Šemso Agović Gorski vijenac ostaje nepremostiva barijera između dvije pomenute populacije; zid veći od Berlinskog i Kineskog zajedno. Treba ga povući iz školske lektire. To je pravoslavcima moralni imperativ. U pitanju je čast.

Uvaženi profesore Tanaskoviću, 24. avgusta, 2013. godine, održan je Okrugli sto u Nikšiću na temu "Njegoš i islam". Tom prilikom ste svojim izlaganjem skup uveličali kao poznati srpski orijentalista, a cijela reportaža o tome nalazi se ovdje - magazin-tabloid.com.

U svom nastupu ste se kritički odazvali na neke izjave dr Šerba Rastodera, kao i moje malenkosti:

„Samog Šerba Rastodera je, inače, žestoko kritikovao gospodin Šemso Agović, inače mnogo direktiniji u svojim tekstovima (od Šerba, prim. Š.A.), uglavnom na portalu „Bošnjaci Net", koji kaže da vodeći muslimanski istoričar u Crnoj Gori ozbiljnog čitaoca dovodi u zabunu svojim kontradiktornim stavovima i nedorečenošću, dok sam Šemso Agović vrlo jasno kaže da je Gorski vijenac genocidni spev i ruglo poezije, „eklatantan primer zloupotrebe poezije na način da se izlije neljudski, nehuman i divljački odnos prema protivniku, suparniku, uopšte čovjeku" („Šerbo i Njegoš", Bošnjaci.Net, 26.04.20013). Kod Agovića je bar sve jasno...“

Profesore Tanaskoviću, neka mi bude dozvoljeno da vas malčice popravim i dodam još ponešto. Prvo, primijetili ste i sami da se dr Šerbo jednostavno spetlja kada je u pitanju Njegoš i Gorski vijenac. Ali moramo znati da je on istoričar, i poezija mu, Bože moj, nije jača strana. Naši (bošnjački) lingvisti inače na ovu temu „ne čuju dobro“, pa Šerbo usamljen izletava na vjetrometinu.

Profesore Tanaskoviću, kažete da sam Šerba žestoko kritikovao. Vjerujte, on je toliko zbrke unio u rasprave o Njegošu sve ove godine, da su te moje kritike do njega ustvari prilično blage. Pa ne zbog toga što smo obojica rodom Bihorci, kao što mi neki prebacuju, nego mu pogledam kroz prste jer on – kao što sam već rekao –, nije „iz te struke“, ali makar se trudi.

Samog Šerba Rastodera je, inače, žestoko kritikovao gospodin Šemso Agović.

Profesore Tanaskoviću, samo ste fakultativno sumirali moje stavove, izostavivši moje argumente, a ja ni za živu glavu o Njegošu ne bih bez argumenata napisao ni jednu jedinu rečenicu, osim u ovom tekstu. To zato što sam u prethodnim raspravama pokazao dovoljno „žarišta“ u drami.

Drugo, nisam nikada napisao da je Gorski vijenac genocidni spjev. Nisam nikada napisao ni da je Njegoš genocidni pjesnik. Te promašene sintagme nabijene emocijama koriste za galamu i dizanje prašine oni koji ne pišu o Njegošu. Ja se u svojim skromnim raspravama na tu temu koristim isključivo argumentima, i samo argumentima. Zato, jer znam da je pitanje Gorskog vijenca za nas od životnog značaja i da je promovisan u pravu svetinju, koja će se braniti do posljednje kapi krvi, zato moram biti precizan. Komentari „suprotne strane“ na moje tekstove su većinom uopšteni, agresivni i uvredljivi, ali se još nije našao niko da prokomentira argumente koje navodim.

Dr Šerbo se jednostavno spetlja kada je u pitanju Njegoš i Gorski vijenac.

Gorski vijenac nam je daleko veći problem nego što se misli. On nas je – i Srbe i Turke –, okovao u svoje kljuse i lance i svukao nas po civilizacijskoj vertikali duboko dole negdje do Srednjeg vijeka; uništio nam je sve druge identitete osim vjerskog, poput onih dželata na vozu „Lovćen 671“ u Štrpcima, i tamo nas drži zatočene. Sučeljeni smo, i mi čujemo fijuk sjekire koju „čekamo među uši“ zbog popijenog šerbeta, ali je ne vidimo: bezbeli, ona dolijeće odnekud otpozadi. Mi čekamo da sjekiru zaustavite; vi to možete ako hoćete... Uf, sorry, profesore, jesam zaplivao. Samo malo, odmah ću ja. Okrenut ću jezikom političara, bolje mi je.

Evo ovako:
Profesore Tanaskoviću, ja mislim da se moraju potruditi svi oni koji mogu doprinijeti da konačno, nakon pola milenijuma, dođe do pravog pomirenja između muslimana i pravoslavaca na prostoru bivše Jugoslavije. Isto tako mislim da pravoslavci trebaju povući prvi potez. Neka to bude Gorski vijenac. Skandalozno je to s tim dramskim spjevom. Za temu ima zločin protiv čovječnosti, koji se slavi. To klasična književnost ne dopušta – sve od antike, renesanse, humanizma... do današnjih dana. Djelo obiluje strašnim pežorativima prema jednoj strani. Kao takvo ne zadovoljava standarde predviđene za klasični dramski spjev, već ostaje na nivou pamfleta, uprkos vrhunskoj pjesničkoj obradi (vidi: Slijepčević 1972: 152). Gorski vijenac ostaje nepremostiva barijera između dvije pomenute populacije; zid veći od Berlinskog i Kineskog zajedno. Treba ga povući iz školske lektire. To je pravoslavcima moralni imperativ. U pitanju je čast. Njegoš ima Luču i Šćepana malog, to može biti i jeste i moja poezija i lektira.

Da je Njegoš živ, sam bi podviknuo: „Mičite me!“

Profesore Tanaskoviću, ako pravoslavci nemaju empatije prema muslimanima, svojim sugrađanima, ni volje da do zbližavanja dođe, mi smo u pat poziciji za sva vremena.



Ključ naše budućnosti imaju naši pravoslavci, jer su većina na ovim našim zajedničkim prostorima. Da li ćemo mrdnuti s mrtve tačke i krenuti u bolje sutra zavisi od njih. Banjaluka, Beograd i Podgorica moraju shvatiti da se sa prošlošću trebamo zajedno suočiti kako valja. Svi svoje greške priznati u duhu naših religija, i mirno i dostojanstveno živjeti, uz punu međusobnu toleranciju i poštovanje.

Oktobra 1941. godine njemački nacisti su u Kragujevcu izvršili strašni ratni zločin i ujedno zločin protiv čovječnosti – strijeljali su hiljade nedužnih Srba i jedan razred tamošnjih gimnazijalaca. Ali se nije našao neki ostrašćeni Gete da napiše dramski spjev u slavu tom zločinu. Ne može se o ratnom zločinu pjevati. Ne može se ni o kakvom zločinu pjevati. Pojavila se samo „Krvava bajka“ i „Oktobar 1941“ Pera Hanssona, (Oslo, 1976.), onako kako humanizam u literaturi zahtijeva. Niko ne može pročitati „Oktobar 1941“ a da mu oko ne zarosi.

A, zamislite, da ipak neki Gete opjeva Kragujevački zločin, slaveći ga. I u njemačkim školama ga izučavaju. I među đacima su i mali pravoslavci, djeca naših komšija gastarbajtera, jadna zbunjena, a mali Švabe likuju. Može li to tako, pitam vas?

Je li Gorski vijenac genocidni spjev ili hvalospjev o istrazi poturica? Bilo kojih, bilo gdje, bilo kada? Ja lično preferiram ovu drugu definiciju; i vama je ta prikladnija, pretpostavljam. A narod kaže: nije šija, nego vrat.

Profesore Tanaskoviću, želim Vam čvrsto zdravlje i uspjeh u radu.

Vaš Šemso