Autor: Admir Muhić

Nakon povratka iz hudžere stanem kraj duvara i pogledam kroz pendžer i imam šta i vidjet. Onaj maksum je odvalio parmak što se držao na jednoj muhliji i bacio ga u ohanjke. Zatim je počeo udarati nogom u baskiju i nije se okanio dok je nije odvalio. Tu baskiju ili vrljiku je prikivao rahmetli dedo Muhamed, a ja sam s njim one debele direke zabijao u zemlju. Sreća pa je hajvan daleko. Inače sam se bojao da neće otići u zijan.

- "Ma šta radiš to ćifute jedan?" - zagrmio sam na maksuma, a on ko vilen se prenu i uteče u mutvak kroz avliju. Sakrio se u ćenifu. Do akšama nije izlazio. Mali je bio ters samo taki.

Sjećam se da je rahmetli dedo radio i one basamake što vode na tavan. A nije mi dao da se ja popnem gore.
- "Štaš gore, biži dole!" - svaki put bi mi govorio kada krenem uz basamake. A pastrma je mirisala s tavana.

Sve je to dedo ručno radio i ostale su uspomene na njega koje su i danas žive, ne zamiru.

Siđem u avliju, uzmem čekić i prikujem parmak i baskiju na isto mjesto gdje su bile. Sad ni šćene nemere proći.

- "Seadeee! Hajd izađi sine", - dozivao sam ga mehkim glasom.

Eto njega smješkajući se. A bio se pripo. Taman u to vrijeme začu se zvekir na kanatima. Musafiri bahnuše. Izdaleka.

- "Bujrum, bujrum!" - otvorenog srca Sead izrazi dobrodošlicu.

Bio je to Ferid s porodicom, inače Seadov kum što ga je strigao i držao kad se sunnetio kod berbera. Ferid je bio malo hasta, ali se opravio otkad je bio kod hećima. Večera je bila na sofri. Začule su se kašike. Afijet olsun!