Promotori i autorica: Senada Đešević, Rasim Gutić, Tea Selimaj i Alen Čekić

PROFESORICA UREDILA UČENICI ZBIRKU PJESMA: Promocija zbirke pjesama "Između redova" autorice Tee Selimaj, održana je 17. augusta 2017. u Domu kulture u Plavu. Profesorica bosanskog jezika i književnosti, Senada Đešević, svojoj učenici uredila knjigu, kao i lekturu, korekturu i napisala recenziju.
Promocija je bila izuzetno propraćena na kojoj su prisustvovale mnoge istaknute ličnosti. Na promociji je bio i sekretar Ministarstva prosvjete, Omer Mehmedović.




Pored profesorice Đešević, promoteri su bili književnik Rasim Gutić i Alen Čekić, prof. muzičke kulture.
Stihove su čitali učenici: Fahreta Cecunjanin, Edis Markišić i Enes Markišić. Moderator je bio Dženan Đešević, student.

Spot za promociju je uradio Adis Pejčinović, snimatelj i montažer. Muziku je birao Alen Čekić, prof. muzičke kulture i time obogatio književno veče.

Koktel je priredio Rifat Balić, direktor JU SMŠ "Bećo Bašić" - Plav.



U nastavku objavljujemo recenziju zbirke pjesama.

---

RECENZIJA: Senada Đešević, prof.

NA KRILIMA LJUBAVI I MIRA

Senada Đešević i Tea Selimaj ĐEŠEVIĆ: I kada čitalac pomisli, da kroz ispušteni krik nezadovoljstva, gubi vjeru u ljude, život, ona (Tea Selimaj) nas optimistički ohrabruje činjenicom, da život ipak treba živjeti, i ubjeđuje, da nadvaladava smrt. Hrabro izlazeći iz svijeta sumornih boja, stvara pjesme obojene vedrijim, humanijim, ljudskim bojama, dajući optimizam i nadu čovjeku (Ljudi nijesu ptice, Volim, Obrati pažnju, Danas... ). Posebno u pjesmi (Ljudi nijesu ptice: Sa bojom zastave / Što pokazuje sreću / I život cijeli), u kojoj voli život, trajanje dobra, narastanje snage, i radosne širine duše, koja doseže do neba.

Poezija Tee Selimaj, predstavlja ispovijest mlade poetese, prikazanu kroz njene unutrašnje nemire u iščekivanju ljubavi, i priželjkivanju mira. Poput Puškinove Tatjane, hrabro, bez iole stida, ona ljubav iskazuje javno. U suprotnom, bila bi samo na gubitku. Time je njeno srce ogromno, jer je ona ta koja voli, ne samo njega, već i čitav svijet. Stoga je spremna da oprosti, jer ne želi da bude poražena. Ona sebe daje zarad istinske ljubavi, ostavljajući ljudske tragove za sobom. Svjesna koliko pruža, pokušava da pomogne i drugima, da vole i šire ljubav. Vapeći i izražavajući želju za susretom i zajedničkim životom sa voljenom osobom, opstankom čovječanstva, pokazuje da je ljubav neuništiva, da prkosi vremenu, zaboravu i smrti, da su ljubav i mir jedini spas za čovjeka, i da pomoću njih možemo ispuniti život i ostvariti pravu sreću.
Zbirku pjesama Između redova predstavaljaju dva ciklusa, koji na lapidaran način prikazuju motivsku strukturu pjesama: Volim i sanjam i Zastava boje mira.
U prvom ciklusu, pod nazivom Volim i sanjam, a koji sadrži osamnaest pjesama, pjesme se nižu kao niska od bisera, bogate različitim motivima i životnim situacijama, kroz iskrenost pjesnikinje, koja ljubav, kao najljepše i najdragocjenije osjećanje, koje čovjek može da pruža i prima, pokušava da oslika kroz stihove, ne prezajući od veličine i jačine udarca, koji joj zadaje osoba koju voli. Njoj godi osjećaj da voli i da bude voljena, prikazan u pjesmama (Kao, Nijesam vjerovala), i olako prihvata činjenicu da su prolaznost, zaborav, sjećanje i snovi sastavni dio života, te da nije kraj svijeta, ako mora život nastaviti, bez osobe do koje joj je stalo. Kod nje ljubav nije strast, a bez strasti „nema“ ljubavi. To je platonska ljubav koja ima snagu i moć. Moć, koja joj daje šansu da prihvati mane, koje razumom ne čini. Moć, da bude ono što nikada ne bi bez ljubavi činila, da prašta, čeka, moli, čezne (Uvijek: Gledaj je kao mene /Grli je kao mene Ali daj da ja budem/ Ona koje ćeš se sjetiti, Mjesec: I zamišljam tebe/ Tvoj topli zagrljaj/ Da smiri čežnju/ I nemire moje... ).
Ljubav je toliko uzvišeno stanje kod mlade Tee, koje iako nije često uzvraćeno, tu je da se bez uslovljavanja, da, pruži, uzvrati i ništa više. Ona sluša svoje srce, prateći miris, iskrene ljubavi, za kojom jedino vapi, a koja je često neshvaćena, u trenutku vremena. On se „kocka“ njenim snažnim osjećanjima, poput oluje, često ih shvatajući olako, ne vidjevši njihovu čistotu. Čežnja će za njim ostati i nakon njegovog odlaska, priželjkujući i sanjajući ga, spremna da cio život njemu posveti:
(I: Jer dala sam sebe, Kad bi znao: Da ću te uvijek voljeti/ Da bih voljela da imamo jedan život, Želim sa mnom: Želim sa mnom da dijeliš zore/ I želim sa mnom da dobiješ bore), sve dok ne dobije najljepši i najvredniji dar od Boga, ljubav, koja joj udahnjuje toplinu i spokojstvo (Kao: Za mene si sve što imam / Najljepši mi dar od Boga/ ).
Čitalac na trenutak pomišlja da Tea zaboravlja momente kada je bila srećna, kada je njegov osmijeh otapao njenu staklenu dušu (Ne sjećam se: Ne sjećam se/ Ko smo bili), ne željeći ničega da se sjeća, ni ljudi ni slika, ni ulice, pogleda, osmijeha, lika, pamteći miris njegove kose i topli zagrljaj (Samo da znaš: Vrijeme nas je pregazilo). Međutim, snažna ljubavna osjećanja, potreba za ćutanjem i mirom je neprocjenjiva, jer bi bilo kakva izgovorena riječ narušila mile trenutke, provedene sa dragom osobom.
Drugi ciklus, Zastava boje mira, sadrži dvadeset i tri pjesme. U njemu često preovladavaju pesimistički tonovi, prožeti socijalnim motivima (Tuga: Sve nas čeka smrt i Imati sebe). Ogorčena na stanje u svijetu, počinje da gaji nepovjerenje prema ljudima (Zašto: Zašto ljudi mrze jedni druge). Činjenica da patimo svi, svijet želi da oboji vedrim bojama (Ja sam ok,Toliko toga, Shvatiš jednom, Obrati pažnju, Ja sam od onih), boreći se protiv nepravde, svjesno poboljšavajući sudbinu drugih. Iako mlada, smatra da su djeca pokazatelji ljubavi, najveće bogatstvo na ovoj planeti, da ih je potrebno štititi od društva, u kojem dominiraju interesno povezani ljudi. Posebno su privukle pažnju dvije pjesme iz ovog ciklusa: (Ne ja nijesam nestao: Jer ja ovdje nijesam umio da živim/ Ja sam nekom drugom zvijezdom/ Odavno vođen i Sirijska djeca). Potresena smrću malahnog Ognjena, ispoljava lavinu emocija, vjerujući da nije kraj kraju, da se život nastavlja u nekom drugom, nama nepoznatom svijetu. Težeći ka moralu, slikajući tamnim bojama ranjenu, ubijenu, djecu koja su izgubila djetinjstvo sanjajući rumena jutra, uskraćena za mnoge životne radosti, smatra da nijedno dijete ne bi trebalo da strada (Sirijska djeca: I niko ih ne štiti / Zbog naftnih polja / Dok idu u školu / Raznese ih zolja). Različitim čulima, ona doživljava realno stanje u svijetu, i vidom i sluhom posmatra uništenje čovječanstva. Te akustičke senzacije, daju pjesmi poseban smisao.
I kada čitalac pomisli, da kroz ispušteni krik nezadovoljstva, gubi vjeru u ljude, život, ona nas optimistički ohrabruje činjenicom, da život ipak treba živjeti, i ubjeđuje, da nadvaladava smrt.
Hrabro izlazeći iz svijeta sumornih boja, stvara pjesme obojene vedrijim, humanijim, ljudskim bojama, dajući optimizam i nadu čovjeku (Ljudi nijesu ptice, Volim, Obrati pažnju, Danas... ). Posebno u pjesmi (Ljudi nijesu ptice: Sa bojom zastave / Što pokazuje sreću / I život cijeli), u kojoj voli život, trajanje dobra, narastanje snage, i radosne širine duše, koja doseže do neba.
Ciklus završava, zavičajem inspirisana, pjesmom Lim. Očarana ljepotom rijeke Lim, ređa pjesničke slike i raspoloženje u pjesmi, prikazujući pejzaž i atmosferu, uz naglašavanje određenih prenesenih značenja u pjesmi. Željeći da pobjegne od ljudskih bolova, uranja u tihu vodu Lima, šaljući miris prijateljstva i sloge među ljudima, svih boja i vjera, daleko, do gorde Drine.
Složenim pjesničkim izrazom, izbjegava interpunkcijsku konvenciju, te svoje pjesme oslobađa bilo kakvih metričkih stega (osim pjesama: Grijeh, Ljudi nijesu ptice, Sirijska djeca, Želim sa mnom, Ne ja nijesam nestao i Zašto, koje posjeduju rimu). Slobodnim stihom, koji ne isključuje ritmičnost jezika, uspijeva da poetske slike obogati stilskim figurama, koristeći opkoračenje kao čest postupak u organizaciji strofe. Bogatstvo stilskih figura, daje posebnu dimenziju zbirci, od kojih bih istakla anaforu (Toliko toga: Toliko puta da se ispravim/ Toliko puta da volim, Volim: Volim miris moje majke/ Volim miris kiše na gradskim ulicama), polisindet u pjesmi (I: I za snove sam živjela/ I srećna bila), gradaciju u pjesmi (Toliko toga: Toliko da naučim/ Toliko da proputujem), poređenje u pjesmi (Ljudi nijesu ptice: I budem lijepa/ Ko gorska vila), metafore, alegorije...
Tea je svojim pjesničkim prvijencem, uspjela da se vine na piedestal, baš onako kako to istinska ljubav zna, izranjajući iz svijeta nepoznatih, ka ostvarenju svojih uzvišenih ciljeva i mladalačkih snova.