Autor: Dženis Šaćirović

DŽENIS ŠAĆIROVIĆ: Aneks 7 je najsvjetliji dio dokumenta Dejtonskog sporazuma, koji je iskorak u moru prijedloga “od Karingtona do Stoltenberga”, koji sa cjelokupnim dokumentom predstavlja dokument koji kroz vrijeme intergrira Bosnu onako kako se podvlači u dokumnetu – kao teritorijalno cjelovitu i suverenu državu. Neimplementiranje ovog sporazuma bilo je stvaranje trajnog defekta ogledanom u legaliziranju genocida i etničkog čišćenja, koje za posljedicu imaju nastojanja da se minorni glas Bošnjaka u manjem entitetu ne može glasnije čuti u sprotivljenju samoproklamiranih vlasti da se pitanje entiteta RS danas postavlja na temeljima epohalnog i u službi glasnog govora o razbijanju Bosne.

Aneks 7 Dejtonskog sporazuma ili sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, prihvaćen je, poslije priznavanja državnosti Bosne i Hercegovine kao najveći iskorak u postupku ispravljanja nepravdi nastalih tijekom agresije prema njoj. Kao što se u članovima ovog Aneksa jasno definira, Bosanska državnost bi njegovom implementacijom povratila demografsku strukturu koja je etničkim čišćenjem i genocidom nad Bošnjacima, izmijenjena do granica neprepoznatljivoti čak samo za prvih nekoliko mjeseci tijekom 1992. godine. Najočiglednije primjere vidjeli smo u Bijeljini, Banjoj Luci, Zvorniku, Prijedoru, Foči, ali i diljem Bosne. I najveći skeptici i protivnici potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ovaj Aneks su vidjeli kao dobru podlogu, ne samo za garanciju da će se ispraviti nepravda i da će se prognani vratiti na svoja ognjišta, već i da će to ispraviti nepravdu nad nepravdama – da Bosna ostane trajno podijeljena na dva nametnuta nacionalna entiteta. Vjerovalo se da će se povratkom Bošnjaka u manjem entitetu ustrojiti i sama Bosna, tj. da će vremenom nestati podjele na dijelovima njenih teritorija. S obzirom da su Bošnjaci, nedvosmisleno stub opstojnosti Bosne, njihov povratak na teritorije progonstva u mirnim uvjetima integracija države, nametnuli bi svim budućim neprijateljima Bosne nemogućnosti smisla o njenom prekrajanju i cijepanju. To bi svakako presjeklo i sve koridore i uništilo sve genocidne inženjeringe koji su imali za cilj da naprave etnički čiste teritorije, gdje vlada jednonacionalna struktura i koji se ne bi mogli integrirati u svojim daljim nastojanjima. U implementaciju ovog sporazuma krenula je prva potpisnica i pokazala svoje rezultate, te je procenat Srba i Hrvata koji su napustili svoja ognjišta u većini vratili u FBIH, ali je, od strane RS entiteta i dva desetljeća nakon, sve ostalo mrtvo slovo na papiru. Tako je danas broj povratnika Bošnjaka u mjestima odakle su protjerani izuzetno nizak, a pored svega, na prostorima gdje su Bošnjaci smogli snage i lične hrabrosti da se vrate, orkestrirano se tijekom dva desetljeća ugrožavaju sva moguća elementarna ljudska prava, a o nasilju nad povratnicima i da ne govorimo. S tim u vezi, Aneks 7 je morala podržati i sprovesti međunarodna zajednica, ne samo deklarativno, već i standardizirano uvjetujući da se iza potpisa krije implementacija istog.

Danas neimplementacija ovog Aneksa predstavlja kopču svi nastojanja vlasti entiteta RS da svoj san pretvori u djelo. Povod nije bitan, čak i minoran u odnosu na glas većine koji takve ambicije ne skriva.

Prioritet - povratak prognanika, preživjelih žrtava genocida na cijelu teritoruju države Bosne i Hercegovine

Međunarodna zajednica je svojom političkom slabošću ili primjenom dvostrukih standarda prema Bosni, pokazala neaktivnost na polju sprovođenja najpravednijeg rješenja u moru donijetih i integriranih kroz ostale anekse Dejtonskog ugovora. Iako, u 2017. godini, nije situacija kao 1991. kada su se separatistička nastojanja mogla ispoljavati na najradikalniji način i kada je za Bosnu postojala mogućnost nestanka, danas, kao najgoru moguću varijantu možemo uzeti u obzir stopiranje integracija države u bilo kom smislu, najprije ekonomskom, jer konstalacija političko-društvenog stanja u Bosni može postati trajna trauma ulaska stranog kapitala i investicija, jer povici o “državi u raspadanju” i separatizmu imaju ključni utjecaj na tom polju.

Aneks 7 je najsvjetliji dio dokumenta Dejtonskog sporazuma, koji je iskorak u moru prijedloga “od Karingtona do Stoltenberga”, koji sa cjelokupnim dokumentom predstavlja dokument koji kroz vrijeme intergrira Bosnu onako kako se podvlači u dokumnetu – kao teritorijalno cjelovitu i suverenu državu. Neimplementiranje ovog sporazuma bilo je stvaranje trajnog defekta ogledanom u legaliziranju genocida i etničkog čišćenja, koje za posljedicu imaju nastojanja da se minorni glas Bošnjaka u manjem entitetu ne može glasnije čuti u sprotivljenju samoproklamiranih vlasti da se pitanje entiteta RS danas postavlja na temeljima epohalnog i u službi glasnog govora o razbijanju Bosne. Ono što posebno poziva na pozornost jeste politički odnos međunarodne zajednice prema svim državama na Balkanu. Prema tome, opasnost koju detektujemo kao najozbiljnijum jeste moguća podrška međunarodne zajednice da na teritorijama koje su većinski jednonacionalne podrži sva separatistička i secesionistička nastojanja. Stoga, ovaj defekt nas dolazi do izražaja, kada uzmemo da se namjere pojedinaca, političara ili analitičara iz svijeta koji podržavaju takve ideje i što je najgore, nastoje da trajno “spokojstvo” na Balkanu afirmiraju kroz “podjele teritorija”. Svakako, ne treba odustati od Aneksa 7 i do kraja ga sprovesti, jer on bi bio živa brana svim mogućim mahinacijama oko Bosanske državnosti.