Spaskim, jula 1972 godine, na Islandu.
Kada je 1975. godine trebao braniti titulu svjetskog prvaka protiv Anatolija Karpova, Fišer je postavio neke uslove; „ da meč bude do 10 pobjeda, bez računanja remija i bez ograničenja broja partija, da u slučaju rezultata 9:9 on zadrži titulu.Kako međunarodna šahovska federacija, pod snažnim uticajem „Sovjetske elite ili škole“ nije prihvatila ove uslove, čime je uticala na odlazak u izolaciju Bobija Fišera, jednog od najvećih šahista u istoriji ove igre.
Fišer je poslije osvajanja šahovske titule i njenog gubljenja, nepune dvije godine kasnije, postao i protivnik Amerike i njenog totalitarnog režima.
Kako je već i poznato, poslije meča 1992 godine na Svetom Stefanu i Beogradu, sa Spaskim, Fišer je napustio Ameriku i nikada se, do svoje smrti na Islandu, nije vratio u Ameriku. Postao je tamo, „persona non grate“, te je kao emigrant bio u Mađarskoj i na Filipinima, da bi poslije zatvaranja u Japanu, dobio pasoš Islanda, gdje je uz tugu i bol brojnih obožavalaca širom svijeta, daleko od rodne grude, bio sahranjen.
Moramo priznati, da je svijet šaha imao svoju kometu sa neizmjernom svjetlošću, koja se brzo i ugasila. Kako i zašto, duga je to priča i analiza, ali u svakom slučaju ostala je neotkrivena i neshvaćena.
Da li je i konačno Fišer ostao kao žrtva sospstvene mentalne pogrešnosti, pa i tvrdoglavosti, a ne kao primjer trijumfa izuzetnosti.
Fišerov doprinos afirmaciji šahovske igre, stvaranja ambijenta i organizovanja šahovskih turnira, uslovima igranja sa dovoljnom svjetlošću, kao i adekvatno finansijsko vrednovanje uspjeha svih šahista, neizmjerni su doprinosi kvalitetu sveobuhvatne šahovske igre, što istinski nije postojalo prije njegove pojave.
Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost.