Mi smo četiri puta donijeli odluku da je u Srebrenici počinjen genocid. Donijeli smo odluku nakon dugog suđenja koje je trajalo godinama da je Sarajevo bilo pod opsadom. Da li Haški Tribunal treba potvrdu da se u Srebrenici desio genocid? Da li nam je potrebna još neka potvrda za sve ono što se dešavalo te značajne sedmice u julu 1995.godine. Mi kao Tribunal smo uradili najbolje što smo mogli da ispostavimo dokaze za ono što se dešavalo kazao je za TV1 predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius.



TV1: Gospodine Agius, kako gledate na to da tri strane u BiH imaju različite ocjene za rad Haškog tribunala?

AGIUS: Na to je pitanje vrlo lako odgovoriti. Ja moram priznati da su mi ovo pitanje postavljali mnogo puta. Ja mislim da različiti ljudi imaju različita očekivanja, o radu Tribunala u ovisnosti o tome kako oni razumiju mandat tribunala. Upoznao sam neke ljude koji su mislili i još uvijek misle da je Tribunal trebao privesti licu pravde ne samo 161 osobu koju smo optužili nego još stotine i hiljade drugih. Ta kategorija ljudi je pogrešno shvatila svrhu Tribunala i zbog toga moj stav po tome pitanju jeste, da ako niste zadovoljni sa radom Tribunala ja se sa vama ne mogu složiti jer Tribunal i nije zamišljen da privede licu pravde sve, nego samo one najodgovornije za zločine u bivšoj Jugoslaviji.Mi smo optužili 161 osobu, a u određeno vrijeme nas je čak i Sigurnosno vijeće čak i zaustavilo i rečeno nam je da ne podižemo druge optužnice i druge osmumnjičene.

Zatim, postoje ljudi koji smatraju da je Tribunal imao jedan važan madat da proizvede pomirenje u bivšoj Jugoslaviji u sve tri republike u kojima se vodio rat, i to je također greška, zato što nijedan sud pravde u popisu svojih funkcija nema odgovornost za ostvarenje pomirenja između zaraćenih strana. Tribunal je imao odgovornost da privede licu pravde one koji su osumnjićeni za zločine i da donese presudu vezano za te osobe bez obzira da li će to doprinijeti pomirenju ili ne.

Zatim postoji i treća grupa ljudi koja je pravilno shvatila da mi nemamo mandat da pravimo pomirenje i mandat da pravdi privedemo više osoba nego što jesmo. Međutim, ni ti ljudi nisu zadovoljni, jer nisu zadovoljni sa nekim presudama koje je donio Tribunal, sa nekim kaznama, očekivali su veće, ili blaže kazne, u ovisnosti ko su oni i šta su bila njihova očekivanja

Moram biti iskren; da li smo ispunili svoj mandat ili ne, to nešto o čemu stalno razmišljam. Da li smo ispunili mandat u najboljoj mjeri. Smatram da jesmo. Postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom. Tim nekim ljudima ponekad vrlo lako mogu objasniti svoj stav, a nekada je teško jer se morate staviti u kožu te osobe, pokazati saosjećanje i razumijevanje

TV1:Član Predsjedništva Dragan Čović je danas rakao da Udruženi zločinački poduhvat nije posao tribunala, ni domaćih sudova. Kako vi komentirate ovu tvrdnju?

AGUIS: Ja neću komentarisati tu izjavu, kao sudac sa iskustvom i u mojoj zemlji, i iskustvo šesanest godina u Tribunalu, govorim samo u svojim presudama. Svako ko želi znati šta ja mislim o Uduženom zločinačkom poduhvatu, mora sačekati dok ne donesemo naredne dvije presude koje se očekuju krajem novembra i to će biti službeni stav Tribunala. Ja mogu samo reći da se Tribunal u više navrata oglasio po ovom pitanju.

TV1: Kako gledate na činjenicu da se u Bosni i Hercegovini genocid još uvijek negira i da se čak i slave zločinci?

AGUIS: Da, imao sam kratak razgovor sa tužiocem danas. Postojo razika u mišljenjima između nas dvojice u smislu da ja kao predsjednik Tribunala koji ima direktnu pravosudnu ulogu, smatram da trebam biti suzdržan vezano za otvorene kritike izjava koje smo nedavno čuli vezano za genocid u Srebrenici ili opsadu Sarajeva. On je u drugaćijoj poziciji i može dodati drugačijeg tona u svojim komentarima, ja to ne mogu. Ali vam mogu reći da me to jako uznemirava iz jednostavnog razloga. Mi smo četiri puta donijeli odluku da je u Srebrenici počinjen genocid. Donijeli smo odluku nakon dugog suđenja koje je trajalo godinama da je Sarajevo bilo pod opsadom. Da li Haški Tribunal treba potvrdu da se u Srebrenici desio genocid? Da li nam je potrebna još neka potvrda za sve ono što se dešavalo te značajne sedmice u julu 1995.godine. Neću reći više ništa od toga. Mi kao Tribunal smo uradili najbolje što smo mogli da ispostavimo dokaze za ono što se dešavalo tokom četiri i pol godine sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujem da postoji još činjenica koje trebaju biti otkrivene, ali ja to trenutno neću komentarisati.



TV1: Kada se Sud zatvori, šta slijedi, ostaje li sve na domaćim sudovima?

AGIUS: Ne baš tako. Počnimo odavde a ja ću pokušati da to jednostavno objasnim. Mi imamo dva slučaja koji su u toku. Jedan je žalba, a u jednom slučaju tek treba donijeti presudu, i to će biti kraj priče, mada će vjerovatno biti zahtjeva za neku reviziju te žalbe, međutim tah zahtjev neće biti prihvaćen od strane Tribunala jer Tribunal više u to vrijeme neće postojati, ali postoji mehanizam. Slično je i u slučaju Mladić. Suđenje Mladiću također biti završeno u novembru. Ja ne radim na tome slučaju, tako da nemam pojma kako će se to suđenje završiti a i da znam, ne bih ništa rekao, ali siguran sam da bez obzira na presudu, bit će žalba. Ta žaba se neće naći pred Haškim Trubunalom jer Tribunal će mjesec dana nakon donošenja odluke biti zatvoren, tako da će to za mehanizam koji će naslijediti Tribunal, ali to se odnosi samo na ovadva slučaja koja traju.
Postoji još jedno ponovljeno suđenje vezano za slučaj gdje je Tribunal donio presudu i Žalbeno vijeće je također donijelo presudu prije godinu dana, to je ponovno suđenje Stanišići u Simatoviću i to ponovoljeno suđenje vrši mehanizam. Ne očekujem da će biti drugih slučajeva koji će se pojaviti osim ove dvije žalbe. Imamo već žalbu u slučaju Karadžić. Dake to su sve slučajevi kojima će se baviti mehanizam koji će naslijediti Tribunal. Svi drugi slučajevi koji nikad nisu dospjeli do Tribunala a takvih je na stotine u BiH, neko mi je jutros pomenuo broj od hiljadu slučajeva, a vjerujem da postoji još slučajeva u Srbiji i Hrvatskoj, ti slučajevi će ostati odgovornost lokalnih sudova.Svaka zemlja ima svoje vlastite institucije koje se bave ratnim zločinima. Ja sam posjetio sve tri zemlje i znam tačno šta one imaju.

Problem je definitivno vrijeme. Mi smo se već odmaki 26.godina od početka sukoba, mnogi ljudi su umrli ili stare i posljednja stvar koju žele jeste da počinju svjedočiti nečemu. Neki ljudi su još uvijek traumatizirani i oni se boje da svjedoče a neki su jednostavno nezainteresovani. Lokalno pravosuđe ima probleme i vrlo je važno da oni dobiju pomoć koja je potrebna. Bitno je da se privođenje pravdi dešava na vrijeme, u suprotnom ćete živjeti u zemlji gdje mnogi ljudi se približavaju kraju svog života sa osjećajem da im je uskraćena pravda a to sigurno nije dobro za pomirenje i budućnost

TV1: Koliko bi bilo lakše da u domaćem pravosuđu još uvijek imamo međunarodne sudije i tužioce, a koji su prije nekolio godina napustili Bosnu i Hercegovinu i je li po vašem mišljenju to bila greška?

AGUIS: Imam svoje lično mišljenje na ovu temu ali prosuđujem da je bolje da ga zadržim za sebe. Odluka da se svi strani tužioci i sudie pošalju kući, ta odluka je donesena na političkom nivou. Ja se ne miješam u političke odluke. Razgovarao sam sa mnogim sudijama koji su radili i rade na ratnim zločinima i mislim da bi ovo pitanje trebalo biti upućeno njima. Oni su mi rekli šta misle ali vam to ne mogu prenijeti, niti reći šta ja o tome mislim

TV1: 16 godina života ste posvetili radu u ovom sudu, kakva ćete sjećanja sa sobom ponijeti kad sud bude zatvoren?

AGIUS: Imam suradnike koji me pokušavaju zainteresovati da napišem i memoare, što ću možda i uraditi a moje uspomene su, broj jedan; kakvo fantastično iskustvo sam imao i ne mogu dovoljno Bogu zahvaliti na sreći koju sam imao učestvujem u ovome ekperimetnu koji za nekoga ko ne zna kako to funkcioniše, od prvoga dana znači saradju sa sudijama koje ne poznajete, sa sudijama koji su naviknuti na drugačije pravosudne sisteme, sudijama koji imaju različito mišljenje o tome šta je Tribunal, sa sudijama koji se ne moraju nužno slagati sa procedurom. Kad sam stigau u Tribunal 2001.godine on je imao malo internih propisa. Sud je osnovan 1993. a sudije su dokaze počele prikupljati tek 1994.godine i sve je to bilo minimalistički kada sam stigao, i to je bila velika promjena za mene. Bio sam sudija u svojoj zemlji i radio sam na drugi način, a imao sam više od dvije decenije iskustva kao sudija i onda odete u Haag i nađezte se u drugom okruženju. Ja sam odmah bio predsjedavajući viječa u suđenju Brđaninu, imao sam kolege iz Češke i Japana i to je bilo prekrasno iskustvo. Naučio sam da su sudije iste svugdje. Ako imate dvojicu sudija, njihov glavni interes će biti da se poštuju propisi, da i Tužilaštvi i Odbrana imaju isti tretman.

Još jedno važno iskustvo, kada pogledam u nazad. Između 1995.i 2001.godine ja sam pregovarao u ime malteške vlade o nečemu što je kasnije postalo statu Međunarodnog krivičnog suda. Bio sam uključen u teške diskusije i sjećam se koliko je bilo teško dobiti bitku protiv nekažnjivosti, zapravo ta bitka još uvijek nije dobijena, i koliko je po mom mišljenju bilo revolucionarno dostignuće Tribunala da pošalje jasnu poruku širom svijeta. U prošlosti smo imali kraljeve i careve kojima se davao azil u drugim zemljama svijeta, čak i u zemlji koja je domačin Tribunala a sada je to zemlja koja je šampio međunarodne pravde i shvatio sam da smo odigrali revolucionarnu ulogu. Bili smo predmet kritike, zbog trajanja suđenja, zbog toga koliko smo novca koštali UN, jer nismo razvili sistem za kompezaciju za naknadu štete žrtvama i nismo uspostavili mehanizam za pomirenje. Iako su neke od tih kritika validne, ja mislim da treba pozitivno gledati na stvari jer postigli smo da smo dali ponovno rođenje međunarodnog humanitarnog prava. Dali smo svijetu sistem pravila za izvođenje dokaza kojeg su kasnije usvojii i pregovarači koji su radii na otvaranu Međunarodnog krivičnog suda. Mi smo pomogli osnivanju tog suda. Bili smo instrument u UN da upostave druge tribunale za Liban, Kambodžu. Čak i EU sada čini korak da upostavi tribunal za zločine na Kosovu. Mi smo bili instrument koji je pomogao da sve ove institucije nastanu, tao da sam zadovoljan našim postugnućem, i ne samo to nego ekstremno zadovoljan i ponosan.