Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Teme

Prikaz romana "Sjene i zablude", autor Ilijaz Dudić
PRILOG BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNO-UMJETNIČKOJ FAKTOGRAFIJI
Autor: Husein Tokić
Objavljeno: 25. August 2017. 16:08:52

Ilijaz Dudić: SJENE I ZABLUDE,(Roman, BMG Tuzla, 2016).


Društvene okolnosti radnje i događaja

U ime Bošnjaka društveni sistem OCA i SINA, (svih naših naroda i narodnosti), nigdje do sada književno-dokumentaristički i na takav ironičan način nije (od)slikan, kao kod ovog (za sada) nažalost manje poznatog bošnjačkog pisca. U ovom romanu a čija je potka ranija zbirka pripovijedaka „Rog i svijeća“ sa likovima i događajima koji se iz zbirke sele u roman, odslikan je skoro pa sav period tog CR(K)VENOG sistema JUGOSLOVEN(STVA)IZMA-TITOIZMA do samounistenja, ali bez faze „sovhozacije i koljektivizacije“ i kokuznih kulučkih čudovišta neprijatelja Države i društva (sistema) iz bošnjačkog sela. Faktografski književno slikano čini se tačno onoliko koliko ga je proživio autor prostorno i vremenski, a iz koga je progovorila veoma zrela književno spisateljska percepcija i recepcija i talenat koji piščevu refleksiju psihe u formi pisane riječi pretvora u (sa)življenu sliku čitaoca-konzumenta, (sa tog), prostora i vremena. Takvom konzumentu se čini dok čita djelo da ga je on pisao i „seli se“ radnjom iz jednog lika u drugi i ne ostavlja ga dok ga ne pročita.
Junaci Dudićevog romana su (današnji) Bošnjaci sela sjeveroistočne i većeg dijela sjeverne Bosne gdje Bosanska posavina počinje lagano da se krivi i penje u brda. Prostor događaja i događanja je izmješten dijelom na prostor kome su inače oduvijek „ekonomski gravitirala“ sva ova sela pa i ovo.
Ljeti se išlo odavde danima pješice „Prijeko“ i „u Šumu“ da bi se preživjelo. (Preko Save. U Slavoniju (Šlavoniju), na „kopanje“ šećerne repice ili žita-kukuruza ili sječu drveta. Ove jezičke termine razumiju samo još danas stariji žitelji ovog bosanskog područja.) To su područja seljaka bezemljaša i sirotinje. Nerijetko neki od ovih bezemljaša su iz „Šume“ vraćani u sanducima i tako „ukopavani“, bez obeštećenja broja ostalih dječijih gladnih usta. “Prijeko“ se išlo odavde i sa ranim proljećem i krajem kasne zime kada u ovim selima nestane „žita“ za hranu i „piće“ za goveda“ kada se u mnogim porodicama trošio „posljednji mijeh hrane“. Zanimljivo je da nikada niko od njih nije pričao zašto u selima (Bošnjaka) ima toliko bezemljaša i zašto niko ne zna pročitati šta piše na rijetkim natpisima djedovih nišana i zašto su škole bile rezervisane za učitelje iz Srbije i Crne Gore a „anafalbetske tečajeve“ odmah poslije rata „(o)držale“ (h)odže.
Seljak je čuvar nacije po kriterijima bošnjačkog komšiluka i susjedstva. Zašto Bošnjak - seljak kulturološki nema potrebu da priča ostaje i dalje ovaj fenomen bez odgovora. Nije li pričanje pamćenje a u pamćenju se može prenijeti laž kao istina a nepravda kao kivnja a kad bi se posegnulo za istinom onda se ispravlja nepravda; a ispravljanje takve nepravde je ulazni input da se prekidaju vlastiti i tuđi životi. Lakše je Bošnjaku šutiti i trpjeti.
Čuo je poslije onog rata i slušao čitav period mira kao i danas iz komšiluka i s desna i slijeva prijetnju „Da nije bilo Tite ne bi bilo ni vas muslimana“ i u njemu je još duboko ukorijenjenu manipulaciju koju potvrđuju njegovi sunarodnjaci kao istinu „da nije bilo Tite ne bi bilo ni nas Muslimana“. U sistemu društvenih vrijednosti oslonjenim na temelje tri stuba vjere u sistem; “Otac“ (autoritet božanstva, kult ličnosti), „Sin“ (vojska, policija ) i „Sveti duh“ (ideologija miksa teorije Marxa, Engelsa, i prakse Lenjina i Staljina sa ideološkim antifašizmom), svi su tražili vještice, (unutarnjeg i vanjskog neprijatelja).
Dakle u takvom sistemu-poredku društvenih vrijednosti ostao je nepriznat kao vanbračno dijete SH titoizma, temeljni i središnji narod zajedničke Države i Republike Bosne koji je istina bio pod zaštitom Oca i zahvaljujući Svetom duhu. Otac je izmislio je i stvorio sve,sistem, pa i „struju“ tj „eljektrifikaciju“, i onaj autobus „koji se okreće“ u predmetnom selu romana. On sve vidi, sve zna, uvijek je na svakom mjestu, mi smo njegovi on je naš; i sve je počelo i počinjalo u svijetu pa i kod nas od ovog Oca i božanstva „koje ne ide u ćenifu“.
Tako je historija Bosne i Bosna počinjala sa ovim trojstvom cr(k)venog ideološkog titoizma - SH antifašizma. Dotle ništa nije bilo. Nije bilo ni Nepriznatih. Bili su samo Priznati u Bosni. I to tako kao da su (od)uvijek bili u Bosni. Svuda i svagdje bili su samo neprijatelji sistema „naših“ naroda i narodnosti.
Sve je bilo pod kontrolom svetog duha i samo je Sveti duh imao je pravo rasteretiti ideološki SH fašizam pa zgniječenim i Nepriznatim, (Turcima i ustašama kao unutarnjem neprijatelju), podmetati i vjerski fašizam tipa „mladomuslimanstvo“.
Niko nije znao gdje je počinjao i počivao a gdje završavao Otac, gdje gdje Sin, gdje Sveti duh. Sveti duh je oblikovao Sina.
Svi su neizmjerno voljeli Oca, naročito „vanbračna“ od Oca Zakonom nepriznata Djeca. (Današnji Bošnjaci). Historijski neupitno hrlili su kao narod zbog novog historijskog SH kopilanja u Bosni da budu pod Sjenom i zaštitom Oca.
Niko kao Bošnjak nije volio „Oca i Sina naših svih naroda i narodnosti“ – druga Titu. Do bolesti paranoje i šizofrenije kao Rifat i Haša. Većina Bošnjaka ga (nažalost) voli i danas. (Haša je radi simetrije i paralele šizofrenije u oponašanju idola „pokondirena naša žena sa punđom Prve drugarice, Titinice- Jovanke.)
Niko kao Bošnjak nije volio JNA i Miliciju, taj treći stub SH jugoideološkog antifašizma. Niko kao Dudić do sada nije odslikao kult vojnika JNA u bošnjačkom narodu i njenu unutarnju strukturu u kojoj je Velija mogao „dobaciti“ (samo) do zastavnika. (Mogao je i do generala. U jednoj pripovijetki zastavnik Velija oblači „napuštenu generalsku uniformu JNA čiji je vlasnik poodavno „među ugroženim i predaje praznu kasarnu ustašama“.)
Niko kao Bošnjak u svom naivnom internacinalizmu opasno nametane teze „Bosne - Juge u malom“ sa nepoderivim, (nacionalnim) šarenilom “tigrove kože“ nije iz sve duše volio više sve što je zajedničko do samomržnje svoga. (Čak i identiteta). Baš kao i danas, sedam decenija poslije, vidljivi su recidivi bolesti bolesnog društva.
U bolesnom društvu trebalo bi da bude i bolesno (bošnjačko) selo.
Dudić nam upravo otkriva ni „špansko ni Potemkinovo“ već naše, bošnjačko selo u vremenu „jugoslovenskog socijalizma, titoizma“ na jedan novi način sa književnom rentgen snimkom uticaja tog sistema društvenih vrijednosti na pojedinca i kolektivitet. Bolje reći Dudić nam danas ironično ovdašnjim originalnim humorom ni Kundere ni Nušića osvježava pamćenje na magič(js)ki (soc) realizam bivstvovanja, postojanja i življenja bošnjačkog identiteta - (sela) nestvarnog i nerealnog sa danasnjeg društvenog stanovišta. Književna stereotip-teorija bi rekla „magični realizam po Markesu“. Književnik Dudić se faktografijom tom našem bošnjačkom odnosno bosanskom selu ne smije. Dudić se smije nenamjerno-faktografski, antiideološki uticaju jugoideologije na marginalizirani bošnjački kolektivitet i pojedince u njemu kao objekat kolektivne marginalizacije. U ideološki marginalizovanom kolektivitetu postoje svakako i marginalizovani pojedinci koji su „ćalovine“: a žrtve ideološke paranoje i šizofrenije. Pomoću tih „ćalovina“ marginalizovani (bošnjački), kolektivitet lakše živi svoje teško a realno stanje, u magnovenju i zabavi, ismijavajući te pojedince do nemilosti bezosjećaja, praveći se ili ne primjećujući da (ni)je žrtva sistema. Tako da kolektivitet ide duhovno svojim putem a šumom, a sistem svakako drumom.
Kroz biografski zapis glavnog lika Muse i njegovih roditelja Haše i Rifata, brata Haruna i zajedničke seoske lude sjeveroistočne Bosne, (rah. Jusufa Mušinog u nekim selima zv Mrveni a niko ne zna zašto, okićenog velikim brojem nevješto napravljenog ordenja i odlikovanjima poredka, među kojima je bilo i odnekud par originala), zrcali se i prelama historijska sudbina Bosne i bošnjačkog kolektiviteta općenito.
Musa je, (u romanu), dva puta zanijemio i tri puta progovorio. Prvi puta kao izgubljeno malo dijete u zbjegu prošlog rata kada je predsobom vidio CRKVENOG „boga“ u formi čovjeka. Musa je zanijemio izbjegavši četničko klanje sakrivši se iza zaštite suknje vojvodine žene. Spasila ga je kako književnik kaže utroba i grč maternice a što je Musa kao prirodna nejač detektovao kao miris materinske zaštite koji se nije razlikovao od mirisa nerotkinje vojvodine žene. Musa je drugi puta progovorio po završetku onog rata kada je „dekretom“ morao se vratiti „svako na svoje“ i bio vraćen biološkoj majci Haši. Otac mu Rifat čitav rat poslije četničkog napada na zbjeg „bio je negdje“ i vratio se na bijelom konju tvrdeći da je bio u partizanima ni manje ni više do „samog Tite“... Da se Rifat nije ovoliko opasno i bolesno „približio“ pod sjenu Božanstva ne bi bio „ćalovina“. Kolektivitet (selo) ćalovini, pola (o)prašta.
U ovim bošnjačkim selima svjedokom sam niza „Rifeta“ koji su „pripadnost“ Svetom duhu dokazivali „boračkom“ penzijom kada su već temelji sistema bili podobro „bolesni“; i Sveti duh i Sin, a i Otac .Ustvari Nepriznatim, (podrazumijevalo se), samo po sebi, nametnuto je Sistemom oduzimanje prava na SH jugoideološki antifašizam.
Oca (naših naroda i narodnosti) čuvali su gardisti a to su samo oni iz familija koje imaju borački rodoslov. Kako je Musa primljen u Gardu, Rifatova šizofrenija od Titove sjene je podebljana.
Musa je drugi puta u romanu zanijemio „na Brionima“, vidjevši CRVENO Božanstvo u (kupaćim) gaćama, nedozvoljeno i opasno mu se približivši; slučajno donoseći cigarete fotografu koji je tražeći blaženi prirodni osmijeh, oronulog starca na plaži, „za široke narodne mase“. Fotograf dočekao i zabilježio taj „incidentni osmijeh izazvan Musinom reakcijom strahopoštovanja. Slika je (poznata) i) objavljena ali bez Muse u kadru. Paranoja oficira Musi nadređenog natjerala je strahom obojicu u bijeg od tog božanstva-kao čudovišta. Poslije toga Musa je prošao svu vojnu psihološko-psihijatrijsku proceduru ispitivanja vojnog „zabušanta“ i kao nijem „nesposoban“, vraćen kući, kao pokvaren predmet ili islužen konj. Selo je imalo svoje metode provjere simulanta i utvrdilo da je nijem ali da nije za zajedničku ....- seosku ludu.
Musa je znao popraviti sve potrebno selu pa čak i onaj autobus „socijalističkog napretka“ u zabačeno selo kojeg je prvog dana kao poluispravnog dovezao Obren a kojeg je kao ratni plijen kasnije odvezao u „četničku jedinicu“.Da ironija bude veća Musa je i nijem, opet „prodro u Sistem cr(k)venih vrijednosti “ napravivši skoro svakom bošnjačkom selu rečenog prostora radiostanicu. Dudićev (ili neki) Musa je (na)pravio, sela koristila za „želje i pozdrave“ naročito onima što su „na privremenom radu“ u inostranstvu i u Zemlji, (zagrebačka Čistoća, rudnici; Trbovlja, Velenja, Raše i Labina) i naravno za organizaciju i poziva na mobu i selima potrebnih obavještenja. Kome (o)prašta selo, (o)prašta i Država.
Matematička stabilnost SH jugoideološke ravni definisana na (tri tačke), svetom trojstvu, kultu ličnosti vojske i partije, izdržala je kao dvonožac bez Oca, čak jednu deceniju.
Rifet je živio samo sedam dana duže od svog Božanstva. Na očevoj dženazi Musa je po viđenju slike sa Briona stare 20 godina bez njega u kadru,drugi puta progovorio; - „Vidio sam Titu u kupaćim gaćama! ... Sve je ovo laž!“...- Po vlastitoj želji Rifatu su stavili nišane sa petokrakom. Petokraki je na Hašin zahtjev u praskozorje rata pred smrt u skladu sa „demokratskim promjenama“ 10 g. kasnije dodan polumjesec.
Dudićevi geografski toponimi su istiniti. Svi su gradovi gradovi ali jedan grad je Grad. Samo Grad (Gradačac) ima Hadžiefendijinu vodu-izvor, pored dzamije „Husejnije“, uz sami mezar neznanog šehida. Moja generacija i generacija zavičajnog pisca Dudića je zatekla tihu skrivenu imaginarnu podjelu između „čaršinlija“ - Građana i onih „odozgo“ - seljaka-„brđa“.
Zbog toga su oni „odozgo(r)“ izbjegavali čak i „farz vakat -džuma namaz“, izuzev rijetkih.Onim „odozgo“ neko ili nešto, nametnuo kompleks, (identiteta), da su zaista se u svom gradu se osjećali kao na „neprijateljskoj teritoriji“. Upravo su odslikani onako kako je bilo. Simboli Grada - Gradina i Džamija su im bili nametnuti kao historijska krivica i teret o vratu a morali su proći kroz najmanje dvije kapije Gradine „da plate porez i u cjelodnevnim dugačkim redovima čekati da kupe gumene opanke makar za svoje bosonoge prvačiće“
Pisac učinak jugoideološkog sistema – pišući knjiiževno umjetničku faktografiju, bez analize dodaje; a koja sa ove vremenske distance se pretvara sama po sebi u umjetničku imaginaciju. Tako Bošnjaci kao osnivači svih gradova u Bosni i čuvari Bosne pa i osnivači Grada žive zaista markesov imaginarni realizam-život. Faktografijom se filtrira imaginarni bošnjački realizam življenja na ovim prostorima u efektnom u Bošnjaka prvi puta oslikanom vremenu „Firauna“.
Kod zavičajnog pisca Grada - Kikića je ta imaginacija je (jugo)ideološki obojena. Kikić je poginuo od jedne od boja ideje za koju pisao. Kikić je sam pobio ideološki svoje likove socijalnim opisom statusa „bezemljaša“ i nivoa svih likova vlastitog naroda čije je glavno zanimanje „proizvodnja“ „arlaupčadije“. Tako je Grad i Kula-Gradina i Zmaj zamjenom teza postao poznat po Kikiću (pa čak i do danas).
Ne treba biti nepravedan; i „Zmaj od Bosne“ je od „čaršinlija“ „koji su kupili svo VRIJEME ovog svijeta“ dobio početkom osamdesetih „zasluženi“ historijski nezaborav sa likom i slikom na flaši šljivovice od 40% alkohola.

Bošnjaci a posebno „čaršinlije“ su (pr)imali novu vjeru; u Oca (i sina) i svetu snagu duha „tigrove kože“.Husejnija džamija je zaobilažena u širokom luku od svih izuzev rijetkih pojedinaca.
U hladu sjene kolektivnog bogooboženja i zablude bošnjačka sela i Grad sa gornjim i donjim Šehitlucima je napadnut „bezrazložno“, upočetku iznutra; a kasnije izvana milionima projektila kratko i dalekometne artiljerije od čuvara Svetog duha. Na nišanu su posebno i uvijek bili „neprijateljska teritorija“; Gradina, Zmajeva džamija“ i Šehitluci. Glavni junak „mucavac“ Musa ostavši bez uže porodice matere Haše, oca Rifata i brata Haruna „koji je poginuo u velikoj nikad nerazjašnjenoj rudarskoj nesreći, (Dobrinja!?)“, protjeran iz svog sela sa spašenim zečevima u sepetu tražio je u haosu zbjega jednog takvog dana među zidinama Gradine Petru i Malog kao jedine članove svoje porodice“. Kćerku Obrada-četničkog vojvode, (vozača „socijalističkog“ autobusa za selo-sa okretnom stanicom,) i njeno vanbračno dijete sakriveno u „turskom“ selu, u praskozorje rata „da se vlasi ne sjete“. Ne mareći za opasnost i detonacije granata na izbezumljenost uplašenih slučajnih prolaznika na lokaciji Gradine „sahranio je kao ljudsko biće“ jednog od zečeva u sepetu pogođenih gelerom.
Opsada Grada i naiva vjere u „tigrovu kožu“ zahtijevala je nove Šehitluke, (Mahmut mahala dod.aut.), jer su postojeći bili na vidiku druge boje „šarenila tigrove kože“. Grobovi su kopani unaprijed,istih dimenzija. Ubijeni su sahranjivani sada samo noću najčešće samo sa kaburdžijama i hodžom.Toga se teroristi „nisu sjetili“ a i ako se sjete manje je na greblju ubijenih. Musa je čitav rat pripadao jednoj „radnoj smjeni kaburdžija.“ Branioci i žitelji Grada su „književno“ sahranjivani „po Markesu“ a radi se o čistoj bošnjačkoj faktografiji. Može se reći da je pisac ostavio Bošnjacima i Bosni a posebno zavičaju i rodnom Gradu historijski istinit roman o njihovim zabludama i življenju u (tuđoj) sjeni, na margini, ali to nije „Provincija u pozadini“.
Dudić je uspio kroz biografski zapis jedne naše bošnjačke porodice faktografski odslikati ironijski posljedice sistema Cr(k)venog „Bogooboženja“ i sjenu i zabluda pojedinca i (zgniječenog bošnjačkog) kolektiviteta.
Po svršetku rata Musa je sa hodžom prvi povratnik u spaljenom selu na prvom poslu; čišćenju zaraslog mezarja.Ostaje čitaočevo pitanje književne analogije sa legendom da je Musa a.s. mucao po dobijenoj Prvoj Objavi ljudima da ne budu životinjska vrsta.




„LUSTRACIJA“ RECENZIJE
Da ne bi Dudićevi junaci i faktografija „poginuli“ od sjena-recidiva recenzije (jugo)ideologije kao ideološkog antifašizma i bili pogrješno historijski smješteni i optuženi u rušioce i izdajnike političkog sistema „antifašističkih društvenih vrijednosti“, potrebno je „demokratski“ po čitanju djela izvršiti recenziju recenzije. Zanimljivo da tzv. aktualna, „profesionalana i stručna ocjena“ onog „šta je pisac šćeo kazati“; piščeve likove i kolektivitet, prostor i vrijeme događaja, skreće i trpa u „nacionalistički“ voz, poznatom jugoideološkom „metodom samokritike“, „demokratskog centralizma“. Čini se da recenzent nije pročitao ili u rukopisu nije imao sam naslov romana - „Sjene i zablude“.
Tako po recenziji mati glavnog junaka Haša „je žena ropskog patrijahalnog poretka“ a što je sh jugoideološka-titoistička matrica (aktuelna i danas) za (neslobodnu) ženu Muslimanku (zbog mahrame). Recenzija nezna da je mahrama „izum“ BIBLIJE. U sjeni bolesnog crvenog „bogooboženja“ naprotiv Haša je prva uve(z)la u selo (mojih prvih predaka iz romana, dod.autor), novu „kulturu“ - „Jovankinu punđu“. Jovankina punđa bio je i ostao dugo zaštitni znak modela gradske tj „socijalističke“ žene. Glavna-centralna-motiv ironija romana, (Jovankina punđa) ,kao metod spisatelja je upravo suprotna recidiv-stavu recenzije. Haša nije Nušićeva „pokondirena tikva“, a nije ni postala „gospođa ministarka“, da bi bila „udvarač vlastodršcima“: već lik bolesti efekta bogooličenja „cr(k)venog“ autoriteta sistema u kojem nestvarno i (ne)slobodno preživljavaš identitet.Juriš „sistema“ na mahramu muslimanke kao simbol „zatucanosti“ ,bilo je političko-kulturološko “rješenje važnog“ društvenopolitičkog problema“. Takve „muslimanke“ su za sistem „progresivne“, a ne „udvarači novim vastodršcima“. Bolesnicici u cr(k)venom „bogosluženju“. Haša (i Rifat) tako (ni)je živila pod BIOLOŠKOM zaštitom „Boga“ - Oca (Tita) i Duha svetog (bratstva i jedinstva) kao član (ne)postojećeg, (nepriznatog ni po imenu i prezimenu), kolektiviteta. “Da nije bilo njega (Tite) ne bi bilo ni nas muslimana“. Kolektivitet koji je imao pravo na život bez prava na identitet.
Nadalje Haša je „licemjer i glumac“, (izdajnik još recidiv ideje) ,jer je, na Rifatov nišan pored petokrake dodala polumjesec i postala „zakleta vjernica“. Haša nema pravo na „tobeizaciju“ i izlaziti iz SJENE (tuđeg identiteta) već ostati dervatom ideološke ZABLUDE . Rifat je „glumac i lažov“; a za selo, (kolektivitet) „ćalovina“; jer u sistemu aktuelnih društvenih ideološko-„antifašističkih“ SH vrijednosti zajedničko pravo pripadnosti cr(k)venom „antifašizmu“ politički je oduzeto Rifatovom kolektivitetu-selu.
Dokumentaristička i historijska građa romana predstavljena književno-umjetničkom uspjelom percepcijom piščeve refleksije metodom ironije liči sa ove vremenske distance na imaginaciju življenja bošnjačkog kolektiviteta. Sa ove vremenski bezopasne ideološke distance likovi i događaji ne hodaju granicom „subverzije“, jedino ako nije ironija kao metod subverzije, jer pisac dokumentuje autentičnu sliku, bez analize uzroka lomove sistema autokratije i demokratije, Sve je svedeno na jezgrovitost - „u glavi blokade stvaraju barikade“; a ne za zamjenu teza i stavova recenzije koja ne shvata da su fašizam i ideološki antifašizam tasovi jedne vage identičnog društvenog sistema.

PS. Po „smrti“ „CRVENOG BOGOOBOŽENJA“ u predmetno selo sa okolinom bilo je i u ovom kao i prethodnom ratu puno izbjeglih iz Podrinja ispod noža CRKVENOG BOGOOBOŽENJA.
U „završnim operacijma oslobođenja Jugoslavije od fašizma ovo iz romana „socijalističko selo sa zadnjom autobuskom stanicom“ je zapaljeno 1944/45. od „proletera“ IV ARMIJE generala Koste Nađa. Susjedno „srpsko“ selo ostalo je netaknuto.Možda to autor romana (ne)zna. U sistemu crvenom bogosluženju je stolovao; pop-vladika Njegoš (sa duhom „Obilićevog bogooboženja“), Andrić, dobrim dijelom; Selimović, Sušić, Kikić, Kulenović i dr. Po Noelu Malcolmu Sušić je svojim parergonstvom otvorio „posljednji pokolj nad Bošnjacima“.
Oni više, (i danas), ne stoluju u predmetnom selu; jer „neradi“ škola,nema (bošnjačke) djece.
Kažu „pojeo“ ih kult-božanstvo AGRESIVNOG KONZUMERIZMA, a tamo gdje ih bude „poješće“ ih; gore pobrojane „antifašističke književne veličine“ i gardisti „bošnjačke“ recenzije bez jugoideološke lustracije, po kojoj je glavni lik Musa između ostalog i jedna vrsta „seoskog“ Don Kihota... (!?). Ostaje gorak utisak čitaoca koji je živio u tom vremenu i (na tom) prostoru da pisac, (koji je živio u tom vremenu i na tom prostoru), nije „šćeo kazati“ ironijskom autorefleksijom „rog je mrak, svijeća je svjetlost“, postignuvši univerzalnost umjetničke poruke i pouke.“Svevažeća“ rezenzija poznatim „metodom književne „(samo)kritike“, „ka-za-zuji“ od zamjene teza kada je zaista, (u recenzentovom vremenu), ovako uspjeli roman mogao biti optužen za „rubove političko ideološke subverzije“. Kažu „samokritika je svako pljuvanje iznad svoje glave u kojem vlastita pljuvačka ne pada na zemlju“. Zar nam nije pala na glavu univerzalnost književno-umjetničke samokritike; Meše, Sušića, Kulenovića, Kikića, isl.



Ostali prilozi:
» DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA
Mr Halil Markišić | 22. September 2017 17:52
» MOJ PUT U SREBRENICU
Zijad Bećirević | 10. September 2017 22:03
» GUSINJE I PLAV, GRADOVI PAŠA I BEGOVA
Ibro Mehmedović | 08. September 2017 14:05
» DUŠANU ŠEHOVCU PUNA USTA KURZA
Esad Krcić | 28. August 2017 20:12
» NA KRILIMA LJUBAVI I MIRA
Senada Đešević, prof. | 20. August 2017 01:42
» NATJERALI SU MAMU DA GLEDA DOK ME SILUJU
Danas.rs | 16. August 2017 15:45
» BIHAĆKI STARAČKI DOM VILLA „ADRIANA“
Zijad Bećirević | 11. August 2017 14:05
» ŽIVIMO ZA NAŠU BOSNU
Zijad Bećirević | 06. August 2017 16:57
» ILADŽ LICE AMRE DOKTORICE
Said Šteta | 02. August 2017 01:13
» ŠEHID IL' GAZIJA, GAZIJA IL' ŠEHID
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. July 2017 19:09