Selvedin Dedić

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo i jedanaesta priča!

Batonci u trci života
Selvedin Dedić, rođen 15.oktobra 1972.godine u selu Zarače, općina Busovača, od majke Šuhre i oca Mustafe, kao treće dijete pored još tri brata i sestre. Osnovnu školu je završio u Kaćunima, a tehničku školu građevinskog smjera završio je u Zenici. Potom odlazi u JNA, na odsluženje u Sloveniju, nakon čega se aktivira i ima samo jedan uslov, a to je da bude raspoređen u Bosni. Na službu dolazi u kasarnu Rajlovac i naizgled sreća i riješen životni status, pretvara se u noćnu moru. Oko Sarajeva se počinje izmještati teško naoružanje, tenkovi i haubice. Selvedin je isključen iz svih tih aktivnosti, a daju mu se sporedni i nevažni zadaci. Konačno, dolazi mu kolega Abdurahman i kaže: “Biće ovdje rata!“ Nedugo poslije biva angažovan kao pratnja u izvlačenju municije i naoružanja iz kasarne Draga kod Busovače. Dan su proveli osiguravajući konvoj naoružanja od 92 kamiona napalm bombi. U noćnim satima, uoči 1.aprila 1992.godine, pada odluka da napuste bivšu JNA, i sa grupom svojih kolega iste nacionalnosti, (Lušija Senahid, Bešić Feuz, Lušija Adem, Hajdarević i još jedan kojem nije zapamtio ime) pod ličnim naoružanjem i opremom izlaze iz kasarne Draga i penju se na brdo Hum. Propaganda kakvu je imala bivša JNA, preko istomišljenika u TO, širi priču kako su oni odmetnici i da će napasti svakog na koga naiđu. Za njima kreće potjera i oni ostaju sakriveni u šumi. Na sreću, lokalnom stanovništvu nije trebalo puno da uoči šta mu se sprema i ovu grupu prihvataju i nose im hranu. Samo noć kasnije trebao je biti helikopterski desant na brdo Hum od strane, sada već očito, agresorske vojske. Selvedin sa svojom grupom i puškama koje su imali, odbijaju desant i tako brane brdo Hum. Bila je to prva, i možda po broju branilaca najveća pobjeda. Nakon toga uključuje se u formirani TO Lugovi, gdje ostaje do formiranja jedinica Armije R BiH i brigade na tom prostoru. Raspoređen je na mjesto izviđača za artiljeriju, što je i bila njegova specijalnost. Tako nastavlja svoj ratni put kroz nove zadatke obilazeći cijelu Bosnu i Hercegovinu. Na maglajskom ratištu dobija vijest da mu je brat Elvedin poginuo negdje kod Visokog. On kreće na dženazu i stiže na mezarje samo poljubiti brata šehida i spustiti ga u kabur. Ratujući dalje, nošen ljubavlju prema svojoj Bosni nije se štedio. Ali kako reče „Ostao sam u komadu hvala Bogu“ ne priznajući ni sebi, oštećenje kičme nakon što ga je detonacija odbacila i ugruhala, zbog čega više nije u stanju raditi teže poslove. Ili operacija „Vlašić“ kada je u snijegu proveo 22 dana, a nakon oslobađanja releja prebačen u bolnicu Zenica sa teškim smrzotinama na nogama i po tijelu. Nakon opravka svoj ratni put nastavlja u Zenici gdje i dočekuje kraj rata. Umoran od rata otišao je na radno mjesto svog rahmetli brata. Želi osnovati pordicu, i ženi se čak iz Dervente, suprugom Edmirom. Već 2000.godine na svijet mu dolazi kćerka Belma, trenutno učenica medrese u Travniku. Četiri godine poslije, supruga upisuje vanredno fakultet u želji da postane učiteljica. Ali 2006. godine, saznajući da je u drugom stanju odlaze kod doktora. Tamo im saopštavaju da dijete ima hidrocefalus, nesrazmjerno uvećanje glave u odnosu na tijelo. Doktori su savjetovali da se pod hitno mora riješiti bebe. Selvedin i supruga dolaze kući i kako reče, bez suza sjedaju za sto da razgovaraju. „Rekao sam ženi, ako tvoje zdravlje neće doći u pitanje, Allah daje dijete, On ga i uzima.“ Žena se u tren složila s njim. Poslije te odluke da zadrže dijete, odlazeći na preglede, rast glave je zaustavljen i nije bilo više promjena. Sin Abdurrahman rođen je sa poteškoćama koje je već prije zadobio, ne vidi, ne govori, i ne hoda, te sklon je gojaznosti. Dvadeset osmi dan po rođenju, ugrađena mu je valvura i sa tim živi već jedanaest godina. Kao diplomirani profesor razredne nastave i razumljivo, bez zaposlenja, supruga ostaje uz dijete, ali i Selvedin ostaje bez posla. Aktivno se uključuje u društveni život kako bi pomogao svome dijetu ali i drugoj djeci sa istim ili sličnim poteškoćama. Zajedno sa RVI bez noge, Salihom Mešinovićem, koji ima dvoje djece sa cerebralnom paralizom, formiraju Kantonalno udruženje roditelja djece oboljele od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalisa „Dlan“, sa sjedištem u Zenici. Na mjestu predsjednika udruženja Selvedin ostaje do danas. On predstavlja 93 porodice iz te kategorije i kako voli reći, to je sve njegova porodica. Svima je na usluzi, nesebično i predano, jer ga to čini sretnim da bude od pomoći. Selvedin potiče iz stare ulemanske porodice, koju krasi darežljivost i rad u hajratu. Selvedin je zasigurno jedini direktor koji ne prima platu. Kroz rad udruženja ostvaruje i osnovna prava za svoje dijete sa poteškoćama, a on i porodica žive od invalidnine djeteta. Uključuje se i u rad „Batona“ i o ovom udruženju ima samo riječi hvale, a ja zabilježih ovo: „Baton“ je biser kojeg čine ljudi, koji su ugradili sebe u državu Bosnu i Hercegovinu, a zauzvrat očekuju samo poštovanje i ništa drugo.“

Porodica Dedić

No, krivulja u životu Selvedina i njegove supruge, nakon velikih odluka i odricanja kako bi djetetu sa poteškoćama olakšali život, ali i starijoj Belmi pružili potrebno, mijenja smjer na bolje. Supruga ponovo ostaje trudna i 2015.godine rodila je drugog sina, Abdullaha, potpuno zdravog dječaka, kao nagradu Gospodara Svjetova za sav trud i teškoće kroz koje su prošli kao porodica.
„Ja se ne mogu nazahvaljivati Allahu na svemu što mi je dao. Lani sam umjesto majke obavio hadž, svoju davnu želju. Ove godine idem kao bedel za rahmetli tetka od supruge, a supruga ide, jer je njena tetka šalje o svom trošku. Majka će pripaziti djecu.“ Gledam ga, a lice mu se nekako razvedri pa bljesnu, puno istinskog zadovoljstva kojeg svaki čovjek ne zna ili ne dočeka doživjeti. Nasuprot mene sjedi borac, koji se i nakon toliko bitaka, onih ratnih, ali i životnih, nije savio teretu života, nego sija, kao svjetionik u olujnom moru i nevaktu.

„Ima jedan momenat koji me drži i koji me vodi u životu“, nastavi Selvedin prekidajući ovu tišinu zadovoljenu, mene kao zapisivača ispričanog i Selvedina, tog hrabrog borca velikih pobjeda, još neumornog, punog snage.

„Gledao sam film o hazreti Omeru, kada ga ashab pita, zašto plače. A hazreti Omer, vođa pravovjernih i veličina ljudska mu onako uplakan veli, kako ga najviše strah toga što mu je bio vladar. Znaš, ove su mi riječi uvijek na umu jer voditi brigu o ljudima je velika odgovornost a mogućnost da se pogriješi još i veća. Meni je Allah ispunio sve želje i zadovoljan sam onim što imam, elhamdulillah. Imam samo još jednu želju! Da mi Allah oprosti grijehe i podari džennet.“ U bašči gdje smo sjedili i pili kahvu uz razgovor, kao latice ruže što se otvaraju pred jutarnjim suncem, pokazujući život, Selvedin je otvorio još jednu priču koju bilježim i kao pobjedu. Veliku!