Said ŠTETA: Konačno, pade mi na um poruka od mog Konjičanina Džene, koji mi se požali kako dole u mome rodnom gradu fakultetlije lijepe plakate onima koji teško da imaju i osnovnu školu. Pa ovdje kandidati imaju i više od fakulteta, sve kupljeno u prodavnicama diploma, i sad se šepure k'o ćurani crvenih vratova. Situacija je skoro pa „copy paste“ u svakom gradu Bosne i Hercegovine i namjerno ne spominjem one, niže zapišane torove. No, ne kontaju budale da se sve može kupiti osim diplome čovjeka. Zato treba gentika!

Nije me bilo nekoliko dana kući, pa se u mom poštanskom sandučetu našlo svega, a najviše bespravno useljenih lica, željnih hljeba nad pogačom, i ako ikako može, bez mičiguza. Na nesreću, to je pojava, koja nas, nazovi obične građane, i hvala Bogu da nismo neobični za trenutno vladajuće parametre mjerenja ljudskosti, zadesi svake dvije godine. Češće od zemljotresa, poplave i požara. U zbiru posljedica i premašuju iste. Dočekuju nas na polici za reklamni materijal, tamo gdje obično isčekujemo jeftinoću u nekom od supermarketa. Dočekuju nas i na banderama, na žalost bez okvira i pokopnih uputstava, osim poruke koja se čita između redova, da su nas nanijetili pokopati, onako đuture. Dočekuju nas na šoferšajbnama automobila (ako ga ko ima, op.a) kreveljeći se nazor k'o ono kada ti na vrata bahnu neželjeni gosti. Dočekuju nas i na velikim plakatima, koje nam zakljanjaju sunce, a s njihovim glavama nameću i vječiti mrak. Presreću sa balonima u kojima nisam utvrdio čiji su vjetrovi, ali se i bez provjere da naslutiti da im namjere smrde. Kako su povrijedili moju privatnost, znatiželjom psihologa, krenuh malo dublje zaviriti u te retuširane slike „zatočenika“ moje metalne kutije, iz koje se keze blehuljećim pogledom, kakav se još bilježi na onim slikama za policijski arhiv, jedna „anfas“ i druga iz profila, sve ne bi li privukli pažnju glasača.

Gledam prvog, što se samo veličinom glave nametao da ga analiziram. I prepoznajem ga! „Umirio“ se do hibernacije, sa penzijom od, dvije hiljade stotinu sedamdeset četiri bosanske marke. I napisati je puno, a tek pobrojati te novčanice. I još se gura za paušal, redovno veći od prosječne penzije u Federaciji BiH, i kakvu komisiju koja se pita ko će koga natenderiti. Neka mu se nađe za kahve i da može hanumu dobrano našopati u nekom od novootvorenih šopinga. Da Bog da ova moja ruka više ništa ne napisala, ako on ima i jednu pomisao u glavi na nas građane osim zajeba. U toj glavi još od rođenja stanuje pohlepa. Samo ako bi ispričao još jednu, upoganio bi cijelu priču, a i on je velika nečist. Ali šta ću, ušao mi bespravno u sanduče i valja ga opservirati, makar i u rukavicama.

Gledam dalje, još jedan glavat. Haman se u ovu bezobraznu rabotu samo glavati i pikaju, jer ljudi s manjom glavom nisu mjera za Rasputine koji se nude. Zabacio jednu obrvu gore a druga mu oslikava njegov libido down, pa tako uvrnutim obrvama pokušava zbuniti obični puk, uvjeravajući nas kako je voda mokra. O tome svjedoči njegovo naučno otkriće, sa kojim je odbranio svoj znanstveni rad i promaknut na stepenicu, gdje ispred imena i prezimena ima još koje slovo. Što će mu, ne zna ni on sam! Ja, rođen pored Jablaničkog jezera, gdje su mi prve korake po zemlji pratili i oni zamasi rukom u vodi, naučih plivati, što bi rekli, na vakat, da nikad veslo ne podojim. U životu! Gledam ovu spodobu, kome se cijeli život obilježio u „snalaženju“ (čitaj lopovlucima i prevarama, op.a.) a danas bi se bez imalo stida popeo na minber i odozgo grgutao neartikulisano, jer njegov nauk u formiranju rečenice još je u na levelu pelena.

Taman se otimam pred najezdom žučne kiseline, kad ono pojavi se još jedna, malo poduža ali nikako manja glava. Nju sam već viđao preko dvadeset godina kako mi u euforiji svoje primitivističke, bezobrazne pohlepe, uokvirene neodgojem i egoizmom, pili živce putem malih ekrana. Taj i nebo htjede ofarbati u zeleno, a sada mu zelena boja predstavlja trn u oku, pa bi nam naše lijepe planine, livade i rijeke, farbao i neku drugu, trenutačno njegovu boju. Lopovsku bezbeli! Još nam poručuje nebuloze, kao da smo kolektivno obolili od Alchajmerove bolesti, pa se ne sjećamo ni šta je bilo juče. Natjera me da ga podsjetim kako je proteklih godina vidio ćar od samo dvije benzinske pumpe koje je izgradio tamo gdje nije mogao niko i proda za debele pare. To je ono što smo svi vidjeli, a ono što se priča i što je bilo daleko od očiju, nekom drugom prilikom, nadam se pred kadijom.

Listam dalje, i gledam jadnike u posuđenim odijelima, nepravilno vezane kravate koja im izbija zrak, čak i na slici teško dišu, pa mi ih bi plaho žao. Iako nisam čovjek koji upražnjava koride, gnušam ih se iz više razloga, oni me podsjetiše na bikove koji se tamo gurnu bez rogova, da budu meso za deranje, i da podižu adrenalin onim ispičuturama ispod šatre, kojima ni cajke-pjevaljke ne mogu uspraviti „raspoloženje“. Ima i onih koji možda i zavrijeđuju da ih se s poštovanjem pogleda, ali zalutali među nabrojane i one za koje bi opservacija bila čista danguba, stavljaju se u isti koš. U kombinaciji mamutskog mesa i mladog kupusa, oni su samo sarma. Prosjek! Kad malo bolje razmislim, zbog hodajućih nemislećih megafona, koji nas uče abecedi, a nisu je savladale niti njihove vođe, ovaj će mjesec zasigurno biti najduži. Čak duži i od januara! Zato praznim svoje poštansko sanduče i odlazim u apoteku koja drži sredstvo protiv džohara, ne uvjeravajući sebe da u njemu koliko sutra neće osvanuti nebrojeno njih, jer su mutirali i nadjačali one kanalizacione, za koje spomenuto sredstvo još i daje željeni efekat. Konačno, pade mi na um poruka od mog Konjičanina Džene, koji mi se požali kako dole u mome rodnom gradu fakultetlije lijepe plakate onima koji teško da imaju i osnovnu školu. Pa ovdje kandidati imaju i više od fakulteta, sve kupljeno u prodavnicama diploma, i sad se šepure k'o ćurani crvenih vratova. Situacija je skoro pa „copy paste“ u svakom gradu Bosne i Hercegovine i namjerno ne spominjem one, niže zapišane torove. No, ne kontaju budale da se sve može kupiti osim diplome čovjeka. Zato treba gentika! Majka da odnjeguje, otac da uputi i škola da obrazuje. Ali ovi nisu rođeni u toj mahali, osim u brabonjištu pohlepe i sebičnosti. A kada ih pitate kako razlikuju „ć“ i „č“ oni odgovaraju „Pa je li tvrdo ili me'ko?“

Kad god sam u prilici, takvima odgovorim da popipaju i znat će je li mehko ili tvrdo. Samo im, razmišljajući o izborima i mojoj građanskoj dužnosti obećavam, uvjereniji kao nikad prije, da će nabrojani kandidati konačno dobiti tvrdu čunga-lungu i neka žvaču do narednih izbora. Jer i mi obični građani evo više od dvadeset godina žvačemo, ništa.
Pa šta hoće tvrđe?