Elmedina MUFTIĆ: Kad bošnjačkoj djeci u genocidnoj tvorevini oduzimaju osnovna ljudska prava, kao što su pravo na jezik i nacionalnu grupu predmeta nigdje tih građanski orijentisanih udruženja i njihovih protagonista, jer to nije njihova briga oni su svakako u službi velikosrpske politike i u dubokoj komi nastaloj usljed prevelike konzumacije jugonostalgije. Ne vidjesmo i ne čusmo da su izašli na ulice i podigli glas ili pisali kolumne u znak podrške Fati Orlović koja se više od decenije bori da iz svoje avlije ukloni pravoslavnu crkvu, koja je spomenik zlu i mržnji a nikako vjeri i službi Bogu.

Da živimo u zemlji i društvu koje je apsolutno bolesno od mjerila dvostrukog aršina, potvrđeno je u više navrata do sada. Da tamo gdje prestaje logika počinje Bosna vrijedilo je do skora, sad bi se moglo reći da tamo gdje prestaje logika i zdravo promišljanje počinju kojekakva udruženja za ljudska prava i slobode, počinju neke nedovršene osobe koje se predstavljaju borcima za ljudska prava i slobode, počinju neki bolesni filmovi režirani u glavama agresivnih ateista i mrzaca svega što se ne uklapa u njihovu sliku "naprednog čovjeka", koji je po njima toliko slobodan, da ga vlastito poimanje slobode čini slijepim i onemogućava mu da vidi granicu gdje počinje sloboda drugog čovjeka.

Odavno smo mi prestali vjerovati u iskrene namjere ovakvih "građanskih udruženja" i njihovih idejnih vođa, koji i danas ustaju na himnu "Hej Slaveni" i duboko žale za Jugoslavijom kao zemljom "prava i sloboda" odnosno zemljom u kojoj si bio slobodan onoliko koliko si sebe načinio robom čovjeku odnosno skupini onih koji su od sebe napravili" božanstva".

Čudno je s koliko niskosti ovi kvazi intelektualci i akademski građani udaraju na čovjeka oduzimajući mu elementarna prava u koje spada i pravo na vjeru, jezik, kulturu, pravo da budeš ono što jesi i čemu težiš, a ne da budeš ono što ovi nedovršeni likovi od nas očekuju, odnosno u šta teže da nas pretvore.

Podigla se ovih dana i kuka i motika, da iznosi svoje stavove o hidžabu, odnosno mahrami kojom žena pokriva svoju kosu, raspalile se usijane glave da vrijeđaju i ponižavaju, misleći da to njihovo pije vode.

Pod krinkom borbe za ljudska prava i slobode osmjelili se da brane mene od mene, umjesto da me brane od sebe i svojih šovinističkih i ateističkih nasrtaja na slobodu ispoljavanja vjere.
S toliko žestine se bore da (ne) sloboda zaživi u ovom društvu, da su zaboravili na stvarnu zadaću zbog koje bi trebalo da postoje. Odavno su ovakva udruženja i "deklarisani borci za ljudska prava" položili ispite "iskrenih namjera", još onda kad nisu ustali u odbranu ljudskih prava Imada Al-Husina poznatijeg kao Abu Hamza, koji je u imigracionom centru bez ikakvih dokaza bio zatočen više od sedam godina. Za svo vrijeme Hamzine agonije borci za ljudska prava su šutili. Ali su vrlo brižni, glasni i agresivni kad treba da se podrže slobode LGBT populacije (odnosno istospolne seksualne orjentacije), tada se ne štede, jer su to slobode po njihovim dvostrukim i vrlo niskomoralnim aršinima. Kad bošnjačkoj djeci u genocidnoj tvorevini oduzimaju osnovna ljudska prava, kao što su pravo na jezik i nacionalnu grupu predmeta nigdje tih građanski orijentisanih udruženja i njihovih protagonista, jer to nije njihova briga oni su svakako u službi velikosrpske politike i u dubokoj komi nastaloj usljed prevelike konzumacije jugonostalgije. Ne vidjesmo i ne čusmo da su izašli na ulice i podigli glas ili pisali kolumne u znak podrške Fati Orlović koja se više od decenije bori da iz svoje avlije ukloni pravoslavnu crkvu, koja je spomenik zlu i mržnji a nikako vjeri i službi Bogu. Ne vidjesmo ih da ikad odoše da posjete Havu Tatarević još uvijek živu staricu, kojoj četnici u agresiji Srbije i Crne Gore na BiH u jednom danu iza sofre odvedoše šest sinova i muža i nikad ih više ne vidje žive, nego im kosti u najvećoj masovnoj grobnici Tomašica pronađe. Nema ih ni da se bore za spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Nema ih ni onda kad majke Srebrenice biju bitku dokazivanja istine. Ne vidim da su organizovali ikakav protest kad nam se hapse generali. Nema ih...

"Deklarisani borci za ljudska prava" položili ispite "iskrenih namjera"

Ali ih zato ima i vrlo su glasni, kad treba da brane odluku Viskog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o zabrani nošenja vjerskih obilježja zaposlenicima u pravosudnim organima. Vrlo su agresivni kad treba da se oduzimaju slobode drugima, samo zato što ih njihovi mozgovi veličine oraha ne mogu percepirati kao prihvatljive, aplaudiraju svakom udaru na slobode i prava drugih, koji su po njima neka niža vrsta, jer nisu prosječni odnosno ne uklapaju se u šablon da je i dalje 29. novembar Dan Republike i ne ustaju na "Hej Slaveni", i ne smatraju da je Dedinje centar svijeta. Zbog svoje različitosti, odnosno konzumiranja prava i slobode koja su im zagarantovana svim konvencijama bivaju napadani i blaćeni od strane ovih zastupnika šejtana, koji svojom lažnom brigom za status žene "kao roba muškarcu" pokušavaju da od ovog bosanskog šarenila različitosti koji je bio i ostao naš brend naprave zatvor jednoličnosti u kojem su njihove komunističke duše odgojene.

Najbolji opis ovih boraca za pravo i pravdu je dao Friedrich Wilhelm Nietzsche koji kaza: Pravednost je nepovjerljiva. Na nju se ne može djelovati. Jer ona zna da ne treba vjerovati onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.

Bilo bi dobro da manje govore, a više djeluju u skladu sa svrhom zbog koje postoje. Ili da skinu maske i pokažu jasnu sliku sebe i onoga čemu teže.

Pošto im očito treba primjer kakvi trebaju biti koristim priliku da ih posjetim da odu na čas iz borbe za ljudska prava i slobode kod Sanje Vlaisavljević, koristilo bi i njima, a i nama jer bi nas ispravno savladanom lekcijom poštedjeli budućih ispada odnosno pokušaja da nas brane od nas. Odnosno da braneći mene od mene, potlaćuju mene sebi...