Larisa KARAOSMANOVIĆ: Nezaposlenost uzrokuje razne oblike devijantnog ponašanja koji dovode do delikvencije kod mladih ljudi. Kao nacionalna manjina, Bošnjaci u Priboju su u znatno težoj situaciji da dođu do radnog mjesta. Kada se prijave na konkurs, kvaliteti Bošnjaka nisu presudni, već sve osim kvaliteta, nažalost. Često nemaju pravo na jednake šanse. Pored nezaposlenosti Bošnjaci u Priboju se susreću sa problemima: nove lokacije muslimanskog gradskog groblja, lokacije za izgradnju džamije u Novom dijelu gradu, vraćanjem vakufske imovine i uvođenjem bosanskog jezika u službenu upotrebu.

„Kad je London bio selo, Priboj je bila čaršija“

Kako ovo lijepo zvuči i čini ponosnim svakog Pribojca ma gdje on bio.

Nažalost „bio i bila“ je prošlo vrijeme, trenutna slika je „Sad je London metropola a Priboj varošica“.

Tužna slika nekadašnjeg industrijskog giganta, praćena teškom socijalnom situacijom i retrogradnim kretanjima. 300 korisnika Vakufske kuhinje, isto toliko Crvenog krsta. Teško, kako za Srbe tako i za Bošnjake.

Bazirajući se na situaciju koja se tiče opstanka Bošnjaka u Priboju, ako se osvrnemo ka devedesetim godinama, tada su Bošnjaci iz Priboja i počeli odlaziti „trbuhom za kruhom“. Često kažemo da su oni najbolje i prošli, jer su na vrijeme otišli i snašli se. Svi koji su ostali, a većina sve do sada sa mukom prolazi te godine, pokušavajući da preživi, da stvori što bolje uvjete za život i obezbijedi bolju budućnost svojoj djeci. Nažalost, malo je njih uspjelo u tome. Realna slika današnjice je, da su ljudi ostali bez radnih mjesta u FAP-u, Sjedištima, Epoxidu i ostalim državnim preduzećima. I to u nekim godinama gdje nisu pristali ni da traže novo radno mjesto, jer su okvalificirani kao „stari“ a za penziju su još uvijek „mladi“. U takvim situacijama počnu i tražiti izlaz, koji se često završi odlaskom iz Priboja.

Analizirajući stanje svoje mahale, u svakom domaćinstvu koje broji 4-5 članova porodice, obično su dva člana u Priboju, ostatak domaćinstva na privremenom radu po „bijelom svijetu“. Godine im prolaze u borbi za opstankom, gdje najviše trpe supružnici, a kasnije i djeca. Kuće, gdje se Bajrami dočekuju, ali kakvi? Žene bez muževa, i muževi bez žena, djeca bez roditelja, više ni Bajrami nisu kao što su nekad bili. Umjesto da se svi zajedno raduju, sada se na Bajram oplakuju preko društvenih mreža. Ali pored svega ustrajni u tome da zauvijek ne napuštaju svoju djedovinu, nadajući se iz godine u godinu da će se stanje u državi, a onda i u Priboju promijeniti na bolje. A znate, kada nešto mnogo i iskreno želimo onda i nada kod nas nikada ne umire, uglavnom umiru svi ti koji se nadaju, a ostali su željni porodice i svoje čaršije?!

Težak život u Priboju

Šta rade mladi u Priboju i kako žive?
U Priboju je nezaposlenost 75%.
Većina njih provodi godine na zavodu za zapošljavanje i tu imaju najviše staža.
Mladi u Priboju trenutno nemaju nikakvu perspektivu. Oni koji su uspijeli da nadju posao u struci, rade. Oni koji nisu, bezuspiješno traže posao. Oni koji su shvatili da ga neće naći, počeli su odlaziti iz Priboja. Srbi u Beograd, Bošnjaci u Sarajevo, a i Srbi i Bošnjaci u EU. Sad je najaktuelniji odlazak medicinskog osoblja, odnosno mladih ljudi koji su se školovali za tu oblast. Ostali svoju mladost provode radeći na crno, po gradilištima, malinjacima, jer su primorani da obezbijede sebi osnovne uvjete za život. Uglavnom za neku skromnu dnevnicu rade i po 12h na velikim temperaturama ljeti, a zimi na veoma niskim i u uslovima koji nisu humani.

Često se kaže za nezaposlene mlade ljude koji su stekli visoko obrazovanje, da su to „mladi ljudi bez budućnosti“. Čini se da naši Bošnjaci uče škole da bi bili prvi na zavodu za zapošljavanje.

Također, nezaposlenost uzrokuje razne oblike devijantnog ponašanja koji dovode do delikvencije kod mladih ljudi.

Kao nacionalna manjina, Bošnjaci u Priboju su u znatno težoj situaciji da dođu do radnog mjesta. Kada se prijave na konkurs, kvaliteti Bošnjaka nisu presudni, već sve osim kvaliteta, nažalost. Često nemaju pravo na jednake šanse.

Pored nezaposlenosti Bošnjaci u Priboju se susreću sa problemima: nove lokacije muslimanskog gradskog groblja, lokacije za izgradnju džamije u Novom dijelu gradu, vraćanjem vakufske imovine i uvođenjem bosanskog jezika u službenu upotrebu.

Smatrajući da će se rješavanjem ovih problema pokazati da smo mi u cjelini jedno tolerantno društvo koje ima razumijevanja za probleme drugih i drukčijih, i Bošnjaci bi konačno dobili normalan ambijent za opstanak i život u Priboju.

U svemu tome najvažnije je ispravno misliti. Ne zbog nas, već zbog onih koji dolaze poslije nas.