Admir Muhić sa sestrom Aminom i zetom Samedom Karahasanović

Moja devetnaestogodišnja sestra mlađa od mene devetnaest godina udala se u prošlu subotu u Topčić Polje kod Zenice za Sameda Karahasanovića. Pisao sam o njoj nekoliko puta, a neke zanimljivosti su preuzimali i poneki portali. To je ona bebica kojoj sam kao devetnaestogodišnjak bio na babinama u Puli kada ju je naša zajednička mama rodila. Prošle godine je završila Islamsku gimnaziju u Zagrebu, a prije ovog ramazana Amina se pokrila, stavila hidžab. To ju je obilježilo u mojem pisanju pa je postala prepoznatljiva po tome što je mlađa čak 19 godina od mene.

S druge strane Samed Karahasanović po zanimanju elektrotehničar energetike simpatičan mladić i uljuđeno čeljade odrastao je u svojoj porodici isto kao najmlađe dijete u Karahasanovića u Topčić Polju, mjestu koje je na magistralnom putu M17 koji povezuje Zenicu i Bosanski Brod. Dakle, taj Samed zaprosio je tu moju sestru Aminu.

Došao je u petak u Pulu kada sam i ja stigao. Osvanulo je subotnje toplo istarsko jutro. Babo Zaim je obavljao posljednje pripreme za ispraćaj svog četvrtog djeteta. Gledam Aminu kako se ogleda u ogledalu. Lijepo joj stoji svadbena haljina. Smješka se s malom dozom srama. Grlim svoju seku. Prvi u kuću stigao je efendija nasmijan. Pri tom ne mislim na sebe nego na pulskog imama Idriza ef. Hasanovića, a zatim su pristizali i ostali. Njegov babo mene je vjenčao u Varaždinu i sestru Nefisu u Zagrebu, a sada on ispraća najmlađu sestru Aminu. Došao je i novopečeni zet Samed sa svojima kako kaže bez treme. Ali nisam mu vjerovao jer su ga odavali znojni dlanovi prilikom upoznavanja i pozdravljanja. Ali onoga s tremom red je ohrabriti. Tu su brat Emir i sestra Nefisa sa svojima. Rukija je sa djevojkama postavila i servirala stolove uz dozvolu meni da mogu probati prije nego se svi iskupe. Nisam htio ništa "čopati", samo sam kahvu pio. Kada su se svi skupili babo mi je dao izun da uzmem riječ. Nakon nekoliko uvodnih riječi učio sam Kur'an, a zatim je Idriz ef. dovu. Uputio je mladencima poruke kojih se trebaju držati u svom novom zajedničkom životu i izrazio čestitke. Počeli su izlaziti jedan po jedan svat iz kuće. Pripala mi je čast da ja izvedem mladu vani onako ispod ruke. Srce mi je zatreperilo. Zaustavio se promet jer treba preći cestu. Mlada je sjela u njihovo auto. Odvezli smo se na groblje i zastali kraj maminog mezara. Inzistirao sam na tome. Proučili smo ašere i dovu. "Eto mama, ispraćamo tvoju princezu." -izustio sam drhtavim glasom na odlasku od nje. Znam da je i ona sada sretna. Znam da i ona sada plače, a to su suze radosnice. I radost i tuga u momentima pomiješani. Jedno oko suzi zbog radosti, a drugo zbog tuge jer Amina je ostala bez majke sa šesnaest godina. Dakle, mama je umrla prije pune tri godine. Zato mi ljudi imamo dva oka, jedno da se raduje i veseli, a drugo da žaluje i tugu prima. Tu se rastajemo s onima koji ostaju. Sestra ljubi ruku babi. Sjedamo u auta i bismilletom krećemo nešto iza dvanaest sati.

Dug je put, subota je i smjena turista, jako je vruće, Zenica daleko. Ali i krećemo da približimo Zenicu Puli jer brak je zbližavanje. Do Učke me prate suze i razmišljanje o tim detaljima, a sve to govori i o radosti i o tugi zajedno. Gužve su na putu do Zagreba. Par puta stajemo i svi smo složni da to činimo zbog mlade i mladoženje, ali čim se zaustavimo mi prvi idemo na kafu i cedevitu. Gužve na granici u Brodu nema. Ulazimo u Bosnu. Stajemo da se malo zategnemo mada ima još za voziti. Vožnja je ugodna. Kod Dallasa sam bio horan za kahvu, ali zet nije kahvedžija. Tu me je pravo vagnuo. Zovem svoje da se pripreme jer ću i njih uzeti da idu s nama i bit će nas više. Kod Brankovića ja skrećem prema Novom Šeheru po njih, a svatovi se zaustavljaju. Brzo sam se vratio. Čekaju me. Prestrojili smo se kod Žepča i lagano se vozimo. Akšam se spušta. Dolazimo pred Topčić polje. Zatrubili smo i tako najavili da ulazimo u selo. Čim smo skrenuli odmah smo se zaustavili jer 100 metara od magistrale zetova je kuća. Devet je sati. Iskupila se rodbina. Izlazimo i upoznavamo se. Mlada i mladoženja ulaze u kuću, mi svi za njima. Dočekuje nas zetova mati i otac. Tu smo malo odahnuli i izašli vani za stol. Jedna žena, zetova tetka nas je sve izgrlila i izljubila, sve odreda. E halal joj vjera!

Sjedamo za stolove. Dolazi i džematski efendija. Žao mi što se ne upoznasmo. Nije imao vremena da sjedi, tako vele. Ma za takve prilike se nađe vrijeme. Odmah se pristupilo šerijatskom vjenčanju. Samed nudi brak, a Amina prihvaća uz dogovoreni mehr i svjedoke. Emotivni su to trenutci. Gledam ih i u očima vidim ljubav i toplinu jednog prema drugom. Učimo dovu, a ja najglasniji AMIN!

Uslijedila je večera, a mi smo sastavili i ručak i večeru zajedno. Upoznavali smo se mi, Aminina rodbina, sa njegovom, Samedovom rodbinom. Lijepa porodica. Dobri insani. A nismo vala ni mi ništa drugačiji. Potrajalo je druženje i slavlje.

Draga sestro i zete!

Želim vam svaki hajr, ljubavi, sloge, sreće, radosti uz puno zdravlja, puno lijepih trenutaka i puno djece! AMIN!