Dr. Harun HADŽIĆ: Pošto se skoro svi politički, privredni, društveni, kulturni i ini subjekti, odnosno, mal’te ne - sva značajnija pravna i fizička lica bošnjačkog naroda u Sandžaku, u svom radu, zalaganjima i javnim nastupima pozivaju na “časnu bošnjačku tradiciju”, na “moralne i vjerske norme i pravila ponašanja”, “na ajete i hadise”, nije na odmet da damo par napomena u vezi tih islamskih pravila, kako bismo, onda, sami, svak za sebe, mogli napraviti poređenje svog ponašanja sa onim što smo već iznijeli kao “bošnjački hubrisov sindrom”, ili, kao “realno stanje stvari” u Sandžaku.

Uvod
U ovom trenutku nije najvažnije bošnjačko-sandžačko pitanje - “kada” su započeli procesi destrukcije, nesloge, sukoba, podjela, međusobnog nepoštovanja i neuvažavanja među bošnjačkim prvacima, političarima, vjerskim predstavnicima, pa, uzrokom toga i među običnim građanima. Ne, preča je zapitanost “zašto” se sve to dogodilo i “kako” ga zaustaviti. Jok, dakle, “riješiti”, nego, samo, za početak “zaustaviti” taj jedan svekoliki pad, da bi se, potom, u nekoj narednoj fazi išlo na njegovo rješavanje? Možda ovo zvuči kao preteška tema da bi bila valjano i cjelovito “sagledana” u jednom skromnijem “osvrtu”, kakvu namjeru ovaj članak naravno i nema. Međutim, poštujući opšteprihvaćeno pravilo – da, uvijek, kada postoje neke negativnosti, pošasti, zla - treba učiniti barem onaj minimum koji, koliko-toloko, može dati pozitivan pomak u prevazilaženju date negativne situacije, onda ovaj tekst ima nekog smisla. Jer, svaka izgovorena ili napisana riječ, ako je dobronamjerna, ako je zasnovana na moralnim, ljudskim, zakonskim, vjerskim uzusima, kod normalnih osoba mora izazvati pozitivan refleks. Zato ova naša zapitanost nije samo puko retoričko – “zašto i kako”. Još manje je pitanje radi podrugljivog, provokativnog ili kritizerskog odnosa prema nosiocima haotičng stanja u koje je doveden skoro čitav današnji, ne samo bošnjački nacionalni, etnički, vjerski, politički, kulturni i drugi subjektivitet, nego je stavljeno pod veliki znak pitanja i elementarno organizovano, civilizovano, egzistencijalno funkcionisanje i bitisanje ovoga naroda. Stoga, u ovom trenutku neophodno je “uhvatiti se u koštac”, sa, za Bošnjake, stvarno - pitanjem svih pitanja.
Prirodno, svaka društvena pojava može biti sagledavana sa različitih aspekata, zato i postoje različite teorije i različiti pogledi, analize, ocjene i procjene raznih društvenih pojava, konflikata, antagonizama. Zato se, u pukušajima iole ozbiljnijeg tumačenja neke društvene stvarnosti, treba odlučiti za određeni pristup, za određeni metod, određeni put i način dolaženja do cilja. U ovom radu mi smo, kao glavni, odabrali bihejviorističko-deskriptivni metod, koji spada u domen psiholoških teorija opserviranja društvenih pojava. Taj naš, dualistički postavljen metod, pokušava dati dijagnozu stanja društva na osnovu posmatranja i opisa ponašanja ljudi kao činilaca društva.

Postavljanje problema
Iz samog naslova rada vidimo da nam je zadatak da objasnimo neki “sindrom”, tj. skup simptoma određene bolesti. Radi se o “bolesti” stručno nazvanoj “hubrisov sindrom”, od kojeg mogu da “obole” osobe koje se nalaze na liderskim pozicijama, šefovi, rukovodioci, predsjednici, svjetovni ili vjerski prvaci, oni koji su nekome nadređeni, pogotovo ako su dugotrajno – u više mandata, na visokim položajima u društvu, gdje su stekli ili mogu da steknu veliku moć.

Termin “hubris”, kao pojam, zabilježen je još u antičkoj Grčkoj, a mi ga danas možemo naći i u svakom malo boljem rječniku engleskog jezika, i on, preveden na bosanski jezik znači – oholost. Prema riječima dr. Bojane Ristovski, ljekara – psihoterapeuta iz psihoterapijskog savjetovališta “Sinteza” u Beogradu, u antičkoj Grčkoj se pod ovaj pojam podvodilo “ponašanje osobe koja se promenila dok je bila na moćnom položaju, na vlasti” .^[1] O ovoj sve prisutnijoj bolesti u našem vremenu, nedavno je govorio i neuropsihijatar dr Srđa Zlopaša, objašnjavajući za podgoričke “Vijesti” da “hubris sindrom označava stečene promjene ličnosti usljed konzumiranja vlasti” .^[2] Također, analizirajući profil balkanskih političara dr. Darko Marčinko, koautor knjige “Narcistički poremećaji ličnosti i njihova dijagnostička opravdanost”, za zagrebački “Večernji list”, objasnio je da većina političara pati od narcističkog poremećaja. On kaže: “Mnogi političari pate od hubrisovog sindroma, a što su društva nezrelija, kao što je na Balkanu, to je izraženija njihova potreba da preko noći žele da postanu milioneri”. Marčinko, dalje, pojašnjava da te osobe s narcističkim poremećajem žele da putem grandomanije kompenziraju svoju unutrašnju inferiornost, pa ističe: “U gomilanju bogatstva oni nemaju granica, njima su potrebni stanovi, vile, automobili da bi se osjećali dobro. No, kod njih je izražena dihotomija, pa kad padnu, odnosno budu otkriveni, padaju u nemoć i koriste se projekcijom, odnosno optužuju druge da im pakuju. Tada tvrde da su žrtve sistema, da im je sve namješteno, nikako ne priznaju da su do bogatstva došli nezakonito.”^[3] I, što je veoma važno naglasiti, skoro svi analitičari hubrisovog sindroma ukazuju na vrlo izraženu crtu koruptivnosti ovih osoba.

Objašnjenje problema
Iako kao pojava, kako rekosmo, izvorno potiče iz antičkih vremena, u našem savremenom dobu hubrisov sindrom je prvi naučno istražio i objasnio jugoslovenskim prostorima dobro poznati političar iz 90-tih godina prošlog vijeka, kopredsjedavajući mirovnog procesa za bivšu Jugoslaviju, ali i naučnik iz oblasti neuropsihijatrije - Lord Dejvid Oven. Kao ljekar i naučnik duže vrijeme je proučavao ponašanje raznih ličnosti na visokim položajima, naročito na prostorima Afrike, Sjedinjenih Američkih Država i same Velike Britanije, čiji je građanin. Svoje otkriće je dokazao istraživanjima i proučavanjem ponašanja američkih predsjednika i predsjednika vlada Velike Britanije u posljednih 100 godina, računajući od Prvog svjetskog rata na ovamo. U više svojih samostalnih naučnih radova, intervjua, predavanja, ali i u koautorskoj studiji sa Džonatanom Davidsonom - pod naslovom “Hubris syndrome: An acquired personality disorder? A study of US Presidents and UK Prime Ministers over the last 100 years”,^[4] Owen i Davidson su dokazali da ponašanje ovih moćnih ljudi ukazuje na to da se kod njih bila razvila “bolest moći”, na koju nas upućuje grupa simptoma koju su zapazili i koju su stručno nazvali “hubrisov sindrom”.

U Citiranoj studiji Owen i Davidson navode 14 glavnih vrsta simptomatičnih ponašanja, koja sačinjavaju hubrisov sindrom kod osoba “oboljelih” od konzumiranja moći, i to:
1. Narcisoidna sklonost da svijet oko sebe vide kao arenu za korišćenje svoje moći i sticanje slave;
2. Sklonost da preduzimaju akcije koje ih pokazuju u dobrom svjetlu, da bi veličali sebe;
3. Pretjerano bavljenje predstavljanjem svog lika i djela javnosti;
4. Predstavljanje svojih aktivnosti kao spasonosnih, i egzaltirana sklonost pretjerivanju;
5. Poistovjećivanje sa nacijom (narodom), ili (svojom) organizacijom, do te mjere (oni misle) da je njihovo mišljenje i mišljenje nacije (naroda) isto (podudarno);
6. Sklonost da govore u trećem licu ili da koriste kraljevsko”Mi”;
7. Izuzetna uvjerenost u ispravnost svog suda (stava) i omalovažavanje savjeta ili kritike drugih (ljudi);
8. Pretjerana vjera u sebe, osjećaj svemoći i vjera u visoka lična dostignuća;
9. Ubijeđenost da ne podliježu ovozemaljskim zakonima, već samo Bog ili istorija mogu da im sude;
10. Čvrsta uvjerenost da će pred tim (božijim ili istorijskim) sudom biti oslobođeni krivice;
11. Gubitak veze sa realnošću, često praćen poodmaklom izolacijom od ljudi;
12. Nemir, rizično ponašanje i impulzivnost;
13. Sklonost da prate svoju ideju, posebno vezanu za moralnu ispravnost određene akcije i pri tome previde druge aspekte kao što su praktičnost, cijena ili nepoželjne posljedice.
Određena vrsta nesposobnosti u sprovođenju zakona (politike) koja se može nazvati hubrističkom nesposobnošću. ^[5]

Da bismo bilio sigurni da je neko već postao “hubrisov bolesnik”, odnosno, da potpada pod dijagnozu hubrisovog sindroma, ističu istraživači, potrebno je da ima barem četiri od nabrojanih četrnaest simptoma. Tako da svaki “moćnik” može testirati sam sebe iskreno odgovarajući na ovih 14 pitanja. Medjutim, iz medicinske nauke i ljekarske prakse je poznato da na neku ozbiljnu bolest može ukazivati i samo jedan simptom, pa da to i bude dovoljan i pouzdan pokazatelj bolesti.
Budući da je glavni uzročnik hubrisovog sindroma - vršenje vlasti, odnosno neke druge moćne funkcije, i to u dužem vremenskom periodu, tj. u više mandata, onda, kako navodi dr. Bojana Ristovski - “Demokratski razvijeni sistemi zato ograničavaju mandate visokih funkcionera, koji ne mogu da budu doživotni predsjednici ili lideri. Baš iz bojazni da se zbog ‘dugog zadržavanja’ na funkciji ne bi razvio hubrisov sindrom”, jer, nastavlja Ristovski, “Ovaj sindrom je usko povezan sa moći, i što je osoba duže na visokom položaju, veća je verovatnoća da će ga razviti”… A, prema njenom mišljenju najčešća manifestacija bolesti takvih osoba jeste ta što “osoba postaje puna sebe i samouverena, pa se prema drugima ponaša arogantno i sa nipodaštavanjem, pri čemu oseća veliko zadovoljstvo što to čini”. ^[6]
Kako ističu svi gore citirani istraživači, posebno loša činjenica jeste ta što osobe koje su dobile hubrisov sindrom, ne žele to da priznaju, niti prihvataju da se liječe. Jer, te osobe su toliko narcisoidne da nikako ne bi priznale da su “bolesne” i ne bi pristale da se liječe. Pogotovo, ističe Ristovski, “…nije uobičajeno da će ove osobe tražiti psihološki tretman, mada će prihvatiti pomoć za komplikacije kao što su depresija, zloupotreba alkohola ili porodični problemi.” ^[7]



Hubrisov sindrom u Sandžaku
Kao što smo na početku ovoga teksta naglasili, cilj nam je da pokušamo naći odgovor na pitanje - zašto je došlo do međubošnjačkih antagonizama i nesposobnosti za bilo kakav međusobni dijalog, i, - kako zaustaviti tu nazadnu i pogubnu, višegodišnju samodestrukciju. U tom smislu mi ovdje samo ukazujemo na “fenomen hubrisa” ne spominjući bilo čije ime, jer i nismo vršili konkretna istraživanja, a niti nam je bio cilj da poimenično iznalazimo i upiremo prstom koji su to sandžačko-bošnjački “moćnici” zahvaćeni ovim sindromom. Namjera je da “uopšteno” ukažemo na ponašanja koja, kao takva, imaju odlike hubrisovog sindroma a prisutna su u našem političko-iliderskom miljeu, i većina nas ih i te kako primjećuje. Nadamo se da će oni koji su zahvaćeni ovim sindromom osjetiti moralni zov i početi se sami preispitivati i liječiti od ove vrlo štetne i degradirajuće morbidnosti, pa makar ih poimenično i ne prozivali.

Svjedoci smo da u našim bošnjačkim moćničkim strukturama imamo takvih “lidera” i “moćnika”, za koje se, sa priličnom sigurnošću može reći da, pored četrnaest Owenovih simptoma, imaju i dodatne pokazatelje ove čudne “hubrisove boljke”. Pisac, ovih redova, kao čovjek koji je više od dvije decenije “funkcionisao” u političkim i drugim “visokim” krugovima Bošnjaka Sandžaka, iz “sopstvenog iskustva” može ukazati na slijedeće simptome hubrisa kod bošnjačko-sandžačkih lidera:
1. Pate od kompleksa “više vrijednosti” u odnosu na “običan svijet”;
2. Vole vidljive znake svoje veličine – tjelohranitelje, pratnju, automobile, aplauze, skandiranje, isticanje svojih postera na javnim mjestima uz prigodne parole;
3. Ne vole, bolje reći, plaše se konkretne kritike svake vrste, pate od manije gonjenja i straha od zavjera, nemaju povjerenja u svoje najbliže saradnike, i traže njihovo permanentno “dokazivanje”;
4. Eliminišu intelektualce iz svoje “blizine” i boje se polemike sa njima, mahom uživaju u sopstvenim monolozima i držanju “istorijskih”, mesijanskih govora;
5. Preferiraju nesposobne i poslušne, a potiskuju sposobne, poštene, pedantne, moralne, marljive, radne, ponosite, hrabre, tačne i dostojanstvene;
6. Osvetoljubivi su i svoje neistomišljenike “lome” na svaki način, sve dok ih potpuno ne pokore ili ne otjeraju iz svoje “firme”;
7. Vole pojavljivanje i ličnu reklamu u svim vrstama medija, bez obzira na negativan ili pozitivan kontekst;
8. Svojim potčinjenim često i bez vidljivog razloga stavljaju do znanja da mogu da ih otpuste s posla i time ih socijalno ugroze;
9. Ne vole podnošenje pismenih izvještaja o rezultatima svog rada;
10. Ne vole, odnosno, nikada ne podnose finansijske izvještaje u radu “firme” a naročito ne o sredstvima koja dobijaju u vidu “donacija”, posebno stranih, a koja troše po slobodnom nahođenju, ili uz znanje najužeg kruga svojih odanih saradnika – najčešće bliskih srodnika ili “obezličenih” podanika;
11. Ne vole zakonsku regulativu, uvijek pribjegavaju improvizacijama, uzurpiraju upravljanje i privatizuju instituciju-organizaciju na čijem čelu se nalaze;
12. Vole da javno, “s visine”, provociraju, podbadaju, omalovažavaju i vrijeđaju svoje potčinjene, naročito one koji pokažu “neposlušnost”, znanje ili sposobnost za “liderstvo”, pa ih često iza leđa klevetaju i blate s namjerom njihove moralne kompromitacije, i sveukupne diskreditacije i diskvalifikacije;
13. Ne vole donošenje finasijskih planova, niti donošenje budžeta, a naročito ne planova o finansijskom poslovanju svojih institucija-organizacija (firmi), niti javno objavljivanje takvih planova i godišnjih proračuna;
14. Ne vole podnošenje niti objavljivanje završnih računa institucija i ustanova ili organizacija (i firmi), kojima upravljaju (ne vole transparentan rad);
15. Ne vole godišnji popis osnovnih materijalnih i finansijskih sredstava u firmama, pogotovo ne poipis stanja i trošenja novčanih sredstava putem blagajne i računa u banci (po mogućnosti ne “posluju” preko računa);
16. U upravne i druge organe svojih “institucija”, naročito organe za kontrolu finasija, postavljaju samo poslušne, odnosno, strogo “povjerljive” osobe, po mogućnosti da su što bliži rod;
17. Ne dozvoljavaju slobodne izbore za organe svojih institucija, firmi, organa i organizacija, već pomoću raznih marifetluka tamo “instaliraju” svoje slijepe poslušnike;
18. Svoje zapošljene po nekoliko godina a nekeda i uopšte ne prijavljuju na staž i na penzijsko i zdravstveno osiguranje, da bi “uštedili” zbog neplaćanja doprinosa;
19. Zapošljenim ne obračunavaju doprinose na stvarno i nominalno isplaćeni iznos plata, već na “zakonski minimum”, tako da će ovim licima penzijski osnov a time i penzije, ako ih dočekaju, biti ponižavajuće mali;
20. Samovoljno i paušalno određuju, smanjuju po više puta, visinu plata svojim zapošljenim, uopšte ih ne obavještavajući o tome, ne uručujući im obračunski listić o plati, niti poštujući zakonske i druge propise o radu i pravima radnika;
21. Ne dozvoljavaju osnivanje sindikalnih organizacija u svojim “firmama”;
22. Poistovjećuju se sa institucijom na čijem su čelu i svaku odluku organa - ako je pozitivna, otvoreno prikazuju svojom ličnom odlukom, svojom zaslugom, svojim vizionarstvom, svojim doprinosom napretku i uspjehu, a, ako se pak ispostavi da je odluka bila pogrešna i dala negativne rezultate - onda krivicu za to prebacuju na članove organa, nikako ne priznajući niti prihvatajući ličnu odgovornost;
23. Nikada ne otkrivaju činjenice otkud i kako su stekli privatno bogatstvo, automobile, kuće, stanove, akcije, račune u bankama, privatne firme;
24. Nemaju apsolutnog povjerenja čak ni u svoje najodanije “podanike”, niti najbliže srodnike, zato ih stalno špijuniraju da bi otkrili zavjeru protiv sebe;
25. Itd. Itd. Itd. ???

Zakonska regulativa u Srbiji
Sa sigurnošću se može konstatovati da je hubrisov sindrom, odnosno da su osobe koje imaju simptome ove bolesti, često povezane sa korupcijom, nezakonitim radnjama, raznim prekršajima, narušavanjem moralnih, etičkih, zakonskih, civilizacijskih normi ponašanja. Nije nam poznato da je na našim prostorima vršeno neko značajnije istraživanje (osim političkih upiranja prstom i raznih međustranačkih dnevnopolitičkih prepucavanja), koje bi konkretnije ukazalo na ličnosti, odnosno nosioce raznih funkcija koji mogu kao ”moćnici” sa hubrisovim sindromom, nanositi štetu ne samo svojim podređenim nego i državi i društvu u cjelini. Svakako, često saznajemo putem medija da su pokrenuti neki krivični i drugi postupci u tom smislu, što znači da svaka država nastoji da sankcioniše ona ponašanja ili zloupotrebe koje definiše kao korupciju, kao zloupotrebu službenog položaja, kao zabranu koncentracije nadležnosti, kao mobing, kao narušavanje prava zapošljenih, ili kao norme o sprječavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija. Što se tiče privatne sfere društva, te raznih vjerskih zajednica ili NGO, borba protiv ovih devijacija je prepuštena samim tim institucijama i organizacijama, osim ako su u pitanju krivična djela predviđena državnim normama. Medjutim, sve ove zakonske norme čiji je prevashodni imperativ da zaštite opštedruštvene vrijednosti, uvijek možemo analogno (akontrario) primijeniti i na slična ponašanja u privatnom sektoru ili u oblasti vjerskih institucija.

Tako, npr. sve države nastale na prostorima nekadašnje Jugoslavije, imaju sličan odnos prema ovakvim manjkavostima našeg savremenog drušrva. Mi ovdje navodimo neke norme i definicije iz pozitivnog zakonodavstva Srbije (iz razloga jer one imaju najjačeg uticaja na veći dio bošnjačko-sandžačkog prostora), kako bismo ukazali na normativni aspekt problema:
- “’korupcija’ je odnos koji se zasniva zloupotrebom službenog, odnosno društvenog položaja ili uticaja, u javnom ili privatnom sektoru, u cilju sticanja lične koristi ili koristi za drugoga;
- ‘privatni interes’ je bilo kakva korist ili pogodnost za funkcionera ili povezano lice;
- ‘povezano lice’ je supružnik ili vanbračni partner funkcionera, krvni srodnik funkcionera u pravoj liniji, odnosno u pobočnoj liniji zaključno sa drugim stepenom srodstva, usvojitelj ili usvojenik funkcionera, kao i svako drugo pravno ili fizičko lice koje se prema drugim osnovama i okolnostima može smatrati interesno povezanim sa funkcionerom;
- ‘poklon’ je novac, stvar, pravo i usluga izvršena bez odgovarajuće naknade i svaka druga korist koja je data funkcioneru ili povezanom licu u vezi s vršenjem javne funkcije;
- ‘protokolarni poklon’ je poklon koji funkcioener primi od strane države, njenog organa ili organizacije, međunarodne organizacije ili stranog pravnog lica, koji je primljen prilikom službene posete ili drugim sličnim prilikama”. ^[8]
U Zakonu o Agenciji za porbu protiv korupcije, također je propisano:
“Funkcioner je dužan da javnu funkciju vrši tako da javni interes ne podredi privatnom”… “Funkcioner ne sme da koristi javnu funkciju za sticanje bilo kakve koristi ili pogodnosti za sebe ili povezano lice”… “Funkcioner koji je izabran, postavljen ili imenovan na drugu javnu funkciju i koji namerava da više funkcija vrši istovremeno, dužan je da u roku od tri dana od izbora, postavljenja ili imenovanja zatraži saglasnost Agencije”. ^[9]
Ako, pak, istovremeno “vrši funkciju u političkoj stranci, odnosno drugom političkom subjektu”… “Funkcioner je dužan da uvek nedvosmisleno predoči sagovornicima i javnosti da li iznosi stav organa u kojem vrši javnu funkciju ili stav političke stranke, odnosno političkog subjekta”.^[10]

Dalje, “Funkcioner je dužan da, prilikom stupanja na dužnost i tokom vršenja javne funkcije, u roku od osam dana, pismeno obavesti neposredno pretpostavljenog i Agenciju o sumnji u postojanje sukoba interesa ili sukobu interesa koji on ili sa njim povezano lice ima.”… “Funkcioner, čija javna funkcija zahteva rad sa punim radnim vremenom ili stalni rad, za vreme vršenja javne funkcije, ne može da osnuje privredno društvo, odnosno javnu službu, niti da započne obavljanje samostalne delatnosti, u smislu zakona kojima se uređuje preduzetništvo… Funkcioner čija javna funkcija zahteva rad sa punim radnim vremenom ili stalni rad ne može da vrši funkciju upravljanja, nadzora ili zastupanja privatnog kapitala u privrednom društvu, privatnoj ustanovi ili drugom privatnom pravnom licu”.^[11]

U vezi poklona Zakon kaže: “Funkcioner ne sme da primi poklon u vezi s vršenjem javne funkcije, izuzev protokolarnog ili prigodnog poklona, ali ni tada ako je u novcu ili hartijama od vrednosti….Funkcioner kome je ponuđen poklon koji ne sme da primi, dužan je da ponudu odbije i da saopšti poklonodavcu da poklon, ako ga primi, postaje javna svojina. Ako funkcioner nije mogao da odbije prijem poklona, dužan je da poklon preda organu nadležnom za postupanje sa imovinom u javnoj svojini”, o čemu će funkcioner podnijeti pismeni izvještaj Agenciji. Takođe, “Povezano lice ne može da primi poklon u vezi sa vršenjem javne funkcije funkcionera s kojim je povezano.”^[12]

Kada se radi o privatnoj imovini funkcionera, Zakon eksplicite ističe: “Funkcioner je dužan da u roku od 30 dana od dana izbora, postavljenja ili imenovanja podnese Agenciji izveštaj o svojoj imovini i prihodima, odnosno pravu korišćenja stana za službene potrebe i o imovini i prihodima supružnika ili vanbračnog partnera, kao i maloletne dece ukoliko žive u istom porodičnom domaćinstvu (u daljem tekstu: izveštaj), na dan izbora, postavljenja ili imenovanja.” ^[13] “Ako se utvrdi da je funkcioner, suprotno odredbama ovog zakona, vršio drugu javnu funkciju, posao ili delatnost, dužan je da imovinsku korist stečenu po ovom osnovu, uplati na račun budžeta Republike Srbije, odnosno teritorijalne autonomije ili lokalne samouprave, u roku od 15 dana od dana prijema odluke kojom je utvrđena povreda zakona.” ^[14]

Slične odredbe kao Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, ima i Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, ali zbog njihove međusobne sličnosti smatramo da ih ovdje nije potrebno citirati. ^[15]
U članu 6. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu, je normirano: “Zlostavljanje, u smislu ovog zakona, jeste svako aktivno ili pasivno ponašanje prema zaposlenom ili grupi zaposlenih kod poslodavca koje se ponavlja, a koje za cilj ima ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta, zdravlja, položaja zaposlenog i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršava uslove rada ili dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu raskine radni odnos ili otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor.

Zlostavljanje u smislu ovog zakona, jeste i podsticanje ili navođenje drugih na ponašanje iz stave 1. ovog člana.
Izvršiocem zlostavljanja smatra se poslodavac sa svojstvom fizičkog lica ili odgovorno lice kod poslodavca sa svojstvom pravnog lica, zaposleni ili grupa zaposlenih kod poslodavca, koji vrši zlostavljanje iz st.1. i 2. ovog člana”. ^[16]
Pravno sagledavanje i normiranje problematike zlostavljanja na radu je novijeg datuma i ova se problematika u nekim zemljama podvodi pod termin “mobing” (od engleske riječi mob – gomila ljudi, skup, lopovska družina). U nekim sudskim postupcima povodom mobinga, utvrđeno je da osobe pod mobingom pored posljedica u vezi sa radom, mogu zadobiti razne zdravstvene posljedice - stresove, aritmije, kardio vaskularna oboljenja, moždane udare, infarkte i sl. Drgim riječima, putem mobinga može se izvršiti “ubistvo” osoba koje su izložene ovoj vrsti pritiska, maltretiranja, provociranja, izluđivanja, ponižavanja, progona. Zato u modernim zakonodavstvima mobing je i normiran i sankcionisan kao krivično djelo.

Islamski stav
Pošto se skoro svi politički, privredni, društveni, kulturni i ini subjekti, odnosno, mal’te ne - sva značajnija pravna i fizička lica bošnjačkog naroda u Sandžaku, u svom radu, zalaganjima i javnim nastupima pozivaju na “časnu bošnjačku tradiciju”, na “moralne i vjerske norme i pravila ponašanja”, “na ajete i hadise”, nije na odmet da damo par napomena u vezi tih islamskih pravila, kako bismo, onda, sami, svak za sebe, mogli napraviti poređenje svog ponašanja sa onim što smo već iznijeli kao “bošnjački hubrisov sindrom”, ili, kao “realno stanje stvari” u Sandžaku.
Naime, osnovni islamski princip pri uređenju društva jeste “zajednica” (džema’at), a ne “individua” (pojedinac), kako to, nasuprot islamskom stavu, preferira zapadni koncept ljudskih prava i uređenja društva. Davanje prioriteta džema’atu je u skladu sa više opštepoznatih Kur’anskih ajeta i hadisa Božijeg Poslanika, kao najvažnijih izvora vjere islama i šerijata, koji naređuju jačanje zajednice a zabranjuju njeno razbijanje, zabranjuju konflikte, ucjene, svađe, klevetanja, laži, sumnjičenja, podjele, zabranjuju forsiranje nesposobnih a onemogućavanje sposobnih da dođu do izražaja. U tom smislu prof. dr Bassam Tibi kaže: “U islamu ummet, zajednica , tj. kolektiv, dolazi prije pojedinca i ima najviši status. Pojedinac je vezan za ummet u okviru doktrine o vjerskim obavezama (al-fara’id)”.^[17]

U istom smislu se može zaključiti da ono što je opšta karakteristika Bošnjačkih lidera danas u Sandžaku jeste njihova dezorijentacija u vremenu i prostoru, nesnalaženje u novonastalim okolnostima, neshvatanje šta su vrijednosni sistemi vjere i morala, a šta je privatni interes, šta politika, šta političke stranke, šta nacionalni interes, šta pohlepa za sticanjem bogatstva i svake vrste lične moći. Primjećuje se njihovo besciljno lutanje, i, ne samo gubljenje “vjere” u vjeru i vjerske institucije i tradicionalne vrijednosti, nego i nonšalantno gaženje tih principa i vrijednosti. Nastoje da se po svaku cijenu “priključe” vlasti, bez obzira kakva je ta vlast, samo da bi sačuvali već stečenu, ili posdtigli još jaču moć, lične privilegije i život na visokoj nozi, dok nacionalni interesi naroda kome pripadaju nisu uopšte, ili su vrlo malo u vidokrugu njihovog interesovanja. Oni nemaju jasnog i konzistentnog programa, nemaju jasnog pravca kretanja, ne znaju šta je vitalni nacionalni interes. Na ovu dezorijentaciju, uopšte muslimanskih društava, danas, upozorava i poznati islamski učenjak Muhamed Qutb kada konstatuje: “Samo oni narodi koji u nesreći svojoj prepoznaju dio svoje krivice, shvaćajući da je to i posljedica njihovog zastranjivanja i skretanja s Božijeg puta, bivali su spašeni i nastavljali da žive”.^[18]

A kada je u pitanju zajedništvo, dijalog, sloga i međusobna saradnja lidera i prvaka jednog naroda, Muhammed Asad iznosi temeljno kur’ansko političko načelo koje glasi: Emruhum šura bejnehum – vaše poslove trebate na osnovu međusobnog savjetovanja (dogovaranja) regulirati. Asad dalje ističe: “Da bi se, međutim, spriječilo nastajanje klase profesionalnih političara (pojava, koja je u jednoj modernoj državi tako neugodne posljedice pokazala), Poslanik a.s. je tražio da se isključi iz izbora onaj koji vrbuje glasove za sebe lično, za bilo koju javnu dužnost, bilo da je riječ o egzekutivnoj ili legislativnoj vrsti. Dakle, osoba o kojoj je riječ se automatski isključuje od izbora za takvu dužnost”.^[19] Ovdje je važno istaći i činjenicu, akontrario našeg vremena, da “Nikada ni jedan sahabija (ashab - onaj koji je bio drug i zapamtio Božijeg poslanika), nije povjerio odgovornost svom sinu, bratu ili rođaku, niti je ikada pomislio da se suprotstavi zajedničkoj odluci zajednice”.^[20] Asad nastavlja pa objašnjava da islam traži pravičnost i u politici artikulisanja nacionalniuh interesa, te potencira hadis: “Ko pomogne svome narodu u nekoj nepravednoj stvari, prestaje biti jedan od nas (prestaje pripadati nama).”^[21] A ističući netrpeljivost Islama prema nacionalizmu i nacionalnom fanatizmu, te međuplemenskoj podijeljenosti, Asad citira hadis Božijeg Poslanika: “Ko se zauzme za interese plemena, bori se za njih ili za njih umre, prestaje pripadati nama”.^[22]

O “hubrisovom sindromu”, svakako, ima značajan broj ajeta i hadisa od kojih navodimo još nekoliko: “Bog zbilja ne voli one koji se ohole” (Kur'an, En-Nahl, 23.). “A robovi Svemilosnog su oni koji tiho hode po Zemlji! I kad neznalice govore s njima, oni im kažu samo: ‘Mir vama” (Kur'an, El-Furkan, 63.). “Bog je lijep i voli ljepotu. Oholost je obijest prema Bogu i omalovažavanje ljudi!” ^[23] “O vjernici! Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni od njih bolji! A ni žene ženama drugim, možda su one bolje od njih! I ne klevećite jedni druge, niti se ružnim nadimcima među se zovite! O, ružno li je griješničko ime nakon vjerovanja! A koji se ne pokaju – takvi su pravi silnici!” (Kur'an, El-Hudžurat, 11.). “Neka među vama jedna zajednica bude koja će dobru pozivati, čestitost i poštenje naređivati, a zlo zabranjivati! Eto, takvi su oni koji će uspjeti!” (Kur'an, Alu 'Imran,104.). “Svaki narod koji je imao uputu, zalutao bi, kad bi prihvatio svađu i prepirku”.^[24] “Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Kur'an, Alu 'Imran, 103.). “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.” (Kur'an, En-Nisa, 58.). “Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiuti”. (Kur'an, El-Enam, 159.). A poznati bošnjački intelekrtualac –profesor šerijatskog prava na islamskom fakultetuu u Bihaću, prof. dr. Sulejman Topoljak, raspravljajući na istu temu, u svom intervjuu za list SAF, kaže da za čovjeka vjernika na prvom mjestu mora biti Božiji hatar, a ne hatar šefa, direktora... i sl. Te citira hadis Božijeg poslanika koji galasti: „Ko nekoga postavi na neki položaj, a zna da ima drugi sposobniji i kompetentniji od njega, prevario je Allaha i Poslanika.“ ^[25]

A kad je u pitanju javna prozivka ili kritika šefa, lidera, predsjednika, vladara, poučan je primjer iz života drugog halife hz. Omera, poznatog po svojoj strogosti ali i pravičnosti, kada je jednom prilikom, dok je držao govor sa mimbere u džamiji Allahovog Poslanika, savs, rekao: - Braćo šta bi ste učinili kad bih se ja potpuno okrenuo ovome svijetu?, na to mu jedan od prisutnih reče –mi bi te ispravili sabljom – ovako! – pokazavši kako udara sabljom. “Elhamdulillah – reče Omer – kad u mom narodu ima neko ko će me vratiti na pravi put ako skrenem!” .^[26]
Naravno da se na svaki gore navedeni simptom hubrisovog sindroma, može naći odgovor u islamskoj nauci i praksi, ali, prostor u ovome radu nam ne dozvoljava nabrajanje svih tih primjera. No, šteta bi bilo da ne spomenemo još činjenicu da su lideri, političari, ulema, prvaci iz prvog perioda Islama, naročito vodili računa o svome moralu, poštenju, čistoti, transparentnosti, poštenom i halal načinu sticanja imovine. Nisu trčali za bogatstvom, ličnim interesima, moći, i ugledu kod ljudi. Čuvali su se oholosti, nepotizma, osvetoljubivosti, ponižavanja slabih, gizdavosti, gramzivosti, hedonizma, nipodaštavanja siromašnih, potčinjenih. Držali su se islamskog imperativa iz onog hadisa kada je neki čovjek upitao: “O Božiji Poslaniče, koliko ću opraštati slugi? Svakog dana sedamdeset puta”, odgovori mu Poslanik, a.s.” ^[27]

Ili, još jedna anegdoda iz vladarske prakse halife hz. Omera, iz knjige Amra Halida –Halife Allahovog Poslanika, koja nas upućuje na transparentnost u sticanju privatne imovine vladara, odnosno svakog lidera, pa i onih koji žele da ih glasamo i izaberemo na visoke položaje i da im damo vlast i moć. Ova anegdota nas upućuje na opravdanu neposlušnost onim vođama koji posjeduju imovinu bez dokaza o njenom porijeklu. Tako, dok je jedne džume halifa Omer sa mimbere počeo govoriti ljudima o pokornosti i poslušnosti jedan od ashaba ustade i reče: “Tebi nema pokornosti i poslušnosti sve dok nam ne objasniš odkuda tebi takva odjeća!’ Omer mu reče: ‘Allah te nagradio dobrim zbog tvoje brige za muslimane’. Nakon toga hz. Omer pozva svog sina Abdullaha da odgovori ovom ashabu. Abdullah reče: ‘Svoju košulju sam poklonio ocu, jer sam znao da mu je njegova mala i da mu nije dovoljna’. Tada ashab reče: ‘E sada smo ti pokorni i poslušni.” ^[28]

Abdullah Ahmed ebu Sulejman, u pokušaju da ukaže na glavne uzroke dekadence i nesnalaženja muslimaskih društava danas (a što po nama sliči pored ostalog i ukazivanju na hubrisov sindrom), u svome djelu Kriza islamske civilizacije, citira navode iz dva poznata djela islamskog učenjaka Šejha Abdurrahmana el-Kevakibija, koji u svom prvom djelu Ummu-l-kura (Majka svih gradova), želeći da nas pouči kako liječiti “stvarne bolesti ummeta” pored ostalog ukazuje na primjenu “niza velikih principa Kur’ana i njegovih osnovnih univerzalnih vrijednosti a na prvom mjestu princip vjerovanja u jednog Boga i vrijednosti pravednosti, solidarnosti i šure (konsultovanja i dogovaranja)”. U svom drugom djelu Tabai’u-l-Istibdad (Priroda despotizma), El-Kevakibi “svoju kritiku za zaostalost i dekadencu ummeta upućuje vladama i njihovim vođstvima koje karakterizira despotizam, rasipništvo i iskvarenost” .^[29]

Mi bismo danas mogli postaviti slična pitanja i uskratiti podršku svim onim našim vođama, liderima, političarima, dok nam ne objasne - otkud im kuće, stanovi, limuzine, akcije, ogromni novac na računima i sl. Jer, nije moralno tražiti od građana podršku za još veće privilegije, pored već nagomilanog bogatstva, a ne dati odgovor da je to bogatstvo stečeno na pošten i zakonit način. Ako, pak, njihovo bogatstvo nije stečeno na zakonit, moralan i halal način onda se njima ne može niti, sa stanovišta šerijata, smije dati povjerenje i liderska pozticija, odnosno funkcija. Zato smo gore i citirali i neke islamske stavove ali i zakonske norme i objašnjavali hubrisov sindrom, s nadom da će biti ostvaren pozitivan efekat na bosnjačko-sandžačku elitu, ali i na osvješćenje onih koji daju slijepu podršku takvoj eliti.

Mogućnost međubošnjačkog dijaloga
Podvlačimo, još jednom, da smo na početku ovoga rada postavili sebi zadatak da odgovorimo na pitanje “zašto” je došlo do sukoba među bošnjačkom elitom i “kako” taj sukob, tu bošnjačko-sandžačku svekoliku dekadencu, koja traje više od dvadeset godina, zaustaviti. Iz dosadašnjeg teksta postaje nam jasno da je do sukoba došlo kratko rečeno - zbog hubrisovog sindroma, koji se razvio kod naših lidera (čast izuzecima). A, kako prevazići taj sukob? Sigurno je da nema čarobnoog štapića za tako nešto, ali, praksa je pokazala da postoje neki potezi koji, ako se preduzmu, mogu dovesti do pozitivnog rezultata. Konačno uviđajući, u kakvom se “halu” nalaze Bošnjaci ovih prostora, skorosve bošnjačke stranke su, kao svoje osnovne parole ili devize za izbore zakazane za 24. april tekuće godine, postavile “pomirenje” i “ujedinjenje”. Lako je zapaziti da su obije ove parole manjkave, jer se iz njih ne vidi jedna mnogo važnija stvar, jedan neminovniji, prethodni korak, bez kojeg nema ostvarenja ni jedne od datih proklamacija. Radi se o - dijalogu, koji je pretpostavka svih normalnih, suvislih, kulturološko-civilizacijskih odnosa među ljudima, narodima, “zavađenim” stranama. Nepostojanje dijaloga, upravo, jeste osnovni, dugogodišnji nedostatak bošnjačko-sandžačke političke i svake druge zbilje. Izazivanje i držanje tenzija, te permanentna vještačka proizvodnja konflikata, dovodila je do skoro potpune paralize sveukupnog života i rada u opštinama I mjestima u kojima funkcionišu ove stranke.
O dijalogu, kao “novom trendu”, je, naročito od pada Berlinskog zida pa do danas, napisano podosta knjiga, članaka, preporuka raznih međunarodnih i evropskih humanitarnih i organizacija za zaštitu ljudskih prava, ali u ovom članku mi ukazujemo na par mudrih sentenci iz knjige Dijalog i tolerancija, autora Đura Šušnjića^[30] , poznatog sociologa, koji na jedan filozofski način ukazuje na neminovnost i na bogatstvo dijaloške komunikacije ljudi. Ovi navodi treba da budu poticaj svim pametnim i razumnim ljudima, a ovdje našim liderima, da se okrenu jedni drugima i da, kao ljudska bića, nađu zajedničku riječ, u interesu onih u čije ime se usuđuju da govore, ili, u protivnom, da odu sa javne scene i prepuste mjesto mudrijim, poštenijim, moralnijim, manje iskvarenim, i pametnijim od sebe. Neosporno je da je dijalog kod normalnih ljudi sasvim moguć. Jer, zaključak do kog bi se došlo dijalogom, predstavljao bi “sintezu dva različita stava, saznajno vrednija od svakog stava uzetog za sebe”. Znači, nije moguće doći do sloge, a time ni do “pomirenja” niti do “ujedinjenja” ako prije toga ne dođemo do istine, oko koje se kao normalni ljudi moramo i saglasiti. Jer, “Stepen našeg saznanja zavisi od stepena naše otvorenosti prema drugima: koliko smo otvoreni za zajednicu, toliko smo otvoreni za istinu! Koliko smo se udaljili jedan od drugog, toliko smo se udaljili od istine”. Psihološki posmatrano: “Razgovor je prilika da vidimo sebe očima drugog, bez obzira da li ćemo tu sliku prihvatiti ili odbiti. Bitno je da je ona jasna i razumljiva. Razgovor je proces ispravljanja slike o meni i tebi. Vodeći razgovor sa drugim, mi u stvari razgovaramo sa samim sobom: jednom mogućnošću vlastitog mišljenja”. Politički posmatrano, a pogotovo kroz prizmu hubrisovog sindroma, možemo reći da: “Moćni ne umeju da vode razgovor, oni znaju da zapovedaju. Zapovedni oblik govora i jezika mora da je u bitnoj vezi sa posedovanjem moći: zapoved srećemo svuda gde ima neko ko je sklon da sluša… Ali svaki odnos, koji nije dijaloški, nužno je prinuda i nasilje. Biti spreman na razgovor, znači odbaciti svaku pomisao na nasilje. Sve dok ljudi razgovaraju, oni su izvan svakog nasilja, nesreće i zla”. Biti tolerantan, pak, znači: “spremnost da se sasluša čovek koji ima drukčije mišljenje o istoj stvari”. A definicija samog dijaloga mogla bi da glasi: “razgovor dvojice ili više slobodnih ljudi, koji hoće da razmene stavove o za njih važnom pitanju, na koje daju različite odgovore, kako bi, u ravnopravnim uslovima, došli do odgovora kojim bi obojica, ili svi, bili zadovoljni”. Tek nakon ovakvog razgovora i dijaloga može doći do daljih koraka - razumijevanja, približavanja i usaglašavanja stavova, pravljenja ustupaka, i, na kraju do pomirenja i ujedinjenja. Dijalog je to neminovno sredstvo, taj način kako zaustaviti trend daljeg propadanja. Bez dijaloga sve je samo prazna priča, monolog, monodrama, demagogija, autizam.

Liječenje hubrisovog sindroma
Bojana Ristovski ipak konstatuje da “Hubrisov sindrom neće dobiti oni koji se trude da zadrže skromnost kada dođu do moći, da zadrže svoj pređašnji način života i da izbegnu zamke vlasti…Takvi ljudi se trude da se savetuju sa drugima i da ih saslušaju, čak i ako ne uvaže njihovo mišljenje… U borbi protiv hubrisovog sindroma”, nastavlja Ristovski, “mogu da pomognu spoljašnji faktori kao što su zakonske regulative, ljudi od poverenja, supružnici, prijatelji i rođaci…Takođe su od značaja unutrašnji faktori kao što su samokritika i poniznost.” ^[31]

Logično je zaključiti da se ovaj sindrom najefikasnije povlači onda kada se napusti funkcija - na vrijeme. Zato je praksa pokazala da je najbolje kada se visoke funkcije vrše u jednom mandatu, obično su to 4 godine. Eventualno, savremena zakonodavstva predviđaju i mogućnost još jednog uzastopnog mandata na najvažnijim funkcijama, da ne bi došlo do “okoštavanja” vlasti jedne ličnosti, pa je, upravo, ovo ograničavanje trajanja mandata korisno i zbog predupređivanja razvoja hubrisovog sindroma.

U Antičkoj Grčkoj je bio poznat tzv. “ostracizam” tj. glasanje na crepićima (ostrakon), da bi se odlučilo o progonstvu (na 5-10 godina) kao načinu borbe protiv hubrisovog sindroma. To je, u stvari, bila tzv. “časna kazna”, tj. osuda starih Grka po kojoj su nekog svog državnika zbog njegove slave smatrali opasnim za državu, te bi ga zbog toga osudili na progonstvo. Time bi sprječavali da im se nametne za tiranina. ^[32] Slično su Francuzi postupili sa svojim carem Napoleonom Prvim Bonapartom, jednim od najvećih vojskovođa u istoriji, kog su, i pored velikih pobjeda, samo zbog dva vojna poraza, dva puta proganjali - prvo 1814. na ostrvo Elbu u Tirenskom moru kraj Korzike, međutim, on se vratio u Francusku i ponovo preuzeo vlast 1815.godine. A kada je poražen u čuvenoj bici kod Vaterloa 18.06.1815. godine, definitivno biva prognan na ostrvo Svetu Jelenu u južnom Atlantiku, gdje je i umro poslije mučnog zatočenja od nekoliko godina.

U našem vremenu nema kazne za ostrakizam, međutim, nešto slično sankciji ostrakizma (mada poređenje nije baš adekvatno) je predviđeno tzv. zakonima o lustraciji, donesenim u nekoliko bivših socijalističkih zemalja nakon pada komunizma, gdje je predviđen postupak utvrđivanja eventualnih kompromitujućih ponašanja bivših komunističkih liderta, s ciljem da se spriječi njihovo ponovno dolaženje na visoke društvene funkcije, ali ti zakoni, nažalost, nisu zaživjeli u praksi.
Svakako da je moguće liječenje hubrisa i putem neuropsihijatrijskog tretmana oboljelih, ali, kao što smo istakli osobe zahvaćene ovim sindromom nikada to ne priznaju niti bi prihvatile da budu podvrgnute liječenju.

Umjesto zaključka
Bošnjačko-sandžački lideri su prestali da međusobno vode dijalog i da uopšte normalno komunuciraju i razgovaraju još polovinom 90-tih godina prošloga vijeka, kada su se, bez ikakvog političkog iskustva, odjednom našli u poziciji da dobijaju masovnu podršku naroda (populizam), da dolaze do novca, do ugleda, a time i do moći. Javila se narcisoidnost i tvrdoglavost koja je, zatim, dovela do sukoba i cijepanja političkih stranaka i svih drugih nacionalnih institucija, na čijem čelu su bili. Razlog neslaganja i svađa bio je strah od gubljenja stečenih pozicija – dakle u pitanju su bili privatni, lični interesi, a ne interesi naroda kome su pripadali i u koje su se zaklinjali. To je, vremenom, dovelo do njihovog međusobnog udaljavanja i zaziranja, a, zatim i do antagonizama svake vrste - mržnje, klevete, optuživanja, podmetanja, tuča, čak i ubistava. Glavna posljedica svega toga je slabljenje ukupne sandžačko-političke snage prema “unutra” i prema “vani”. Ugroženi su vitalni nacionalni, ali i obični, svakodnevni, životni interesi. Kompleks “više vrijednosti” u odnosu na “potčinjene”, kompleks “manje vrijednosti” u odnosu na državne vlastodršce, pojava hubrisovog sindroma, bogaćenje, privilegije, zatim vjera u svoju nezamjenjivost, autarhičnost, hedonizam, korupcija, manipulacije masama, demagogija o propasti naroda ako oni odu sa vlast ili ponovo ne dođu na vlast, uzurpacija i privatizovanje institucija. Sve to - da bi zadržali udobne pozicije i nastavili da uživaju u moći, ugledu, bogatstvu. Posljedice su katastrofalne - svekolika stagnacija i svekoliki pad standarda, pad ekonomske i političke snage društva, izostanak investicija, siromašenje i naroda (svih građana) i Sandžaka kao njihovog životnog prostora.
Rješenje – hitan dijalog, razgovor i dogovor, usvajanje zajedničkih planova i programa razvoja, zajednički nastup na javnoj sceni… u intersu i društva i države i regije i ekonomije i privrede i obrazovanja i zdravstva i kulture i politike i života, i, jednom riječju, bošnjačkog opstanka i bitisanja na ovim prirodno prilično bogatim, ali duhovno mnogo osiromašenim i privredno davastiranim i zaostalim prostorima.

Vraćanje na scenu intelektualaca. Postavljanje pravih, obrazovanih ljudi na prave pozicije. Timski rad. Stranačka uskogrudost da prepusti mjesto slobodi ljudi, kritičkoj misli, nauci, moralu, zakonitosti, polemici, istini - a ne laži. Odustajanje od megalomanije da samo jedna – samo “naša” stranka, treba da osvoji sve institucije sistema –i “opštinu”, i “nacionalno vijeće” i “republiku” i IZ-e. Upravo suprotno - ove četiri poluge “vlasti” treba dijalogom i dogovorom podijeliti između najadekvatnijih političkih grupacija bošnjačkog naroda i u srbijanskom i u crnogorskom dijelu Sandžaka.

Konačno - jedna od najosnovnijih pretpostavki za uspjeh neke ideje, nekog projekta, plana, programa, politike, jeste ispravan, pošten, obrazovan i moralan čovjek kao nosilac te ideje. Njemački sociolog Erih From je u svojim knjigama ostavio poruku - Istorija opravdava one koji govore istinu i rade dobro, a ne one koji vladaju. A, Đuro Šušnjić, u gore citiranom djelu konstatuje da u ovakvom našem vremenu, vremenu poremećenih vrijednosnih sistema - ”Baviti se politikom i činiti zlo – skoro da je isto”. Što je sasvim tačno ako ne budemo primjenjivali i poštovali moralne, ljudske i zakonske norme ponašanja.

---

Reference:
^1] Citirano prema - Dijana Dimitrovska: Kad šef oboli od vlasti - Hubrisov sindrom, „Bilje – Zdravlje“, str.56. preuzeto sa sajta: www psihoterapija.org.rs/media-cliping/item/45-kad šef oboli od vlasti (pristupljeno 15.12.2015)
^2] Željko Ivanović: Gospodaru spasi Crnu Goru – povuci se, Vijesti, Stav, Podgorica, 19.06.2015.
^3] Citirano prema - Slobodan Vasković: Hubrisov sindrom: Sanader, Vidošević, Dodik... (slobodan. vaskovic.blogspot.rs/hubrisovsindrom) (pristupljeno 15.12.2015)
^4] O istraživanju Lorda Dejvida Ovena na ovu temu vidjeti više u: David Owen and Jonathan Davidson: “Hubris syindrome: An acquired personality disorder? A study of US Presxidents and UK Prime Ministers over the last 100 years” , BRAIN, A JOURNAL OF NEUROLOGY, OCCASIONAL PAPER, http://brain.oxfordjournals.org; Lord David Owen: Hubris and Nemesis in Heads of Government, SAGE journals, House of Lords, London SW1A 0PW,UK; Lord David Owen: “In Sickness and in Power”, W W Norton in the autumn of 2007.; Gerald Russell: Psychiatry and politicians: the “hubris syndrome”, i drugi.
^5] David Owen and Jonathan Davidson: “Hubris syindrome: An acquired personality disorder? A study of US Presxidents and UK Prime Ministers over the last 100 years”, BRAIN, A JOURNAL OF NEUROLOGY, OCCASIONAL PAPER, http://brain.oxfordjournals.org ; Za prijevod ovih četrnaest simptoma na engleski jezik vidjeti: Dijana Dimitrovska: Kad šef oboli od vlasti - Hubrisov sindrom, „Bilje – Zdravlje“, str.56. preuzeto sa sajta: www psihoterapija.org.rs/media-cliping/item/45-kad šef oboli od vlasti (u zagradama moja pojašnjenja).
^6] Dijana Dimitrovska, Ibidem.
^7] Ibidem.
^8] Vidi čl. 2. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije: (Sl.glasnik RS, br. 97/2008, 53/2010, 66/2011- odluka US, 67/2013 – odluka US,112/2013 –autentično tumačenje i 8/2015 –odluka US).
^9] Isto, vidi čl. 27., i čl. 28.
^10] Isto, vidi čl. 29.
^11] Isto,vidi čl. 32, i 33.
^12] Isto,vidi čl. 39, 40 i 42.
^13] Isto,vidi čl. 43.
^14] Isto,vidi čl. 55.
^15] Vidi Zakon o sprečavanji sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, sajt Vlade Srbije –
http://suk.gov.rs/dotAsset/7579.pdf (za potrebe ovog rada, pristupljeno: 18.03.2016.)
^{16] 16]} Zakko0n osprečavanjuzlostavljanja na radu (Sl.glasnik RS,br. 36/2010.
^17] Prof.dr Bassam Tibi, u Ekmeleddin Ihsanoglu: Zapad i Islam ka dijalogu, El-Kalem, Sarajevo, 1998. str. 69.
^18] Muhammed Qutb: Pouke iz Bosne, REWDA, 1997. Sarajevo, str. 11.
^19] Muhammed Asad, Islam i politika, Sarajevo, 1996.str. 16.
^20] Imaduddin Halil: Uprava i vlast kroz istoriju Islama, Rijaset IZ-eu BiH,Sarajevo, 1995.str. 37.
^21] Muhammed Asad: Isto, str.18.
^22] Isto.
^23] Hadis prenosi Muslim, citirano prema: Abdul Hamid Ahmed Ebu Sulejman: Kur'anska vizija, El-Kalem,CNS, Sarajevo, 2011.str. 85.
^24] Hadis prenosi Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi, citirano prema: Šejh Jusuf el-Karadavi, Islamski preporod između anarhije i ekstremizma, KPD „Svjetlost“, Konjic, 2000, str.64.
^25] Saf, Juli, 15th, 2014 (http//saff.ba/ko-nekoga-postavi-na-neki-položaj-a-zna-.....)
^26] Imaduddin Halil: Isto, str. 30.
^27] Muhammed El Gazali: Obnovi svoj život, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006. str. 151.
^28] Amr Halid: Halife Allahovog Poslanika, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007, str. 90.
^29] Abdulhamid Ahmed ebu Sulejman: Kriza islamskecivilizacije –korijeni u kulturi i odgoju, Biblioteka –posebna izdanja, El-Kalem, CNS, Sarajevo, 2010. str. 26.
^30] Đuro Šušnjić: Dijalog i tolerancija - Iskustvo razlike, Čigoja štampa, Beograd, 1997. i 2007.
^31] Dijana Dimitrovska: Isto , str.58.
^32] Vidi: Mala Enciklopedija Prosveta, Prosveta, Beograd 1986, str. 900; i B.Šeringer: Rječnik stranih riječi, „Zadružna štampa“ Zagreb, 1965, str. 283.