Šemso AGOVIĆ: Beskonačni ratovi i prijetnje novim, armagedonskim, nuklearnim, neizvjesna budućnost, eto to je trenutna situacija na Planeti; da li zaslugom diktatura ili demokracija, đavo bi ga znao. Ni u mojoj malenoj Sloveniji situacija nije ružičasta, kao što mislite. Ona je, slijedeći većim evropskim silama po principu »kud svi Turci tu i mali Hase«, poprilično zastranila na puteve fašizacije društva; upitajte osamnaest hiljada »izbrisanih« ili šta ja znam koliko hiljada opljačkanih bosanskih i hrvatskih štediša Ljubljanske banke; upitajte hiljade bjegunaca koji zaslugom diktatura i demokracija na svom apokaliptičkom putu nagaziše na tlo »moje dežele«; upitajte hiljade »čefura« šta bi sa njihovim nacionalnim pravima iz one bivše države; upitajte...

Dragi moji, da vas opet nešto pitam: jeste li sigurni da je demokracija najbolje društveno uređenje, u istoriji čovječanstva ikada smišljeno i korišćeno? Ali, prije nego što pozitivno odgovorite, sjetite se da je Adolf Hitler na vlast došao na legalnim izborima u demokratski uređenom društvu, ovakvom kao što su današnja. Sjetite se i toga kako je Rašo bio frustriran što u onom nedemokratskom uređenju, diktaturi proletarijata, nije mogao da »siđe u gradove i pobije gadove«, sve dok demokracija nije stigla i darivala mu SDS i »mandat u kojem je Bog Srbin«. Uh, sa kakvom radošću je on to otkrovenje – koje mu je omogućila hvaljena demokracija –, svojim povremeno piskavim glasom objavio »urbi et orbi«; za vas ne znam, ali ja se toga jako dobro sjećam.

Ostavimo po strani ostala uređenja, koja je čovjek iskusio od prvobitne zajednice dalje, uporedimo diktaturu i demokraciju, one su danas najzastupljenije u svijetu. Slabost i sličnost između njih je u tome što nisu imune na mahnite vođe, odnosno na mahnite stranke. A pošto će stvari loše krenuti ako je to moguće – kako kaže Murphyjev zakon, da vas sada ne gnjavim u kojem članu –, one (stvari) zaista krenu loše: mahnitih vođa i mračnih stranaka ne fali danas – od Dalekog istoka do Balkana, i od Vladivostoka i Magreba do Rta dobre nade, koji zagorčavaju život čovječanstvu. U ad se je svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi, kako je pjevao onaj pjesnik. Beskonačni ratovi i prijetnje novim, armagedonskim, nuklearnim, neizvjesna budućnost, eto to je trenutna situacija na Planeti; da li zaslugom diktatura ili demokracija, đavo bi ga znao.

Ni u mojoj malenoj Sloveniji situacija nije ružičasta, kao što mislite. Ona je, slijedeći većim evropskim silama po principu »kud svi Turci tu i mali Hase«, poprilično zastranila na puteve fašizacije društva; upitajte osamnaest hiljada »izbrisanih« ili šta ja znam koliko hiljada opljačkanih bosanskih i hrvatskih štediša Ljubljanske banke; upitajte hiljade bjegunaca koji zaslugom diktatura i demokracija na svom apokaliptičkom putu nagaziše na tlo »moje dežele«; upitajte hiljade »čefura« šta bi sa njihovim nacionalnim pravima iz one bivše države; upitajte, kako ih u javnom diskursu, u medijima tretiraju radijski novinari, Miha Šalehar i drugi, i saznat ćete suštinu njene demokracije. A, ako slučajno ne znate šta znači »čefur« – evo, reći ću vam – to je pežorativan naziv za »južnjake«, koji je stariji i manje pežorativan, a označava građane porijeklom iz drugih republika bivše SFRJ. Moj kolega Goran Vojnović je napisao i roman Čefurji, raus!, ali o tome ćemo drugi put.

Skupština Slovenije je, pod pritiskom evropskih zemalja, kao jedan od uslova za priznanje njene samostalnosti 6. 12. 1990. godine donijela »Izjavu o dobrim namjerama«, u kojoj garantira pripadnicima naroda SFRJ, koji tu žive, sva nacionalna i građanska prava koja inače već uživaju. Ali, zna se, čim su »deželu« priznali, na obećanje su zaboravili. Preciznije – garancija je ostala samo za građanska prava. Znate, to su ona – niko ne smije da vas bije, možeš da radiš, da imaš firmu itd. Nacionalna prava prekonoći nestadoše: s/h jezik iz službene upotrebe i školskih programa, s/h književnici iz školskih lektira, s/h knjige iz mnogih biblioteka. Na jednom političkom sastanku na tu temu decidno se izjasnio Ervin Hladnik Milharčič: »U Ustavu vas neće biti, a nacionalna prava ostvarujte na nivou kulturnih društava!«

Ervin Hladnik Milharčič: Nacionalna prava ostvarujte na nivou kulturnih udruženja.

Šta ćete, ko će s njim sada da se bije, nisu oni neki koji bi održali riječ; realnost je prihvaćena i u deželici su nikla šarena kulturna društva naroda i narodnosti SFRJ. Folklorni plesovi, večeri poezije, knjige, časopisi, sijela, teferiči... uljepšaše i obogatiše kulturnu scenu »u deželi na sončni strani Alp«. Država je tu i tamo doturila pare, ako je prethodno određeni projekat bio odobren od ministarstva, i stvar je funkcionirala. (Molim vas dozvolite da u ovoj prilici malom digresijom eksponiram primjer »Crnogorskog kulturno-obrazovnog i sportskog društva Morača« posebno zbog njegovog vođe gospodina Čeda Đukanovića, časnog i poštenog čovjeka, koji sa onim dolje – ime mu se ne spomenulo šta je sve u vakat činio –, osim prezimena i narodnosti nema ama baš ništa zajedničko.) Helem, kako Ervin reče – nacionalna prava na nivou društava, i to se može, i to se mora.

Ali, da ne kažete da vidim baš samo crne stvari, evo i jedne svijetle: Slovenija je nakon pedesetak godina mukotrpnog pregovaranja dobila svoju prvu džamiju. Tako nije više jedina evropska država bez takve bogomolje; toga kurioziteta se je deželica pod raznim pritiscima morala odreći, pa gostujući diplomati iz islamskog svijeta mogu dostojanstveno prakticirati svoju vjeru i na »sončni strani Alp«. Oni su važni, oni su uglavnom i isfinansirali gradnju; njima se Slovenija okrenula, a domaći muslimani su mogli po mišljenju ovdašnjeg establišmenta i dalje klanjati i Bajrame proslavljati po sportskim dvoranama ili na livadama širom živopisne dežele. Istina, džamija još nije otvorena, ali znamo kad će.

DŽAMIJA U LJUBLJANI: Nakon pedesetak godina pregovora

Nego, vrijeme je da ovaj disput poentiram, je li tako. Dakle, ovdje je glavna tema grozni film »Houston, imamo problem« režiser(onje) Žige Virca. Preklinjem vas, nemojte tu strahotu nikako gledati. Jer ako je budete pogledali, a prethodno niste pročitali stručnu kritiku, (a ne recimo lupanje Slavoja Žižeka, jer niko krupno ka' Slavoj ne lupa), onda ste u opasnosti da doživite resetiranje sopstvenog mnjenja o Titu i o našoj nedavnoj prošlosti, a posljedično psihički stres, koji može narušiti vaše duševno zdravlje. Nemoralni i bezobzirni režiser(onja) Žiga je do krajnjih granica zloupotrijebio moć teorija zavjere, pa je na najodvratniji način ispunio bolesne snove ultradesničara svih boja – koji su inače omrčili zajedništvo u nekadašnjoj državnoj zajednici –, da bi dokumentarno prikazali i dokazali da je Josip Broz Tito ustvari bio polupismena lopovčina najvećeg kalibra, koji je prevarom izvršio najveću krađu u istoriji (cca 50.000.000 $) napravivši pri tome Amerikance totalno blesavima, i zločinac koji je inscenirao smrt dvadesetšestorice vrhunskih jugoslovenskih naučnika i inžinjera – da bi tu krađu prikrio –, promijenio im lični identitet i predao ih Amerikancima, ostavljajući njihove nesrećne familije u uvjerenju da su stvarno stradali, pa su ih dostojanstveno »pokopali« u blindiranim sanducima, nemajući priliku da vide njihove posmrtne ostatke, jer to Tito i partija ne dozvoljavaju. O tome svjedoči sa invalidskih kolica žrtva sumanute zavjere Ivan Matić, koji se nakon pedeset godina vraća iz Amerike i priča strašnu »priču«. U filmu je prikazano još nekoliko drugih Brozovih »zločina«, dokumentiranih video-snimcima, autentičnim! – pa neobaviješteni gledalac nema izgleda da shvati kako je režiserova prijevara u pitanju. Baksuzni Žiga se na milost današnjih ultradesničara i kleronacionalista posebno potrudio da kroz video-snimke, koje inače javnost ranije nije vidjela, pokaže kako je Josip Broz inače bio jado i da je jugoslovenska javnost bila prevarena u vezi svega vezano za njega.

Ovdašnja kritika sa velikom dozom hipokrizije uglavnom eufemistički pokušava ovu podmuklu manipulaciju opravdati teorijama zavjere, koje nas navode da mislimo pogrešno i sami stvaramo izopačeno lično i javno mnjenje. U tome prednjači neozbiljni i ekscentrični Slavoj Žižek, koji nas u filmu pokušava rasističkim izjavama o balkanskom mentalitetu ubijediti da je Josip Broz ipak bio Balkanac. Kao pokvaren i zao do neba, mislim Broz.

Film je lukavo opremljen podnaslovom i agendom iz kojih saznajemo da su neke scene fikcija a neke dokumentarne, i da treba gledalac sam da se odluči šta je laž a šta istina. Cinizam bez presedana. Fabulu filma čini lanac događaja, koji proizilaze jedan iz drugog i čine cjelinu. Samo jedna karika, lažna, dovoljna je da lanca nestane, pa je ludost misliti da u takvoj priči može biti nešto istina a nešto fikcija.

Ultradesnica ima pravo preispitati djela i nedjela bilo koga pa i Josipa Broza, naravno, ali bi bilo čudo kad bi to oni uradili na korektan i vjerodostojan način. Od njih to ne možete očekivati.
A Slavoj, šta on ovdje radi, kad nije ultradesničar? E, on je po svom običaju dolupao odnekud.