NEDŽAD AHATOVIĆ: Ako govorimo konkretno o sljučaju Bosne, svako ko želi da izazove neki novi konflikt on mora da ima na umu sljedeće: Agresor na BiH je u 1450 dana rata imao 54.000 poginulih i preko 120.000 teže ranjenih vojnika i na stotine i hiljade komada uništene ratne operme, oruđa i oružja. Agresorske snage su u posljednjih 18 dana rata bile potisnute sa 800 km2 teritorije R BIH. Na preostalih 40% teritorije R BiH koju su držali nisu bili u stanju da se vojnički brane od daljeg prodora ArBiH, HV-a i HVO-a. Dakle, agresor je u Bosni 1995. vojno poražen, no međunarodna zajednica se pobrinula da taj poraz ne bude i politički, usljed tadašnjeg famoznog dogovora supersila.

Izostanak zvanične podrške Rusije u vezi sa nedavnim agresivnim ponašanjem Srbije i jednog djela Bosne i Hercegovine, odnosno našeg manjeg entiteta, predstavlja pokazivanje diplomatske suzdržanosti Kremlja u daljim provokacijama prema Zapadu po pitanju Balkana. Rusija će se sasvim sigurno suzdržavati da na Balkanu komplicira situaciju sve dok god ne bude jasna politika Trampove administracije prema odnosima sa Rusijom, Ukrajinom i NATO saveznicima. Cilj Rusije konkretno na Balkanu ostaje i dalje vrlo pragmatičan. To je zaustavljanje proširenja NATO-a pod svaku cijenu. U tom kontekstu Rusija će u slučaju Bosne, koristeći složenost Dejtonskog političkog sistema, učiniti sve da zaustavi našu zemlju na njenom putu ka NATO-u. U tom pravcu treba tumačiti i poteze koje je u vezi sa kompromitacijom sistema rukovođenja i komandovanja u OS BiH u sklopu obilježavanja neustavnog praznika povukao predsjedavajući predsjedništva BiH Mladen Ivanić.

Ukoliko dođe do zaokreta u odnosima supersila, odnosno ukoliko Trampova administracija prizna rusko otimanje Krima i Donbasa iz teritorijalne cjeline Ukrajine silom oružja, desit će se poništavanje starih principa nepovrijedivosti državnog suvereniteta na kojima je počivao međunarodno-pravni poredak.

Henry Kissinger je nedavno kazao da problem sa Rusjom, suštinski nije problem vojne prirode. - „Ako ih držite zatvorene pod vojnom prijetnjom, oni će se umjesto na Bliskom Istoku samo pojaviti sa vojnim kontigentom na nekom drugom mjestu (!?!) i napraviti Vam problem. Zato je problem sa Rusjiom, problem političke prirode“.

On onda nastavlja da Rusija ima dva lica političkog djelovanja. Jedno lice je konstruktivna politika i borba protiv terorizma i njen pozitivan uticaj na Tursku i Iran i drugo lice podrivanje NATO-a i EU i indirektna destabilizacija interesa SAD-a i odnosa sa njenim saveznicama u Evropi. To je politička atmosfera koju je Putin stvorio koristeći prije svega vojnu silu kao adut, slično Hitleru i njegovim prohtjevima iz 30-tih godina prošlog stoljeća. No, na Putinu je da izabere kojim će putem krenuti, a SAD moraju imati plan i za jednu i za drugu opciju. – „Problem je gdje će se on zaustaviti i gdje ćemo mi uspostaviti crvenu liniju. U Evropi možda? Ni to SAD ne smiju dozvoliti, jer ekonomsko savezništvo sa Kinom i vojno i ekonomsko savezništvo sa Evropom je garant stabilnosti naše ekonomije i naše vanjske politike...!“



Ta tzv. normalizacija odnosa između Moskve i Washingtona koju Tramp već slavodobitno najavljuje, u Moskvi se smatra prilikom da Rusija na sastanku predsjednika Putina i Trampa utvrdi svoja teritorijalna osvajanja i dogovori sa SAD-om nove sfere ruskog uticaja u svijetu. Istovremeno u SAD-u dešava se jedna od najvećih afera u modernoj političkoj historiji ove zemlje – tzv. Rusko hakiranje raznih političkih stranica i e-mailova što je za posljedicu imalo uticaj na izbor Trampa za američkog predsjednika. Politički čelnici Kongresa i Senata SAD-a ovih dana provode vrlo ozbiljne istrage u tom pravcu, a javni i tajni rezultati tih istraga determinirat će dalje odnose SAD-a i Rusije. Ova aktivnost Kremlja već je na Capitol Hill-u ocjenjena kao izravan cyber napad na SAD što se smatra izrazom otvorenog neprijateljstva. Istovremeno u Evropi se u sklopu strateškog jačanja taktičke i operativne pozicije NATO saveznika, već neko vrijeme razmješta 1500 oklopnih vozila i tenkova SAD-a. Sve ukazuje da SAD neće popustiti pod pritiskom Moskve i dopustiti Putinu da širi svoj uticaj u zemljama bivše uticajne sfere SSSR-a u koje spada i Balkan. No, ostaje da se vidi da li će Kongres i Senat SAD-a tražiti da se taj čvrst stav prema Rusiji zadrži i nakon stupanja na dužnost izabranog američkog predsjednika Donalda Trampa ili će pod njegovim uticajem doći do promijene vanjskopolitičkog kursa što bi bila svojevrsna otplata Putinovog velikog ulaganja u vrhunske hakere.

Kada se sva ta svjetska kretanja uzmu u obzir, prijetnje destabilizaciji mira na Balkanu koje dolaze iz Beograda izgledaju zaista tragikomično. Bez ozbiljne vojne pomoći i direktnog učešća i prisustva stranih vojnih trupa Srbija sama ne bi bila u stanju da svoje prijetnje realizira prema bilo kome. Dokaz za to je da je u okviru posljednjih ljetnih vojnih manevara „Morava 2016.“ Vojska Srbije svoje tenkove, sa kojima Nikolić prijeti, na relaciju manju od 50 km morala da prevozi vozom. To praktično znači da veliki dio tenkova Vojske Srbije nije u stanju da samostalno savlada tu razdaljinu bez ozbiljnih mehaničkih kvarova. Kako će onda napredovati sve do Ibra, kako to u svojoj novoj kolumni u beogradskoj Politici zamišlja Miroslav Lazanski?



Ako govorimo konkretno o sljučaju Bosne, svako ko želi da izazove neki novi konflikt on mora da ima na umu sljedeće: Agresor na BiH je u 1450 dana rata imao 54.000 poginulih i preko 120.000 teže ranjenih vojnika i na stotine i hiljade komada uništene ratne operme, oruđa i oružja. Agresorske snage su u posljednjih 18 dana rata bile potisnute sa 800 km2 teritorije R BIH. Na preostalih 40% teritorije R BiH koju su držali nisu bili u stanju da se vojnički brane od daljeg prodora ArBiH, HV-a i HVO-a. Dakle, agresor je u Bosni 1995. vojno poražen, no međunarodna zajednica se pobrinula da taj poraz ne bude i politički, usljed tadašnjeg famoznog dogovora supersila. Zato je 21. novembra 1995. godine uz ratifikaciju svih aneksa ugovora iz Dejtona pravno legalizovan teritorij na kojem je izvršen genocid, što je bio ustupak Rusiji i presedan u međunarodnom pravu. I pored toga zvanični Beograd nikako da shvati da je politika agresivnih ratova 90-tih, taktike namjernih ratnih zločina i sprovedenog genocida za ideju „Velike Srbije“ doživjela fijasko. U smislu „Teritorijalne celine Zapadanih srpskih zemlja“ kao teritorija osvojenih agresijom, preostalo je samo par stotina kvadratnih metara u obliku ambasada Srbije u glavnim gradovima novih, nezavisnih i suverenih država, Bosne i Hercegovine, Kosova i Hrvatske. To može biti odličan osnov za razvoj bilateralne saradnje i ekonomskih odnosa, ali političkoj eliti Srbije to izgleda nije dovoljno.

Politički establišment u Beogradu iz svoje tzv.vojne neutralnosti poseže za ruskim uticajem kako bi obezbjedili nastavak svoje nacionalne hegemonije i preživljavanje ideje „Velike Srbije“, što predstavlja uslovno rečeno kompenzaciju za nestanak bivše SFRJ. Stoga, dok se god u Beogradu bude insistiralo na fix ideji „Velike Srbije“ i nasilnom prekrajanju granica na Balkanu po principu „Gađaj Velušiće“ , reakcija EU-a, na incijativu u prvom redu Hrvatske, mora biti zaustavljanje svih pristupnih pregovora sa Srbijom i apsolutnom političkom i finansijskom izolacijom BiH eniteta RS. U protivnom, Brisel, a i Wašington, riskiraju da svojim uzmicanjem ohrabre Beograd na započinjanje nekog novog agresivnog rata na Balkanu u kojem će u dogledno vrijeme na bojištu osvanuti i ruski SPETZNAZ komandosi u karakterističnim zelenim kombinezonima.