* Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali * Ošamario me je i rekao da legnem. Silovao me je. Po obavljenom "poslu" ustao je i izašao, a ušao je drugi srpski vojnik i isto me silovao



Bila je nedjelja, 10. maj 1992. godine, oko četiri sata po podne kada su na podrumska vrata, gdje sam se krila sa svojom porodicom, rodbinom i prijateljima navalili arkanovci, njih oko 30.

Imali su namjeru da bace bombu unutra. Moja tetka ih je zamolila da to ne čine. Pojavio se arkanovac na vratima i veoma grubo rekao da se predamo. Izašli smo iz podruma sa podignutim rukama. Postrojili su nas u kolonu jedan po jedan i poveli. Vodili su nas tako oko hiljadu metara. Za sve to vrijeme padale su granate. Uveli su nas u jednu napola srušenu kuću. Tu smo ostali oko pola sata, dok su oni pljačkali i odnosili sve vrjednije stvari. Odatle su nas poveli prema centru Grada i uveli u jedan stan.

Prišao mi je jedan arkanovac i naredio da s njim pođem u sobu. Tražio je da se svučem. Drhtala sam, plakala i molila ga da mi to ne čini, da sam još mlada i nevina. Opsovao mi je majku balijsku i stavio nož pod vrat. Tražio je da požurim sa svlačenjem jer ima i neka važnija posla. Skinula sam samo pantalone. Naredio je da se svučem sva, od glave do pete. Pošto ga, opet, nisam poslušala, strgao je svu odjeću sa mene. Ostala sam gola i počela da se izmičem. Udario me je tako jako da sam pala i izgubila svijest. To mu nije smetalo da obavi ono što je naumio. Kada sam se osvijestila, vidjela sam ga pored sebe. Držao je flašu i pio. Pokušala sam da ustanem, ali me je gurnuo i ponovo legao kraj mene.

Neko je pokucao na vrata. Arkanovac je ustao i izašao, ali je ušao drugi. Imao je crnu kosu, crne oči i malo brade. Pozdravio je i sjeo na krevet do mene. Okrenula sam se i počela oblačiti. Naglo me je uhvatio za ruku i počeo ljubiti. Otimala sam se jer sam se osjećala grozno. Upozoravao me je da to ne činim, proći ću još gore. I on me je silovao. Poslije toga ostala sam sama. Plakala sam i čupala kosu. Govorila sam sebi da nisam više mamina nevina djevojčica.
Pomisao na mamu još me više rastuživala. Osjećala sam se potpuno drugom osobom. Nisam mogla vjerovati da mi se sve to divljaštvo desilo. Pokušala sam da stanem, ali mi se nesvjestilo. Jako me je boljelo. Ipak, uspjela sam da ustanem, otvorim vrata i pođem svojima. Prošla sam pored četiri srpska vojnika koji su sjedili za stolom. Pogledali su me iznenađeno. Oborila sam pogled jer su među njima bila i ona dvojica koji su me silovali.

Kada sam ušla među svoje, mama je skočila i zagrlila me. Zaplakale smo, ali nas je jedan srpski vojnik ušutkao i razdvojio. Čim sam sjela primijetila sam da nema tetke. Razmišljala sam gdje je, šta joj se moglo desiti. Prošlo mi je kroz glavu da je i ona odvedena isto kao i ja. Uvjeravala sam se da možda i nije, ali me je zbunjivalo zašto svi šute, zašto je tako tiho. Na kraju je jedan srpski vojnik ustao i rekao da će se odmah vratiti. Vratio se sa mojom tetkom koja je bila blijeda i izgubljena. Pogledala sam je pomišljajući na sebe i briznula u plač. Srpski vojnik se uhvatio za nož i viknuo: "Dosta!". Prestala sam plakati, ali sam i dalje jecala.

U našu sobu je, nedugo zatim, ušao srpski vojnik i rekao da svi izađemo. Utrpali su nas u kamion i odvezli u logor Luka. Tu smo zatekli mnogo ljudi, ali nismo dugo ostali. Zadržali su mog djeda i nenu, a nas, uz obrazloženje da nema mjesta, ponovo utrpali u kamion i vratili u raniji stan. Ali ni u tom stanu nismo dugo ostali. Opet nam je naređeno da ulazimo u kamion. Već se smrkavalo kada smo stigli pred zgradu Crvenog krsta. Ni tu nas nisu mogli primiti, pa su nas po drugi put odvezli u logor Luka. Uveli su nas u kancelariju u kojoj je neki čovjek, sa tragovima krvi na glavi, kupio razbacane stvari. Izgledao je veoma zaplašeno. I ja sam se prepala i pomislila da će nas pobiti. Tu smo prenoćili.

Ujutro su nam rekli da nas moraju pomaći iz Luke, ali da za nas nigdje nema mjesta. Moja tetka je predložila da nas voze u naš stan u naselju Kolobara, s obzirom da je sada prazan, što su oni prihvatili. U stanu smo imali šta vidjeti. Ulazna vrata su bila odvaljena, stvari razbacane i sve vrednije opljačkano: video, televizor, kasetofon i još mnogo toga. Tu smo prenoćili, ali ne i prespavali, jer su oni svu noć ulazili i izlazili.

Silovali su mene, moju tetku i mamu. Natjerali su mamu da gleda dok mene siluju, da gleda njihova iživljavanja nada mnom. Silovala su me dvojica. Iscrpljena od mučenja, bola i tuge, zaspala sam pred zoru. Iz sna me je probudila granata koja je pala u blizini. Tog jutra potrpali su nas u autobus i odvezli u Brezovo Polje. U Brezovom Polju smo bili relativno mirni oko mjesec dana. Onda su došli po nas i odvezli u Lončare. Tu smo ostali tri dana. Rekli su da ćemo svi ići svojim kućama, na što smo se mi neopisivo obradovali.

Stiglo je deset autobusa u koje su nas potrpali. Ušli smo u Brčko, a da nismo stali. Kada smo izlazili iz Grada, žene su pitale vozača zašto ne stanu, gdje nas voze. On je samo slijegao ramenima, govoreći da ništa ne zna. Prošli smo i kroz Brezovo Polje, a autobus nije stao. Žene su poskakale sa sjedišta, počele galamiti, vrištati i plakati, ali ništa nije pomoglo. Autobusi su stali tek nakon dva sata vožnje i to u nekim brdima. Saznali smo da je to Majevica.
Tu smo proveli užasnih pet dana. Spavali smo u autobusima stojeći, a dnevno jeli samo po jednu šnitu hljeba. Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.

Ponovo su nas potrpali u autobuse i povezli u nepoznatom pravcu. Nadala sam se da je to kraj našim mukama, ali još nije bio. Dovezli su nas na Caparde, u opštini Kalesija, i utrpali u veliku salu. Mama, brat i ja sjeli smo i razgledali hoćemo li vidjeti koga od naših. U tom momentu za ruku me je uhvatio neki srpski vojnik i naredio da bez riječi krenem za njim. Ipak sam ga upitala gdje i zašto me vodi, a on je skinuo pušku i uperio u mene. Shvatila sam šta mi se sprema. Mama je viknula da me ostavi, da sam njena kćerka, a on je prema njoj okrenuo pušku sa prstom na obaraču. Povukao me je za ruku i ja sam krenula. Osvrnula sam se i ugledala mamu i brata da plaču. Uveo me u kuću u kojoj je sve bilo razbacano i zatražio da ne plačem, ali ja nisam mogla prestati. Sjeo je na kauč i naredio mi da se svučem. Skinula sam samo majicu. Prišao je i sve sa mene svukao. Ja sam i dalje plakala. Ošamario me je i rekao da legnem. Silovao me je. Po obavljenom "poslu" ustao je i izašao, a ušao je drugi srpski vojnik i isto me silovao.

Za ovog prvog sam saznala da se zove Slavko. Drugom ne znam ime, a treći koji me je u toj istoj sobi silovao rekao je da se zove Dragan. Taj Dragan i još dvojica srpskih vojnika cijelu noć su se smjenjivali na meni. Ujutro me je sve boljelo tako da nisam mogla ničim maknuti. Došao je neki srpski vojnik i rekao da me vodi među ostali narod. Uz veliki napor, ustala sam i krenula za njim. Moji su me zagrlili, radujući se što me vide živu. Spazila sam drugaricu Almu kako tužno sjedi pored mene. Prišla sam joj i tiho je upitala je li se i njoj desilo što i meni. Potvrdila je da su je silovala dvojica.

Obavljeno u knjizi "Ženska strana rata", Žene u crnom, 2007. (original "Brčko: genocid i svjedočenja", 1998),

Danas, priredila J. D.