(Pre)dugo su stanovnici Sarajeva koji su u njemu živjeli da bi umirali bili u najdužoj opsadi u povijesti savremenog ratovanja poskakivali na svaki, pa i najmanji prasak. Opsada je trajala 1.425 dana, a dnevno je na grad padalo 329 granata – a 22. Jula 1993. godine zabilježen je sramotan „rekord“ – 3.777 granata!

A, svaki komadić grada bio je na nišanu četničkih snajperista sa okolnih brda.

Tokom te opsade u Sarajeva je ubijeno više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a oko 50.000 je bilo teže ili lakše povrijeđeno. Tih dana opsade u Sarajevu se brže umiralo nego brojali ubijeni.
Ovo kao da je naslućivao Matija Mažuranić pa je u svojim stihovima: „Pogled u Bosnu“ napisao:

„Između kuća mjesto naših pijaca
svuda imaju groblje; pak se bijele kamena
turbeta prema suncu kao labudovi.“
A, ne tako davne 1970. godine u Sarajevu Salih Isaak je napisao ovu pjesmu:
„KOLIKO LI JE PUTA SARAJEVO LIJEGALO POD NIŠANE“
Koliko li je puta Sarajevo lijgegalo pod nišane
i koliko li mu je puta još – lijegati?!
Biljezi ko snjezi sveudilj
prošarali dolove i brda,
ožujski janjci sviloruni –
u kamena zatočeni krda;
navrhbrjegovići, kamenosnjegovići, potplotovići,
sreddrumovići, smrtitragovići, i dragovići,
naši dokućepragovići...
pod prozore stidljivo čučnu
i med čeljad htjeli bi kućnu
da blaguju na pervazu s niske sinije;
na njih kašike još čekaju
ukraj stare bakrene činije!
Ko nahočad buljci patuljaka
ko siročad tabori čovječuljka,
po zelenim ćilimima trave
pehlivana se igraju mališani...
To su se samo Sarajevom – glavati rastrčali nišani:
umiljata nišančad,
pečurkice, sisančad,
svjetiljčice, dojenčad,
izjedrena gojenčad
iz kamena izbešikana,,
u kamenu dokašikana...
Koliko li je puta Sarajevo lijegalo pod nišane
I koliko li mu je još puta – lijegati?!
Stamenim nalikujuć' robljima –
otkosi smrti razbokoreni u potiljku,
kamenim ih sijuć grobljima,
iscvali ugrobljenu čovjeka biljku –
ko ćupove – sve na mliječno,
ko vrčeve – sve na snježno,
ko krčage – sve na bijelo...
blizine –
po jedan nišan
i
po jedno tijelo,
obnavljajuć' groblja –
svojim utrobama,
svojim ugrobama –
čovjeliko one rađaju kamenje
da nadgrobno bude im znamenje!
Koliko li je puta Sarajevo lijegalo pod nišane
I koliko li mu je još – lijegati?!

Post scriptum
Na Sarajevo – slavni grad, a neslavnog Principova atentata – iz principa je počinjen atentat: sarajevski gradolik – pregrobljen i izmezaren – učinjen grobolikim: svaka je stopa grob do groba...
I ovaj davni vijenac sarajevskog stihovanja Saliha Isaaca stihijski je obistinjen i sirovo i surovo postvaren diljem Sarajeva/sveudulj Sarajevom, te tako čitljivo i znakovito prepisan po njegovim travnjacima, vrtovima, voćnjacima, baščama, prevojima, parkovima, igralištima...

A, nakon opsade Sarajevo je postalo velikom grobnicom!

Na posvemašnjim i posvudašnjim otkosima smrti nanizali su se grobovi i grobišta – mezari, kaburi – a ponad njih izniknuli su čovjekoliki nadgrobnjaci – nišani, bašluci – koji olikovljujući „grudne mete“,toteme, torza i obeliske siluetiziraju i stiliziraju ljudski lik i okoštavaju mu sjenu te tako zorno sažmilju nepokretnost pokojnika i uspavljenost živa čovjeka!!

Zato neka rukovet ovih stihova bude nadgrobnicom nad tim sarajevskim grobovima, tužbalicom tužaljkom žalostinkom – tihom Fatihom – isplakanom nad tim mnogobrojnim mezarima sarajevskih ginjenika i branitelja, a nišani, premda objavljuju smrt, neka kao kameni uskličnici uskliknu život u Sarajevu!

Njemačka - Witten, 6. aprila 2016. godine.