Dr. Mustafa CERIĆ: Znam, Turska je velika nacija u kojoj ima mnogo onih koji jedva čekaju da zamjene sadr-i azama, ali Ahmet Davutoglu nije obični premijer Turske, niti je Redžep Tajib Erdogan obični predsjedniok Turske. Oni su sami htjeli da ih se gleda da su više od toga kako u Turskoj tako i u svijetu. Ali, nisu umjeli da to i ostanu do kraja. Očito, nisu se dobro priprtemili za tu povijesnu misiju i zato su pali na prvom ispitu velikog iskušenja, a to je pitanje ko je prvi a ko drugi u turskoj politici. Svi znaju da je to Erdogan osim Davutogluo, koji je, vjerovatno, pomislio da prvi ne mora biti i najmoćniji. Davutoglu je napravio krivu procjenu i zato je ostao bez svoje formalne premijerske moći, jer nije na vrijeme shvatio da onaj koji je prvi, on je i najmoćniji, a to je Erdogan…

Vijest o najavi ostavke premijera Republike Turske, sadr-i azama, prvog do sultana, prvog do Erdogana, Ahmeta Davutogla nije obična vijest. Neke je ova vijest obradovala, neke razočarala, a neke je probudila. Zasada, obradovani šute, razočarani šapatom kukaju, a probuđeni zaključuju: ”muslimani” ne umiju voditi ni domaću ni svjetsku politiku. Ne umiju zajedno raditi za opće dobro ummeta na kojeg se pozivaju. Od Malezije pa sve doli do Jemena, pa sve gori do Turske dva snažna insana u muslimana ne mogu da podnesu jedan drugoga. U Maleziji Anvar Ibrahim je u zatvoru; u Jemenu Ali Abdullah Salih ratuje do zadnjeg Jemenca; u Egiptu Muhammed Mursi je osuđen na smrt zato što je legitimno izabran za predsjednika Egipta; Bašar Asad u Siriji se još uvijek krvavo inati...

Zbog svega toga muslimani širom svijeta bili su zagledani u Tursku. Vjerovali su da su Erdogan i Davutoglu drugačiji od svih. Nadali se da njih dvojica mogu i znaju raditi zajedno. Mislili su da njih dvojicu ništa ne može rastaviti ni moć, ni slava, ni sujeta, ni ljubomora, ni hodajuće ulizice... I radovali se bar jednom lijepom primjeru u muslimanskoj svjetskoj politici.

I.., razočarali se kad su shvatili da ni njih dvojica, Erdogan i Davutoglu u Turskoj, nisu ili ne mogu biti izuzetak od pravila. Objaviše urbi et orbi da ni njih dvojica ne mogu više zajedno u politici, ali da se ipak mnogo vole. Vole se porodično, ali politički ili državno jok. Ne mogu više zajedno. To me strašno zabolilo u duši. Jako me zabrinula spoznaja da ne može biti lijepog primjera u muslimana da dva snažna ne ruše jedan drugoga; ne može biti da se nasljednik ne odriče svoga prethodnika; ne može biti da potomci ne počinju uvijek iz početka…

Kao da mi je ubijena nada u to da vidim da musliman u snazi svoga brata vidi svoju snagu, da musliman u kontinuitetu svog prethodnika vidi svoj uspjeh a ne svoj poraz, da svi muslimani koračaju hrabro naprijed prema krajnjem cilj, a ne da se stalno vraćaju na početnu tačku…

Naivno, priznajem, ali sam mislio da su Erdogan i Davutoglu bili svjesni svega toga. Mislio sam da su bili svjesni da su svojom voljom ili pustom željom ummeta bili ogledalo ummeta, ogledalo koje su sad tako lahko razbili, a nisu smjeli… Nisu smjeli zbog države Turske… zbog naroda Turske… zbog sedamdeset osam milijuna Turaka… zbog više milijardu i pol muslimana u svijetu… Nisu smjeli zbog naše muslimanske potrebe da vjerujemo, da se nadamo, da sanjamo da imaju u svijetu dva velika, dva pametna, dava poštena, dva savjesna, dva slobodna muslimana u politici, koji mogu zajedno sjediti u jednoj sobi i razgovarati o stanju ummeta…

ERDOGAN - DAVUTOGLU: Vole se porodično, ali politički ili državno jok.

Znam, previše je za njih dvojicu da se brinu o cijelom ummetu, ali oni su nas tako bili počeli učiti da ih gledamo kao spasitelje, kao zero-coflict u Turskoj, oko Turske i muslimanskom svijetu. Nismo u to čvrsto vjerovali, ali nismo se ni protivili tim i takvim izjavama. Nadali smo se da će od toga, možda, nešto i biti. Dosada nije ništa bilo. Konflikta je danas sve više i u Turskoj, i oko Turske i u muslimanskom svijetu. Ali, to ne znači da treba odustati. Straža se ne smije napuštati. Sadr-i azam ne smije sultanu leđa okrenuti. Premijer Turske ne smije državu ostavljati na pola puta. Ahmet Davutoglu ne smije Redžepa Tajiba Erdogana izdati.

Znam, Turska je velika nacija u kojoj ima mnogo onih koji jedva čekaju da zamjene sadr-i azama, ali Ahmet Davutoglu nije obični premijer Turske, niti je Redžep Tajib Erdogan obični predsjedniok Turske. Oni su sami htjeli da ih se gleda da su više od toga kako u Turskoj tako i u svijetu. Ali, nisu umjeli da to i ostanu do kraja. Očito, nisu se dobro priprtemili za tu povijesnu misiju i zato su pali na prvom ispitu velikog iskušenja, a to je pitanje ko je prvi a ko drugi u turskoj politici. Svi znaju da je to Erdogan osim Davutogluo, koji je, vjerovatno, pomislio da prvi ne mora biti i najmoćniji. Davutoglu je napravio krivu procjenu i zato je ostao bez svoje formalne premijerske moći, jer nije na vrijeme shvatio da onaj koji je prvi, on je i najmoćniji, a to je Erdogan…

Nisam siguran da će tako i ostati, ali siguran sam da je Davutoglu pogriješio zato što se nije strpio da dočeka da postane drugi Erdogan ili prvi Erdogan poslije Erdogana…

Davutoglu (nije) morao ponuditi ostavku… morao je savladati poptrebu da bude isti ili sličan Erdoganu… morao je ostati drugačiji… morao je pokazati da je Turska drugačija od ostalih… morao je Davutoglu održati drugačiji govor u Banjoj Luci… morao je imati osjećaj za osjećaje Bosne…

Morao bi Ahmet Davutoglu još jednom razmisliti o svojoj ostavci… morao bi se zapitati da li je pametno i poštenu napuštati polažaj na straži dok se bitka vodi za čast i slobodu... Turske nacije…

Mi ćemo se sami boriti ovdje u Bosni za našu čast i slobodu kao i dosada… nemojte, Ahmete, brinuti o nama… brinite o sebi… o vašim postupcima… da znadete i mi smo zabrinuti… ovdje u Bosni…