Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


RAZDOBLJE IZMEĐU DVA KORAKA
Procitaj komentar

Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 09. May 2017. 04:05:07
(Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu)


Dva su najvažnija dana u životu:
Dan kada se rodimo, i dan kada shvatimo svoj cilj.
(Mark Twain)


fatmir S. BAČI: Prema filozofskoj tradiciji, od drevnih vremena pa sve do danas, na djelovanje se obično posmatralo i vrijednovalo preko jedne obilne šarenolikosti i mnoštvo definicija; čak to u općem značenju bi moglo da se svede na slijedeći izraz – jedna promjena koja se dešava kao rezultat stavljanja-u-pokret od strane čovjeka, jeste suprotno sa promjenom koju je denijelo stavljanje-u-pokret – čime je djelovanje automatski uvršteno u sastavni dio deset osnovnih kategorija koje je definirao Aristotel, što izražajno znači da dijelovanje nije nezavisna kategorija.


NAJAVA IZ PERA HAZBIJE KALAČA: Fatmir Bači nas je ovim tekstom još jednom povratio na same fundamente nauke, saopštavajući da se čovječanstvo, posebno akademska javnost, suviše lahko pomirila sa nemogućnošću naučnog utvrđivanja definicije ključnih faktora svih naučnih postulata: vremena i prostora. Očito je, na šta nas i autor na svoj način podsjeća, da se naučna, akademska javnost vinula u nebo, bez pripremljenog padobrana, pokušavajući da nepoznanicu vremena i prostora privremeno ignoriše, nadajući se valjda da će definicija ovih fenomena doći sama po sebi, od usvojenih znanja koja su se na intelektualno-pragmatičnom planu već potvrdila i dala konkretne rezultate.
Akademik Bači se usudio dati svoj pogled na ove fundamentalne egzistencijalne fenomene, otvarajući pred čitaocem jednu novu stranicu, novi pogled na „vrijeme“ i „prostor“ kako do sada nismo imali priliku čitati. Ustvari, Fatmir Bači se, u smislu traganja za odgovorom, kompetentnim čitanjem i tumačenjem, povratio na Svetu Knjigu kao Izvor, koju je naučna zajednica olahko odbacila neosnovano je kvalificirajući nekorespodentnom naučnoj metodlogiji. I ovim svojim radom, akademik Bači je dokazao da se nauka treba i mora vraćati na Svetu Knjigu, ako zaista želi stići do istine, kako se, inače, predstavlja.
„Vrijeme“ i „prostor“, kao fenomene, iz prećutane naučne nedefiniranosti, akademik Bači izvodi na ravan Allahove milosti prema čovjeku, prije svega, ali i u vezi sa tim, i pravednosti i pravde na kojoj počivaju svi utvrđeni i potvrđeni kozmički zakoni. Prema akademiku Bačiju, „vrijeme“ i „prostor“ postoje, ili se osjećaju, samo u odnosu sa ciljem, a cilj je svojstven samo čovjeku te se zbog toga i fenomeni „vrijeme“ i „prostor“ odnose samo na čovjeka i u vezi su sa čovjekom.
Često nam se dogodi da ispletemo i sašijemo u sebi osnove neke kreativne ideje koja bi trebala da pokrene jednu novu dinamiku, i po najboljem redu nabavimo sve potrebne predmete odgovarajućeg projekta koji samo čeka neko otvaranje u budućnosti da se dogodi, kad ono, sasvim iznenada, u zadnjem trenutku žurbe, cijela se situacija klizne iz ruku, i ode u nepovrat. Nekom drugom prilikom, okolnosti postanu sklone najavljenoj ideji i po svim znacima, obećavaju jednim novim početkom, te predstavljaju se i kao prava prilika za veliku promjenu, međutim, ili se naiđe na potražnji nekog nepotrebnog dodatka unutar projekta za takvu vrstu pokreta, ili se dođe u susret sa potpunim ne shvatanjem ljudi koji bi trebali prepoznati i podržati tu sitnu iskru budućnosti. I ode, odnesu je neke vještačke oluje koje zdrav um ne može ni shvatiti, ni otkloniti.
Kad se napokon desi, da poslije dugih mučnih pokušaja i raznih iskušenja, u datoj sredini ideja se pretvori u raskošnu i sasvim jasnu maketu, dok čitav projekat postane prihvatljiv u svijesti većine, te konačno se dođe do realizacije u tom zakazanom prostoru, svi se jednoglasno slože da je to bilo Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Ali upravo ta rečenica ne dozvoljava da se kradom prođe pored nje, niti se može zaobići onako, lahko i nezapaženo, jer u sastavnim riječima koje u suštini čine ideju, kao i sav proces što slijedi ideju, projekat, maketa i realizacija, zahtjevaju da se u tom pravcu mora privući pažnja i ukazati da je baš tu sakriven i veliki trud, i neizmjerno prostrani i lepršavi sni, i zaista dugo i oštro prepiranje, koje se tek poslije realizacije priznaje kao validna prošlost ili valjani koraci prošlosti.

* * *

Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, jeste jedna toliko široka rečenica i tako gusto tkana, da u sebi sadrži i izražava mnogo više mentalne sirovine ne samo za naš mogući zaključak, nego mnogo više i od onoga koliko joj dozvoljava rječnik. Radi se zapravo, o jednoj rečenici koja nam se vidljivo predstavlja kao mnogo slična šahovskom polju preko crno bijelih kvadrata metafizike i praktične filozofije, i time nam se nameće sa mnoštvo mogućnosti teoretskih posmatranja. Dakle, rečenica je vrlo slična jednom sistemu realnih i mogućih kombinacija koji se oslanja na mnoštvo premisa, ili na količinu raznih ubjeđenja, koji se jezički ponašaju ne tako dobro zasnovanim, međutim u ljudskoj duševnoj spoznaji postaju sasvim jasni i konceptualno prihvatljivi.
Kao prvo, vezano za pojmove jedinica “djelovanja”, “vremena” i “mjesta”, koje su vrlo bitne i tako se ponašaju unutar rečenice, i koje nas, na prvi pogled, samo uslovljavaju kako bi aksiomatski uzeli u obzir suštinski važno ubjeđenje za njihova postojanja;
Kao drugo, vezano za dokazanu vrijednost pojmova i njihove važnosti unutar rečenice, opet nas tjera da gradimo naše aksiomatsko ubjeđenje o stvarnom postojanju tih vrijednosti;
Kao treće, vezano za uzajmne i zajedničke odnose pojmova unutar rečenice, gledano na egzistencijalnoj ravni i samo ubjeđenje o njihovom postojanju. Ljudsko djelovanje ne zauzima neku posebnu a-topijsku sredinu, nije tamo negdje vani, niti se može zamisliti preko vremena i prostora, već se uvijek dešava isključivo i samo unutar vrijeme-prostornih dimenzija. U suprotnom, djelovanje bi bilo posebna, samostalna i potpuno nezavisna jedinica, jedna izuzetna realnost ili neko aktivno stanje koje postoji unutar nekog izuzetnog vremena van vremena, i unutar nekog izuzetnog prostora van prostora.
Egzistencijalni odnosi između djelovanja, vremena i prostora važe za sve slučajeve, što treba značiti, da i kada je djelovanje jedan strogi kantovski kategorički imperativ; drugim riječima, ono determinantno kantovsko “treba”, ili još bolje “mora”, ne predstavlja nam se kao neko vanvremensko i vanprostorno djelovanje, već je to izbjegavanje vremena i prostora kao neophodno “uslovljavanje” za uokvireno djelovanje. Eto, samo primjera radi: principijelno, čovjek uvijek treba nastojati i aktivno učestvovati u činjenju dobrih djela i uvijek se treba čuvati i držati što dalje od svih loših djela. Upravo u navedenom izrazu, prilog “uvijek” ni u kojem slučaju nije negacija vremena i prostora, već njihovo oslobađanje od okolnostizacije i uslovizacije (njihovog pretvaranja u uslov) preko jedne opšte generalizacije, koja u svojoj biti nije ništa drugo osim jasna neutralizacija relativizma vremena i prostora putem apsulutiziranog prikazivanja, ili njihove percepcije kao sub specie aeternitate.
Kao četvrto,
vezano za uzajamne i zajedničke odnose pojmova ne samo na egzistencijalnoj ravni i ne samo i jednostavno na kvantitativnoj ravni, već, prije svega ubjeđenje na njihovo postojanje i da su svi ti odnosi posebno usmjereni i ciljaju prvenstveno ka kvalitativnoj i vrijednosnoj ravni. Baš taj kvalitetan i dokazano vrijedan odnos, jeste uvijek propraćen sa gusto ispletenim nijansama imperativa “treba”, ili još bolje “mora”, pod čijim svjetlom, ova rečenica pored sebe, sa sobom i u sebi, u biti i suštini nam zapravo predstavlja, ne samo postojanje različitog, već i postojanje sasvim suprotnog od sebe; izražajno, postojanje pogrešnog djelovanja, u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu;
Kao peto,
u ovoj rečenici strukturalno bogatoj i semiološki gusto umreženoj, za našu smotru je vrlo važno i ubjeđenje da je priroda djelovanja kao takva isključivo i čisto teleološka, bilo da je posmatrana na ontološkoj, na kvantitativnoj ili na kvalitativnoj ravni. Sama priroda ljudskog djelovanja jeste upravo takva, da u svim slučajevima mimoilazi baš tu vremensku komponentu sadašnjosti i veže se isključivo sa sjećanjem o prošlosti radi vrijedne kapitalizacije i selekcije vlastitih resursa kako bi se njima služili upotrebom ličnog iskustva, i kao najvažnije, obavezni odnos sa budućnošću još kad je to bila samo blaga vizija jedne ideje, isto i u početnom projektu, te cijelim tokom realizacije budućnost je obilno aktivna radi ubiranja konačnih rezultata, ali i radi općeg vrijednovanja svoga djelovanja.

* * *

Bez obzira na prirodu materije i bez obzira na vrlo napredne predmete i sve naše mogućnosti za evidenciju, sva stvorenja imaju nešto zajedničko, a to je da svako od njih po svojoj zakazanoj ruti je u stalnoj potražnji naredne određene stanice, što upravo i znači da je svako stvorenje u neprekidnom kretanju u raznim formama i brzinama. No, za razliku od čovjeka, sva druga stvorenja u osnovi svoga kretanja nemaju ni ideju, ni projekat za ideju, ni način realizacije tog projekta, niti odgovornost za uspjeh ili neuspjeh, niti žudnju za konačnim vrjednovanjem. Drugim riječima, svaki ljudski pokret je izrazito čvrsto vezan sa ishodom toga kretanja, sa jasnom vizijom o budućnosti, sa vrijednovanjem pri završetku, i sa polaganjem računa bilo na epistemiološkoj ravni, bilo po generalnoj eshatološkoj vertikali. Sve u svemu, ljudski aktivni dio bilo to izloženo prema empirijskoj, racionalnoj ili duhovnoj smotri, može se staviti u okviru samo jedne jedine riječi; djelovanje.
Prema gore navedenom, čitav aktivni korpus sačinjen od ideje, projekta, realizacije i odgovornosti, čine da se svako ljudsko djelovanje pojavljuje i ponaša isključivo kao posljedica cilja, znači, ono jeste i ostaje samo sredstvo koje se pokreće za konkretizaciju još unaprijed sebi jasno nametnutog cilja. Prihvaćeno na taj način, možemo zaključiti da djelovanje nikada ne može i ne biva cilj sam po sebi, čak ni u slučajevima kada se nalazimo ispred nekog vještačkog izraza “djelovanja zbog samog djelovanja”; što bi neki opisali kao da je to znatno više od običnog stanja; čak i više da to stanje potiče od neke skroz ekzistencijalne veličine ili forme bivstvovanja; u takvim slučajima se nalazimo čisto ispred jedne plitko izražajne lingvističke zloupotrebe.
Tako na primjer, neko može reći i po svome dokazivati “da se hrani samo radi ishrane”, “da se trudi saznati samo radi znanja”, “da vodi ljubav samo radi ljubavi”, “da živi samo radi života” i tako redom, što u našem slučaju ne valja usporavati jer među ljudima možda ima i takvih, odnosno, čitav životinjski svijet jeste jedan čvrst dokaz upravo o tome. Ali u ovakvim ili sličnim slučajevima, posmatrati bilo koje ljudsko djelovanje jednako cilju nije ništa drugo osim jedna prosta naivité d’esprit (racionalna naivnost), jer cilj biva i ostaje prema djelovanju neizmjerno u stalnom razmaku, i to sve dok cilj već zakazanim koritom potcrtano teče i uvjek se nalazi znatno preko i ispred obaveznog priloga za djelovanje “radi ovog ili radi onog”.
Zapravo, nitko i ne teži, niti nastoji saznati ono što u ovom trenutku već zna; nitko ne teži, niti nastoji da jede kad je već jeo; nitko ne živi da bi se vratio u prošlost i da ponovi ono isto, i tako redom. Svaka čovjekova težnja nije u pravcu hic, ka onome što već jeste, nego isključivo teži u pravcu nunc, ka onome što još uvjek nije. Nešto tako vrijedi za svako ljudsko djelovanje, što znači da čovjek namjerava uputu i put koji svakim njegovim korakom cilja stići kod jednog nunc, dakle, u smjeru prema kojem se isključivo stiže gdje još uvjek nije, i gdje prema toj ciljanoj tački imamo barem jednu važnu i suštinsku egzizestencijalnu i epistemiološku potrebu, bilo to svjesno ili nesvjesno, bilo pod diktatom onog “Ja” unutar sebe, pa i bilo da je skroz van toga diktata.
U međuvremenu, sasvim na drugoj strani, predikati koji snose odgovornost vrijednovanja u vezi sa djelovanjem, “pravo” i “pogrešno”, bivaju određeni i jasni samo pod svjetlom onoga što smo već ostvarili, što smo samo pokušali, ili što očekujemo ostvariti. Nešto tako u našem slučaju, dozvoljava nam da dobijamo sav potreban racionalni prostor kako bi došli do zaključka, da samo preko cilja koji smo htjeli postići, ili smo već postigli, putem preuzimanja određenog djelovanja, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, ljudski postupak može se vrijednovati po skroz jasnoj slici.

* * *

U svakom slučaju, pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, bez obzira na bogati sadržaj koji se očito izražava u rečenici, uzevši u obzir i ono što nam se krije i što nas tjera na meditativno udubljivanje, daleko preko njenih leksičkih granica i prostih rječi kojima nam se predstavlja, pa i pored složene aksiomatske pozitivne i prihvatljive poruke, opet ima i onu nejasnu stranu. Baš u tom sakrivenom značenju dobija se utisak kako ipak postoji potreba da se čitava rečenica nešto sitnije i pažljivije tretira, ako za ništa drugo, zbog važnosti događaja unutar nje, kao i zbog vrlo česte upotrebe u svakodnevnici.
Još treba dodati i to, da sama rečenica ne razjašnjava baš kako treba i ne rasvetljava dovoljno jasno sve ono što je vezano za tri spomenute jedinice, (djelovanje, vrijeme, mjesto) izuzimajući na taj način iz zakazanog pravca mnoga važna teoretska polja, bilo da se radi o metafizičkim, - kao što se, naprimjer, pojavljuje pitanje suštinske “kakvoće”, ili “kakve-su” (quidittas) za tri spomenute jedinice same po sebi, - pa i bilo da se radi o praktičnoj filozofiji, kako se, naprimjer, pojavljuje središnji, ili unutrašnji, dio mogućih međusobnih kombinacija za sva triju spomenutih jedinica.
Sasvim suprotno tome, gledano iz ugla duševne spoznaje i racionalne perspektive ova dva pravca (metafizike i praktične filozofije), rečenica “Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu” ponaša se poput izvršenog čina i jednostavno, ali bezuslovno nas postavlja ispred: 1) premise koja je vezana za postojanje tri jedinice (djelovanje, vrijeme, mjesto); 2) premise koja je vezana za dvjie suprotne krajnosti odnosa između tih jedinica, izuzimajući na taj način sve druge moguće kombinacije odnosa među njima. Nešto malo konkretnije, baš zato što takav poredak riječi čini ljudski izuzetak vanrednih mogućnosti, bilo to na pozitvnoj ili negativnoj ravni, unutar rečenice se baca svjetlo tekstualno i kontekstualno samo na odgovarajući sveobuhvatni binom, “pravo”/”pogrešno”, prema šemi A,B,C/-A,-B,-C, zanemarujući time sve ostale obične kombinacije koje ne drže težinu koncepta i ne izražavaju se preko skroz kvalitetne posebnosti, kako bi, naprimjer, mogla glasiti šema A,-B,C – pravo djelovanje, u pogrešno vrijeme i na pravom mjestu; ili recimo šema A,B,-C - pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pogrešnom mjestu, i tako dalje.
Zapravo, čovjekova svakodnevnica nije ništa drugo osim gust splet tih šarenih kombinacija gdje se kvalitet i kvantitet međusobno stalno miješaju, te zbog ograničenih mogućnosti i zbog ljudske ćudi, i lahko, i često se naiđe na grešku, na mahanu, na propust, na neznanje, na zaborav, i tako redom, a to je i neizbježno kao sastavni dio ljudske naravi. U većini takvih postupaka gdje negativne pojave dođu do izražaja, uvrštavaju se kao neuspijeli slučajevi, ili ponekad samo kao polje prolaznih i plitkih interesa.

* * *

Nema sumnje da je vjerodostojna konceptualizacija tih pojava obilno prisutna i to do detalja razjašnjena u Svetoj Knjigi, dok u velikoj mjeri ona se primjećuje i u književnosti, kao posljedica istih prioriteta prisutnih u pisanoj riječi, kao i slične pažnje sa ustrojenim i trajnim fokusom na čovjeka. Dakle, ako uzmemo u obzir da su Meleci stvoreni kao vlasnici poslušnosti razuma bez želja, da su životinje stvorene kao ovisnici od vlastitih želja bez razuma, i da je čovjek stvoren slobodne volje kao vlasnik spleta razuma i želja, onda nam je lahko zaključiti da u svakom ljudskom postupku pored pravednih odluka ima i grešku, pored svih vrlina ima mahanu, pored ukazane pažnje ima i propust, pored znanja ima i neznanje, pored pamćenja ima i zaborav, itd. Baš zato, i Sveta Knjiga i književnost bacaju dovoljno svjetla na sav ovaj prostor kod svih mogućih kombinacija, tako recimo; primjer Faraona, ili primjer Don Kihota, predstavljaju nam se mnogo značajnim u ovom smjeru, govoreći nam veoma jasno kako konkretni život, odnosno, svakodnevnica života, nije samo temelj na kojem se oslanjaju sva ljudska djelovanja, već i limfa od koje se hrane.
Ko god se bude izrazio, bude li čak i nekim svojim ubjeđenjima tvrdio, da su Sveta Knjiga i književnost sa “glavom iznad oblaka” (sa naglaskom na utopiju), postoji jednostavan način da sebe ubijedi i preda se širem razmišljanju, a to je, putem pažljivijeg čitanja. Samo ako se taj neko iskreno preda čitanju Svete Knjige, pa i čitanju književnosti, može jasno vidjeti, ni manje ni više, nego odlučno osporavanje vlastitih riječi i potpuno obaranje svojih tvrdnji. Znači, u ovom smjeru, koncept prednosti, ne samo u ontološkom i egzistencijalnom smislu, već i na praktičnoj razini, daje nam za pravo zaključiti da Sveta Knjiga priznaje koncept prioriteta postojanja nad djelovanjem, što jeste i jasan, i neizbježan plod ovog uporišta u konkretnosti, isto i ove limfe konkretnosti, i to zbog jednostavnog razloga što svako ljudsko djelovanje podrazumijeva prethodno obavezno postojanje cilja. Dok sam odnos između djelovanja i cilja ne samo da je prirodan, već i dijalektičan, sličan odnosu između kretanja i onoga koji daje kretanje, ukoliko se izrazimo terminologijom Aristotela, i do te mjere je taj odnos uzajaman da u oba primjera, prvi (djelovanje i kretanje) nije i ne može biti ništa drugo osim jedna pro-jekcija drugoga (cilja i onoga koji daje kretanje).
Posmatrajući sa ovog polazišta, za sve gore navedeno, špica rasprave na čemu trebamo skrenuti pažnju, jeste viđenje prema kojem svako djelo je plod djelovanja, dok je samo djelovanje proizvod nametnutog cilja, odakle jasno proizlazi, preko jedne veoma jednostavne i jasne analogije, da je svako ljudsko djelo vanjska predstava nametnutog cilja, a da je sam cilj u svakom slučaju unutrašnje značenje djela. Drugim riječima, u suštini uzajamnog odnosa svako ljudsko djelo jeste cilj na ravni predstave, manifestacije i konkretizacije, dok u međuvremenu sam cilj jeste djelo na ravni, ideje značenja i smisla. I kao posljedica, u slučaju pravednog vrijednovanja djela, koja u suštini nije ništa drugo osim jedan zaključak jednačine cijelog ovog procesa, čime se dobija i sažeta smisao o odnosu između djelovanja i cilja, nije ništa drugo osim jedno prosto odijevanje subjekta sa prediktom, što u našem slučaju jeste, pravo djelovanje, ili krivo djelovanje, potrebno, ili nepotrebno.
Ovo nam pokazuje na sve ono što predstavlja, sve što se prenosi, i sve što se okreće unutar hadisa u kontekstu: “djela se vrijednuju shodno cilju”. U dodirnoj tankoj niti ljudskih interesa i prednosti, upravo preko hadisa nam postaje sasvim jasno, kako se pokazuje na skroz neosporiv način, da je bivstvovanje uvjek na očitoj kvalitetnoj prednosti naspram djelovanja, i to zbog jasnih i jednostavih razloga: - posmatrano na egzistencijalnoj ravni, svako ljudsko djelovanje jeste samo posljedica, nikako uzrok; - djelovanje kao takvo izvire isključivo iz nametnutog cilja, a nije cilj taj koji izvire iz djelovanja; - svako ljudsko djelovanje strogo je uslovljeno i zavisi od nametnutog cilja, a ni u kojem slučaju obratno. Dok sam cilj kao takav je jedini uzrok i izvor, egzistencijalna kauzalnost i prostor djelovanja, pretposlednja ovosvijetska stanica na kojoj se stiže i precizni pravac nastavka. Svaki cilj u odnosu na djelovanje je stalni neizbježni red i stroga odredba, ontološki barometar svakog pustupka i osnovno polazište svakog dostignuća. Drugim riječima, čovjek obavlja određeno djelovanje uvijek pod tačnom izrekom, “zato što...”, dok u svakom slučaju suprotno će zvučati potpuno neosnovano i sasvim besmisleno.

* * *

Iako je sušta istina prenešena u spomenutom hadisu, jasna i do same jednostavnosti, isto kao što je jednostavna i do najbistrije jasnoće, što treba da znači da nije ni manje ni više nego, osnovna ljudska zakonitost djelovanja onakvog kakvo djelovanje jeste; a to je jedna trajna neosporna zakonitost koja je svima jasna i iz one magno magistra (veliki učitelj) kojeg nazivamo životom, ali kojeg ne slijede baš svi.
Međutim, vrlo često se događa da naiđemo i na suprotna tumačanja, jer ima i onih koji pokušavaju naći neko opravdanje, ili prave samo reakcionu utjehu u ideji da odnos između djelovanja i cilja ne odgovara uvijek statusu koji je prenešen u gore navedenoj analogiji. Tim povodom, možda će se neki uporno hvatati za moguću promjenjivost koju tokom ljudskog djelovanja može doživiti sam cilj – što se kao predpostavka predstavlja ne samo lahko oboriva, već uopće i ne zadire u navedenu analogiju. Oborivo je iz prostog razoga, zato što se na djelo ne može i ne gleda fragmentarno, samo onim svjetlom početno-nametnutog cilja, prema kom viđenjem bi zapravo ispalo i labilno, i promjenljivo, već se sudi kroz svjetlo krajnjega cilja, pod kojim nam se djelovanje predstavlja u cijelosti, onakvo kakvo i jeste.
U tom smjeru, gore navedeni hadis stoji na istoj istinitosti i istini sa drugim, isto tako poznatim hadisom: “Zaista, Allah je odredio da se upisuju dobra i loša djela i objasnio je to: ako neko naumi uraditi dobro djelo pa ga ne uradi, Allah će mu upisati kod Sebe kao da ga je u cijelosti uradio, a ako naumi učiniti dobro djelo i učini ga, Allah će mu upisati kod Sebe kao da je uradio od deset do sedam stotina i mnogo više dobrih djela. Ako neko naumi uraditi loše djelo pa ne uradi, Allah će mu upisati kod Sebe kao da je uradio potpuno dobro djelo, a ako naumi uraditi loše djelo i uradi ga, Allah će mu ga upisati kao jedno loše djelo”, jer, kako se može jasno vidjeti, u zadnjem primjeru, hadis ne govori o nesaglasnosti između cilja i djela, već o promjeni cilja, koja donosi promjenu djela.
Nastavljajući istom logikom, ukoliko nečiji cilj izvire iz projekta sa lošim ishodom, pa čak, iako taj neko ne postigne obaviti ono što je naumio, zbog raznih prepreka i nemogućnosti, nepogodnih okolnosti ili vremenskih neprilika, presuda oko njegove nagrade će biti principijelno ista, kao i u slučaju neizvršavanja nekog dobrog djela nametnutog cilja, koji je ostao neostvaren zbog nekih posebnih okolnosti i nedostatka mogućnosti. U oba ova slučaja, cilj odgovornih aktera u djelovanju se ne mijenja, a principjelno se sudi po dijametralnoj osnovi, znači razlog zbog kojeg se u prvom slučaju piše jedno dobro djelo, jeste isti razlog zbog kojeg u drugom slučaju se piše jedno loše djelo.
Primjera radi, upravo na ovaj način nam se predstavlja i iskrena želja Don Kihota, koji je u cjelosti posvećen da pomogne nezaštićenim ljudima u teškim situacijama i da sprovede pravdu i pravednost u cijeloj zajednici. Međutim u vremenima kada vlada nepravda i nepravednost, u spletu sa svim tim posebnim uslovima u kojima se on nalazio, tako nešto ne samo da nije bilo moguće, već ga dovodi i do groteskih odluka i smješnih situacija. Znači Don Kihot, po gore navedenim hadisima i u našem viđenju, na ravni nametnutoga cilja, on je učinio jedno dobro djelo, dok na konkretnoj i fizičkoj ravni on ga nije učinio.
Međutim, prebacimo se u diametralno suprotnome položaju, neko drugi želi oduzeti nečiji život bespravno, ali zbog raznih prepreka i nemogućnosti, nepogodnih okolnosti ili vremenskih neprilika, znači, po svim uslovima u kojima se nalazi, nešto tako čine nemogućim, ali on ne mijenja svoj cilj; u ovom slučaju, na ravni nametnutoga cilja, ovaj čovjek je učinio i prepisuje mu se jedno loše djelo, dok na konkretnoj i fizičkoj ravni on ga nije učinio.
Iz ovih ilustrativnih slučajeva, kako se može i primjetiti, vrijednost nametnutog cilja se ne može izgubiti preko njihovog neizvršavanja. Kao što se prenosi i u nekoliko vjerodostojnih hadisa, ima ljudi koji će na Sudnjem Danu doći sa mnogo javnih dobrih djela, ali zbog njihovog pogrešnog nametnutoga cilja ući će u vatru, kao što ima i mnogo onih koji će se, opet zbog njihovog pravilnog nametnutoga cilja, oživjeti u ihramu, bez obzira što nisu obavili Hadž. Uzevši u obzir sve moguće okolnosti u kojem se čovjek može trefiti, gore navedeni hadis nam predstavlja ne samo jednu nedvosmislenu tačnost i preciznost na logičkoj i duhovnoj ravni, nego iznad svega, razjašnjava nam sve moguće sporne situacije na pravnoj ravni.
Sasvim je jasno i lahko primjetljivo da se radi o jednom dugom “lancu nametnutih ciljeva”, koji je iste prirode kao i “lanac kauzaliteta” sa poređanim razlozima, i to čvrsto povezan uz prednost jednoga cilja na prema drugom sa svim pratećim uzrocima i posljedicama. Čitav lanac je precizno određen po “bliskosti” ili po “udaljenosti” koje proizlaze iz svakog ljudskog djela, uklopljene prema šemi C1/V1-C2/V2-C3/V3 itd., gdje C označava “Cilj”, dok V označava odgovarajuće “Vrijeme” na ostvarenju svakog fragmentiranog cilja. Uprvo zato, nismo se samo trudili kako bi svi gore navedeni primjeri bili ilustriracija za spomenutu šemu, nego i da sama šema, na vrlo jasan i efikasan način, principjelno obuhvati svako ljudsko djelovanje.

* * *

Pored ovakvo definisanog okvira, još ostajemo dužni podsjetiti kako smo ranije spomenuli da izraz “Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu” ne osvijetljava tri navedene jedinice po osnovi quidditas, na “kakvoću”, ili “kakvo-je” (djelovanje, vrijeme, mjesto), a ovo znači, da je skroz nejasna suštinska građa i ponašanje svake od njih sama po sebi, te na taj način moramo ih posebno uzeti u obzir ističući ovdje i nužnost daljeg tretiranja.
Prema filozofskoj tradiciji, od drevnih vremena pa sve do danas, na djelovanje se obično posmatralo i vrijednovalo preko jedne obilne šarenolikosti i mnoštvo definicija; čak to u općem značenju bi moglo da se svede na slijedeći izraz – jedna promjena koja se dešava kao rezultat stavljanja-u-pokret od strane čovjeka, jeste suprotno sa promjenom koju je denijelo stavljanje-u-pokret – čime je djelovanje automatski uvršteno u sastavni dio deset osnovnih kategorija koje je definirao Aristotel, što izražajno znači da dijelovanje nije nezavisna kategorija.
Drugim riječima, po filozofskoj definiciji, djelovanje nije nezavisna kategorija, jer nije supstanca, već nešto što se može pripisati kao predikat nekoj supstanci, kao što je naprimjer čovjek, ovo sa tačke gledišta Aristotela. Dok u međuvremenu, tokom XVIII-XIX stoljeća djelovanje se počelo posmatrati kao posebna i jedina kategorija, percipirajući ga na taj način kao nezavisnim, uglavno od strane Fichtea i Goethea, koji u jednoj od epizoda kod Faust-a, dobro poznati stih “na samom početku bješe riječ” mijenja ga i premješta u skroz dijametralnoj tački svijesti “na samom početku bješe Djelovanje”. Dobro je poznato svima kako se poslije nastavilo u moderno i postmoderno doba, stvorilo se ubjeđenje da djelovanje ne samo ima primat nad bivstvovanjem, nego da je upravo djelovanje to koje je od majmuna napravilo čovjeka.
Nije ovo baš prikladan prostor kako bi se moglo reći kako i koje od ova dva gledišta je po osnovi održivije i tačnije, iako jedno naše viđenje o odgovoru vezano za ovo pitanje, naravno da svako može lahko i upecati među redovima, i vrlo dobro shvatiti od onoga što smo ranije naveli, dok smo govorili upravo o prednosti bivstvovanja prema djelovanju. Ubjeđen u tome da tokom prethodnih rečenica, nešto tako smo već objasnili prilikom razmatranja prednosti bivstvovanja prema djelovanju, koja je kako smo naveli, sasvim drugačija i od njihove suegzistencije, a još je veća razlika u posljedicama od prihvatanja prednosti djelovanja nad bivstvovanjem.
Ono na čemu smatramo da se treba staviti naglasak i skrenuti pažnja, jeste pomno posmatranje jedinice “djelovanje” u cijelokupnom razvoju i otkrovenjima filozofske misli u XX stoljeću, među kojima se posebno ističe otkrovenje razvijeno sa fokusom i pod svjetlom svijesti/savjesti, i shodno tome i sa fokusom i pod svjetlom nesvijesti/nesavjesnosti.
U onom trenutku kada djelovanje posmatramo pod osvjetljenjem cilja, odmah postaje sasvim jasno, da se radi isključivo o svjesnom/savjesnom/voljnom djelovanju, koje posjeduje i izražava se u tri forme: čulnu/osjetnu, jezičku i mentalnu – forme koje ne u svakom slučaju moraju biti nužno povezane. Može se desiti, naprimjer, sa svijesno/savjesno/voljno ustrojenim ciljem, da uopće ne učinim određeno pogrešno čulno djelovanje, ali zato mogu učiniti određeno pogrešno jezičko djelovanje, preko ogovaranja ljudi, kao što mogu ne učiniti određeno pogrešno jezičko djelovanje, no, međutim mogu učiniti jedno određeno pogrešno mentalno djelovanje, priželjkivajući ljudima zlo. Shodno tome, u svim navedenim slučajevima, pogrešno djelovanje je stalno prisutno, i to sve dok unutar čovjeka nametnuti cilj jeste u aktivnom stanju, i ne mijenja se.

* * *

Gotovo istim ili sličnim nužnim raspravama se pripisuje i definiše o drugim dvijema sastavnim jedinicama unutar rečenice, o “vremenu” i o “prostoru”. Što ovdje treba značiti, da i u razmatranju jedinica “vremena” i “prostora”, skoro isto kao u slučaju “djelovanja“, filozofska tradicija opet nam nudi komplikovanu šemu iz različitih posmatranja i vrijednovanja preko jedne obilne šarenolikosti sa mnoštvo definicija, sa raznim premisama i bez pravog zaključka, ili sa više njih, ali svi sa jednoumnim pravcem i svaki skroz labilne prirode. Takva šarenolikost ne samo da premješta koncepte sa njihove prirodne ose, nego još u osnovi mijenja i premise i razvojno korito, stvarajući na taj način jednu polisemiju, koja, umjesto nekog iscrpnog rješenja, stvara jednu ekstremnu i neizbježnu komplikaciju, i to iz jednostavnog razloga što definicije najuticajnijih mislioca i filozofa nisu u skladu, još su vrlo često i suprotne jedna sa drugom.
Primjera radi, Platon, platonizam i svi njegovi teoretski ogranci, izražavaju se, tretiraju i definiraju o jedinicama “vremena” i “prostora” kao o pojmovima koje se konceptualno kategorizuju u ne-predmete, uvrstavajući ih isključivo u domenu supstance, a sasvim suprotno tome, Aristotel, aristotelizam i svi njegovi teoretski ogranci gledaju na “vrijeme” i “prostor” kao deseti dio kategorije postojanja, ili izražajno kao mogući sastavni dio neke substance, kao predikte, a nikako u domenu supstance.
U nešto novije vrijeme, za Kanta, za kantizam i za sve njegove teoretske ogranke “vrijeme” i “prostor” se posmatraju kao “forme mentalnih realnosti”, a to treba značiti kao “forme a priori čulnih i osjećajnih osjetljivosti”, ili još bolje rečeno, kao nezavisne i samostalne veličine. Dok u međuvremenu, za moderni relativizam “vrijeme” i “prostor” teoretski se posmatraju kao misleće stanje, suprotstavljajući se na taj način tradiciji koju je započeo Kant, definiciji o “vremenu” i “prostoru” kao objektivnoj slučajnosti, da bi time ostavili sasvim otvoren put njihovoj definiciji kao apstrakcija, iluzija i imaginacija, a ne kao konkretne postojeće veličine.
Razlog jednog tako obilnog konceptualizirajućeg stanja koje se svodi, a i bavi se sa objašnjavanjem realnosti vremena i prostora, jeste činjenica da “vrijeme” i “prostor” kao takvi, ne mogu se u definiciji osjetiti preko ljudskih čula, kao što i nikada primjetno ne prolaze kroz gustu mrežu naših čulnih organa. Šta zapravo mogu naša čula osjetiti i zaključiti pri izrazu, kako neki događaj ili neki pojedinac “zauzima X mjesto u historiji”, koji je zapravo taj zakazani “prostor” u historiji, može li se o njemu dovesti neki zaključak? Odnosno, kako se ponašati pri izrazu “bliži se vrijeme za bježanje”, o kojem racionalnom ili empirijskom vremenu je riječ i šta se o tome može zaključiti?
Ono što je vrijedno naglasiti jeste da, “vrijeme” i “prostor” se ne mogu percipirati preko vida, niti preko dodira, niti preko nekog drugog čula, bez obzira na to što se upravo čulne realnosti i osjećajni detalji vežu za njih na takav način, da se posmatraju i kao sastavni dio čulnoga svijeta. Sa ovog aspekta, jeste upravo jedan takav podsticaj ono što je možda natjeralo Kanta, da predstavi “vrijeme” i “prostor” kao mentalnu kategoriju za spoznaju izgrađenih i prihvaćenih pojava koje su otvorene za korišćenje, ali ne i objektivnih izgrađenih suštinskih detalja samih po sebi, koje u njihovoj biti, nisu otvorene za korišćenje.
Dok sa druge strane, grupa filozofa modernog relativizma i njihove pristalice, koja po nametnutoj osnovi negira objektivno postojanje “vremena” i “prostora”, smatraju da se njihovo postojanje mora uvrstati samo u neobjektivne i neprirodne kategorije. Na odbrani svoje pretpostavke, izjašnjavaju se i smatraju, da su sa njihove tačke gledišta “vrijeme” i “prostor” isključivo bezpredmetne realnosti, čije postojanje se određuje samo sa međusobnim aktivnim preplitanjem svih čulnih senzora i mentalnih zaključaka. Prema tome, način kako se o “vremenu” i “prostoru” može doći do konstatacije jeste jedino preko sveobuhvatne percepcije objekta putem svih čulnih organa, čvrsto umreženom i u gustoj saradnji sa cijelokupnom percepcijom svih projekcija uma unutar ljudskog bića. A to znači, da čak i bez jednog od ovih pokretača ni za vrijeme, ni za prostor, ne može se dokazati njihovo postojanje, ali shodno njihovom ubjeđenju - nepostojanje može.

* * *

No, ipak smatramo da je samo po sebi razumljivo, kako na ovom prostoru razlaganja, nema mjesta ni za dugačku analizu radi predstavljanja gore navedenih različitosti stavova, ni za tretiranje njihovih višestrukih definicija, jer kao što smo naveli, naš cilj je nešto sasvim drugo. Shodno tome, u samoj suštini problematike koju smo već prihvatili tretirati, pitanje koje obavezno zahtjeva naš odgovor, jeste upravo: kojoj definiciji “vremena” je prikladan pojam “vrijeme” u navedenom izrazu “Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu”?
Gotovo isto kao i u slučaju djelovanja, “vrijeme” o kojem se govori u izrazu “Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu”, jeste samo “ciljano vrijeme” (tempus intentionalis), ono posebno vrijeme savjesti, koje je u istoj mjeri realno koliko i ljudska savjest, koje je čak i dato po različitim mjerama kod različitih ljudi, u potpunoj ravnomjeri i izvjesnoj proporciji u skladu sa svačijom savjesti, i to po sopstveno nametnutom cilju i odlučnosti do cilja.
Nametnuti cilj i odlučnost do cilja, isto kao i ljudska savjest, potpuno je sopstvena, a time je i obaveza, i odgovornost lične prirode. Zapravo, može se često dogoditi da ciljevi jednog čovjeka budu veoma bliski sa ciljevima nekog drugog čovjeka, međutim jedna bliskost ovakve vrste ne čini da nametnuti cilj i odlučnost do cilja svakog pojedinačno i dalje se ponaša kao isključivo sopstvena realnost, što zapravo i jeste, samo što dobija i elemente slivanja na koncept zajednice. Vrlo je slično svemu što se dešava sa savješću i sviješću, koje se prikazuju na različitim stepenima kod različitih ljudi, ali kad se uklapaju oko zajedničkog cilja, pretvaraju se u mogućnost zajedničke ili društvene dinamike.
Identično sa gore navadenim razmatranjem se pripisuje i jedinici “prostora”, dodajući samo one konceptualne i fizičke posebnosti koje ne mijenjaju suštinu, ali što u našem shvatanju čine kontraste kako bi razlikovali prostor od vremena, ali principjelno, cijelokupni tretman ostaje na istoj ravni.
Upravo ovo, jeste i gledište koje nam najbolje opisuje vrijemeniziranje prostora i prostoriziranje vremena u zapadnjačkoj filozofiji našeg vremena, koja nije ništa drugo osim, sažimanje onog što smo već naveli, vrjemeniziranje i prostoriziranje nametnutog cilja i odlučnosti do cilja.
Na taj način razmatrano, jasno nam se ukazuje da nametnuti cilj i odlučnost do cilja, nije jednostavno i samo unutrašnji imidž čovjeka, naprotiv, zapravo, onaj dugački lanac njegovih nametnutih ciljeva jeste, ni manje ni više, nego i forma materijalizirane suštine i suštinska materijalizacija, osnovna značajnost i označavajuća osnova, centar njegove inherencije i pokretna osa ljudske ekzistencije u cijelosti, onakva kakva ona jeste. Izvan i preko horizonta nametnutog cilja i odlučnosti do cilja, nema ničega što bi se moglo nazvati ljudsko. Jedini ontološki temelj i egzistencijalna granica ljudskog bića, jeste upravo nametnuti cilj i odlučnost do cilja, to je neprestani odjek od najdalje osjetne i osjetljive tačke prošlosti do konačne raznolike budućnosti, odjek one posebne sirovine čime je građeno ljudsko biće i preko koje se čovjek uspijeva svijesno formirati, kako bi na kraju putovanja, u krajnoj odgovornosti postao čovjek, ili nečovjek.
Upravo je tu izgrađena ona gusta, čvrsta i uzajamna veza genetičko egzistencijalna i egzistencijalno genetička, koja je uvjek postavljena između nametnutoga cilja i odlučnosti do cilja sa jedne, i čovjekove slobodne volje i odgovornosti sa druge strane, što nam jasno govori da je, za razliku od svih drugih živih bića, čovjeku data mogućnost biranja i stvaranja sopstvene sudbine, bilo to da se dešava u pozitivnom ili negativnom smjeru. Upravo jedna takva istina, iako je jasno i neizbježno ukorijenjena u posebnost ljudske ontološke suštine, ipak u većini slučajeva bude zanemarena.
Ovdje moramo priznati da su vrlo rijetki ljudi koji vladaju punom sviješću i vode brigu oko činjenice da uspjeh i neuspjeh na ovom i budućem životu, jeste zapravo plod kvaliteta vaspitanja nametnutoga cilja i odlučnosti do cilja. U većini slučajeva, glavna poteškoća nerazumijevanja ove istine jeste upravo posljedica nestrpljivosti koju čovjek pokazuje prema načinu dočeka u javnosti vezano za manifestaciju svoga završenog djela, koji od 100% uloženog truda, zahtjeva istu procentnost u pokazivanju pažnje, što je naravno, besmislica. Jedna takva nestrpljivost čini da on zanemari osnovno pravilo i egzistencijalno svojstvo svega i svačega - sve u svoje vrijeme - i tako se odlučno preda svakojakim pokušajima da izmanipuliše nemoguće, upravo ono nedostižno “vrijeme svega i svačega”, i to vrlo često uz drastičnu promjenu i sadržaja djela, i početnog cilja, dok tako nešto ne može da donese, osim neko drugo djelo.
A da bi situacija postala još i tragi-komična, ova nestrpljivost, između ostalog, jeste razlog što čovjeka spriječava da uvidi i jasno shvati kako se vaspitanje nametnutog cilja i odlučnost do cilja, gusto isprepleta kako sa ličnom tako i sa općom slobodom, dok se njeno pogrešno vaspitanje isprepleta isključivo sa anarhijom. Znači, ako čovjek pokušava i uspije vaspitati sopstveni nametnuti cilj i odlučnost do cilja, on će postići vaspitati i njena dva osnovna prikaza, “vrijeme” i “prostor”, koji su “pravi” i istiniti zato što, osim toga što su u stalnoj međusebnoj u harmoniji, oni su u potpunom skladu sa nametnutim ciljem i odlučnošću do cilja.
Vođeni ovom šemom kretanja misli, valja istaći da vladajuća teoretska svrha našeg vremena u većini država, jeste ona koja se izražava, to kako pozitivan cilj može naložiti negativne posljedice (kao u slučaju eutanazije, ubistvom u ime “dostojanstvene smrti”), što u svakom slučaju proizlazi krajno i jasno neistinito, i to iz razloga da pozitivan cilj ne može donijeti ništa drugo osim pozitivna djela. I ako se ova teza primjenuje u nekoliko zemalja, to ne znači da je prvda i pravednost na mjestu. Jer, kako smo već spomenuli, da djelo nije ništa drugo osim vanjski prikaz cilja, dok je cilj unutrašnje značenje djela, a u suštini uzajamnog odnosa svako ljudsko djelo jeste cilj na ravni predstave, manifestacije i konkretizacije, dok sam cilj jeste djelo na ravni ideje, značenja i smisla, i, kao posljedica svega navedenog, i na samoj ravni pravde, pravednosti i presude.
Bilo u kojem smjeru da nastavimo, zaključak ostaje, ne postoji način i ne može se mijenjati, a to je; “djelovanje”, “vrijeme” i “prostor”, sasvim prirodno i harmonično, nenapeto, nekonfliktualno, kruže samo oko stuba konkretizacije cilja, odnosno, tako nešto se dešava odmah poslije prelaska cilja iz mogućnosti u konkretnost. A što se tiče fraze ili pojma “pravo”, koja zajednički za sve tri jedinice unutar rečenice, to zapravo jeste jedan kategorični imperativ koji se pripisuje u obliku predikta, i to isključivo pod svjetlom nametnutog cilja i odlučnosti do cilja, a dešava se uvjek tokom prelaska cilja iz sfere mogućnosti u sferu konkretnosti.
Iz gore navedenog, vjerujemo da se jasno vidi to, kako jedini slučaj koji donosi željeni uspjeh u svim oblastima ljudske dinamike, što omogućava postizanje i ispunjenje ličnog cilja do konkretnosti, jeste samo onaj slučaj u kojem djelovanje, vrijeme i mjesto su potpuno u skladu sa nametnutim ciljem i odlučnošću do cilja, dakle, pravo djelovanje bude urađeno u pravo vrijeme i uspostavljeno na pravom mjestu.

* * *

U svim onim slučajevima kada se pojavi nedostatak harmonije, kada “djelovanje”, “vrijeme” i “prostor” nisu u međusobnom skladu, naći ćemo se ispred istog završetka, pred neuspjehom svih ciljeva koje smo poželili ostvariti; sa jednom jedinom promjenom, koja je svakako od suštinske važnosti: priroda završetka. Tako naprimjer, u slučajima kada se pravo djelovanje učini u pogrešno vrijeme, završetak može biti trajni neuspjeh, kao u slučaju faraona, ili privremen neuspjeh, kao u slučaju Don Kihota. Zapravo, kod slučaja Faraona imamo dugotrajan otpor prema istini i pravdi, privremeni uspjeh lične arogancije i definitivni gubitak; kod slučaja Don Kihota imamo aktivan i trajan otpor neistini i nepravdi, privremeni neuspjeh svoje upornosti, ali ako ništa drugo, potpuni uspjeh u sjećanju ljudi. Don Kihot je živio i umro davajući otpor onima sličnim Faraonu, dok ga narod iz njegovog vremena i okoline nije shvatio, a Faraon je živeo ne prihvatajući otpor sličnim Don Kihotu, dok ga je svoj narod shvatio i podržavao u njegovoj nepravdi. U jednoj drugoj dimenziji vremena i na široj okolini ljudskog shvatanja, pozicije Don Kihota i Faraona dobijaju sasvim suprotna gledišta.
Povijest čovječanstva nam nudi mnoge slične primjere koje se mogu navesti i putem običnih sjećanja svakog čovjeka. Tipologija ovakvih slučajeva se prostire i dalje. Tako, naprimjer, stvaranje porodice je pravo djelovanje; međutim to ne znači da čovjek treba stvarati porodicu dok je još u pubertetu, ili u još manjim klupama obdaništa.
Međutim, skroz isti je ishod koji se dobija i u slučaju nekog određenog pogrešnog djelovanja u pravo vrijeme i u pravo mjesto, iako se priroda neuspjeha razlikuje od gore dva navedena primjera, iz razloga da je čitav događaj uslovljen od direktnih posljedica u djelovanju, a ne u vremenu ili prostoru, upravo kako nam je prikazano u primjeru Ibrahima i njegovog gosta koji se nije htio pomoliti prije obroka, zato što “nije vjerovao u Boga”.
Primjedba koju mu je dao Svevišnji Bog, prikazana je kao veoma poučljiva i važna u zakazanom smjeru, ukazujući nam jasno i odlučno kako; a) ubjeđenja onog drugog i drugačijeg, uvjek su u skladu sa njegovim nametnutim ciljem ne mogu se tek tako promjeniti ni silom ni večerom; b) pozivanje u vjeru putem grubosti i sustezanja, jeste pogrešno djelovanje, bez obzira na pozitivan cilj i bez obzira što jedan takav postupak jeste uvijek u pravom vremenu i na pravom mjestu; c) nametnuti cilj onog drugog i drugačijeg se može promjeniti samo preko promjene njegovog ličnog ubjeđenja.
Od svega gore navedenog, vjerujemo da je veoma jasno prikazano da je nametnuti cilj i odlučnost do cilja, najvrijedniji dar čime je Bog obdario čovjeka, to je i dodir svijesti prema ličnom izboru, sa svijetlom neizmjerne slobode, ili sa tamnim zidom paklenog robstva. Dok u međuvremenu, ako je pravedan cilj, to postaje najvrijednije postignuće u životu čovjeka, najsigurniji potkrov, najobilnija svijest za dostojanstvo, najosjetljivije razumijevanje nade u vezi vječnosti i iskreno vjerovanje na potpuno ispunjenje baš tog nametnutog cilja i odlučnosti do cilja.

* * *

Iako se tokom čitavog teksta osjeti prisutnost odgovornosti, čime se dobija utisak permanentnog pokreta i ljudskih koraka, sve po osnovi djelovanja, ipak ostajemo dužni objasniti, zbog čega je zapravo “razdoblje između dva koraka” odgovarajući naslov. Potrudio sam se pronaći jedan konkretan položaj koji na najjednostavniji način predstavlja neizbježan položaj čovjeka, bilo u duhovnoj meditaciji, u bilo kakvoj racionalnoj raspravi sa sobom, ili u svakodnevnoj fizičkoj dinamici. U početku sam se pomirio samo sa činjenicom da sam izraz “korak” u metaforičkom smislu, jeste svakako dinamičan pojam koji u sebe obuhvata i određeno djelovanje, i određeno vrijeme, i određeni prostor, bilo to na fizičkoj, mentalnoj ili duhovnoj ravni.
Međutim, tokom razvoja teksta, kad se prema zakazanoj šemi došlo do trenutka da se dokazivanje premjesti i nastavi se sprovoditi preko “nametnutog cilja i odlučnosti do cilja”, teoretski je došlo do ozbiljne prepreke. Pojam “korak” jeste lijepa metafora, predstavlja se cjelovito sa svim elementima koji obuhvataju, i djelovanje, i vrijeme, i prostor, i to u svim mogućim stanjima čovjeka, ali, bez obzira na ovako bogato izražavanje ipak “korak” ostaje u svakom slučaju ovisna kategorija.
Dakle, ako “korak” u našoj percepciji može bez bliskog vizualnog cilja, onda bi bilo sasvim normalno i da se korača unazadno, sa leđima prema najbližoj stanici, dok bez dugoročnog teleološkog cilja, “korak” bi postao besmislica bez konačne odgovornosti u odnosu na djelo, što bi ga izbacilo i van ontološke suštine ljudskog bića. A ustvari, svaki “korak” događaja sve do zadnjeg trzaja života uslovljen je od ljudskog cilja koji nam se predstavlja samo kao kategorija slobodne volje i krajnje odgovornosti, i da mijenjanje cilja dovodi i do izmjene “koraka” u cijelosti, bilo to fizičke, racionalne, ili duhovne prirode. Tek onda sam primjetio da u slučaju promjene cilja, vrlo je važna postala jedna virtuelna praznina (nula tačka), koja se kozmološki ne može ni zamisliti, a kamoli dokazati unutar jednog “koraka”. A jedan “korak” odgovarajućeg cilja ne može istovremeno podnijeti dva cilja, niti se može usmjeriti u dva pravca, kao što se ne može opterećivati sa dvije skroz drugačije odgornosti. Sa drugim riječima, mijenjanje savjesti i ubjeđenja dovodi do drugog i drugačijeg cilja, sa čime se završava postojanje prethodnog cilja i odgovarajućeg “koraka”, a sa novim ciljem se označava sasvim novi “korak”, sa novim pravcem i sa drugačijom prirodom odgovornosti. Znači, ona virtuelna praznina (nula tačka) dobija smisao samo u razdoblju između dva koraka (između dva cilja), kao kvalitetna promjena ubjeđenja unutar čovjeka, sa velikom nadom za olakšanje u vezi fragmentarne i krajnje odgovornosti.
Tek tako i ja, prođoh kroz “razdoblje između dva koraka”, sada mi se već ide, ubjeđen u svoj nametnuti cilj i odgovornosti do cilja, i da konačno pokušam ono svoje “Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu”, sa treptajem u srcu na ličnu krajnju odgovornost.

VRH



Ostali prilozi:
» ŠTA LI SU NAM TO NAPISALI DRAGAN I MILORAD, PORUKOM SA ZIDA PLAČA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 28. March 2024 14:47
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
Ostali prilozi istog autora:
» MOJA AMERIKA
04. July 2022 20:30
» PJEV O PRIČI SA SVOJOM DUŠOM
08. December 2019 12:55
» KRAJNOSTI JEDNOG KRUGA
14. February 2018 15:31
» MOSTAR U IZVEDBI FERKI SHALA
09. November 2017 13:52
» HLADNO DOBA
05. November 2017 15:35
» KASNO – PA – RANO
30. September 2017 14:59
» PTICE...
27. September 2017 01:55
» IPAK, NE PIŠU...
14. September 2017 21:53
» U IME CIVILIZACIJE
24. August 2017 14:13
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» PISMO PRIJATELJU ZAPADNO OD ISTOKA
20. January 2014 01:43
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» POETIČNOST NEIZBJEŽNOG NAPRETKA
30. August 2013 15:08
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif