Dr. Mustafa CERIĆ: Shvataš da je borba protiv manjeg dušmana lakša. A da je borba protiv većeg dušmana teža. Ali, ne shvataš ko ti je lakši a ko teži dušman. Odmah da ti kažem da nije onaj na kojeg ti misliš. Nije onaj koji dolazi, nego onaj koji je uz tebe. Koji je u tebi. I u meni. Dušman koji je u u mini i u tebi je opasniji nego dušman koji je izvan. Naš vanjski dušman je opasan zbog našeg dušmana u nama. Nemoj da te ova priča onesvješćuje.

Vidim da se čudiš što skrečem priču. Hoćeš da ti još pričam o jahačima. Ne voliš da slušaš priču o nosačima. To su hamali, veliš. A ti nikad nisi bio hamal. Nisi nikad nikome bio sluga. Osim dragom Bogu. Čuo sam te kad si rek’o: "Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo". Uvijek si bio gazda u svom domu. I u svojoj domovini. Pa i onda kad su u Bosnu dolazili (i odlazili) osvajači, ti si u duši bio svoj gazda. Bio si svoj na svome. Bio si dobar domaćin u svojoj državi. Kao što bijaše bosanski Did: svako je dobro došao, ali niko nek’ ne barče u Bosnu, govorio je. Svako nek’ se izuje na pragu bosanske kuće. Kuća je ćilimom prostrta… miriše od zumbula… ne može biti bez ljiljana… čista je k’o majčina duša... ne može biti bez osmjeha… ne može biti bez tebe… bez potomka bosanskog Dida… Gledaš me kao da ti nije jasno. Kao da hoćeš da me pitaš: a ko ti je taj Did bosanski…? Ne pitaj, već čitaj i uči u ime tvog Gospodara koji stvara... Čitaj, uči i nauči da je tvoj Gospodar plemenit… On te je poučio peru da pišeš… Poučio te da spoznaš ono što nisi znao… Uči, čitaj i piši da je bosanski Did tvoj djed i pradjed… On je tvoj predak, a ti si njegov potomak. Zašto se češeš po glavi. Ostavi glavu. Glavu ne diraj. Ne mijenjaj glavu. I ne daj da ti je skinu. Mijenjaj pamet. Pamet ti nije u redu ako ne znaš ko ti je… ko nam je naš bosanski Did. Čitaj i uči da upoznaš tog mog i tvog, tog našeg bosanskog Dida. Nećeš izgubiti svoju istinsku vjeru ako nađeš svog iskonskog Dida. Nećeš se udaljiti od Pejgambera ako se približiš Didu. Niti ćeš se odreči Pejgambera ako prigliš Dida. Osnaži ćeš tvoju ljubav i volju ako u sebi spojiš dušu Dida i Muhammeda. Zar nismo svi iz jedne duše nastali? Zar Ademovi potomci nisu iz petnjih žila progovorli “kālū belā”? Zar bosanski Did nije bio svjestan toga? Zar je bosanski Did mogao ostati gluh kad mu je došao glas o vjeri posljednjeg vjerovjesnika? Zar misliš da ima bolja zemlja od ove koju ti imaš? Zar misliš da neko ima bolje pretke nego što ih ti imaš? Zr misliš da neko ima boljeg Dida nego što ga ti imaš? Nema! To sam htio da znaš. Htio sam da ti kažem da čitaš, da učiš, da upamtiš da je borba sa jahačima lakša nego borba sa nosačima. To su naši i njihovi hamali. Naši su jer nisu njihovi. A njihovi su jer nisu naši. Nije to igra riječi, već istina koja te plaši. Ti naši i njihovi hamali samo prenose poruke. Oni ne znaju šta piše u njima. Niko ih ne pita za mišljenje. Njihovo (naše je) da njihovo mišljenje prihvate kao naše (njihovo)… naše je da njihovu poruku primimo… da je oni (mi) uredno nosimo i pronosimo. Hamali su naši (i njihovi) kulturni prenosioci (culture brokers). Shvataš da je borba protiv manjeg dušmana lakša. A da je borba protiv većeg dušmana teža. Ali, ne shvataš ko ti je lakši a ko teži dušman. Odmah da ti kažem da nije onaj na kojeg ti misliš. Nije onaj koji dolazi, nego onaj koji je uz tebe. Koji je u tebi. I u meni. Dušman koji je u u mini i u tebi je opasniji nego dušman koji je izvan. Naš vanjski dušman je opasan zbog našeg dušmana u nama. Nemoj da te ova priča onesvješćuje. Ona treba da te osvješćuje. O nevjeri i nevjerniku koji čući u tebi i u meni govorili su i govore svi mudri ljudi. Nikad niko nije bio ni pobjednik ni poražen izvana. Svi porazi dolaze iznutra. I sve pobjede. Svi znakovi su u tebi, u meni, u njoj i u njemu… kamo idemo… dokle smo stigli… budi strpljiv… duga je naša priča o težem a ne o lašem dušmanu… o unutranjem a ne o vanjskom neprijatelju… o nosačima a ne o jahačima… o jahačima koji bi da nas uzjaše ako pristajemo da budemo hamali…