Avdo HUSEINOVIĆ: Paučina uveliko pada po požutjelim spisima u podrumskim arhivama Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, svjedoci polahko odlaze sa ovodunjalučke scene. Najčešće pitanje koje danas proganja glasi: „Da li je sa kopanjem žrtava pronađenih u masovnim grobnicama, ukopana i pravda, podno Trebevića, Igmana, Bjelašnice, Romanije, Paljeva, Ozrena, Skakavca...?“

Kada sam 21.jula 2012.godine, u Avazovom prilogu Sedmica objavio kolumnu pod nazivom „Nikola Stanišić, za kojim je raspisana potjernica za genocid, živi u komšiluku SIPE“, u kojoj sam pisao o nekažnjenim zločinima nad Bošnjacima sarajevskih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik, vjerovao sam da će Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine munjevito reagovati, da će uhapsiti nabrojane zločince i da će definitivno doći na red procesuiranje velikih nekažnjenih zločina, počinjenih u periodu 1992-1995. na području okupiranih sarajevskih opština.

Kalendar dobro isplaniranih i sprovedenih zločina na području Sarajevske regije, u najvećoj mjeri ispunjen je od maja do kraja septembra 1992.godine.

Nažalost, danas 25. godina poslije, to je još uvijek i kalendar nekažnjenih zločina za stotine ubijenih civila na ovom području, uglavnom bošnjačke nacionalnosti.

AHATOVIĆI, DOBROŠEVIĆI I BOJNIK

Autobus smrti i danas stoji na mjestu zločina u Sokolini kod Srednjeg

„Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa“ - bile su posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić, pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11.juna 1992.godine, između 10 i 11 sati ujutru. Porodica Hajre Delića je očekivala da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza koje je imao sa Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik, počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29.maja 1992.godine, kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići. Nakon četverodnevnog otpora, branioci Ahatovića su, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili prinuđeni na predaju. Nakon predaje, svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su bili prvi formirani logori na području sarajevske opštine Novi Grad. Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Nakon 12 dana teškog mučenja, nakon što su predhodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu. Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju 14.juna 1992.godine, potrpani u GRAS-ov autobus broj 75 i u pratnji četiri putnička vozila povezeni u nepoznatom pravcu. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području opštine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da navodno natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje iza 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.

Asim Gaćanović i Elvir Jahić

Elvir Jahić, imao je tada 18.godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.

- Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu preživim sa još sedam komšija. Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja, - sjeća se Jahić. Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se sa poprišta ubistva, udaljila vozila sa ubicama, otpuzao je do obližnje riječice. Pošto mu je bol bila nepodnošljiva, bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.

-Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva, spasiće mi život jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu „đeta“ i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: „Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku.“ Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neka doba, po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića, - priča Jahić.
U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjeli su se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela, koja još nisu bila pala pod srpsku okupaciju. Ubijene iz Ahatovića, u masovnu grobnicu sahranili su mještani okolnih sela u selu Ravne, odakle su ekshumirani 1996. godine, a potom sahranjeni u mezarju u Ahatovićima. Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je preminuo nakon rata. Ahmedu Bećkoviću, zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova Ahmila, Fadila i Nusreta.
Pored 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ekshumirani u groblju Vlakovo.
Za mučenja stanovnika ovih naselja, pred Sudom Bosne i Hercegovine, mizernim kaznama pravosnažno su osuđeni braća Goran i Zoran Damjanović. U martu 2014. godine Sud Bosne i Hercegovine je, primijenjujući blaži zakon, odnosno Krivični zakon bivše Jugoslavije, Gorana Damjanovića osudio na šest i po godina zatvora, dok je njegovom bratu Zoranu Damjanoviću izrečeno pola godine manje. Preživjele žrtve još uvijek ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je aktivno s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.
Nikola Stanišić, jedan od najodgovrnijih za zločine nad stanovništvom Mjesne zajednice Dobroševići, decenijama se uopšte ne krije. I, pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodavao je svoje imanje u Dobroševićima, a do proljeća 2012-godine je, faktički u aviliji SIPE, u Istočnom Sarajevu držao restoran „Rajlovac“. Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još uvijek se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo-Dvora. Po posljednjim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi.

KASINDOLSKA ULICA
Iz Kasindolske ulice na Ilidži, 14. maja 1992. godine, 37 Bošnjaka je odvedeno iz svojih kuća u srpski logor Kula, i nakon kraćeg vremena provedenog tamo, prebačeno na područje Ravne Romanije, gdje su ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu pored magistralnog puta Sarajevo - Sokolac.
Jedini preživjeli, Rešad Brdarić, nakon sedam dana zatočenja izašao je iz Kule.

Tomo Kovač

“Od nas 38 iz Kasindolske, izašao sam samo ja. Ostali su svi bili živi i zdravi po mom odlasku. Znam da su ih našli, da su pobijeni, ali meni nije poznata nijedna pojedinost o tome”, ispričao je Brdarić.
U maju 2007. godine, iz masovne grobnice Crni vrh na Romaniji, ekshumirana su tijela 37 muškaraca iz Kasindolske. Da se radi o žrtvama iz Kasindolske ulice, prilikom ekshumacije ljudima iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, činilo se izvjesnim na osnovu datuma na ručnom satu jedne od žrtava. Sat marke “seiko” zaustavio se na 27. danu u mjesecu, a bila je srijeda u pitanju. Pregledom datuma iz 1992. godine, ustanovilo se da je jedina srijeda kao 27. dan u mjesecu bila u maju.
Najmlađa žrtva bio je 18-godišnji Emir Hajdarević, koji je odveden i ubijen zajedno sa svojim ocem. Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine posjeduje dokument u kojem se navodi „da se ljudi iz Kasindolske ne razmjenjuju jer je prilikom ispitivanja ustanovljeno da su radikalni.“ Dokument je potpisao Milenko Tepavčević, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Novi Grad.
Tepavčević je po okončanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, radio u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a suspendovan je 07. decembra 2007. godine, zbog toga što se protiv njega vodila istraga uvezi sa zločinom nad Bošnjacima iz Kasindolske.
Tomislav Kovač je u tom periodu bio na čelu policijske stanice na Ilidži, i Kasindolska je razlog zbog čega odavno ne smije doći iz Srbije u Bosnu.
Na šehidskom groblju Kovači 16.oktobra 2007.godine obavljena je džanaza i ukop posmrtnih ostataka žrtvama iz Kasindolske ulice.
U šest slučajeva među ubijenim Bošnjacima iz Kasindolske, bila su po dvojica braće iz porodica Bihorac, Kulo, Mulić, Rastoder, Džanković, Turković, u jednom slučaju otac i dva sina iz porodice Durić, te u tri slučaja otac i jedan sin Dević, Džanković i Hajdarević.
Pravda za žrtve Kasindolske još uvijek je na čekanju.

LJEŠEVO I DRUGA ILIJAŠKA NASELJA
Po direktivi Ratka Adžića, predsjednika Kriznog štaba tzv.srpske opštine Ilijaš, a predvođeni Vasilijem Vidovićem Vasketom, odlikovanim Šešeljevim četničkim vojvodom iz Podlugova, te Marinkom Vidovićem, nekadašnjim policajcem, pa kasnije poznatim kriminalcem, pripadnici srpskih snaga počinili su stravičan zločin 05.juna 1992.godine u mjestu Lješevo kod Ilijaša.

Pošao na čas: Ratko Adžić

Četnički vojvoda Vasilije Vidović Vaske

Mučki, za samo sat vremena ubili su 21 Bošnjaka.

Mirzet Repuh je preživio strijeljanje u Lješevu.
-Sve su to bile komšije. Pored Vasketa, vodio ih je i bivši milicioner iz Ilijaša Marinko Vidović. Razgovarali smo s njima. Pitali smo što nas ubijaju kad nismo ništa krivi. Neki su molili da ih ne ubijaju. Poredali su nas uz ogradu i naredila da se okrenemo podignutih ruku. Pogođen sam u pluća, kuk i dva puta u desnu nogu.
Još sam bio pri svijesti kad su pojedinačno pucali u one koji su se micali. Mislio sam da i mene čeka metak u glavu. Primirio sam se, a onda sam izgubio svijest.
Kad sam se pribrao vidio sam da je sve mrtvo, osim Zahide Masnopita. Ćamil Avdukić je bio živ, ali je nakon pet minuta izdahnuo. Nakon tri dana skrivanja po selu, teško ranjen sam se uspio izvući prema položajima koje su držali naši borci, - priča u svojoj potresnoj ispovjesti Mirzet. Ubijeni su Hasan, Suljo, Munira, Arif, Meho, Safet, Ibrahim, Huso i Amir Fazlić. Husnija, Mensud, Fadil, Mehmed i Munir Masnopita, hrabri Arif Omanović, Nijaz Nuhić, Asim Karavdić, Zubejda-hanuma Suljić, Ćamil i Izet Avdukić… Ostali uhapšeni mještani Lješeva odvedeni su u skladište “Iskre” u Ilijašu, gdje su s ostali tri mjeseca, da bi kasnije bili prebačeni u vogošćanske logore.
Na području opštine Ilijaš bilo je zarobljeno više od 1.000 civila, muškaraca, žena, djece i starijih osoba. Oko 800 ih je razmijenjeno, a 200 se vode kao nestali. Krizni štab tzv.srpske opština Ilijaš, otvorio je više koncentracionih logora u kojima su u najgroznijim uslovima držali zatočene Bošnjake. Bošnjaci Ilijaša mučeni su u logorima “Osnovna škola 27.juli”, Osnovna škola u Gornjoj Bioči, Skladište firme “Iskra” u Podlugovima, Skladištu Ine.
Jedan dio odveden je u logor u prostorijama ilijaške Željezare, gdje su navodno spaljeni u visokim pećima.
Desetine ilijaških zločinaca predvođeni Ratkom Adžićem, Vasilijem Vidovićem Vasketom, Mićom Sijekovićem, poznatijim kao Mićo Četnik iz Sombora, još uvijek su na slobodi.Vaske je od 1995.godine član ličnog obezbjeđenja Vojislava Šešelja.
Još uvijek nisu pronađeni posmrtni ostaci 54 osobe.
U Institutu za traženje nestalih Bosne i Hercegovine istakli su podatak da je među 152 ekshumirane žrtve – 11 žena i troje djece, od četiri do 18 godina.
Posmrtni ostaci pojedinih žrtava pronađeni su 1996. godine u dvije masovne grobnice u opštini Ilijaš – Lješevo i Žerovanj.
Za zločin u Lješevu i drugim naseljima opštine Ilijaš, Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine još ne podiže optužnice.

AERODROMSKO NASELJE
U dokumentu od 6.juna 1992.godine, naslovljenom „Direktiva za dalja dejstva“, Str.pov.broj 02/5-22, general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, između ostalog naređuje: “U prvoj etapi u trajanju od 3-4 dana, ofanzivnim dejstvima očistiti širi rejon Aerodroma Sarajevo (Dobrinja, Butmir, Sokolović kolonija, Mojmilo, i Zlatište), te deblokirati komunikaciju Sarajevo-Trnovo“. Narednog dana, 7.juna 1992.godine, pukovnik Tomislav Šipčić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, potpisuje dokument naslovljen „Instrukcija za dalja dejstva“ u kojem naređuje: „Prva sarajevska brigada u sadejstvu sa Drugom sarajevskom, Ilidžanskom, Novosarajevskom i Drugom romanijskom brigadom, čisti prostor Dobrinje i Mojmila brda.“

DOBRILI BOŽINOVIĆ zločinci iz Srbije ubili su sina i muža

U skladu s Mladićevom direktivom, 17. juna 1992 u ranim jutarnjim satima, srpske snage pojačane jednom elitnom jedinicom Vojske Jugoslavije, ulaze transporterima i tenkovima u Aerodromsko Naselje. Prva na udaru, u 5.00 sati ujutro bila je ulica Šefika Dorića.
Srpski vojnici lupali su na ulaze u ovoj ulici, te uz prijetnje da će baciti bombu i zapaliti stanare ulaza, prisilili civile da izađu iz podruma.
Istovremeno, grupa vojnika je pretresala stanove, a ispred zgrade je uslijedilo odvajanje žena i djece. Muškarce su natjerali da potrbuške legnu po ulici i strijeljali ih. Isti scenario uslijedio je i u ostalim ulicama na području Aerodromskog Naselja, gdje je, u narednih nekoliko sati, ubijeno 40 civila. Vojnici iz Srbije, opijeni ubijanjem Bošnjaka, u svom zločinačkom ludilu ubijali su i Srbe. Dobrili Božinović ubili su tog dana sina Darka i muža Iliju.
- Izveli su ih tog dana zajedno s ostalim komšijama i pred mojim očima ubili, a nas, žene i djecu, poslali su u zatvor Kula – svjedoči Dobrila.
I ovo je još uvijek zločin bez kazne.

SVRAKE
Iz logora "Planjina kuća" u Svrakama na području opštine Vogošća, pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga iz Vogošće, 16. juna 1992. godine odveli su i pobili 28 Bošnjaka iz naselja Svrake. Tog dana u nepoznatom pravcu odvedeni su: Hasan Abaz, Đemo Šehić, Esed Fejzović, Rešad Dević, Huso i Nedžad Zlatarac, Salih Čekić, Semir i Seid Salkić, Emin i Abdulah Jelašković, Hajrudin Raonić, Alija Delić, Fikret Prutina, Himzo Hadžić, Mevsad Durić, Vehid Spahić, Safet Kozica, Enes i Idriz Alić, Nezir Mehmedović, Džemal Sejdić, Ramiz i Hakija Kandžer, Zahid Bešić, Safet Hodžić, Rasim Selimović i Hašim Durmo.
Iz ove grupe pronađen je samo dio posmrtnih ostataka Hašima Durme, Rešada Devića i Enesa Alića, dok se za ostalima još uvijek traga.
Nakon skoro 25. godina, još nije poduzeta nepristrasna, nezavisna i temeljita istraga o prisilnom nestanku ovih osoba, i nije uložen trud da se pronađu, ekshumiraju, identificiraju i porodicama vrate njihovi posmrtni ostaci. Do danas, nijedan od počinioca nije optužen i kažnjen za ove zločine, iako postoje svjedoci koji su identifikovali neke od njih. Članovi porodica ovih osoba su poduzeli brojne korake ispred domaćih vlasti i međunarodnih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini, kako bi dobili infomacije o njihovim najmilijim, ali nije bilo uspjeha.

NAHOREVO
Prostorije Psihijatrijske bolnice Jagomir, služile su kao logor na području sarajevske opštine Centar, gdje su pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske, 19. juna 1992. godine prisilno doveli 110 Bošnjaka iz sela Nahorevo.
Na nepoznatim lokacijama ubijeno je 30 logoraša iz Nahoreva.
Dio njih odveden je u vogošćanske logore. Jedna grupa od 10 Bošnjaka Nahoreva, odvednih iz Psihijatrijske bolnice Jagomir, ubijena je na lokalitetu vodopada Skakavac.
Zna se da je zločin izvršila Koševska brigade Vojske Republike Srpske, kojom je komandovao Miroslav Krajišnik. Dal' treba napominjati da Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine i u ovom slučaju spava dugi bosanski san.

HADŽIĆI
Već od 11.maja 1992.godine, u organizaciji Kriznog štaba tzv.srpske opštine Hadžići počinju prva privođenja i osnivanje srpskih logora u Hadžićima. Na 15 posto okupirane teritorije u opštini Hadžići, formirano je pet logora, u koje je odvedeno 715 ljudi i u njima su ubijene 94 osobe, a za njih 50 se ništa ne zna. Akcijom lova na bošnjačko stanovništva Hadžića, komandovao je Rade Veselinović, samozvani četnički vojvoda iz Hadžića.

SLOBODAN AVLIJAŠ

Najveća grupa od 284 ljudi iz Sportskog centra Hadžići, kojima su pridodati i logoraši iz garaže opštine Hadžići, prebačena je u pet autobusa 22. juna 1992. u Lukavicu, u kasarnu bivše Jugoslovenske narodne armije “Slaviša Vajner Čiča”. U kasarni "Slaviša Vajner Čiča" preživjeli su najbrutalnije premlaćivani i mučeni od strane srpske vojske. Sa 23. na 24. juni 1992. godine, sudija Avlijaš Slobodan predaje spisak hadžićkih logoraša na kome su već označena lica za likvidaciju. Tog 24. juna 1992. godine među logorašima nije bilo 46 osoba. Prostorija u kojoj su boravile ove osobe bila je obojena krvlju, na podu čuperci kose, komadi mesa te njihovi kaiševi i pertle. Ovih 46 Bošnjaka nikada nije pronađeno. Preživjeli logoraši znaju da je na taj dan komandant kasarne bio pukovnik Veljko Stojanović. Spisak zarobljenih Bošnjaka je čitao Vojo Vukotić. Od 284 logoraša, žive se nisu vratile 72 osobe. Za njihovo odvođenje i ubistvo još uvijek niko nije procesuiran.

TIHOVIĆI

Radomir PRODANOVIĆ GAGA

U napadu na vogošćansko selo Tihovići 04. jula 1992.godine, agresorske formacije zarobile su i ubile 32 bošnjačka civila. Napad su predvodile komšije Srbi iz Vogošće, Semizovca i Blagovca, pojačani plaćenicima iz Srbije. U Tihovićima su tada ubijeni Bešir, Fehim, Ibrahim, Mujo, Rifet, Salko, Sefer, Sinan, Sulejman i Šaban Halač, Tija Azemović, Hanka Huseinović, Hanka Šehić, Ibrahim, Mahmut, Sead, Senad i Šaban Kahriman, Abdulah, Bajro, Hamid, Hašim, Mensur, Mustafa, Ramiz, Rasim, Ševal i Uzeir Kožljak,Sejad Sejo Hero, Kasim, Esad i Džemo Hadžić. U namjeri da prikriju zločin agresori su tijela ubijenih postavili na automobilske gume i spalili ih. Miladin Trifunović, komandant Vogošćanske brigade Vojske Republike Srpske, javno se hvalio kako je "očistio“ Tihoviće, a preživjeli kao učesnike u zločinu spominju Radomira Prodanovića Gagu, Momčila Kenjića, Vojina Šućura, Stanka Blagovčanina... Bošnjaci Tihovića su ogorčeni jer za ovaj zločin još niko nije procesuiran.

RADNI VODOVI NA GRBAVICI
Željko Mitrović Gilmar, Milivoje Čavarkapa i Dimšo Ristović su bili komandiri radnih vodova Prve sarajevske mehanizovane brigade Vojske Republike Srpske, na okupiranom sarajevskom naselju Grbavica. Radni vodovi su bili sastavljeni od zatočenih Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Tokom prisilnog odvođenja na kopanje rovova i čestog guranja u žive štitove na Zlatištu, Željinom stadionu, Debelom brdu, Jevrejskom groblju, Moravskoj, Milinkladskoj i Ozrenskoj ulici, ubijeno je ili nestalo 70 ljudi iz radnih vodova.



Faksimil presude Željku Mitroviću Gilmaru

Željko Mitrović Gilmar je dijete Grbavice, tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je rezervni golman Fudbalskog kluba Željezničar. Svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Bošnjaka i Hrvata na Grbavici, obavio je besprijekorno.

Po okončanju opsade Sarajeva, sudilo mu se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
Saslušano je oko 50 svjedoka, a 17.marta 2009. godine, osuđen je na svega dvije godine zatvora. Po mojim saznanjima, fascikla pod nazivom „Radni vodovi na Grbavici“, u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u potpunosti zatvorena.

NOVOSEOCI
O zločinu nad Bošnjacima sela Novoseoci kod Sokoca, pričalo se u nekoliko procesa pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu, ali do danas još nisu procesuirani naredbodavci i izvršioci. Na suđenju generalu Ratku Mladiću u Haagu, svjedokinja Tužilaštva Munira Selmanović izjavila je da su joj srpske snage u jesen 1992. ubile muža i sina, zajedno sa više od 40 mještana sela Novoseoci.
Selmanovićeva je opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. napale Novoseoce, a zatim svim Bošnjacima naložile da se okupe u krugu preduzeća “Metalika”, istovremeno pljačkajući njihove kuće.
Muškarci, među kojima su bili muž i 18-godišnji sin Selmanovićeve, potom su bili odvojeni od žena, djece i staraca, koji su autobusima bili upućeni ka Sarajevu.

Razdvajanje je, kako je navela, naredio srpski komandant Momčilo Pajić, a jedna žena bila je ubijena na putu do autobusa zato što se brže kretala.

Po riječima Selmanovićeve, Pajić je radno sposobne muškarce zadržao u selu pod izgovorom da će biti upućeni na rad. Niko ih, međutim, više nije vidio žive.

Tužioci su u sudnici prikazali spisak od 45 mještana Novoseoca koje je 22. septembra 1992. svjedokinja vidjela u krugu “Metalike”.

“Svi su bili živi kad su nas potrpali u autobuse. Nikad ih više nisam vidjela. Nikad”, kazala je Selmanovićeva.

Na suđenju u Hagu Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, Milan Tupajić, bivši šef kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac, govorio je o masovnoj egzekuciji Bošnjaka iz Novoseoca. Svjedok kaže kako je znao da ni njega “određena istraga neće mimoići”.
Prema Tupajiću, bošnjačka su sela napadali pripadnici Druge romanijske brigade Vojske Republike Srpske, kojom je u to vrijeme komandovao Radislav Krstić (osuđen za genocid u Srebrenici). Tupajić je potom govorio o masovnoj egzekucije Bošnjaka u tom području “o kojoj se dosad u Republici Srpskoj nije govorilo.”

MILOVAN CICKO BJELICA

Za zločin u Novoseocima (22. septembra 1992.) saznao sam navečer toga dana, od vojnika Druge romanijske brigade koji su vidjeli leševe” koji su, kako navodi Tupajić, bili kod jednog smetljišta, par kilometara od Novoseoca.

Svjedok odbrane Momčila Krajišnika pred Tribunalom u Hagu, 07.aprila 2006.godine, bio je i Milovan Cicko Bjelica, ratni predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Sokolac. Bjelica je tvrdio da je on, za zločin u Novoseocima saznao tek nekoliko godina kasnije, na sahrani jednog vojnika koji je učestvovao u ovom zločinu.

Otac tog vojnika, tvrdio je Bjelica, na sahrani mu je rekao da je "za sve kriv Krstić" koji je naredio zločin, a da je njegov sin izvršio samoubistvo jer ga je događaj od 22. septembra 1992. proganjao.

MILAN TUPAJIĆ

Tokom unakrsnog ispitivanja, Bjelica je rekao da je mislio na tadašnjeg komandanta Druge romanijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske Radislava Krstića, kasnije komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Direktno optuživši generala Krstića, Bjelica je nastojao da ukaže da Krizni štab tzv.srpske opštine Sokolac, čiji je i on bio član, nije imao veze sa Vojskom Republike Srpske, niti je imao saznanja o tom zločinu.

U pravosnažnoj haškoj presudi Momčilu Krajišniku navodi se: „Istog dana, general Krstić je izvijestio Glavni štab Vojske Republike Srpske da je u toku dana vršeno čišćenje sela Novoseoci”.
U knjizi „Balija“, autor Božo Debelonogić, inače bivši oficir Vojske Republike Srpske, spominje da je hijerarhijski naredba za zločin u Novoseocima tekla na sljedeći način.

“Naređenja su usmeno prenošena. Cicko Bjelica pukovniku Krstiću, Krstić kapetanu Markoviću, Marković Pajiću, Pajić Ćirku, a Ćirko svojoj grupi“-piše Debelenogić.

Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, došao je do saznanja da je zločin u Novoseocima izvršen kao odmazda za pogibiju jednog srpskog vojnika.
-U borbama sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine na Kruševu kod Olova, poginuo je Darko, sin pukovnika srpske vojske Alekse Krsmanovića. Tada pukovnik Krsmanović odlučuje da se osveti.
Bošnjaci podromanijskog sela Novoseoci živjeli su do tada relativno mirno, iako su bili u potpunom srpskom okruženju. Pukovnik Krsmanović naređuje da se kao odmazda za pogibiju njegovog sina, pobije svo muško stanovništvo u Novoseocima. Tijela, njih 43, našli smo u jesen 2000.godine na smetljištu Ivan Polje. To je jedan ogroman prostor veličine pet-šest fudbalskih stadiona. Najmlađa žrtva bio je Damir Očuz, koji je imao 14. godina. Ubijen je zajedno sa ocem Muneverom. Na tom smetljištu žrtve su bile prekrivene raznoraznim smećem, a na to mjesto su doneseni i ostaci porušene džamije u Novoseocima, - pričao mi je Mašović.

Pukovnik Aleksa Krsmanović: Osveta za sina poginulog u borbi

Izvršioci zločina uglavnom žive na području Sokoca. Milovan Cicko Bjelica je načelnik opštine Sokolac. I Momčila Pajića porodice žrtava viđaju. Ovaj nekadašnji geometar i omiljeni musafir u kućama svojih kasnijih žrtava, danas je direktor sokolačkih lokalnih puteva.

I polahko se iz naših života izvukoše devedesete, a kazne za zločince i bar djelimične pravde za žrtve, nema, pa nema. Zločini nad Bošnjacima, i manjem broju bosanskim Hrvatima, na okupiranim područjima Sarajevske regije u periodu 1992-1995.godina, još nemaju svoj sudski epilog.

Veliki broj zločina na ovom području, mogao je počiniti samo veliki broj zločinaca. Procjene su da je u nabrojanih zločinima učestvovalo minimalno 500, danas slobodnih zločinaca. Postoje indicije i da se svjesno opstruira njihovo procesuiranje.

Paučina uveliko pada po požutjelim spisima u podrumskim arhivama Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, svjedoci polahko odlaze sa ovodunjalučke scene. Najčešće pitanje koje danas proganja glasi: „Da li je sa kopanjem žrtava pronađenih u masovnim grobnicama, ukopana i pravda, podno Trebevića, Igmana, Bjelašnice, Romanije, Paljeva, Ozrena, Skakavca...?“