Mirsad MAHMUTOVIĆ: Političarima, državnicima i vjerskim vođama poručujem – učinite nešto konkretno na ovom planu! Ako zauzimate dva radna mjesta, odmah jedno napustite, a drugo neka popuni jedan mladić ili djevojka koji itekako mogu biti marljivi i vrijedni. Ako si u penziji a zauzimaš jedno radno mjesto, idi svojoj kući, posveti se porodici i unučadi. Neće država a ni zajednica propasti bez tebe, budi siguran. Ovo su konkretni potezi i pozivi za ostanak mladih u ovoj zemlji, sve drugo je laž i demagogija.

Svakodnevno na političkom i vjerskom polju djelovanja slušamo i gledamo priču o zabrinutosti naših velikana zbog odlaska građana ove zemlje u druge države Evrope i svijeta. Podaci o odlasku, naročito mladih, zastrašujući su za BiH, s obzirom na činjenicu da su mnogi građani ove zemlje za vrijeme rata poginuli, izbjegli pa i nestali, tako da im se i nakon 25 godina ne zna za trag. Odlaze mladi, stari, muški, ženski, odlaze Bošnjaci, Srbi i Hrvati, odlaze muslimani, katolici i pravoslavci, Romi i ostali, praktično odlaze svi, ko god može. Kada porazgovaramo sa našim komšijama i prijateljima o odlasku, većina odobrava taj čin i razmišlja o odlasku. Dosad nisam pročitao ozbiljnu analizu o ovom problemu i nisam pročitao da se neko od naših sociologa, filozofa i drugih na ozbiljan način bavi ovim fenomenom. Politički lideri hrvatskog naroda često kažu da Hrvati odlaze zbog toga što su u BiH ugroženi, nisu jednakopravni nema trećeg, tj. hrvatskog RTV kanala. Srbi će reći zato što BiH kao zemlja nema perspektivu, a Bošnjaci po navici šute, odmahuju glavom i pomalo se bave statistikom i sve se na tome završi. Svi ti razlozi uistinu ne stoje, jer Hrvati odlaze i iz Hrvatske, gdje ima na desetine hrvatskih kanala, gdje žive u svojoj državi i gdje su jednakopravni, Srbi odlaze iz Srbije, gdje imaju neku perspektivu itd. Pa zbog čega ljudi odlaze iz ove zemlje?

Rekao bih da ljudi odlaze najviše zbog nepravde, nezaposlenosti i društva koje svakodnevno urušava osnovne postulate zdrave sredine. Potrebno je detektovati te anomalije koje tjeraju mlade ljude na odlazak. Evo nekih:

- Oni što javno plaču i ukazuju na problem odlaska mladih iz zemlje su zapravo pravi krivci takvog stanja. Većina takvih dušebrižnika radi a vrlo često obnašaju po nekoliko funkcija i zauzimaju po dva i više radnih mjesta. Takvi su pretežno članovi raznih komisija, upravnih odbora i sl. tako da njihova mjesečna primanja iznose po nekoliko hiljada KM. Kod tavih obično rade supruge i ostali članovi porodice.

- Koliko samo ljudi koji su penzionisani i koji mogu solidno živjeti od svoje penzije i dalje rade, bolje reći smetaju po kancelarijama, jer im je izgleda svagdje bolje već kod njihove kuće ili stana. Kada ovo kažem, mislim na sve institucije u zemlji - političke, državne a Boga mi i vjerske. Na desetine pa i stotine radnih mjesta se popunjava na takav način.

Kome ostavljamo ovu zemlju?

Država je za narod ono što je kuća ili stan za jednu porodicu. Da bi se ta kuća održala u životu, neophodna je konstantna njega, pažnja ili održavanje. Ko god ima kuću, dobro zna šta sve treba činiti da bi ta kuća bila iole mjesto smiraja i života. Tako je isto sa državom. Ljudi očekuju da im država bude zaštitnik, da bude od koristi i da ga čuva. Eh, da bi država bila takva potrebno joj je pružiti odgovorajuću pažnju. Dakle, prvo je pitanje šta ja trebam dati državi da bi država dala meni. Šta ljude udaljava od ljubavi prema državi? Nije sigurno neimaština koliko je nepravda. Ako živimo u državi gdje mladi čovjek treba podići kredit da bi se zaposlio, ako je gotovo nemoguće doći do posla bez neke jake štele ili partijske knjižice, ako su diplomanti i magistranti prisiljeni raditi poslove srednjoškolca pa i niže i sl., onda je sasvim sigurno da će mladi čovjek biti ljut na svoju državu i da će nastojati napustiti je. Nažalost, to se i događa. A naš Poslanik Muhammed, a.s., učitelj cijeloga čovječanstva, rekao je da je svaki čovjek dužan boriti se za svoj prostor, domovinu ili činiti hidžru. Jer Allahova zemlja je prostrana. Ovo drugo je sigurno lakše i zbog toga se mnogi opredjeljuju na odlazak. Boriti se za svoju zemlju i njen prosperitet je teška ali časna zadaća svakog zdravog i normalnog čovjeka.

Političarima, državnicima i vjerskim vođama poručujem – učinite nešto konkretno na ovom planu! Ako zauzimate dva radna mjesta, odmah jedno napustite, a drugo neka popuni jedan mladić ili djevojka koji itekako mogu biti marljivi i vrijedni. Ako si u penziji a zauzimaš jedno radno mjesto, idi svojoj kući, posveti se porodici i unučadi. Neće država a ni zajednica propasti bez tebe, budi siguran. Ovo su konkretni potezi i pozivi za ostanak mladih u ovoj zemlji, sve drugo je laž i demagogija.