Promotori i atutor na promociji Batonovih priča u Konjicu 2

Vrelo hercegovačko veče, 31. jula 2017.godine, nije zaustavilo istinske ljubitelje pisane riječi i sljedbenike kulture, da u Galeriji Nrodnog univerziteta Konjic prisustvuju promociji knjige „Batonove priče“ čiji je autor Konjičanin, Said Šteta, književnik i novinar. Naime, u okviru manifestacije „Konjičko kulturno ljeto 2017“, Centar za kulturu Narodnoguniverziteta Konjic u saradnji sa Jedinstvenom organizacoijom boraca / branilaca Konjic i Klubom paraolimpijskih sportova Zenica, organizovali su promociju ove knjige. Počela je tačno u devetnaest sati, simbolika devetnaest priča, himnom „Jedna si jedina“ koju su na violinama izvele Nejira Dedić i Segmedina Malkić. Nakon himne, obratio se predstavnik Jedinstvene organizacoije boraca / branilaca Konjic, gospodin Nusret Điver riječima dobrodošlice. Stihovima pjesme „Srebrenički zov“ koju je recitovao jedan od junaka priča, gazija i novinar, Sinan Gluhić, a čiji je autor Said Šteta. Prisutnima se nagovijestilo da će pored cvjetova na prsima učesnika promocije, ovo veče biti i svojevrsno sjećanje na Srebrenicu.



Odlomak iz priče „Pismo ocu u mezaru“ publiku je ponovo vratio u knjigu ali izmamio i prve suze, nakon čega je urednik knjige, predsjednik KPS „Baton“, stopostotni RVI, nosilac najvećeg ratnog odlikovanja „Zlatni ljiljan“, magistar historijskih nauka, Amir Ismić, vrlo emotivno govorio o autoru, kako je molio Uzvišenog Gospodara da im neko vičan peru, kao što je to Said Šteta, dođe u „Baton“.

-Said je naš Zeničani, ali i vaš Konjičanin, poručio je prisutnima i poželio da svako pročita knjigu.



Red priča o najboljim sinovima naše Bosne i Hercegovine koje je recitovala veoma uspješna studentica prava Ajša Luković, red muzike Ajle Gluhić na flauti i Sare Gluhić na gitari, i red pjesme Nejire Dedić, sve djeca RVI, bojili su ovu konjičku noć kao dugu. Dok je Neretva sporo, skoro bez šuma klizila ka jugu, Galerija Narodnog univerziteta pretvorila se u prostor slušanja i uzdisanja. Prostor u kome je kultura disala punim plućima. I konačno, kako je to moderatorica Belma Dedić najavila, autor „Batonovih priča“, književnik i novinar, Said Šteta. U svome obraćanju rekao je:

-Dragi moji Konjičani, dragi prijatelji, školski drugovi, profesori, moji najmiliji koje nosim u srcu i kada nisam s vama. Krajem sedamdesetih kada sam počeo pisati poeziju, ja dijete sa sela počeo sam sanjati. Da jednom ovdje u svome gradu promovišem svoju knjigu. Hvala vam što večeras zajedno živimo moj san!



Zaborav je naša najveća bolest. Srebrenica mora biti simbol pamćenja za sve zločine u Bosni i Hercegovini, za zločin nad profesorom Đurom, pa i za moju rodnu Goricu. Ne smijemo zaboravljati da se ne ponovi. Iako sam po vokaciji pjesnik, neke životne sudbine su me odredile da pišem i prozu, ali i da se ozbiljnije bavim i novinarstvom. Prisustvo laži kao temelja za raspirivanje mržnje, opredijelilo me da pišem istinu. Istinu o zločinu u mome rodnom selu Gorica. U selu koje do prošle godine nije imalo ni saobraćajni znak. Selu koje vlast ne da spominjati kao mjesto zločina, ali ja se na to ne obazirem. Ja sam pisao i ja ću pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati. Jer istina je i ovaj dokument „Batonove priče“ knjiga o herojima minulog rata. Već sam u predgovoru rekao ako pustite suzu dok budete čitali, biće to znak da smo se razumjeli.



Ko je zapravo Baton!
Baton koji živi dvije hiljade godina na ovim prostorima, taj stvarni ilirski junak koji se probudi u nama kada god navali neko zlo na našu Bosnu i Hercegovinu, bio je budan i u minulom ratu. Baton je svako onaj ko voli bosansko zelenilo i hercegovački pitomi kamen na kojem raste lijek za mnoge bolesti. Svako onaj ko nosi u srcu ovu najljepšu zemlju na svijetu kao svoje najmilije. Svako onaj ko voli čovjeka! Želim da vjerujem da smo mi ovdje svi zajedno Baton, rekoa je autor a onda poručio:

Uzvišenim Bogom se kunem da ću čuvati svoj identitet, živjeti svoju vjeru i govoriti bosanskim jezikom a da uz to ne ugrozim nikog i nikome ne učinim nažao. Živjeti sa drugim i drugačijim za mene je bogatstvo različitosti, ŽIVOT a ne suživot.

Svojom recitacijom“Zašto si tužan Bošnjače“ završena je još jedna promocija, nakon koje je uslijedio zagrljaj svih promotora knjige kao znak jedinstva i ljubavi koju nose autorove priče. Uz večru koju su priredili organizatori promocije, a potom akšamluk na ćilimu u Čelbićima pored džamije i Jablaničkog jezera koji je priredio imam džamije Salih ef. Jusupović, Zeničanin, koji nas sa svojom hanumom i dva sina ugosti.

„Batonove priče“ tako postaju više od knjige, još jedna fina šara na ćilimu bosanskom a Boga mi i hercegovačkom.