Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče.



Nikad nikoga nisam mrzio. Ni danas nikoga ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prilića i ostalih, pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem. Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim da se osude ti ljudi koji su učinili zločin a ja tvrdim da jesu, kazao je za TV1 profesor Fahrudin Rizvanbegović, svjedok na suđenju haškoj šestorci, govoreći o ovome procesu i iskustvima iz zatočeništva u kocentracionom logoru Dretelj.

TV1: Gospodine Rizvanbegoviću, kako ste vidjeli ovaj žalbeni postupak. Šestorka se branila negiranjem udruženog zločinačkog poduhvata, navodima da su civilne žrtve bile kolateralna šteta sukoba i navodima da se HVO branio od Armije?
RIZVANBEGOVIĆ: Zapravo, oni su naša velika šteta, svih nas u Bosni i Hercegovini, ti zločinci koji nemaju ni stida ni obraza, koji se brane na jedan nedopustiv način, koji izmišljaju beskrajne laži, koji pričaju gluposti jer toliko ima dokumenata koji opovrgavaju te bezobrazluke. Izgleda da su oni odlučili pošto su ovih deset godina tako i tako odslužili, hoće da spase nešto što se zove Uruženi zločinački poduhvat, i očekuju da budu uzoriti da nakon nekog vremena i odslužene dvije trećine kazne izađu i budu dočekani kao nekakvi heroji što je besramna stranica naše povijesti.

TV1: Kako gledate na tvrdnje Praljkove da ne postoje dokazi da je Tuđman tražio radio na podjeli Bosne i Hercegovine?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja imam ovu knjigu. Ovo je knjiga koja je nedavno izašla, autora Mesuda Here i Fuada Kovača- Hrvatska republika Herceg Bosna Agresija i zločin. Ovdje su stotine dokumenata, među njima i dokumenti o sastancima kod Franje Tuđmana, donošenju odluka o formiranju HZ HB, o svim poduhvatima koje su radili ti zločinci. Nema nikakve sumnje u to da su prsti Franje Tuđmana umiješani ovdje, o tome je iluzorno raspravljati. Tuđmanova politika, ne politika Hrvata, nego Tuđmanova politika i njegovih trabanata koji su 18.11. 1991, dakle u vrijeme Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kad još nije donesena ni odluka da se održi referendum, formirali su nešto što je posljedica dogovora iz Karađorđeva. To je notorna činjenica i tu nema nekih tajni. Taj avanturist koji se zove Praljak je onako jedan živopisan čovjek i ta njegova živopisnost dolazi do izražaja i kada tako bezdušno laže jer to je nešto što je svima potpuno poznato.

TV1: Kada smo kod tvrdniji šestorke tijekom postupka koji traje, oni tvrde da je Herceg Bosna bila formirana kako bi bila spašena Bosna i Hercegovina od agresije istočnog susjeda. Kako to komentirate?
RIZVANBEGOVIĆ: Da nisam na ovome mjestu rekao bih; Nemoj me Mujo Boga ti braniti". Ta sramota koju izgovaraju, da su oni odlučili da brane a bezobzirno pljačkaju što dolazi u BiH, bezobzirno su pljačkali naoružanje koje je dolazilo u BiH i bezobzirno unuištavaju jednu strukturu koja se zove Bosna i Hercegovina, mijenjaju školski i zdravstveni sistem, mijanjaju civilne odnose i uvode nešto što je bila neka vrsta diktature, što je potpuno sramno. Ko je ovlastio načelnika općine i one koji su u Grudama 18.11. 1991.godine formirali tzv HZ BH, ko je ovlastio moga Željka Raguža načelnika općine Stolac u kome je 8.600 Bošnjaka i 6.800 Hrvata i 3.900 Srba, u čije ime je on potpisao da ulazimo u Herceg Bosnu? Da li je to njegov izborni program pa je bio izabran za načelnika, kome će on odgovarati. Da li je lažno predstavljanje krivično djelo. On se lažno predstavio i svih onih 30 načelnika. Ko je od njih imao odluku skupštine opštine koju je predstavljao?

TV1: Spomenuli ste školski sustav. Bili ste svjedok tog vremena, bili ste prodekan Pedagoškog fakulteta u Mostaru, kada je odlučeno da se dotadašnji Univerzitet preimenuje u Sveučilište. Kako se to desilo i kakvo je to ozračje bilo?
RIZVANBEGOVIĆ: To je bila jedna mučna situacija. Dekan gospodin Rudo Kraljević, moj prijatelj, nije bio, i ja sam predstavljao tada Pedagošku akademiju. Sazvan je Senat Univerziteta, došli sa prijedlogom da se to zove Hrvatsko sveučilište Mostar. Prorektor i rektor su se tome suprostavili. Prorektor je bio Bošnjak a rektor Hrvat i rekli su da nema nikakvog razloga da to ne bude univerzitet kako se i zvao i da se možemo da to radimo. Ja sam tada govorio da to nazovemo Univerzitet u Mostaru, onako kako se zove Sveučilište u Zagrebu. Ne zove se hrvatsko sveučilište nego jednostano sveučilište. Sama riječ univerzitet asocira ne nešto što je univerzalno i svih nas. Tada je nastala jedna potpuno smiješna situacija. Izvjesni profesor Stojan Vrlić je izvadio pištolj i stavio ga na stol, rekavši - ovo će raditi ako ovo ne prođe. Srećom bilo je razumnih ljudi koji su to spriječili nakon svih tih burnih sjednica i dobili smo ovo što se zove Sveučilište u Mostaru. Nažalost Mostar je premalo grad i nema snagu da iznese dva univerziteta i potpuno podjeljena gimnazija koja navodno predstavlja jedinstvenu gimnaziju a zapravo je podjeljena. Jedinstvena je samo po tome što se svake dvije godine mijenja direkor i što imaju zajedničko računovodstvo. Nastavni planovi, programi i djeca, sve je podjeljeno i to su dvije škole pod jednom upravom. To je samo ilustracija onoga što se dogodilo jer se to isto desilo i u zdravstvu, javnoj upravi i sve je pretvoreno u nešto što se tada htjelo zvati hrvatskim.

TV1: Još jedna, sigurna sam za Vas posebno teška. Bili ste u logoru Dretelj, kada ste uhapšeni i čemu ste bili izloženi u logoru, zajedno sa drugima?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja sam prošao doslovno kao i hiljade drugih. Samo u Dretelju je bilo preko 3600 ljudi. Ležali smo na betonu. Nije bilo mjesta u hangaru gdje sam bio, a tako je bilo i u ostalim, da lažimo na leđima ili potrbuške, morali smo ležati u kosom položaju i kad smo hteli da se okrenemo onda nas je 50 to moralo da učini. Doživio sam da me izvedu na sunce i da mi stanu nogom na prsa, stave pušku na čelo i kažu da ako ne trepem gledajući u sunce da će mi ubiti. Ja sam znao da bi to uradili. Doživio sam da mi polome zube, rebra.



TV1: Kakve su Vaše traume nakon takvog iskustva, i imate li mržnju prema Hrvatima zbog toga?
RIZVANBEGOVIĆ: Ja bih volio da mi niko ne postavlja to pitanje jer me to pitanje pomalo vrijeđa. Nedavno sam imao priliku da zagrebačkom Beharu odgovorim na to pitanje. Precizno sam odgovorio pa mi dozvolite da to sada pročitam ; Neko ko je, kako bi se reklo hrvatski đak, jer sam završio fakultet, magistrirao i doktorirao u Zagrebu, neko ko je cijeli život održavao prijateljske odnose sa hrvatskim profesorima i sa velikim brojem intelektualaca koji su potpisali jednu peticiju Franji Tuđamanu, to jeste 26 profesora, da me se pusti iz koncentracionog logora u Dretelju u kojem sam proveo tri i pol mjeseca, od dana otvaranja do posljednjeg dana a nakon toga u zatvoru u Ljubuškom još tri mjeseca, nakon svih tih tortura, patnji i prebijanja, lijeganja na beton dok potpuno ne oslijepim, da mi se puška prislanja na čelo a da ja ležim na betonu raširenih ruka, oni su govorili kao Isus i nakon svega toga ja sam znao da to rade zločinci a da to ne rade Hrvati. To sam uvijek znao. Niko čovjeka ne može poniziti, ako on ne pristane na poniženje. Nikada nisam pristao da se osjećam poniženim. Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče. Nikad nikoga nisam mrzio. Ni danas nikoga ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prilića i ostalih pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem. Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim da osudite ove ljude koji su učinili zločin a ja tvrdim da jesu, želim da znate das je potpuno besmileno pitanje da li oprostiti ili zaboraviti. Ne mogu ja to zaboraviti, nije to stvar htijenja, ja molim dragoga Boga da im oprosti.



TV1: Nije lako.
RIZVANBEGOVIĆ: Da, nije lako. I zato nisam koletaralna šteta. Zločinci su izvršili zločin, zločinci su izvršili urbicid, zločinci su ovu prelijepu kuću, koja je moja kuća, učinili zgarištem. U ovo su oni ušli i napravili su da ja šest godina u šatoru boravim.

TV1: Nakon svega što smo čuli i Vašeg iskustva, šta očekujete od završetka suđenja i kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
RIZVANBEGOVIĆ: Ovo je jedno smutljivo vrijeme koje nam ne ide u prilog. Ne vjerujem da onakvim istupima i dočekom koji im priređuju oni koji su sada na vlasti - ne mogu razumjeti Dragana Čovića i ljude koji prihvataju da osuđene zločince dočekuju kao da su oslobodioci i heroji. To ne vodi ničemu. Ja bih pitao tu politiku da li oni znaju kakvi su rezultati popisa, da li znaju da je svega osam posto manje Bošnjaka, ovo svega govorim sa užasom, da je 22 posto manje Srba u odnosu na popis iz 1991, i da je 29 posto manje Hrvata nego što ih je bilo.

TV1: Da li je Vaša tvrdnja da je projekat Herceg Bosne bio najpogubniji upravo po Hrvate?
RIZVANBEGOVIĆ: Apsolutno, 29 posto Hrvata je manje, nacije koju poštujemo i koju volimo kao svoje prijatelje. Insistirati i dalje na tome projektu zar to nije ravno zločinu? Ljudi koji su istinski branioci Hrvata u BiH, iz Crkve, od njih slušamo da je 15 hiljada Hrvata prošle godine otišlo. Koliko god zvučalo neugodno kada kažem da ako ode 15 hiljada Bošnjaka manji je to procenat u odnosu na to ako ode 15 hiljada Hrvata. U Livnu niko nije vršio zločine a iz Livna ljudi idu masovno. Zar to ne vide i zašto se ne bore za nešto što je normalno, da analiziramo u čemu smo ugroženi. Zašto ne pročitamo knjigu čestitog Franje Topića pa da vidimo koji su rezultati priče o ugroženosti. Zašto se sastaju u Neumu da bi pričali gluposti i pravili političke spinove umjesto da slušaju čestite ljude kakav je bio referet profesora Jakova Pehara kojeg volim i cijenim. Njega ne pokazuju na televiziji kada se izvještava sa toga skupa, a takvih je nekoliko referata bilo koji su dragocijeni ne samo za položaj Hrvata nego svih nas, jer kad profesor Pehar govori o poljoprivredni ne govori o nekoj hrvatskoj poljoprivredi nego poljoprivredi od koje ljudi žive. Zašto nije rečeno da je to suštinsko pitanje.

TV1: Kakvu presudu očekujete?
RIZVANBEGOVIĆ: Radujem se tome što će se ovo skinuti sa dnevnog reda, da nas puste ti silni spinovi na miru i da ne daju lažne nade da će se nešto dogoditi time što će ovi zločinci i da se vrate..šta će biti? Ništa neće biti. Oni su zločinci i znaju to i svi ljudi koji znaju šta se desilo. Presude su važne zbog toga da u budućnosti kada se smirimo, kada se nađemo pred onim što se zove historija da to proučavamo bez mitomanije i sakrivanja stvari, bez govorenja tačnosti a ne istina, jer može nešto biti tačno ako je samo dio istine ali istina je kada se sve obuhvati i kaže, ovo je sve tačno i istina. Znamo šta je istina, samo trebamo to pretočiti u naučne radove i početi se baviti onim što je život i u egzistencijalnom i esencijalnom smislu, da uredimo škole i fakultete, da kažemo da ne možemo imati dva univerziteta nego jedan i neka se na njemu proučava i hrvatski i bosanski i sprski, književnost svih i historija svih nas i svijeta. Neka se otvori jedan normalan proces ne suživota nego života. Jedino tako možemo živjeti inače ćemo se patiti a patimo se dugo. Ne ja, ja sam zadovoljan, imam porodicu i unuke. Međutim svi moramo raditi na tome.