Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Komentari


Istinita priča
KRVNICA
Procitaj komentar

Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 07. January 2017. 18:01:08


Na čistom nebu iznad Jasena, poput neke uramljene umjetničke slike, klizio je prozirno bijeli oblak, polagahno padajući dolje u šumu, uplitao se ka suncu, u vrhove hrastovih grana, do samog neba. Tamo iza planina, poput nekih stidljivih djevojaka, u dolinama su se krila raštrkana bihorska sela.

Bio je vreo ljetnji dan, kada je cijelo selo kunjalo slatkim drijemom. Iz daljine, iza brda, na trenutak bi se začuo lavež svezanog kera, kakotanje kokoši i onda bi se sve utišalo. Budeći ljetnju tišinu, čak iz Radulića, sa džamije se prolomi podnevni ezan. Kad bi taj gromoglasni odjek brda prihvatila, u dolinama sasušena zemlja bi ga začas upila.

Na visokoj kamenoj kuli, smještenoj u sredini sela, odjednom škripnuše vrata. Uz stube se ka gornjem boju začu bat nezgrapnih koraka, potom se neko nakašlja, prigušeno zajauka…

Kad se jezivi udarci čekića u tišini prolomiše, kula stravično zaječa. Pod jačinom udaraca i ukucanih zahrđalih eksera, čamove daske se ulegnuše, iskrivljeni čvorovi se počeše polovit.

- Mule, Beg je reko, često, često, da se konac kroz njih ne more provuć. Tako, sa strane sve te pendžere zakuj, svaki, svaki… Da Beg ne more viđet tu Avliju, da u nju ne nazre prokletnicu…
- Ama, hoću, znam, čuo sam, nisam gluh. Šeko, ti se brini o Begu, a mene ostavi moj pos’o. A šta čini veselik?
- Šta da čini? Šuti, puši cingare, sve jednu za drugom, ne jede, ne zbori.
- Kusur, kusur, ufati ga neviđen kusur! Šta mu učinje šćer, crn joj obraz za dovijek. Šejtanska je to rabota, ja ti kažem. Tu se umiješale čini, bezbeli je nagazila na naki poganluk, nije to brez neke. Šala nije, onaka đevojka preko noći sebe i rodu slomi vrat. Allah, Allah, taksirata.
- E, tako ti je to, nikad ne znaš okle će te strijela pogodit. Sve, sve, ali ona rođena kad te rani, to je nepreboljena boljka. Ne smiješ se ničijem jadu čudit, nit se zaklet da te u vijek neće snać kakav belaj. Vreba on iza ćoška, šunja se, smije, kezi i čeka zgodnu priliku da te ščepa i omrči.
- Da je moja, ja bih je cepio maljem u glavu i odjedama joj preprič’o.
- Šuti jadane, čuće te ko! Gledaj svoj pos’o i kraj u lađu.

U donjoj sobi na lijevom krilu kule, uz neprestano zujanje muhe zunzare, kuckao je zidni sahat. Muha je oblijetala zadignut zar, pokušavajući nekako kroz pendžer izletjet van.

Cijela soba je mirisala na čistu vunu. Na minderu su se se šarenili jastuci sa izvezenim božurima, poredanim dembelecima, podšivenim kao krv crvenom kadifom i prekrivenim tentelama sa leptirima raširenih krila.

Sa rafova u ćoškovima sobe, svilom vezene mahrame, visile su cijelom dužinom zida. Rafovi su bili prepuni đuguma i sahana, tek kalaisanih. U dnu sobe, pored isfrčanih dolapova, žutih kao dukat, bila je prislonjena okovana sehara sa velikom metalnom halkom, prekrivena maltez mahramom. Na sredini sobe bio je veliki bakarni tagar, pored koga je ispod čevreta virio uglancan takum za kahvu. Sa tri strane ćilima, prostrte pustećije od dugog runa, bijelile su se k’o bijeli behar. Na zidu su bili razapeti plišani zidnjaci, niz koje su visili raznobojni tespihi. Kraj vrata na jednom povećem ekseru bila je okačena stara puška…

Sklupčan na šilte, podvijenih nogu, nosem dotičući šare ćilima, Beg je šutke plakao. Čalma sa odmotanim perom, skliznuta sa glave, nakrivljena na jednu stranu, pritiskala je podvrnuti svileni pušćul. Dok mu je u jednoj ruci cigara dogorijevala, drugom se držao za prsa. Stopljene sa znojem, vrele suze su tekle niz brazde izboranog lica, slivajući se u usta, solile mu osušeno grlo. Nekoliko suza, kapnuše mu na otvoren Kur an, razliše mastilom ispisane harfove.

Pri svakom udarcu čekića, starac bi streknuo, k’o da ga je čekić direktno pogađao u glavu. Kad bi udarci na minut prestali, on bi, pridigavši se, zgužvanom mahramicom brisao suzne oči, oznojeno čelo i obrijanu glavu.

Zgrčenih prstiju, staračka ruka polahko krenu ka Kura’nu, pesnica mu ukočena zastade u zraku. Čim ponovo odjeknu čekić, nemoćne ruke padoše pritisnuvši kožne korice, zgužvaše požutjele Kur’anske listove…

-Ja, Hamid, sin Osmanbegov, unuk Salihbegov, otac Đulkin, danas nad ovim Ćitabom, jemin Bogu činim… - seoska tišina se od očeve kletve zgrči, naježi, zadrhta, povuče u gustinu drveća.
Kad čekić ponovo odjeknu i ekser na pendžeru prikova zadnju letvu, svjetlost u kuli potonu, povuče se, ustupi mjesto tami, ruka s Kur ana skliznu na pod…
- Eto, ti, Đulka, do juče zjenico oka moga, danas za navijek ovđe, u moje srce umrije. Ti, šćeri, što mi rasperišani kuću, ukalja obraz, soj mi obilježi, žigosa pleme, na oči mi nej, dok sam u ovu pamet, ni na mrtva, teški amanet ostavljam.
Tobe, tobelerosum...! - od zakletve, kamena se kula ibretom zatrese.
- Nad ovim Ćitabom tobe činim i zaklinjem se Božijom veličinom, da mi ti, Đulka, od danas nisi šćer, ni’ krv Osmanbegova, ni’ Salihbegova loza, ni’ moj fis.

Udajom za kaurina, pogazivši vjeru, pljunu nam na Šehadet- ključ imanski, sve naše odjedama zaboravi. Do juče Đulka, od danas Danica, nama i rodu mi postade najviša krvnica. Ti, poganice, što više voljede gunj od svile, sukno od kadife, crnu frculu od prlante, konoplju od šifona, gumene opanke od kožnih kondura…

Oni dan kada si se rodila, da sam zn’o za kog se rađaš, kom ćeš bit suđena, da ti znade i jatka šta je pod pojasom nosila, kog je dojila, istog dana bi obadvoje uglas zakukali. A, sjećam se, kol’ko sam ti se ta dan obradov’o, ne tragajući što si šćer, no k’o da mi se rodio sin zlatnoruk. Bila si krupna, napredna k’o krljica, jedva sam te drž’o u naruč’e. Bio sam radosan što si mi bila lijepa i rumena k’o ružin pupoljak. Tad sam bio sretan, presretan, ja, Hamid, kukali kukavac… Ne znado’ da mi se u moj dom okotila najljuća guja, što će me sinoć pečit u srce, oči mi oslijepit.

Njegovali smo te ja i majka ti, k’o cvijet, vedeli ti k’o jedvačeku, tabijatima lijepim te naučili, za gospodsku kuću pripremili, a ti, mrčana, sve ćuhnu, ne obrnu se ni na koga, ni na šta…
Još od petneste godine iskaše te birani momci, stizali prosci od svujkud, na nam i na glas si bila k’o nijedna đevojka ovuda. Prije no što bi u noć oči priklopio, mislio sam za kojeg momka da te udam, fisa k’o našeg jednačitog u varoš i kuću gosposku.

Pričah ti nebrojeno puta da su ti bijaču na tahterivan iz varoši za đeda doveli, k’o što priliči begovima i pravoj gospodi. Kažu da je pedeset svatova bilo na pedeset konja sedlenika, okićenih cvijećem i mahramama. Pričala mi je jedna naša bratučeda kako mi je majka bila nakitom okovana i sva u sjaju zlata šatrjela. Doveli je u kadifu i svilu sa fesom punim dukata, na grlo joj se žućela trostruka niška petolirki i dvolirki, nekoliko holti bisera, ćehlibara i merdžana, na prsi se njihale zlatne burmutice, s prlante joj drhtale zlatne groznice i bočanke, na jeleče sjajale almasli grane, na kolanu začaknut starinski edzel, uzduž niz dimije šarenjeli se vezeni širiti.
Rano moja nepreboljena, šćio babo i tebe ispratit sa svilom i kadifom u čeze okićene niz varoš da te provedu, da se pamti udaja begovske šćeri i reda gosposkog.

Jutros rekoh da ti se, od rođenja spremana sprema, ta glibava puštinja, iznese iz kule napolje, da se cijela zapali. Majka ti se zaplaka, na sred livade sniza…
- Beg, holi zapalit sve ovo, sve, baš sve? Nemo’, jadan, nek’ ostane šta ovoj mlađoj šćeri, valjaće.
- Sve, rekoh, sve je to pogan, glib, krv. Skint’e joj i sa zida ona’ razboj sa nedotkanim ćilimom i kirkit zaboden joj na završni ćenar. Sve, sve što je njeno iznesite da se zapali, u dum da izgori.

Mule iznese sanduk sa dušemom, pervaze, ćilime, ćilimače, halije, haljinke… Kad sve pobaca u gomilu na sred prla, ne dadoh da ko drugi upali fitilj, sem ja. Ja, Đulka, ja, sam prvi kresnuo kremen, da u zapaljene prnje i ti izgoriš u puholj, da te za navijek ovđe nema.

Od tvoje puštinje se diže plamen do neba, al’, nekako zagasito crven, k’o krvav. Svila i šamije s ojama počeše ti gorjet k’o luč, vunjena prostirka, razboj od bukovine, mahaljke, kudelje, vretena, sve zapucketa u vis u poganom plamenu do neba. Majka ti se tu snemože, pade, jedva je povrnusmo, a moje okamenjeno srce tad ne mogade ni suzu pušćit.

Kad od puštinje osta samo garež i gomila mrčna puholja, Mule ga lopatom baci u već iskopanu jamu. Ozgor nabaca stočno gnojivo, po zasluzi. Čim se ta pogan zatrpa, učinje mi se da vjetar šumom zašušta: “Umrije Begu šćer, danas je ođe ukopaše.”

Ta dan, na to mjesto, zaprijetih roblju da ti se ime ne smije preda mnom spomenut dok sam živ.
Od kako sam onomad snio san, zebnja, briga i letka na srce su me jeli, da mi neki taksirat kuću ne zadesi. Usnih neku poveliku crnu guju, kako mi protežena iz droba ka glavi, žalcem čaklja oči. Boljelo me do srca, branio sam se kol’ko sam imo takata, a ona pritisla da me steže i peca svuj po đovdi. Kad je pogledah u glavu, spazih joj na sred ćube urezan crn krst.

Kad se obrnuh ka kuli, viđo’ đe u dum goraše. Pišti mi roblje, pomoć od mene ište, a mene ruke k’o da su svezane, mrdnut mog’o nisam. Guja mi ispi obadva oka, ja obneviđo’.

Probudih se mokar od znoja, strahobe i cijeli ta’ dan sam puh’o niz lijevu ruku i učio:
“Rabbi jesil, vela tu asir, Rabbi temin bil hajr, amin da mi bide ova’ san na hajr... “
Drugu noć, dolje iz Avlije, đe je Dulova kuća, čuše se pucnji i šenlučenje. Poskakasmo iz sana i ja i majka ti.

“Bezbeli se ženi neki od komšiskih sinova.”, - zavika Šeća. Mene nešto lednu, al’ se ne mrdnuh, nit provire’ u sobu ti. Ja Hamid, kukavac, kukali, ne slutih, ne znado’…

Dok su cijele noći dolje pljanci pjevali: “Oj, đevojko Milijana…, Sa Komova vila kliče…”, ja u dušek, učeći dove, jorganom zatisk’o uši. Eh, da sam zn’o koja će me strijela pogodit, oka ne bi sklopio, k’o što ih od tad ne sklapam ni dan ni noć.

Kad mi se sutradan, ha zora, na prag pobode Milić i reče mi: ” Beg, pomoz Bog! Vaša Đulka sinoć svojevoljno doblježala za sinovca mi Jova. Posla me Radivoje da viđu ‘oli, Beže, primit mir?” - mene naživo sjekira presječe i ruke i noge. Ona mi se guja ponovo priviđe i ponovo mi poče kopat oči i za dušnik me davit.

Zavriska majka ti, bezbeli se u Avliji čulo, da Bog da, ti, krvnice, nikad ne čula, no ogluhla i oslijepela, k’o što mi ta dan obadvoje oslijepismo.

Jedva sam izgovorio:
- Šta to trabunjaš, Miliću? Koja Đulka? Čija? Jesi l’ ti u svijes’? Šećo, đe ti je šćer? Proviri u sobu, mrčana!
-Nema je! - zakuka majka ti.
Odjeknu joj jauk do brda, šume ga prifatiše i k’o da nastaviše ponavljat:
”Nema je! Nema je! Odnijela bošču! Kuku meneee, danas i do vijekaaa!!!”
- Kod nas je, kako vam velim. Eno doš’o nam pop da je krsti. Probraše joj ime Danica.
-Je l’ tako, Miliću? Danica, veliš? Ona se, belćim, za vas rodila i eto vam je. Mir ne traži, nit navaljuj, mir ne primam. Jesmo komšije od davnina, poštivali smo se, pazili, od vajkada se zajedno družili i na vaše slave i na naše bajrame. Vi devamili vaše, mi naše, jedni drugima smetali nismo. Ne poništavam ja, Miliću ničije, odalji Bože, nama to vjera ne dopušća, no nam preporučuje da svačije poštujemo. Do juče bi za vas d’o ruku da mi se os’eče do ramena, za vaše bi dijete poginuo da ga ko napa’ne, al’ da se prijateljimo, ni u san mi palo nije, ovom pameću nikad, nikad… Ne more to, Miliću, ne more tako. Jabuka se kalemi s jabukom, kruška s kruškom, ne more kalem voćke s vrbom, ne more. Vi ste mi, međer, iza leđa dušmanili, vrebali da mi zabodete nož u sred srca, onđe đe me najviše boli. Premamiste mi dijete, kuću mi rasperišaniste, udariste mi na obraz, jazuk vam bilo! Nismo više komšije, ni prijatelji, ni znanci, sem stranci i najviši dušmani.

- Đeca su to, voljeli se, uzeli se. Ona nam se reče i odma’ zavjetova da prifaća našu vjeru.
Jedva Mursela skolismo, nakastio bio da upa’ne u komšijsku kuću, sestru sjekirom da isječe k’o hrepu. Beše mu krv nadošla u oči, damar mu k’o konopac na slepočnicu o’skočio, zubima škrgut’o k’o testerom. Beše iskezio zube k’o pobješnjeli vuk, prepadosmo se od rođenog sina.

Majka mu izvadi prsa napolje, zakle ga na podojeno mlijeko, na Božje ime, da ruke ne kalja i robija zbog kučke. Šamija joj s glave spanu, upletnjaci popušćiše, raščupaše joj se pletenice, pjenuška joj bijela iskulja na usta, a usta joj pomodreše k’o čivit. Mislio sam da će tu ispijehnut il’ će joj pamet u dekik fiknut.

I ja izgubih svijes’, nisam više ništa ni čuo, ni vidio kad je Mule s tojagom išćero Milića iz kule.

Poslije toga, danima sam bjež’o daleko od kule u šumu, tamo havrljo s puškom, gubio se, vrištući i kukajući koliko me grlo nosi, al’ mi bol iz lubine ne lahnu. Ostanu tu da me jede, da me pali, boca, da mi mozak izjedna kljuca i vadi.

Kad se, jednog dana, iz Avlije prolomi glas, tupa mi testera poče naživo komatat drob:
-O, Daniceeee! Nuoder!!! Mlada, dognaj govedaaa!!!

Jes, jes, govedo, dognaj, dognaj, goveda, dogoni! Sad si ti, Danice, jednačita k’o Mule naš najamnik, aha, barabar s Mulom. Ovđe te je žuljalo šilte i hanumski život. O, sinji, ja kukavac, što ne ogluhnuh da ne čujem, što ne umrije’ da ne doživim!

Od onda ti majka nije u svu pamet. Po cio dan pravi bulke od krpe i pruta. Veze bulki oči, lijepi joj kosu, šije joj dimije, prislanja na jastuk i prijeti joj: “Prisjedni tu, Đulka, nemo’ se otle mrdat, ima dušmana da te ne premamu, da ti vrat slomu. Čuješ li me, đevojko?”

Ponekad je kroz oškrinuta vrata čujem kako kune: “Da Bog da, sve sakato i ćoravo rađala, cio vijek bogaljeve njivila! Da Bog da nikad oči ne otvorila, ni progledala, no mlogo crna jada viđela! Sjetila se majke i ovoga kahara što si nas nenadno napojila. Da Bog da ostala na nečare, pa sve od kuće do kuće prosila k’o gabeljka i idarila se od svijeskija ogrizaka.”

*****

U osvit zore dva konjanika, sa natovarenim osušenim listovima duhana, ukalupljenim u dvije povelike vreće, polahko su odmicala iz sela.

- Spaho, opet na Begovom i Begovice mezaru, ona žena u crnini ležeći, kopa zemlju i tuži.
- Mušo, prođi se šejtanska posla. Kol’ko u ćasu ko zadrobi, neka sam posrka. Nama valja potkovat noge čak do Peći. Dako u Han stignemo prije akšama.

Kad su zamicali iza brda, za njima odjeknu ženski vrisak:
“Ešhedu en la ilahe illAllah...!”

Tek izgrijalo sunce od ibreta se zakloni za oblak, drveće jezivo zašušta, trava sramežljivo polegnu ka zemlji. Na ogradi mezarja se, iz sveg glasa cerekao krivonogi mazlum. Crna je guja gmizala ka kuli. Mursel pritrča, prignječivši joj glavu, nabode je na vile...

VRH



Ostali prilozi:
» KAPIJE SVJETLOSTI UMJETNIČKI I NAUČNI UNIVERZIM DR PUPOVIĆA (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 18. March 2024 14:46
» ŠTO NE STIGOŠE KAMOM, POSTIŽU GUMICOM!
Esad Krcić | 22. February 2024 01:24
» NE TREBA ODUSTAJATI OD ČINJENJA DOBRIH DIJELA
Mensud Alićušić | 19. February 2024 16:47
» ISMET HADŽIĆ PETODECENIJSKI TRAG U LIKOVNOJ UMJETNOSTI CRNE GORE (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 15. February 2024 15:40
» DEMOKRATE RUŠE DEMOKRATIJU U NJEMAČKOJ
Nihat Bećirović | 09. February 2024 22:48
» ULOGA I ZNAČAJ DR. NAKE NIKŠIĆ U PROMOCIJI MUZIČKE KULTURE SANDŽAKA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. February 2024 14:51
» UMRLI PRIJE SMRTI?
Midhat Hajrović | 04. February 2024 14:47
» POLITIČKI INFLUENSERI U SANDŽAKU
Dino Bašović | 02. February 2024 17:24
» KO „PEVA“ ZLO MISLI
Dino Bašović | 29. January 2024 15:47
» OD BAHA DO SEVDAHA
Mensud Alićušić | 29. January 2024 13:38
Ostali prilozi istog autora:
» FOJNIČKI MEHLEM
19. September 2023 16:33
» ŠUTITE LJUDI!
11. July 2023 11:33
» MAJKO!
04. July 2023 15:51
» SANDŽAČKE SUZE
11. July 2022 21:10
» CRN TI OBRAZ POGANI, NESOJU!
10. July 2021 18:00
» SADAKA
11. March 2021 16:55
» RANJENA SREBRENICA
10. July 2020 23:27
» POSLJEDNJI IZDISAJ
12. June 2020 05:56
» U SABURU JE SNAGA
30. March 2020 19:34
» SANDŽAK PREKO OKEANA
27. January 2020 21:24
» OŽIVJELI OMLADAK
02. January 2020 19:32
» SVE JE TO BOSNA
06. April 2019 12:52
» ŠTRPCI TUGOM PRIČAJU ISTINU
27. February 2019 14:14
» MAJČINA BEHARLI ŠAMIJA
20. August 2018 21:56
» NIJESMO ZABORAVILI
08. July 2018 15:57
» KRVAVI KARANFILI OSUĐUJU
24. November 2017 00:35
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif