Dukatar džamija sa Sahat kulom

Sa lijeve strane puta, vodič, profesor Edin ef. Jašarević, pokazuje nam uzvišenje Šuica, gdje je nekada bio grad, koji je u svom putopisu zabilježio Evlija Čelebija, i kako zapisa, grad bez stanovnika. Ispod izvire i protiče istoimena rijeka ponornica, po kojoj i naselje pored, nosi ime. Dolazimo u grad Livno, nekad sjedište Sandžak-bega kliškog sa četri medrese. Sa lijeve strane, privlači pogled, nekad mala džamija Ćurčinica, sada centralna, nedavno obnovljena, sa svim pratećim objektima. U mektebu djeca sa svojim mualimom, uče. Tu smo kratko predahnuli i doručkovali „Batonove“ sendviće. Popi se i kahva kojom je dobri Livnjak, Emir Burkić, poznatiji kao Emica, častio sve redom. Slijedi kratak dogovor po protokolu KPS „Baton“ i pokret uz ulicu prekoputa džamije. Stižemo u mekteb, vakuf Perkuše džamije, gdje nam je mualima sa djecom napravila i prijatnu dobrodošlicu. Predsjednik Amir im ispriča kako je jednom prolazio, pa ispod prozora čuo djecu što lijepo uče u mektebu. Odlučio je da ih posjeti i donese im neki poklon. Ali im prije toga reče, kako smo danima gledali prognoze i vidjeli da će biti kiša i nevrijeme. „Mi smo podigli ove ranjene ruke i zamolili našega Gospodara da nam podari lijepo vrijeme. I evo danas u Livnu, grije nas sunce“, ispriča im Amir a djeca poželješe da nas isprate pjesmom „Zemljo Bosno“ i nakon pjesme učenjem sure Omara, učenika petog razreda. Ja jesam lahak na suzi, ali ovdje sam je vidio u mnogim očima. Idemo dalje uz ulicu i zastavljamo se u prostorijama „Preporoda“ gdje nas dočekuje čovjek iz

Baliguša džamija

politike, a kako mi taj svijet i nije oku zanimljiv, zavirili smo na kratko u ovaj kutak i nastavili dalje. Stižemo u ulicu Fera, nekad Fehra, a iznad naselje i istoimena ulica Milošnik, bilo je mjesto gdje je živjela raja. Danas ostala džamija bez munare, koja nosi isto ime, Milošnik. Nasuprot džamije privatni je muzej. Izlazi čovjek već u godinama i predstavi se, Izet Alić, limar. Drhtavim glasom, na granici plača pozdravi nas i reče: „Hvala vam, koji ste odbranili Bosnu.“ Dalje nije mogao ništa, osim da nas pozove u ovu svoju riznicu prošlosti na kojoj bi mu pozavidjeli i oni muzeji što su pod kapom države. U malom skučenom prostoru natiskane starine, vrijedne da ih se gleda mnogo duže.Vodovod od kamena iz rimskog perioda, star sedamnaest stoljeća i vodovod od pečene gline iz osmanskog perioda, samo su neki od eksponata vrijednih pažnje. Meni zape za oko Kur'an na kineskom, koji datira iz 18.stoljeća, a kupio ga je dobri Livnjak u Los Angelesu za $425 i poklonio Izetovom muzeju. Pa sablja iz turskog vakta, pa butun znakova bogate prošlosti među kojima i veliki ključ od vrata grada. Rastajemo se sa dobrim Izetom i njegovom hanumom, čiji nas osmjesi vezaše, da poželjesmo ostati u ovom zaustavljenom vremenu. Vodič je požurivao da krenemo, jer puno toga, čekalo je na naše oči. Nastavljamo dalje penjati se ovom ulicom, gore ispod ostataka kule starog Vujadina i zaustavljamo se pred džamijom Balagušom, koju podiže aga Balagija Ljubunčić, čiji mezar u kamenim pločama, već dobro oronuo, stoji ispod, u haremu džamije. Džamijski hizmećar Fadil, priča mi kako je njegov babo Pašo spasio ovu džamiju u onaj zli vakat a danas eto on brine o njoj. Krećemo niz ulicu, i sa desne strane ulazimo kao u avliju dobrog domaćina, u prostor gdje je nekada bila Škola hadisa ili kako su je još zvali kuća hadisa. Danas je na tom prostoru stara porodična kuća sa ateljeom likovnog umjetnika. Naprijed dalje u sjeni borova i svježini koja dopire odozdo sa izvora koji ćemo kasnije obići, lijepa džamija i sahat kula. Čelebija zapisa da je podiže hadži Ahmed Dukatar a neke historijske činjenice kažu da je to bio hadži Mehmed Dukatar. Njega po predanju nagovori aga Balagija Ljubunčić da gradi džamiju za manju svotu dukata, pa kada ovaj sa gradnjom dođe do pola, upita Balagu što ga prevari, a Balagija mu reče, da odriješi i drugu kesu dukata.Tako nastade ova prelijepa džamija pod kupolama, koju još zovu i džamija na topovima, jer su ispred bili topovi, koji su oglašavali vrijeme namaza ali i druge važne događaje. Neki je još zovu i Dukatuša džamija ili Glavica džamija!

Izet i vrijedan eksponat Kur'ana na kineskom

Bilo kako da je zovete a da ne posjetite ovu lijepu građevinu,sve je džaba. Džamiju, koja nakon obnove ima podno grijanje savremenih kvaliteta i zidove i kupolu zaustavljene u davnom vremenu, gdje ako bolje oslušnete možete čuti priču naših pradjedova. Riječima dobrodošlice dočeka nas imam mr. Adis ef. Sultanović, i još reče: “Zahvaljujući vama koji ste dali dio sebe mi smo u prilici da danas otkuljučavamo naše džamije, pa i ovu koja je jedno vrijeme bila zapuštana i nije koristila svojoj namjeni.“ Nakon podne namaza i ručka u dvorištu džamije, kojeg nam obezbjediše dobri domaćini, obratio nam se i jedini „Zlatni ljiljan“ ratni vojni invalid, Bajazid Zrno. Nisam odavno sreo nositelja ratnog odlikovanja sa toliko skromnosti i podrhtavanja u glasu. Još kada mi rekoše da se među prvima vratio na svoje ognjište i započeo borbu preživljavanja sakupljajući ljekovito bilje, samo je uokvirilio sliku o ovom časnom gaziji minulog rata, na čijoj fasadi bitisanja nećete pročitati ružnu poruku. Saznadoh još, od našeg historijski načitanog vodiča, da je ovdje osam godina stolovao Ferhat paša, rođak Mehmed paše Sokolovića. Još zabilježih da je prvi alhamijado pjesnik Jusuf Livnjak bio sa ovih prostora.

Vrijeme je nezaustavno curilo a nas je čekalo puno toga za vidjeti.

Odlazimo do franjevačkog samostana Gorica u sklopu kojeg je i crkva sv. Petra i Pavla. Tu nas dočekuje fratar Josip Jukić, rodom iz Žepča, riječima dobrodošlice. U pratnji fratra Josipa, mlada i naročito elokventna djelatnica muzeja Vlatka Rozić, koja nas ukratko vrati u historijat nastanka crkve i samostana. U vrijeme Osmanskog carstva i 1853. Godinu, kada je paša dao bujuruldiju i ferman, tačnije pismenu naredbu i nalog za gradnju. Govoreći o potrebi međureligijske saradnje fratar Josip je ispričao njegovo upoznavanje sa efendijom Edinom, našim vodičem.

Zajednička ispred franjevačog muzeja

Crkva sv. Pavla i Petra

Dirljiva priča, na sahrani Josipovog predhodnika fratra Ivice Baketarića, koji je poginu u saobraćajnoj nesreći a o kome je Edin tada govorio kroz suze, bila je temelj nihovog upoznavnja i današnje plodne saradnje.

Ulazimo u prostor crkve i fratar Josip zajedno sa djelatnicom Vlatkom, pojašnjavaju nam detalje tek završene restauracije. Blještavilo oltara Vlatka nam ispriča, da je djelo majstora iz Tirola gdje je i rađen. Pokazuju nam i ogromne orgulje koje su smještene na terasi u zadnjem dijelu crkve a kojima se opet upravlja sa manjih orgulja lijevo pored oltara. Potom odlazimo u muzej samostana gdje se u lijepo uređenom prostoru smjestila prošlost franjevaca ali i prošlost srednjovjekovne Bosne, koju oni vjerno čuvaju. Tu nalazimo prve franjevačke dokumente iz 1611.godine, štampane bosančicom. Ovdje prestaje sva diskusija o genezi bosanskog jezika! Zatim bilježim Vlatkine upute da je dokument koji gledamo, biblija pisana na tri jezika, hebrejskom, latinskom i grčkom. Malo je vremena za puno eksponata a ne možemo da ne svratimo i u galeriju likovnog umjetnika, Livnjaka, Gabrijela Jurkića, čiji pejzaži ali i portreti imaju dušu.Tako dok gledam njegovu najdražu sliku „Inje“ iako ne volim zimu, jer sam južne krvi, ne mogu a da ne ostanem zapanjen tom ljepotom. Rastuži me slika na kraju, koja nosi naziv „Proplanci Bosne“, a koju je vrli umjetnik slikao, već potpuno slijep. Pomalo sumorne boje potaknuše me na ovu stvarnost i sivilo Bosne koju danas imamo. Da li je umjetnik vidio dušom, onako kako je i slikao, ostat će pitanje!

U pravoslavnoj crkvi Presvetle bogorodice

Odlazimo dalje, i evo nas već u zdanju tišine, tamo gdje eksponati pričaju priču, daleku, našem razumu teško dohvatnu. Muzej „Gorica“ na ulazu plijeni arheološkim iskopinama, a u prizemnom holu izložba je fotografije livnjaka Mate Katića, pomalo boema i fotografskog bilježnika ljudi u vremenu. Tako na njegovim slikama zapazih da su ljudi uglavnom u nekoj odlazećoj pozi, okrenuti leđima što je i simbolika mnogih Livnjaka danas. Odavde se odlazi, na žalost, a da se ne misli na povratak. U izložbenom prostoru na spratu, pod prigušenim svjetlom su pravi rariteti historijskog naslijeđa, koje seže u daleku prošlost, pa sve do skorije historije na ovim prostorima. Po izlasku iz muzeja susrećem Željku Mihaljević, novinarku i vrijednog dopisnika iz Livna, kojoj ni ova naša posjeta nije mogla promaći. Razgovaramo na temu međusobnog druženja u različitosti, kako bi ih sveli na jednu razumnu mjeru njegujući sličnosti. Ponukani idejom Kluba paraolimpijskih sportova „Baton“ i predsjednika Amira Ismića, da se samo kroz međusobni dijalog, lijepo druženje, može doći do zdravih odnosa i suživota na ovim prostorima. Da ova ideja nije političko, isprazno retoričko palamuđenje, pokazuje i ovaj današnji pohod, teških stradalnika rata, članova „Batona“ sa svojim suprugama i djecom. U prijatnom razgovoru stižemo do pravoslavne crkve, gdje nas, iako je ranije rečeno da neće moći, zbog priprema za predstojeći blagdan, dočekuje pop Željko Đurica. Ulazimo u crkvu, spomenik pod zaštitom države, gdje mi za oko zapinju dva lustera okačena o strop, sipajući zlatnu svjetlost. Prigodnim riječima dobrodošlice pop Đurica nije krio zadovoljstvo što smo ga posjetili uoči blagdana koji će on zajedno sa vjernicima dočekati naredni dan. Ispriča nam, kako po predanju stoji, da je zemljište za gradnju crkve dao Mehmed-beg a da je crkva sagrađena za mjesec dana. Izlazimo napolje, dok u sjeni divljeg kestena u cvatu, neki se slikaju a neki razmjenjuju još poneku rečenicu. Željka za Federalnu televiziju bilježi mene i mladu saputnicu na ovom putovanju, odličnu učenicu II gimnazije u Zenici, Ajšu Luković,kćerku ratnog vojnog invalida. Moram priznati da je ovdje ova mlada djevojka bila govorljivija od mene. Moje je da pišem!

Ćurčinica džamija

Nismo ni stigli na slijedeće odredište, a našem vodiču dođe poruka od popa Đurice, u kojoj se zahvaljuje na posjeti i pozdravlja, te još reče da smo i na njega ostavili pozitivan utisak, što nas je svakako obradovalo. Sunce se naginje ka zapadu a mi stižemo do Laline džamije, koju podiže Mustafa paša Lala Sokolović, bliži rod Mehmed paše Sokolovića. Ovo „Lala“ značilo je da je on bio veoma blizak sultanu. Predanja kažu, da kada je paša sagadio džamiju i klanjao prvu džumu u njoj, pozvao sve džematlije na gozbu. Narod poguzija kao i danas, pa pohrli na vrata a paša ih sačeka te ih upita, šta je zadnje učio na namazu. Samo su trojica znala odgovoriti i samo njih paša i ugosti. Danas, nakon ikindije sjedimo na istom mjestu, a neki su tradicionalnim poguzlukom zasjeli ranije, za hastale u dvorištu džamije. Dobre džematlije ovog džemata Begluk, pripremili su kolače, kahvu i sokove u izobilju. Tako bi za svačiji stomak. A oči, očima je teško dati dosta!

Na kraju za posjetu i druženje zahvali nam se imam Lala džamije, Edin ef. Alić iz Bratunca, koga minuli rat ovdje dovede. Još je sunce milovalo okolna brda i ostatke gradine, a mi se uputismo na Duman izvor Bistrice. Prelazimo preko malog kamenog mosta za kojeg vele da je replika onog u Mostaru, i uvlačimo se između mlina i naprave za pranje veša, koja ne troši deterdžent ni struju i dolazimo do pod sami izvor. Dah svježine i čistote blagodati kakvu nam samo Uzvišeni Stvoritelj može podariti, krade nam riječ i svojim šumom nas nadvikuje, pa smo zašutili na trenutak. Odozdo iz korita, klobuci vode kao uzdasi djevojački u akšame i vrijeme akšikluka, miluju pomalo zahrđala čula. Gledao sam u vunovlačarsku radnju Ivanovu sa druge strane rijeke i vraćao se u to davno vrijeme prirodnosti i života u čvrstom zagrljaju ljepote.

Konačno, obići grad sira, a ne zaviriti niti u jedan ćošak gdje ove punomasne kriške nastaju već stoljećima, bilo bi uistinu grijehota. Zato odlazimo duž Livanjskog polja, uz rijeku Sturbu, do istoimenog naselja, gdje nas dočekuje vrijedni domaćin Derviš Orman, sa suprugom Minkom i dva sina. Zajedno, oni čine porodičnu mljekaru „Orman“. Sa svojim sirom, nedovano su osvojili prvo mjesto na međunarodnom festivalu sira u Beogradu, što ih čini posebnim. Domaćin pokazuje proizvodne kapacitete male mljekare, koja će uskoro biti velika. Na izlasku degustacija mliječnih delicija, kojoj neki nisu mogli odoljeti, pa su se vraćali u mali prostor repetirajući.

Mualima sa djecom

Ja prepun utisaka sa ovog putovanja, ne probah sira, već sam okom ubirao zalazeće zrake sunca na površini male rijeke Sturbe, i zajedno sa pitomim patkama, koje svojom bjelinom tjeraju nadolazeći mrak, dušom udisao ove prizore nedirnute priode.Tu se zaustavljaju ranjeni koraci „Batonaca“ nakon cjelodnevne hodnje u daleku prošlost i velike želje da se zakoraci u budućnost, u kojoj ćemo svi zajedno udisati ljepotu ovog zaboravljenog grada.

Sjedamo u autobus i odlazimo u pravcu kupreških vrata, ostavljajući ih otškrinuta, da što prije ponovo dođemo. Pozvani smo od svih kod kojih smo danas odsjeli. Ljepota koja mami i zavodi da se rastužim, oplakuje svakog Livnjaka koji je napusti i ode u tuđinu. Neću ih šantićevski dozivati, samo znam da se u dolini Livanjskog polja krije toliko blaga da nahrani i svjetske poguzije a kamoli naše bosanske i hercegovačke.

Baton ide dalje zemljom koju voli!

Zalazak sunca na rijeci Sturbi