Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

SUDBINA ENIZA KURSPAHIĆA KAO METAFORA SUDBINE BOŠNJAKA
Autor: Aiša Purak
Objavljeno: 13. August 2017. 16:08:30

Eniz Kurspahić sa sinom Jasminom, unucima i snahom



Eniz Kurspahić sa suprugom Mujesirom
Nakon mnogih životnih iskušenja, tuge, patnje, bolesti i bolova koje je trpio i nosio u sebi, a koje su mogli razumjeti samo oni sudbina sličnih njegovoj, 31. jula 2017. godine na ahiret je preselio Eniz Kurspahić u svojoj 61. godini života. Svoju dušu ispustio je u gradu Rochesteru (SAD), gdje mu je klanjana dženaza i gdje je i ukopan u prisustvu mnogih Bošnjaka ovog grada. Eniz Kurspahić rođen je 10. jula 1956. godine u naselju Koritnik, 6 kilometara sjeverno od Višegrada, od oca Halila i majke Sumbule. Rahmetli Halil i Sumbula Kurspahić imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćerke. Još i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Enizov babo, rahmetli Halil, preselio je na ahiret. Enizova majka Sumbula, te žena Mujesira i kćerke Enesa i Halida s ostalom familijom Kurspahić iz sela Koritnik, njih ukupno pedeset i jedno, te još nekoliko žena i djece iz drugog naselja, živi su spaljeni u kući rahmetli Enizovog daidže, Adema Omeragića, 14. jula 1992. godine. Ovaj stravični zločin kojeg historija čovječanstva dosad nije upamtila niti zabilježila. pamti se pod nazivom “Živa lomača.” Enizova treća kćerka Enisa još je prije agresije, u svojoj petnaestoj godini, preselila na ahiret. Od Enizovih četvero djece, tri kćerke i jednog sin, ostao mu je samo sin Jasmin Kurspahić sa svoja dva sina, ili kako ih je rahmetli Eniz ima običaja zvati: “moja dva oka, moja dva unuka.” Još samo tri člana Enizove porodice hode zemaljskom kuglom, tek toliko da Enizu rahmetli i ostaloj porodici Kurspahić ima ko proučiti Fatihu.

Rahmetli Eniza Kurspahića već dugo sam poznavala, ali onako površno, baš kao i njegov rodni grad Višegrad kojeg sam uvijek asocijativno povezivala sa starim mostom kojeg je sagradio Mehmed-paša Sokolović, ili s obaveznom školskom lektirom Ive Andrića, čuvenim romanom “Na Drini Ćuprija,” za kojeg je Andrić dobio i Nobelovu nagradu.[1] Iako sam godinama živjela u istom gradu i relativno blizu rahmetli Eniza, ipak nisam u potpunosti bila upoznata s teškim životnim bremenom kojeg je Eniz nosio i podnosio, posebno od 1992. do momenta kad je zauvijek napustio ovaj svijet i krenuo u susret svojoj mnogobrojnoj porodici. Eniz i njegov grad Višegrad dijele istu, tešku i tragičnu sudbinu istočne Bosne, koju ispisaše komšije s kojima su živjeli i država s kojom su graničili. Još od odlaska Osmanlija 1878. godine i dolaska Austro-Ugraske, te nakon konačne aneskije Bosne od strane Austro-Ugraske 1908. godine, nastupili su teški dani za Bošnjake Višegrada. Neki bošnjački pravoslavci, ili bosanski Srbi, ili samo Srbi – kako se najčešće sami deklarišu – klali su, spaljivali i ubijali Bošnjake Višegrada, a drugi su gledali i mirno posmatrali njihovo klanje, paljenje, i ubijanje od strane domaćih i onih Srba iz susjedne Srbije. Naravno, ovdje bih da se ogradim od opšte generalizacije naroda ili vjere. Naprotiv, treba da se istaknu pozitivni primjeri komšija pravoslavaca koji su pokušavali upozoriti ili spasiti svoje komšije Bošnjake. Da je takvih primjera bilo potvrđuje ispovijest Huse Kurspahića, svjedoka u predmetu suđenja „Lukić i Lukić”, koji kaže da je jedan od njihovih pravoslavnih komšija obavijestio mještane sela Koritnik da se sprema etničko čišćenje, te poručio da muškarci idu odmah prema šumama, a žene da traže zaštitu kod predstavnika Međunarodne zajednice koji su bili smješteni u Višegradu.[2] “Bosanski Srbi” jeste sintagma koju je bošnjačkim pravoslavcima nametnuta od strane Srbije i njene politike pred kraj 19. vijeka, kako bi se iskorijenio naziv bošnjački pravoslavci. Međutim, bošnjački pravoslavci su, nazivajući se Srbima a živeći u državi Bosni, zanegirali svoj originalni identitet i autohtonost svoga korijena u Bosni. Nazivajući se „bosanskim Srbima”, tim vještačkim terminom, oni su nastojali da se identificiraju kao narod koristeći se imenom susjedne države. Tako su pristali uz ideološke narative velikosrpske ideje o prekodrinskoj Sprskoj politici i nacionalitetu, čime su svoju historiju života na prostorima Bosne reducirali na period od sredine 19. vijeka nadalje. [3]


Eniz Kurspahić sa svojim unicima Enisom i Elmasom


NA DRINI KRVAVA ĆUPRIJA: Grad Višegrad bio je prepoznatljiv grad po čuvenom mostu Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini, o kome su romani pisani i pjesme ispjevane, a koji je nekad spajao Bosnu i Carigrad. Danas je Višegrad, na veliku žalost, sinonim najsvirepijih stradanja Bošnjaka na prostoru bivše Jugoslavije. Kao što ni ja lično nisam poznavala tešku životnu priču rahmetli Eniza, sve dok nisam počela pisati knjigu o bošnjačkim muhadžirima Amerike, tako ni mnogi naši Bošnjaci ne poznaju stradanja jedni drugih, te stradanja grada Višegrada. [4] Upoznavanje Bošnjaka, a posebno mlađe generacije u dijaspori sa stradanjima naših Bošnjaka u Bosni, jeste osnovni cilj ovog teksta. Onog momenta kad sam sjela i napravila intervju s rahmetli Enizom, tada sam po prvi put uistinu shvatila i razumjela težinu bremena, boli, tuge, jada i čemera koji je nagrizao ovog Bošnjaka iz Višegrada. Insan, ni kriv ni dužan, bio je nevin poput njegovih kćerki, majke i žene koje su spaljene žive u kući njegovog daidže Adema Omeragića. Izgorjele su samo zato što im je vjera islam. Koliko je još Eniza, koji polahko, slomljenog tijela i duha, umiru u svome bolu, u našim komšilucima, mahalama i gradovima?

Prema riječima Avde Huseinovića, autora nekoliko dokumentarnih filmova uključujući i onaj “Na Drini krvavi Visegrad,” zločini nad Bošnjacima Višegrada dešavaju se još od 1809. godine.[5] Huseinović dalje ističe kako je Višegrad mjesto u kojem se najčešće Bošnjacima ponavljaju masovni zločini još od 1809. godine, odmah nakon Prvog srpskog ustanka. Na žalost, Višegrad je mjesto na kojem su na najsvirepiji, najgnusniji i najbrutalniji način ubijani Bošnjaci od strane komšija Srba, bilo onih iz grada Višegrada ili iz susjedne države Srbije. Bošnjaci Višegrada stradali su u Prvom svjetskom ratu, a posebno u Drugom svjetskom ratu kada je mnogo bošnjačkih porodica u korijenu uništeno. Međutim, kuliminacija stradanja Bošnjaka ovog bosanskog grada dešava se tokom 1992. godine. Od paljenja žena, djece, starijih i iznemogli u Pionirskoj ulici i Bikavcu, do silovanja i ubijanja žena u hotelu Vilina Vlas – samo su neki od gnusnih zločina počinjenih nad Bošnjacima Višegrada od njihovih komšija Srba, kako onih iz Višegrada tako i iz susjedne Srbije. Drina je zasigurno najveća masovna grobnica Bošnjaka, istaknuo je Huseinović, dodavši da sadašnji građani Višegrada poriču jezivu prošlost tog grada. Na kraju zaključuje da su lokacije na kojima su izvršeni zločini jasno vidljive sa skoro svakog prozora, te da su svi građani svjedoci tih zločina. Mada porodice preživjelih Bošnjaka još uvijek, nakon 25 godina, traže posmrtne ostatke spaljenih u Pionirskoj ulici, ipak niko od Srba ne želi da kaže gdje su pokopani ostaci spaljenih Bosnjaka. [6]
U gradu Višegradu je bez sumnje izvršeno etničko čišćenje, što najbolje potrvrđuju statistiku iz 1991. i 1997. godine. Do 1991. godine Višegrad je imao oko 25.000 stanovnika. Od toga je, prema izvještaju Odsjeka za demografiju pri Tužilašvnu MKSJ u Višegradu, bilo 62.5 % Bošnjaka i 32.6 % Srba. Međutim, nakon masovnog ubijanja, klanja, spaljivanja i progona Bošnjaka iz Višegrada i okoline, godine 1997. u Višegradu je živjelo 95.9 % Srba, te manje od 1 % Bošnjaka. [7]

Zbog svoje blizine i geografkog položaja, te hidro-elektrane na Drini, Višegrad je uvijek bio atraktivno i strateški važno područije za susjednu Srbiju, te idealna veza između Beograda i Sarajeva. Stoga i nije iznenađujuće što je snažno naoružana, takozvana „narodna armija”, JNA, 6. aprila 1992. godine s lahkoćom i uz mali otpor okupirala i zauzela Višegrad. Po već ustaljenom receptu, brzo i efikasno je uspostavila Srpsku opštinu Višegrad, te preuzela poptunu kontrolu nad prijašnjim općinskim uredima. Prema riječima Philipa Dygeus, vođe tima Pretresnog vijeća u predmetu „Lukić i Lukić“, Užički Korpus je ubrzo nakon dolaska počeo da teroriše muslimasko stanovnistvo u Višegradu. Tražili su da pokažu papire, zaustavljali su muslimane i ako nisu imali papire nisu im dozvoljavali kretanje, što je izazvalo veliki strah kod muslimana. [8]


Eniz Kurspahić sa svojom dva unuka Enis i Elmas_snaha Esada i hanuma Dževahira


Ubrzo nakon uspostave Srpske vlasti, Užički Korpus napušta Višegrad i ostavlja kontrolu nad gradom paravojnim formacijama. Naziv „paravojne formacije” mudro je osmišljen od strane rukovodstva JNA kako bi se izbjegla odgovornost za ubijanje, mučenje, paljenje i silovanje Bošnjaka. Ipak, očigledno je da se radilo o istoj organizaciji i istim ljudima koji su samo zamijenili uniforme. Mnogi lokalni Srbi su se odmah priključili tim paravojnim srpskim formacijama i počeli da terorišu svoje dojučerašnje komšije i radne kolege, što je još i više izazvalo strah i nemir kod Bošnjaka. Tako je paramilitarna grupacija “Beli Orlovi” ili “Osvetnici” na čelu s Milanom Lukićem, 15. aprila 1992. godine, u potpunosti zauzela i kontrolirala cijeli Višegrad. U gradu nastaje opći haos, uz još intenzivnije nasilje, terorisanje i ubijenje Bošnjaka. Počeli su pretresati kuće, privoditi muškarce, silovati žene, te masovno strijeljati muškarce iz reda bošnjačkog naroda. Čak su pokrenuli otmicu djece od Bošnjaka i tražili od roditelja otkup u zlatu i novcu. Tu se negdje upliće i Enizova priča.

Intervju s rahmetli Enizom Kurspahićem zakazala sam preko njegove životne saputnice Dževahire Hamzić 15. avgusta 2014. godine, u njihovom zajedničkom stanu u Ročesteru. Dževahira i Eniz upoznali su se u Ročesteru i proveli zajedno 21 godinu. U toku našeg intervjua, Dževahira hanuma je istakla kako je život s Enizom, posebno na samom početku, bio pun iskušenja. “Budio se u po' noći vrišteći. Izgubljen. Plakao bi nekontrolisano. Spominjao je svoju djecu, majku, ženu. Ja sam doista ubijeđena da Eniz ne bi ostao pri pameti, niti bi preživio, da ja nisam bila s njim sve vrijeme. Bila sam mu njegova medicinska sestra, psiholog, prijatelj, oslonac i doktor.“ [9]

ISPOVIJEST ENIZA KURSPAHIĆA: U svojoj izjavi, rahmetli Eniz je rekao sljedeće:

“Došao sam u grad Rochester 1996. godine. Ja sam živio u selu Koritnik nedaleko od Višegrada. Neko je obavijestio nas u selu da dolaze naoružani Srbi da nas pobiju. Mi nismo imali nikakvog oružja, tako da su naši stariji ljudi rekli da mi muškarci, uključujući i malo veću mušku djecu, idemo prema šumi, a da oni neće ubijati žene i djecu pošto je već u Višegradu prisutna Međunarodna organizacija i bilježi sve radnje, pa se Srbi neće usuditi da im išta nažao urade. Tako smo mi muškarci s malo hrane krenuli prema šumi. Ja sam krenuo sa svojim sinom Jasminom koji je tada imao 15 godina. Išli smo prema Srebrenici, prema Zaštićenoj zoni, ali sam bio uhapšen 17. avgusta 1992. od Srba sa sinom Jasminom, s kojim sam prebačen u Žepu. Zatim su nas prebacili u koncentracioni logor u Srbiji. Zahvaljujući UNICEF-u bili smo registovani i napokon sam uspio doći do Rochestera, u Nju Jork. Međutim, Srbi su mi zapalili svu moju familiju: moju mamu, ženu, dvije kćerke. Kakve su to zvijeri da pale bespomoćne i nevine žene i djecu. Naši stariji ljudi iz sela su nam govorili da će oni ubijati nas muškarce, a da neće žene i djecu. Ja sam imao još jednu kćerku Enesu koja je umrla veoma mlada. Bila je prelijepa. Imala je dugu kosu. Voljela je košarku. Jednog dana je došla iz škole i rekla da je boli glava i ubrzo nakon toga umrla. Svima nam je bilo teško, a sad i ovo.”

Poslije ovih riječi rahmetli Eniz je zašutio. Još jednom sam pokušala da razgovaram s Enizom 1. septembra 2016. godine, ali mi je samo kratko rekao da ne želi razgovarati, već jednostavno želi biti sam. Tada se već uveliko borio s rakom pluća.

Eniz je nalazio svoj mir i utjehu u radu sa svojom sinom Jasminom i vremenu koje je provodio s njim. Posebno je volio svoja dva unuka. S ponosom je govorio o njima i pokazivao mi njihove fotografije koje je držao u novčaniku u toku našeg intervjua. Pričao je o svojoj braći i svojim sestrama. Radovao se odlasku u Bosnu i vremenu provedenom sa svojima. Bio je vrstan majstor i vrijedan radnik. Ali, Eniz nije mogao pričati o detaljima spaljivanja njegovih najbližnih. Suviše ga je to boljelo.

ŽIVA LOMAČA U PIONIRSKOJ: Međutim, nakon malo dubljeg istraživanja u potpunosti sam razumjela zašto Eniz nikada nije htio da detaljno razgovara o spaljivanju svojih najbližih od strane Srba. Prema kazivanju svjedoka, 13. juna 1992. godine srpski vojnici su ušli u selo Koritnik i tu zatekli uglavnom žene, djecu i pokojeg starijeg muškarca. Uplašenom i izbezumljenom narodu je rečeno da se što prije spreme i da ne nose puno stvari sa sobom, pošto ih čeka autobus za Kladanj. Idući prema gradu, kolona od 60 izbjeglica zaustavlila se u selu Sase gdje vojnici kupe nekoliko preostalih stanovnika i vode ih u naselje Nova Mahala u Pionirsku ulicu u Višegradu, u kuću Jusufa Memića. Već je nastupio 14. juni 1992. godine kad su ušli u kuću i rekli da će odmah biti premješteni u susjednu kuću Adema Omeragića. Prema svjedočenju Hasiba Kurspahića, srpski vojnici su im rekli da ih napadaju Zelene beretke i da oni žele da ih vode na sigurno mjesto. U podrumu kuće Adema Omeragića bila su dva mala prozora i vrata koja su zaključana nakon što je posljednja osoba ušla u podrum. Procjenjuje se da je u podrumu bilo najmanje šezdeset osoba, a od toga devetnaestero djece u trenutku kad je kuća zapaljena od strane vojnika pod vođstovom Milana i Sredoja Lukića. U svom daljem kazivanju o ovom događaju, Hasib Kurspahić kaže:
„Onda sam ja zapovikao svojoj kćerki Kadi koja je sa svojim sinom stajala do prozora: 'Kado šćeri, otovi prozor, isturi dijete neka iskače', na što je komšija Osman zaviko: 'Pa vidiš da smo opkoljeni'. Ja sam odgovorio: 'Pa vidiš da nas nema, a onako – neka ide nekud'. Najzadnje se čulo jedno dijete od desetak godina, Halida Kurspahić, koja je rekla posljednje riječi: 'Majko, nedaj me!' Najmlađa žrtva bila je bezimena beba od dva dana, dijete Senada Kurspahića. Ismeta Kurspahić preživljela je živu lomaču u ulici Pionirska i u Domu zdravlja Višegrad zatražila pomoć.”
Prema riječima Bakire Hasečić, predsjednice Udruženja “Žene žrtve rata”, 14. juna 1992. godine desio se stravičan zločin u Pionirskoj.

“Nakon svega što sam uspjela preživjeti sa svojom porodicom u gradu, otišla sam u svoje rodno mjesto Kosovo Polje i nas preko dvije stotine gledalo je kako iz sela Koritnik, sa kesicama u rukama, njihove komšije srpske nacionalsnosti, od kojih neki i danas rade u policiji, protjeruju Bošnjake iz njihovog sela. Kroz prozor je tad uspjela iskočiti jedna žena koja je boravila u ovoj kanaliziaciji ispod nas, a koja je bila teško ranjena, koja je kasnije došla u Kosovo Polje. Izgledala je grozno, raščupana, potkošulja na njoj bila je u potpunosti od krvi osušena. Mi njoj nismo mogli prići od smrada. Moja kćerka ošišala je tu ženu, okupali smo je i previli joj ruku...“

Bakira se s još dvije Bošnjakinje uspjela ponovno vratu u ulicu Pionirsku 1997. godine. Pokušale su posjetiti kuću Omeragića gdje je spaljno preko 70 osoba, ali su jedva izvukle živu glavu. „Ipak, zahvaljujuci IPTF-u, uspjeli smo doći do kuće i vidjeli da su u prostoriji gdje su spaljeni Bošnjaci bila krmad i svinje. Žalosno i tužno, da je neko mogao da zatvori krmad i svinje u kući gdje je zapaljeno preko 70 Bošnjaka. Ja i svi Bošnjaci smatramo ovo mjesto svetim mjestom“, izjavila je Bakira Hasečić.

Jedna svjedokinja koja je preživjela Živu lomaču kazuje da im je Milan Lukić prostro maramicu i stavio je na stol, te rekao da sav nakit i sve pare stave ne stol pošto će ih poslije sve pregledati i ako išta nađe kod njih spremiti im „metak u čelo“. „S Milanom Šušnjarem u susjednoj sobi sjedio je za stolom i kako smo ulazili morali smo se skidati, do duše gole. Tražio je od nas da igramo i da plešemo. Vrijeđali su nas“, rekla je svjedokinja.

Druga svjedokinja je izjavila da je jedan Srbin s brkovima rekao: „Našao sam ti jednu dobru.“ „Lukić je upitao koji broj nosi, a ne znam šta im je to značilo, ali onda su se smijali i izveli su iz kuće jednu djevojku i otišli su svi za njom vani. Da, dobro sam poznavala djevojku. Lukić je nju vodio i prije toga i ona je pobjegla da se sakrije od njega u selo, tako da je bila s nama u grupi kad smo pošli za Višegrad. Da, sjedila sam pored djevojke kad je se vratila i rekla mi da su je silovali. Ne do' Bog da se to vama dogodi. I rekla mi je da su joj rekli da će ovako proći sve djevojke i sve žene“, izjavila je svjedokinja.

Tu večer je ova grupa pretresenih, opljačkanih i izmrcvarenih ljudi prebačena u kuću Adema Omeragića. Jedna od svjedokinja uspjela je pobjeći dok su ih prebacivali iz jedne kuće u kuću Adema Omeragića. Nakon što je grupa dovedena u kuću Adema Omeragića, kuća je zablokirana. „Tepih je već prethodno bio natopljen zapaljivom tekućinom a prozori blokirani. Grupa iz kuće Memića je bukvalno morala biti ugurana u kuću Omeragića gdje je vladala opća panika. Djeca su plakala, vrištala. Stariji koji su upamtili prošli rat rekli su da nas mogu klati, paliti, raditi s nama sta god hoće“, kazala je svjedokinja.

Nakon kraćeg vremena, kaže jedna od preživljelih svjedokinja, Milan Lukić je donio neku napravu, poput bombe zapaljenu na vrhu, i bacio je na sobna vrata. Bomba je eksplodirala i narod je vrištao. Plamen je ubrzo zahvatio čarape ljudi koje su bile natopljene hemikalijama, kao i cijelu kuću. Druga preživljela osoba kaže „da je bila velika paljba, veliki dim, velika pucnjavina, eksplozije... Oni su to sve već isplanirali i pripremili. Jedna žena je udarala u staklo dok ga nije razbila svojim rukama. Ona i njen sin su uspjeli pobjeći niz korito obližnjeg potoka. Jedan drugi dječak je pokazao svojoj majci isti taj prozor i skočio prvi i brzo potrčao preko potoka do jedne druge uzvisine s druge strane. On nije vidio svoju mamu da je skočila za njim. Nije vidio da je Milan Lukić pucao u nju i pogodio je. Vidjela sam Lukića da puca i kad sam ja skočila kroz prozor, vidjela sam Lukića i bila sam udaljena od njega dva do tri metra. Udario me je metak u lijevu ruku i mislila sam tog trenutka da sam poginula jer me je trnac uhvatio. I tako sam pala pod jednu zovu i skolutala se u potok, pošto je bila stranica ispod prozora gdje sam iskočila. Ispod te zove sam se u potok svaljala i najvjerovatnije ona me voda malo uhavizala. Vidim da su me prošli i trnci, klimnem malo glavom i vidim glava nije ranjena, ali ruka jest. Krv šiba na sve strane. Narod je vrištao u kući, plakao. Tu je bila i beba od dva dana koja je rođena u šumi. Na žalost, i ona je izgorjela. To je dijete od Senada Kurspahića. Tako da sam niz potok sišla, kontala sam da me neće naći niz vodu. Sjedila sam u onoj vodi, više od pola sahata, dok je kuća gorjela i narod plakao. Tako da sam se uvukla u jednu kanalizaciju i tu sam upala i ostala tri dana i tri noći. I tu sam se i ucrvala i onesvijestila od gladi. Sin je plakao za svojom mamom i tek nakon tri godine, 1995., ta majka i njen sin su saznali da su oboje preživjeli taj holokaust“, izjavila je svjedokinja.

Najstarija osoba zapaljena u kući Adema Omeragića bila je 75 godina stara, dok je najmlađa imala samo dva dana. Ova beba bila je jedan od 51 člana porodice Kurspahić koji su živi spaljeni te noći.

UMJESTO ZAKLJUČKA: Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „MI ĆEMO VAS DOVODITI U ISKUŠENJE, MALO SA STRAHOM I GLADOVANJEM, I TIME ŠTO ĆETE GUBITI IMANJA I ŽIVOTE I LJETINE. A TI OBRADUJ IZDRŽLJIVE, ONE KOJI, KADA IH KAKVA NEVOLJA ZADESI, SAMO KAŽU: 'MI SMO ALLAHOVI I MI ĆEMO SE NJEMU VRATITI!' NJIH ČEKA OPROST OD GOSPODARA NJIHOVA I MILOST, ONI SU NA PRAVOM PUTU!“ (El-Beqare 155-157)

Eniz Kurspahić preselilo je na Ahiret u nedjelju, 30. jula 2017. godine. Njegov sin Jasmin i snaha Esada sa svoja dva sina i širom porodicom otpremili su rahmetli Eniza na najljepši mogući način, shodno islamskim propisima. Dženaza namaz klanjana mu je 1. avgusta 2017. godine u 1:30 sati poslije podne namaza, u turskoj dzamiji “Hamidiye Mosque”, gdje je rahmetli Eniz obavljao džume i bajram-namaze. Poslije dženaze u kući sina Jasmina i snahe Esade proučena je sura Jasin i upućene su dove za rahmetli Eniza. Najtužniji momenat za sve prisutne bio je kad je Jasmin zamolio imama da svi prisutni prouče po jednu Fatihu za njegovog oca Eniza, zatim majku Mujesiru, sestru Enesu, sestru Enizu, sestru Halidu, nanu Sumbulu i tetku. Suze su nam same tekle niz obraze, dok je bol i tuga parala srca svih prisutnih.

Bibliografija:





bosnjacimuslimani.com

1]
2]
3] http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311 izvor: Bosnjacki Front
(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo “Razvoj Balkanskih Naroda”, Juni/Juli 2002, odlomak “Istorija Bosanskih Srba”, str. 244-249, Naučno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistočne Europe.)
4] Bosnian Immigrants: Opportunities and Challenges
5] Avdo Huseinovic, https://www.youtube.com/watch?v=2tKynbkVl8o&spfreload=1
6] Avdo

7]
8]
9] Međunarodni Krivični Sud za Bivsu Jugoslaviju, Haag, Nizozemska



Ostali prilozi:
» KRVAVI KARANFILI OSUĐUJU
Šefka Begović-Ličina | 24. November 2017 00:35
» HISTORIJA IMIGRACIJE U AMERICI
Aiša Purak | 19. November 2017 01:07
» “FOKUS“ U FOKUSU
Zijad Bećirević | 16. November 2017 19:47
» BAKIR GOVORI ISTINU! VUČIĆ LAŽE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. November 2017 15:57
» JE LI VRIJEDNO, BRATE?
Dženis Pepić | 12. November 2017 15:04
» GENIJALAC I VIZIONAR, VREMENA I HERCEGOVAČKIH PROSTORA
Mr. Milan Jovičić | 05. November 2017 04:34
» TREBA LI BOŠNJACIMA NACIJA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. November 2017 18:59
» SAMO SLOBODA SPAŠAVA BOŠNJAKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. November 2017 14:21
» UHODE
Aziz Hurem | 03. November 2017 13:02
» SAUDIJSKI ISLAM – OD PROCVATA KA SLOMU
Dr. Ahmed er-Rejsuni | 01. November 2017 16:21
» DOSTA NAM JE ROKĆANJA, MUKANJA I BLEJANJA, SRPSKOG RODA
Mr. Milan Jovičić | 31. October 2017 18:07
» ALIJA IZETBEGOVIĆ - MORALNI UZOR I POLITIČKI UČITELJ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 28. October 2017 21:42
» KAKO JE IZGUBLJENO PODRUČJE SUTORINE
Prof. dr. Jusuf Mulić | 27. October 2017 17:02
» VOLJELI SU ALIJU IZETBEGOVIĆA SVI ONI KOJI SU VOLJELI ISTINU, PRAVDU I SLOBODU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 19. October 2017 20:31
» SANDŽAČKI LOKALNI ŠERIFI
Mirsad Kuburović | 12. October 2017 16:10
» BOŠNJACI POTURČENI, A HRVATI POKATOLIČENI SRBI
Al Jazeera | 09. October 2017 17:09
Ostali prilozi istog autora:
» HISTORIJA IMIGRACIJE U AMERICI
19. November 2017 01:07
» BOŠNJAČKA OAZA U SRCU KANADE
06. December 2016 03:23
» DRUŽENJE SA BOŠNJACIMA KANADE
16. September 2015 17:08
» KAD BI GOOGLE BIRAO BUDUĆEG REISA
10. September 2012 15:23
» ISRA I MIRADŽ
16. June 2012 13:24