Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Komentari

U ZEMLJI LAŽI I OBMANA…
Autor: Mick-Mirsad Maslić
Objavljeno: 07. November 2016. 20:11:12


Prije nešto više od mjesec dana nevjerovatna vijest je protutnjala svim svjetskim medijima. Nije bilo, čini mi se, ni najmanjeg glasila i radio stanice koja je nije objavila.

Mora da je potpisan mirovni sporazum u Siriji! Najzad je slika trogodišnjeg utopljenjenika Ajlana Kurdija, u naručju užasnutog turskog policajca, doprla do srca onih koji upravljaju svijetom! Pa se upitali: “A šta da je moje dijete u pitanju?”

Ma kakvi, ništa od toga. Razvode se Angelina Jolie i Brad Pitt. Svi su u šoku, questions and answers: “Ko je tu koga varao?”, “Inside their shock split”, “My part of the story”, “ Anđin privatni detektiv brži”, “Vala nije ni čudo šta napravi od sebe, sve odsjekla i povadila”…

Nije mene briga šta će uraditi Bred i Anđelina, to su svjetski “celebritiji” snaći će se oni već nekako. Mene brine naš “celebriti”, moj nekadašnji sugrađanin Branko Đurić Đura-multikultura. A baš se bio fino uklopio u uvijek aktuelnu priču o svom prijateljstvu sa parom svjetski poznatih glumaca. Mjesecima je na “srbskoj” televiziji, kod onog Ivanovića, objašnjavao da su oni “normalni ljudi”, da Anđelina ne mrzi Srbe, otvoreno je u lice pitao. I svečano ga uvjeravao da ona ne želi da ukine ErEs.

A sve je počelo 2011. godine, kada je Anđelina Džoli snimala svoj prvi, a nadati se i posljednji film “In the Land of Blood and Honey” (“U zemlji krvi i meda”).

I kad sve krene po baksuzluku i sam naslov ne možeš tačno definisati. Jedni tvrde da je to priča o Balkanu jer na turskom “bal” znači med, a “kan” krv. Drugi da to nije tačno, da “Balkan” dolazi od imena istoimenog planinskog vijenca u Bugarskoj. Treći se kunu da je to od Andrića, valjda je negdje napisao da je Bosna lijepa zemlja u kojoj se i djeca rađaju sa mržnjom.

Gledao sam film u engleskoj verziji, titlovan na “bošnjački”. Stvarno je tako pisalo. Oni “iz naših krajeva”, naročito vojnici, urlaju na engleskom, što glasnije to jasnije, uspiješ prepoznati po koju riječ. A na bosanski je prevodio neko ko je, očito, rođen i živi u Americi.
“Take me home, country roads”…

Scenario je, podrazumjeva se, napisala sama rediteljica. Zvuči suludo? Pa i jeste. Složenu, tešku, bremenitu historiju Bosne opisuje američka glumica, koja je kompletnu karijeru izgradila na lijepom licu i tjelesnim gabaritima. Čega tu sve nema. Turci, Car Lazar u maskirnoj uniformi, osveta, NATO, “Handžar Divizija”. Umjesto ”Spremtse, spremtse …”, četnici pjevaju “Sejdefu majka buđaše”. Opšte ludilo.

Sve je to blažena Anđelina pomiješala pa ponudila gledaocima. Nek’ svako probere po svom ukusu, kao u McDonald’s-u. I od toga napravi svoju sopstvenu verziju bosanske drame. Koga uopšte zanima istina?

I usput izjavi:”Također sam željela istražiti i shvatiti rat u Bosni, kao i šire teme kao što su žene u sukobu, seksualno nasilje, odgovornost za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti te izazove pomirenja.”

Nema šta, fino joj je ovo neko napisao, ali iz filma se vidi da, očito, nije shvatila suštinu rata u Bosni, žene u sukobu, seksualno nasilje, odgovornost za ratne zločine, u stvari ništa što je u izjavi navela.

Mnogo toga u filmu je lažno. Od amaterskog scenarija do scenografije.
Smjenjuju se scene mučenja, ubijanja, silovanja, istorijskih legendi, pijanki, orgijanja, ubistvo bebe. Valjda da nasekiraju one iz ErEs, oni ne vole baš da ih se podjeća na ono što im je bila uobičajena praksa. Déjà vu, već viđeno. Glavni glumci su sjajni, film tehnički perfektno urađen, očito je iza njega stajala moćna produkcija. Ali ne pravi se pita od lošeg scenarija. Najviše mi je žao divne Zane Marjanović. Preživjela je pravu torturu tokom snimanja. Potpuno nepotrebno se pojavljivala u opskurnim dugim scenama seksa. Onako holivudski površno, prazno, prostački. Tukli je, silovali. Onaj njen ju je potpuno golu kaišem vezao za krevet, pa bosa plesala po kamenom podu, on u čizmama. “Krvavo” je zaradila svoj honorar.

U neka doba, poginu i “srbski” borac Đuro, pod sumnjivim okolnostima. Da se ni on ni mi više ne mučimo.

Negdje pred kraj, u vazduh je trebala da odleti crkva puna “srbskih” oficira koji su se, poslije, “kosovske posljednje večere”, s Car Lazarom na usnama, pripremali za bitku s NATO-om.
Ide scena. Sumrak, ravnica, malo uzvišenje i na njemu crkva. Nema dileme mađarska, katolička. Sam sam ih godinama viđao u pograničnim predjelima i po Vojvodini, gdje smo nekada davno gradili jugoslovenski gasovod.

Po scenariju bi ovo trebalo da bude Sarajevo. Nisam odavno bio, ali ne sjećam se da sam ikada vidio toliki ravan prostor i baš takvu mađarsku crkvu, u stvari katedralu, u okolnim brdima.

Poruke koje proističu iz filma su ono što se pamti, ostalo brzo izblijedi. One izazivaju emocije, navode na razmišljanje, utiču na formiranje mišljenja. Ali i poruke, kao i cijeli ovaj film, nejasne, protivrječne, stereotipne, tipa “sam svoj majstor”.

Ipak desilo se nešto po prvi put, pitanje je samo i bilo kada će. Nagovještaj da bi silovana žena-žrtva rata mogla zavoljeti svog mučitelja, da mu ne može odoljeti. Nije bitno što se radnja odvija u kampu za silovanje, gdje su važna samo tijela, ne osobe, ni karakteri. “Ljubav” pobjeđuje. Uostalom simpatije su i prije rata postojale. A od simpatije do ljubavi je samo korak. Nije to baš eksplicitno rečeno, ali ta nit se kao zmija provlači kroz čitav film, ne možes je izbjeći, neda ti mira. Potpuna degradacija žene-žrtve. Nema dalje. Uostalom ne bi to ni bilo čudno u ovom bolesnom svijetu.

Ostalo su uobičajene teme: mitovi i legende, vjerovatno pokupljene iz Wikipedia-e, nemogućnost zajedničkog života …

Takva jedna poruka stiže i od generala Šerbedžije, pardon Vukojevića: “Ne smiješ vjerovati muslimanskoj kurvi, u njih je krv nećista, prevariće te. Jedino rješenje je odvojiti se od nje”. I izgleda da je bio u pravu. Kasnije se pokaza da je, nakon silnih holivudskih zapleta, špijunirala za “muslimane. “Morao” ju je ubiti.

“Sama si to tražila, Baby!

Ništa poslije toga nije naknadno kazano, da to bar na filmu malo ublaži, poravna.

Anđelina to kaže grubo i nevješto, jer ne zna bolje, ali taj strašni stereotip, evo već 25 godina, ponavljaju kao molitvu. I sam naslov njenog filma, gdje su krv i med međusobno suprostavljeni, na to ukazuje.

A sve je u stvarnosti drugačije, jednostavnije. Postoje ljudi koji hoće da žive mirno, u slozi sa susjedima i agresija i genocid koji im to ne dozvoljavaju. Umjesto da kazne zlikovce jednostavnije je natjerati žrtve da prihvate poraz i sve zaborave.

Film se završava potpuno nerealnom, naučno-fantastičnom scenom. Glavni lik, “srbski” kapetan pada na koljena pred UNPROFOR-om i urla: ”Ja sam ratni zločinac. Ja sam ratni zločinac. Ja sam…”

Pa je li ona uopšte normalna? Što pitaš kad i sam znaš.

Pa to je bar jasno. Oni negiraju internacionalno presuđene ratne zločine. Sve su podredili tom cilju. A ona bi da ovaj sam sebe optuži, čisto onako iz zabave. A sigurno nizašta i nije kriv. Sve je to svjetska zavjera protiv Srba.

I na kraju, da bi se održala pozitiva filma i kao u svakom vesternu završila “happy end”- om, odriješila Anđelina kesu pa finansirala izgradnju stanova za žrtve rata, sama je tako izjavila. Krasna, moderna zgrada sa jedanaest garsonjera i dva jednosobna stana.

Ali zamisli gdje?
U Rogatici, u ErEs - genocidnom entitetu, kod Dodika. Tu gdje je zlogasni Rajko Kušić
etnički očistio sve starosjedioce Bošnjake.
Koje li ironije, ni film joj nisu htjeli prikazati, kažu antisrpski.

Intervjuišu dvije Srpkinje, 71 i 80 godina. Zahvaljuju Anđi što im je obezbjedila “krov nad glavom”. Neka mi oproste, ali ni pored najbolje volje ih nisam mogao povezati sa sistematskim ratnim silovanjima koje Anđelina istražuje tako pomno. A nije da nisam pokušavao. Pridruži im se još jedan sretnik, podrazumjeva se Srbin. I on zahvaljuje. Da nije nje nikada ne bi riješio stambeni problem.

Pa objasni li joj Branko Đurić šta su to žrtve rata, logoraši, silovane, protjerani, mora da su pričali o tome? Fino reče da su kućni prijatelji. Ne znam, ja ga nisam čuo. A i ne vjerujem da bi reskirao neutralnost. Nije to njegov rat.

I nekako baš u to vrijeme, dok je Anđelina rješavala socijalne probleme u gradu, u Rogatici je po prvi put dopušteno obilježavanje godišnjice stravičnog stradanja Bošnjaka tog kraja. Oni koji su se uspjeli spasiti svjedoče o istom zločinačkom projektu koji je kasnije u Srebrenici nazvan genocidom. Tužna nijema povorka preživjelih, njihovih rođaka i prijatelja prikazana je na slikama dole. Malo ih se sakupilo. Rasuti su po cijelom svijetu. Šta bi s njihovim “krovom nad glavom”? A imali su ga. Kako se ono zove ona što su joj usta puna ljudskih prava? Svi joj se klanjaju. Nikako da mi padne na pamet, znam samo da počinje sa A…


16/08/2012.

16/08/2012.


Tako to radi Angelina Jolie koja je, pored ostalih časnih funkcija, od 2012. i UNHCR-ov Goodwill Ambassador.

I kako da ostaneš miran kad vidiš u Sarajevu onu ljigavu poltronsku masu kako
od njenog filma i dolaska prave svjetski događaj. Ništa im nije s mjerom, ni tuga ni oduševljenje. Poklanjaju joj memorabilije srednjevjekovne Bosne. Kakva zabluda.

U isto vrijeme dvije sjajne, čudesno hrabre žene koje istinski vole BiH i godinama pronose istinu o onome što se dešavalo tokom agresije devedesetih, su gotovo zaboravljene. A bez njih bi sve bilo drugačije. Mnogo gore. Prva, po abecednom redu, je Francuskinja Florens Hartmann, trn u oku haškog tribunala i druga, naša, Kym Vercoe, ponos Australije.

Florence Hartmann žurnalista, publicista, humanista, borac za ljudska prava, prijatelj. Još od početka devedesetih je angažovana u Bosni i oko Bosne. I uvijek za Bosnu.
U vrijeme dok je bila potparol Carle de Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia), ICTY, imala je uvid u službene dokumente koji otkrivaju mnogostruke kompromitirajuće veze političara najvažnijih svjetskih država sa tužiocima i sudijama haškog suda. Pomagali su Miloševiću da sakrije zlodjela počinjena u Bosni. Kao vrsni novinar-istraživač nije ni momenat oklijevala da istinu prezentira javnosti. A njeni tekstovi su hirurški precizni, bazirani na činjenicama, a ne fikciji. Odgovor haškog suda je brzo uslijedio, optužena je za povredu “službene tajne”. Ne zbog toga što nije istina to što govori, već zato što se usudila da govori. Nisu je uspjeli pokolebati ni zastrašiti.

Početkom godine, prilikom čitanja presude Karadžiću, paralelna drama se dešavala u dvorištu ispred zgrade suda, puna strašne simbolike i planetarne nepravde: “Majke Srebrenice” pokušavaju tijelima zaštititi Florence Hartmann koju hapse sudski policajci. Javila se iz zatvora. Tretiraju je kao okorjelog ratnog zločinca. Više su naudili sebi nego njoj.

Njena posljednja knjiga “KRV REAL POLITIKE-AFERA SREBRENICA” je šokantno svjedočenje o prodaji Srebrenice i drugih enklava–“zaštićenih zona UN” u Istočnoj Bosni. Žitelji i izbjeglice u Srebrenici nisu imali nikakve šanse da prežive. Bili su ulog, dio dogovora “vodećih svjetskih demokratija” sa Miloševićem kao uslov za otpočinjanje mirovnih pregovora. Knjiga je to ogolila do kraja. Čita se u jednom dahu uz nevjericu, bijes, razočarenje i neizmjernu tugu.

U aprilu 2015, prilično iznenadno, Florence Hartmann je dodjeljena nagrada “Počasni građanin grada Sarajeva”. Mislili smo da se to nikada neće dogoditi ili u najboljem slučaju posthumno. Čestitamo. Davno je to zaslužila.
Čuvaj se Florens. I zadrži taj divni osmijeh na licu.


Te 2008. Kym Vercoe se ni po čemu nije razlikovala od drugih, kosmopolitski orjentisanih mladih ljudi, koji su uživali punu kreativnu slobodu u demokratskoj, multikulturalnoj Australiji. Voljela je da putuje, upoznaje ljude i krajeve i ponešto zabilježi svojom video kamerom. Radoznalost, preporuke iz turističkog vodiča i želja da upozna mističnu ljepotu i orijentalnu historiju toga kraja, doveli su je u Višegrad. I tu zauvijek ostade - zarobljenik mračnih tajni o monstruoznim zločinima koji su u njemu dešavali, u ne tako dalekoj prošlosti.

Teško se oporavljala od saznanja da je i sama postala žrtva organizovanog, permanentog skrivanja istine. Spavala u hotelu koji je bio kamp za silovanje. Može li uopšte obični turista ostati “neukaljan” kada posjećuje mjesta gdje ne postoje obilježja o izvršenim zločinima? A tu ne želiš boraviti ni po cijenu života.

Prioriteti njene profesionalne karijere glumice, spisateljice, angažovane intelektualke su se promjenili. Treba, najzad, odvojiti istinu od laži, progovoriti o njoj, stati uz žrtve sistematskog silovanja, masovnih egzekucija i “živih lomača”. Stravičnih karakteristika Višegrada devedesetih.
Koristeći nepobitne činjenice, svoja lična zapažanja i video snimke napisala je monodramu “Seven kilometres North-East”(“Sedam kilometara sjeveroistočno”).
Naslov inicira na udaljenost grada od Hotela “Vilina Vlas”, koji je na početku rata pretvoren u zloglasni kamp za silovanje. Detalj sa predstave prikazan je na slici dole.



Kod Kym je sve jasno. Nema tu holivudskih zapleta. Pravim imenima su nazvani i žrtva i zločinac. Zaslugom onih kao što je ona, silovanje u ratu se danas tretira kao ratni zločin, a ne gotovo normalna pojava, nagrada pobjedniku. Ili kao elementarna nepogoda.

Zar se to patološko negiranje zločina i genocida može uopšte jednostavnije opisati:
“If I confronted them with what I now know happened they would deny it; for them it didn’t happen. It’s a closed chapter, whether from paranoia or guilt, it’s still a lie.”
“Ako bih im se suprostavila sa onim što znam da se desilo oni bi to negirali; za njih se
to nije dogodilo. To je zatvoreno poglavlje, da li zbog paranoje ili krivice, ali to je još uvijek laž”.

Poslije Sydney-a monodrama je izvođena u Sarajevu. I izazivala uvijek isti dojam. Magično. Kao da se sad događa, ovoga trenutka.

Susret i saradnja sa Jasmilom Žbanić rezultirala je izradom scenarija i snimanjem filma
film “For Those Who Can Tell No Tales” (“Za one koje ne mogu da govore”).

Film je tajno sniman u Višegradu, što baš i nije bezopasno. Tamo se vrijednost čovjeka mjeri količinom negiranja zločina.

Film je i internacionalno predstavljen. I nagrađivan.

Završiše se prezentacije i druženja. Valja ići kući. Hvala Kym. Dođi nam opet. Naravno kao turista. Ovde se primjenjuju specijalni kriterijumi kod procjene ljudi. Mi to po onoj našoj staroj: daleko od očiju daleko od srca.

Kym Vercoe je čest gost Bosanske kulturne zajednice u Sydney-u. Bez oklijevanja se odaziva na pozive povodom komemoracija ili obilježavanja državnih praznika BiH.
A tu uvijek ima onih koji su preživjeli ratne strahote.

Draga Kym. I ovog puta ti zahvaljujemo za sve ono što si činila i činiš za zemlju našeg porijekla. Mi državljani obje zemlje osjećamo da smo ti ostali dužni javno priznanje, u stvari dva: jedno od Australije i drugo, ne manje važno, od Bosne i Hercegovine.

Hajd’ vidimo se 25. novembra u BKC-u na obilježavanju Dana Državnosti BiH.


From Diaspora with Love

Mr Mick-Mirsad Maslić

Sydney, November 2016.



Ostali prilozi:
» HADŽIJINE RUKE PUNE ZNANJA
Said Šteta | 22. August 2017 16:29
» KRVAVA RATNOHUŠKAČKA PERA
Almir Muratović | 29. July 2017 13:33
» NAŽALOST, RADNI RUČAK JE ZAGORIO!
Mr. Milan Jovičić | 27. July 2017 20:58
» JEDNO VELIKO BOSANSKO HVALA ROBERTU GELBARDU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. July 2017 11:54
» PONOSNI SMO NA WEB MAGAZIN BOŠNJACI.NET I RAD UREDNIKA
Abdullah ef. Hodžić | 15. July 2017 16:23
» ALEKSANDRE, PRIČAJ SINU ISTINU O GENOCIDU
Ismet Zukorlić | 12. July 2017 21:58
» PODSJETNIK NA SREBRENIČKI GENOCID DO SUDNJEGA DANA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. July 2017 20:33
» BOSNA MI GOVORI DA NE SMIJEM ZABORAVITI
Faris Kadušić | 09. July 2017 13:06
» MLADI KOJI SU ŽIVJELI "TUĐI" ŽIVOT
Senada Đešević, prof. | 25. June 2017 00:52
Ostali prilozi istog autora:
» NI ZRNO ŽITA NEPRIJATELJU BOSNE
27. October 2016 14:39
» "OČIMA NEDUŽNOG DJETETA"
20. October 2016 18:21
» TO “ENERGOINVEST” WITH LOVE
21. September 2016 14:57
» SUMNJIVI MANJINCI
02. September 2016 14:47
» SRCEM I DUŠOM UZ SREBRENICU
26. August 2016 17:55
» TUGA VIŠEGRADA
19. August 2016 15:37
» SRCEM I DUŠOM UZ SREBRENICU
15. July 2016 14:50