S tugom pratim, i ne samo ja, kako uz posljednje trzaje nestaje ono što je nekada
bilo svjetsko privredno čudo - “Energoinvest”. Bombastični naslovi u novinama: “Energoinvest - Dalekovodi u mraku”, “Jedino rješenje je stečaj”.

Kakva ironija: “Radnici Elekroprivrede” isključili struju “Dalekovodima”.
To se dešava baš u momentu kad se odvija akcija da se Energoinvestovci rasuti po svijetu ponovo povežu i da svako od njih napiše ponešto iz svojih sopstvenih sjećanja.

Jer “Energoinvest” se nije volio kao preduzeće, firma, radno mjesto… nego kao nešto živo, opipljivo, stalno prisutno, kao član porodice.

Evo dijela moje priče.

Iz Sarajeva sam, u proljeće 1995. godine, izašao sa pomješanim osjećanjima. Rat se očito privodio kraju i zauzimale su se konačne pozicije prije započinjanja ozbiljnih mirovnih pregovora. Niko nije htio ništa reskirati. Za mene se završavao period života u vremenu teškom ali časnom. Vremenu u kome je još bilo solidarnosti i nade, koju sam ipak počeo polako gubiti. U ratnom tunelu borci, čak i ranjenici, sve duže su čekali da prođu vagoneti prepuni različite robe. Govorilo se da ta roba nije u funkciji odbrane zemlje.

U mislima su mi bili trenutci kada su prije tri godine odlazili u nepoznato. Oba sina umorni i blijedi od stalnog sjedenja u podrumu, izgubljeni, mlađi se kupa u suzama.
Iste slike svuda naokolo. Dugo sam se oporavljao od rastanka. Sjećam se strašnog, razdirućeg osjećaja nemoći. Ima li išta gore nego gledati u dječije oči pune povjerenja kada od tebe, kao uvijek do tada, traže zaštitu. A ti skrivaš pogled i užurbano govoriš:. “Haj’te sad. Vi ste veliki dječaci. Slušajte majku i javljajte se svaki dan. Za mene ne brinite”.

Kad sam ih tri dana kasnije ugledao na minhenskom Hauptbahnhof-u vidio sam dva visoka, zgodna tinejdžera. Puno srce. Shvatio sam da nikom ništa ne dugujem, osim njima. Od sada više nema izvlačenja. Moram preuzeti najčasniju ali i najtežu dužnost-dužnost oca.

25. novembra 1995. godine sletili smo na Sydney-ski aerodrom, ogromnim QANTAS-ovim jumbo jet-om. Meni je u tom momentu bilo 47 i nešto manje od dva mjeseca. Idealne godine za početak novog života.

Brzo smo se navikli na Sydney i život u njemu. A ko ne bi? Ekspertna znanja stečena u mojoj zemlji i solidno znanje engleskog omogućili su mi da brzo dobijem posao u struci. Dotadašnja iskustva upotpunio sam specijalizacijom u avio industriji. Ona je obuhvatala i tip aviona kojim smo doletjeli. Kako?

Isto pitanje mi je postavila u intervjuu i novinarka jednog specijaliziranog američkog tehničkog časopisa. I dobila isti odgovor. Imao sam sreću da budem zaposlen u Energoinvest-u. Bile su neiscrpne mogućnosti usavršavanja, u tehničkom, naučnom i svakom drugom pogledu. Rad, red, stručnost, kreativnost. Forsirali su nas da učimo strane jezike.
Mnogi “Energoinvest”-ovi stručnjaci su jednostavno, bez ikakvih teškoća, nastavili svoje profesionalne karijere na drugim jezicima i u drugim zemljama. Navešću samo primjer našeg prijatelja Zorana Salčića. Kao “najbliže komšije” Novom Zelandu Duška i on su nas često posjećivali.

Zar iz perspektive današnjeg Sarajeva i ukupne BiH ne zvuči nevjerovatno da su davnih osamdesetih godina prošloga vijeka, u “Energoinvest”-ovom Institutu IRIS (Institut za
Razvojne Sisteme) proizvodili kompjutere. Naš IRIS 8 nije se ni po čemu razlikovao od računara velikih svjetskih proizvodjača. Zoran je bio Direktor Instituta u to vrijeme, a istovremeno profesor, a čini mi se i dekan Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Po izbijanju rata u BiH on se jednostavno nastavio baviti istim poslom, ovoga puta kao profesor Inžinjeringa Kompjuterskih Sistema u Oklandu. I onako, usput, postao član Akademije Nauka Novog Zelanda.

U januaru 2004. sam došao u Sarajevo na nekoliko dana. Bila je desetogodišnjica smrti moje majke i ja sam želio da još jednom posjetim njen mezar. Pored porodice, nekoliko prijatelja i mojih divnih ratnih drugarica, uspio sam vidjeti i nekadašnje radne kolege iz “Energoinvest”-a. Sa Stupa sam se vratio sa bolnim grčem u stomaku. Za njih kao da je vrijeme stalo devedesetih godina prošlog stoljeća. I to bez trunke njihove krivice. A među njima je još uvijek bilo svjetskih stručnjaka čiji se radovi navode kao naučne reference širom svijeta.

Ali život ide dalje. Bar se tako čini. “Radnici Energoinvest Dalekovodi su u štrajku nekoliko mjeseci, a dugovanja za plate, zdravstveno i penziono samo rastu”… “Iako odavno nemaju posla, tridesetak radnika svakodnevno dolazi na posao.”
I to je “Energoinvest”.

From Diaspora with love

Mick-Mirsad Maslić,
Sydney, Septembar 2016.