Nikoga nije briga, Jergoviću, šta vi “celebriti” radite i pričate. Osim kada vrijeđate one najčasnije među nama, borce Armije RBiH i njihove roditelje, “sumnjive manjince”. A to se ne može oprostiti. Ja ne mogu!

Pročitah u zagrebačkom “Jutarnjem listu”, a prenese ga i banjalučki Magazin “Buka”, tekst Miljenka Jergovića: Za što su u ratu ginuli Srbi i Hrvati koji su branili Sarajevo? Pa nastavi: “Znam šta je bilo sa tim ljudima, kako su proveli rat i gdje su danas, ako su živi. Za što su pali njihovi sinovi? Postoji li danas uopće svijet u ime kojeg su oni otišli u rat? I što su njihovi roditelji ako su danas u Sarajevu – a nisu tamo osim na sarajevskim grobljima – jesu li Srbi i Hrvati, sumnjivi manjinci, ili su roditelji palih boraca?”

Pročitah tekst, nekoliko puta i evo prođe dvadesetak dana, a nikako da mi nestane osjećaj gađenja u stomaku.

Pa ne mogu a da ne upitam: “A s kojim ti to pravom Jergoviću pitaš?” Ili možda bolje s kojom namjerom i u čije ime? A što, uz put, ne upita koje su nacionalnosti “ovi” bivši borci koji se sami ubijaju, umiru od gladi i štrajkuju po granicama. A šta je s njihovim roditeljima? Zašto su se borili njihovi sinovi?
Sigurno ne zato da se ti i takvi kao ti, šepure po gradu kao heroji i tobože žale za nekakvim multikulturalizmom po svojim sopstvenim mjerilima.

Neki dan vidim onog Pavlovića, kao da je sad iskočio iz šezdesetih, kaže zgranutoj novinarki da od Titove do Ferhadije nije sreo nikoga poznatog. Ma ne može biti. A ona krije oči kao da ga je sama, lično, etnički očistila. A tek kad se pojavi onaj u šarenom sakou, gradonačelnici ostaju bez daha. Od vas, samoproglašenih “sarajevskih celebritija”, gori su samo političari koji obleću okolo uz ljigavi osmijeh. I naravno, novinari koji vam u opšte pridaju pažnju. Njih shvatam, oni moraju da bi preživjeli. Ipak ima tu i čestitih ljudi, koji znaju šta je mjera a šta namjera.

Da ne duljim. Nikoga nije briga, Jergoviću, šta vi “celebriti” radite i pričate. Osim kada vrijeđate one najčasnije među nama, borce Armije RBiH i njihove roditelje, “sumnjive manjince”. A to se ne može oprostiti. Ja ne mogu!

A kako dođe do tog “debalansa nacionalne strukture”? Baš ovakav je bio naslov nekog prigodnog teksta.
Sjećaš se momenta, kada se na početku rata pojaviše prve izbjeglice, hiljade njih. Ko su sad ovi, od kuda dođoše, oni ovdje ne pripadaju, prljaju nam grad.
Da ih proslijedimo nekoliko kilometara zapadno u centar demokracije i multikulturalizma? U Kiseljak, ratnu rak-ranu Sarajeva.
A poslije ode svako ko je mogao. Pa i vas dvojica. Što bar vi niste ostali da se borimo za taj, kako to reče, multikulturalizam.
Po završetku rata “Rašo” pozva braću da svi presele u ErEs. Mrtve iskopavaju, živi se sami pakuju. Nježni zvuci zavičaja.

Uz sav užas tvojih “ratnih iskustava” ipak si imao mogućnost da se skloniš kad baš zagusti. A nasuprot tebi, u svakom trenutku, sa unutrašnje strane “linija razdvajanja”, bile su desetine hiljada onih koji tu mogućnost nisu imali. U vremenu opšte destrukcije, u 1425 dana barbarske opsade grada, ginulo se gdje je koga zateklo. Mnogi su u trenu postajali invalidi, ako prežive. Kad podrumski stratezi pričaju o ratu sve izgleda lako i romantično. Ali nema ničega romantičnog kada dođeš na smjenu u rov iz koga upravo iznose krvava nosila. “Čitav dan tuče tenk iz Zabrđa. ‘Ajd’ sretno i čuvaj se”. A ne objasne ti kako da se čuvaš. I što na tvoju veliku žalost ne upitaše koje si nacionalnosti. Sada bi imao sve što tražiš, po propisu, hoću reći popisu. Ne bi morao, da nakon toliko godina, retroaktivno preturaš po kostima, pa da se izvrši naknadna podjela koja tada nije postojala. Da se to još malo bolje poravna. I da se časna BH armija proglasi muslimanskom vojskom, a agresija vjerskim i građanskim ratom. Malo krivice meni, malo krivice tebi. Na tvoju žalost Jergoviću, činjenice govore drugačije.

Naravno da nisam ni ja za ovakvu BiH, skrpljenu tako da zadovolji sve prljave nacionalizme ovoga svijeta. Mi smo multikuturalizam živjeli, a ne pričali o njemu. Umjesto konstitutivnosti tražilo se znanje i stručnost. Tad nije bilo onoga što danas zovu Istočno Sarajevo. Bila su ta sela i tada tamo, ali su se zvala, kao što se jedino i mogu zvati, sela istočno od Sarajeva.

Jedne prilike sam kolegi, ovdje, pokušavao objasniti naš Dejtonski ustav. Nisam uspio. Nikako da mu uđe u glavu da 15 % stanovništva u pola države ima gotovo svu vlast. I
i još im malo. U drugoj polovini oko 35% njih genocidnom pesnicom davi ostale. A onima koji su većina – šipak. Na kraju sam digao ruke od svega, eno ti Jergovića pa ga pitaj. On zna sve. A moj engleski i nije baš tako loš, otprilike kao tvoj hrvatski.

Ovih dana se mnogo govori o PIC-u (Peace Implementation Council ) i nekakvim “garantima” Dejtonskog sporazuma. Hajde da ovo malo razmotrimo i slikovito
prikažemo. Bar ćemo se malo zabaviti.
Imao sam priliku da čitam o užasima koje si preživljavao tokom služenja vojnog roka u zločinačkoj JNA. A i jesi vala nešto dugo bio na obuci. Zato mislim da se još sjećaš lekcija o, na primjer, prežiljavanju u prirodi. Obavezno počinju orjentacijom geografske karte. Vrlo jednostavno. Strelicu na karti, a samim tim i kartu, usmjeriš u pravcu sjevera-pravcu koji pokazuje kazaljka na kompasu. Na taj način odrediš strane svijeta. Gledaš u sjever, na suprotnoj strani jug, desno istok, lijevo zapad. Ostalo ide samo od sebe.

Da provjerimo utvrđena znanja na većoj karti, na primjer bivše SFRJ. Bolje se vidi, onako, poizdalje.
Ponovo orjentišemo kartu, BiH u sredini. Logične, stabilne granice, oblika srca. Nije to slučajno. S desne strane Srbija, znači istočno. Granice, nako, nejasne, Kosovo? Pravosnažno osuđena što nije spriječila izvršenje pravosnažno presuđenog genocida. Nema šanse da može biti “garant” dejtonskog sporazuma. Istina je surova, profesionalci je izrekli: nije spriječila izvršenje genocida, a bila je u stanju da to učini. A moglo je biti i mnogo, mnogo gore, da ne bi…

S lijeve strane Hrvatska, granice - Bože me oprosti. Nije džaba Franjo pokušavao da kiflu podeblja Bosnom. Šestorica Hrvata tzv. “Herceg Bosne” nepravomoćno osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Veze idu do prvog…Nema tu govora o “garant”-u dejtonskog sporazuma. Istina je surova, profesionalci je izrekli: Udruženi zločinački poduhvat radi pokušaja formiranja posebnog entiteta na tlu suverene, susjedne države…



Sve ko na dlanu zapisano.

U međuvremenu, domicilni podanici ovih susjednih zemalja, to jest “legalni” i “legitimni” predstavnici konstitutivnih naroda u BiH, slijedeći politiku nacionalnih vođa, sišu joj krv i ne daju ni koraka naprijed. U bilo kojoj normalnoj zemlji bili bi osuđeni za veleizdaju. A našlo bi se tu, vjerovatno, i nešto kriminala i korupcije.

A iznad svih i svega je džoker nevidjive sile zvane međunarodna zajednica. On, vječiti dječak tužnih očiju: Valentin Inzko. Prije desetak dana, otprilike, čuli smo dramatičnu vijest: Srpsku pravoslavnu crkvu u Sarajevu zapalio pravoslavni Srbin. I to baš onu crkvu pred kojom je, nije to bilo davno, kolo igrao razdragani Valentin. Može se još naći na internetu. Opšta ludnica, “Green, green grass of home”.

Nego Jergoviću, oduži se ovo ćaskanje. Da završimo koristeći već ranije utvrđenu terminologiju zločinačke JNA:
“Andrej Nikolaidis NAPRIJED, ostali STOJ”, ili možda još bolje na nepostojećem bosanskom jeziku:
“Andrej Nikolaidis NAPRIJED, ostali SIKTER”.


From Diaspora with love!

Mick -Mirsad Maslić Sydney, August 2016