Emir Memić danas će u Potočarima nositi tabut svoga brata Avdije i njegove kosti spustiti u kabur. Avdija je najmlađa žrtva među 127 njih koje će naći svoj smiraj. Imao je samo 14 godina kada je ubijen.

Ubijen i otac

Emirove grudi razdire bol od šeste godine, kada je posljednji put vidio brata s kojim se i rastao u Potočarima. Ni slutio nije da ga više nikada neće vidjeti. Njegovog namrštenog i preplašenog lika dobro se sjeća iako je tada bio dječak.

- Svega se sjećam dobro, kako brat Avdija i otac Emin odlaze. Vidio sam ih kako odoše u šumu, nestajali su, a ja sam gledao za njima. Iako nemamo njegove slike, njegovog lika sjećam se kao da ga sada gledam. Sada bi moj brat imao 35 godina, imao svoju porodicu, djecu... Nevino dijete su ubili - kaže Emir.

Još mu je strašnije to što bratovi posmrtni ostaci nisu kompletirani. Avdija će biti ukopan bez glave. Spustit će ga u mezar pored amidže Abdurahmana i njegovog sina Halila, kojima će također biti klanjana dženaza.

- Babu smo ukopali 2010. godine. Kada su nam rekli da su ga pronašli, otišao sam u Tuzlu. Vidio sam da nema glave. Rekli su nam teško da se više ijedna njihova kost može pronaći. A ako se i nađe, otkopat ćemo ga i naknadno ukopati - kaže Emir.

Najteže majci

No, sve ovo ipak najteže pada njegovoj staroj majci koja ima 66 godina. Njena je želja, kaže, bila da Avdiju ukopaju sada, dok je živa.

- Moja majka svaki dan plače za njim. Ne znam kako će preživjeti dženazu kada njegov tabut budem spuštao u mezar. Molila me da ga ukopamo iako nema glave. To joj je bila jedina želja, da Avdiji ode na mezar, da zna gdje joj je dijete - priča kroz plač Emir.

Prisjetio se da je Avdija na sebi taj dan kada je ubijen imao zelene pantalone i plavu košulju.