Prije tri godine majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora pokopala je kosti svojih šest sinova i muža, žrtve genocida u Prijedoru. Sjećam se toga dana i uvijek ću se sjećati tog prizora kada majka Hava ide od tabuta do tabuta i rukom ih miluje uz riječi: "Halalim ti sine!" Jeza je bila kod svakog čovjeka na taj prizor. Takva žena je poklon Gospodara svima nama da od nje učimo i naučimo šta je život, strpljenje...

Toga dana sam zajedno s Ferid Izeta Krak u mezar spustio najmlađeg sina Nishada na mjesnom mezarju u Zecovima. Imao je samo 18 godina kada su ga ubili. Dok sam spuštao tabut u uski mezar imao sam osjećaj da me neko gleda sa strane u mezaru. To je on, Nishad, njegova duša koja zna ko ga u mezar spušta. Ali Nishad, njegova braća, otac i svi Prijedorčani i Kozarčani znaju i ko ih je ubio. On je živ, ali mi to ne osjetimo. Živi su oni koji su ubijeni na pravdi Boga. Živi su svi Prijedorčani i Kozarčani koji su nevino pobijeni samo zato što su Bošnjaci bili. Mi to ne osjetimo, ali Gospodar nas tome uči.



Majka Hava im još dva sina Semira i Suada te kćerku Senadu. Ali ima i mene, ima i Ferida, ima nas još sinova i kćerki koji majku Havu smatramo i svojom majkom, našom heroinom, našom učiteljicom života. Ja majku Havu volim! Volimo je svi mi!

Majka Hava sinoć je završila na hitnoj i danas je u bolnici u Prijedoru. Prije par minuta smo pričali. Bolje se osjeća nakon primljene infuzije. Kaže majka: "Poselami sine sve svoje i sve ko upita za mene." Duša draga! Obećali smo uskoro piti kahvu zajedno ako Bog da kod nje na verandi u Zecovima! Imate svi mahsuz selame od majke Have!

Učimo svi dove da joj zdravlje bude bolje. Nju Bog voli. Majku Havu Allah čuva. Dova može pomoći. Zamolimo svi Svevišnjeg Gospodara da još dugo majka Hava živi s nama i da nam kazuje istinu. Allahu dragi, podari majci Havi ozdravljenje, dobar vid i dobar sluh, neka njeno srce još kuca i nas raduje svojim zagrljajem. Amin!