Nedžad AHATOVIĆ, prof. OIS-a: Naime, agresija i ratna djelovanja protiv BiH pokrenuta su onog trnutka kada je BiH dobila međunarodno priznanje, ne prije toga. To znači da je konačni cilj rata bio da se pod prijetnjom i sprovođenjem fizičke eksterminacije odnosno genicida, Bošnjaci pokrenu na masovni egzodus čime bi njihova brojnost bila svedena na statistički prihvatljivu brojku koja ne bi jamčila veća politička prava tom narodu i koja bi onemugućila Bošnjake da predominantno odlučuju o organizaciji vlasti u Bosni i Hercegovini. U ostvarivanju tog cilja u Bosni i Hercegovini nisu djelovale paravojne formacije niti Savezne Republike Jugoslavije niti iz Republike Hrvatske. Svi ti sastavi kojima se daje takav prefix bile su potpuno regularni vojni sastavi njihovih armijskih ili policijsko-obvaještajnih struktura.

U Beogradu su političari iz Srbije i entiteta RS poslali ratno-huškačke poruke prijetnje totalnom blokadom Bosne i Hercegovine radi podnošenja revizije presude u tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid krijući se iza očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu. Unatoč tome pravni tim Bosne i Hercegovine predao je aplikaciju za reviziju presude u predmetu BiH protiv Srbije u tužbi za agresiju i genocid Međunarodnog Suda Pravde UN-a u Den Hagu. To je bio najbolji odgovor na ratno-huškačku retoriku Beograda.

Zašto je Beograd kriv i zašto se i u Srbiji i RS-u bježi od odgovornosti?
Nakon ratne tragedije i strahota koje su zadesile ovaj prostor na kojem je nekada postojala država koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, ljudi su pokušali dati objašnjenje zašto se sve to desilo. Ono što je očito i što se nameće kao jedina postojana činjenica u vezi sa raspadom Jugoslavije jeste da je raspad i rat u bivšoj Jugoslaviji poveden zbog ambicije jednog čovjeka – Slobodana Miloševića da neprikosnoveno vlada kompletnim prostorom nekadašnje države. Njegova neutaživa ambicija za vladanjem izbila je na javnu površinu slučajno tokom konfrontacije srpske i albanske zajednice na Kosovu 1987. godine. Od tog momenta svi jugoslovenski narodi bili su osuđeni na patnju i stradanje koje će ih pratiti sve do 1999. godine. Jadan od prostora koji je najviše stradao zbog ambicija Slobodana Miloševića bila je Bosna i Hercegovina. Rat u Bosni i Hercegovini bio je bez ikakve sumnje plod agresije Miloševićevog režima i njegovih političkih i vojnih satrapa u i van Bosne i Hercegovine. Agresija je u vojnom smislu izvršena sa najvećim stepenom brutalnosti upotrebe smrtonosne sile od kraja Drugog svjetskog rata u skladu sa postavljenim ratnim cieljvima. Stoga je Bosna i Hercegovina bila poprište totalnog rata koji je bio usmjeren na uzimanje kompletnog njenog državnog teritorija uz fizičku eksterminaciju i dislociranje izvan prostora Balkana jednog cijelog naroda – Bošnjaka.

Naime, instrumenti i sredstva za vođenje rata bili upotrebljeni za osvajanje cjelokupnog državnog teritorija BiH i fizičku eliminaciju Bošnjaka kroz likvidaciju ili rastjerivanje. U političkom smislu intencija je bila da se državu Bosnu i Hercegovinu htjelo prikazati kao državnu zajednicu u kojoj se ne mogu uspostaviti demokratski odnosi na principu jedan čovjek jedan glas, zbog brojnosti Bošnjaka i mogućnosti da politički preglasavaju političku volju Srba i Hrvata. Stoga je bilo potrebno vojnim sredstvima rješiti taj politički problem i svesti teritoriju međunarodno priznate države BiH na niz nefunkcionalnih i teritorijalno nepovezanih enklava, a jedinu populaciju koja želi da živi u takvoj državi Bošnjake svesti na vjersku grupu skoncentrisanu oko većih gradskih centara u Bosni i Hercegovini. Radilo se o vrlo specifičnom tipu i obliku rata koji je bio planiran i izveden sa oružjem bivše JNA u vrijednosti od 2 milijarde USD. Naime, agresija i ratna djelovanja protiv BiH pokrenuta su onog trnutka kada je BiH dobila međunarodno priznanje, ne prije toga. To znači da je konačni cilj rata bio da se pod prijetnjom i sprovođenjem fizičke eksterminacije odnosno genicida, Bošnjaci pokrenu na masovni egzodus čime bi njihova brojnost bila svedena na statistički prihvatljivu brojku koja ne bi jamčila veća politička prava tom narodu i koja bi onemugućila Bošnjake da predominantno odlučuju o organizaciji vlasti u Bosni i Hercegovini. U ostvarivanju tog cilja u Bosni i Hercegovini nisu djelovale paravojne formacije niti Savezne Republike Jugoslavije niti iz Republike Hrvatske. Svi ti sastavi kojima se daje takav prefix bile su potpuno regularni vojni sastavi njihovih armijskih ili policijsko-obvaještajnih struktura. U internacionalnom smislu slučajevi Bosne i Hercegovine, Ruande i Kosova zorno ilustruju i dokazuju tezu o demografskom ratu kao i osmišljenoj strategiji u ostvarivanju političko-teritorijalnih ciljeva. I BiH i Ruanda i Kosovo su obilovale slučajevima planskog zastrašivanja “nepodobnog” stanovništva kroz masovne egzekucije sa primjesama stravičnih surovosti i teškog mrcvarenja žrtava, koje imaju za cilj izazivanje masovnih etničkih migracija. Naravno, ukoliko taj recept ne obezbjedi željene rezultate na ciljanoj teritoriji pribjegavalo se temeljitoj fizičkoj eksterminaciji “nepodobnih” - GENOCIDU.

Institucija žrtve – najmoćniji argument! (Ilustracija: Šukrija Meholjić)

Za takav pristup vežu se djelovanja tzv. „paravojnih jedinica“ kako bi se prikrila uloga državnog vrha u ostvarivanju ratnih ciljeva što se u modernoj vojnoj teoriji naziva Hibridnim ratom. U slučaju BiH identične ciljeve Beograd ima i dan danas, samo su izmjenjene metode. Umjesto direktnih ratnih djelovanja, BiH je više od deset godina izložena upotrebi političkih sredstava blokade kojima se BiH nastoji prikazati kao neuspješan projekt međunarodne zajednice s ciljem konačne podijele zemlje (kad ju se nije moglo kompletnu zauzeti vojnim djelovanjima), što generira socijalnu i ekonomsku krizu i nastavak migracije stanovništva iz BiH. Svaka aktivnost koja se vodi od strane Beograda ili manjeg BiH entiteta u pravcu daljih blokada države BiH bez obzira na političke izgovore može se sa sigurnošću smatrati početkom integracije entiteta RS u uastvno-pravni okvir Srbije.

Stoga, zvanični Beograd je kriv zato što još uvijek drži otvorenu opciju izdvajanja entiteta RS iz BiH i njegovog anktiranja u svoj državno-pravni sistem milom ili silom. Zato je revizija presude u predmetu BiH proitiv SRJ odnosno Srbije prvi korak ka normalizaciji odnosa Srbije i BiH, jer će sam proces pokazati da je Srbiji danas itekako potrebna revizija morala i odricanje od politike rata, stradanja i genicida.