Nedžad AHATOVIĆ, prof. Odbrane i sigurnosti: Dok se Hrvatska i Srbija spremaju da uzmu dugoročne kredite kako bi platili milijarde eura za kvalitativno poboljšanje svojih oružanih sistema da bi zaštitili svoju teritoriju i građane ili kako bi ostvarili teritorijalne pretenzije, pojedini lideri u Bosni i Hercegovini su spremni da žrtvuju i teritoriju i građane samo da ne bi kupili prijeko potrebnu vojnu opremu. Naprotiv, u BiH je samo prošle godine uništeno oko 1.000 tona viška naoružanja i municije, te oko 15.000 komada oružja. U proteklih sedam do deset godina uništeno je 12.000 tona viška naoružanja i municije, te preko 150.000 komada oružja. Ostalo je još da se uništi 16.000 tona minsko-eksplozivnih sredstava i 40.000 komada raznog naoružanja. Ono što nakon toga preostane od naoružanja neće biti dovoljno da se naoruža ni 5000 ljudi rezervnog sastava, a kamoli da se formacijski ustroje bataljoni, brigade, divizije i korpusi. Bosna i Hercegovina je definitivno vrlo tiho demilitarizirana i danas je zbog umanjene borbene gotovosti njenih oružanih snaga pogodna za svaku vrstu konfliktnog scenarija, pa i podijele zemlje.

U današnjem svjetu i globalnim okolnostima koje vladaju, sigurnosnu situaciju je najteže predvidjeti. Globalni terorizam se širi u skladu sa brzinom protoka informacija na društvenim mrežama i zatovrenim sistemima elektronske komunikacije. U takvim okolnostima nije moguće predvidejti i efikasno prevenirati terorističke napade služeći se klasičnim oružanim snagama. U XXI stoljeću osnovna vojna prednost koja se kao takva gradila decenijama u smislu dobro opremljene stajače armije profesionalnog sastava, više nije osnovno sredstvo uzvraćanja na sve prijetnje sistemu nacionalne sigurnosti. No, u sukobima niskog intenziteta u kojima preovladava uski politički i nacionalni interes, profesionalne oružane snage su i dalje osnovno sredstvo rata. Ako se fokusiramo na našu geografsku prostoriju, Bosna i Hercegovina je interesantna zbog činjenice da je relativno lako ovdje započeti novu političku krizu i oružani sukob. Takvu obavještajnu operaciju mogu izvesti oni strani faktori kojima je u interesu da se na ovim prostorima kreiranjem scenarija haosa zaokupi uslovno rečeno „druga strana“ u globalnim okvirima. Zato, jačanje odbrambenih kapaciteta treba da bude permanetna aktivnost političkog establišmenta u BiH, jer je to jedini siguran put, ka stabilnosti i prosparitetu ove države i vrlo učinkovit odgovor svima kojima se po glavi motaju svakojake ideje. Zato se napredak BiH ka članstvu u NATO savezu kao kolektivnom sistemu sigurnosti smatra ključnim političkim interesom Bosne i Hercegovine.

Ako u tom kontekstu pogledamo naš logistički potencijal za odbranu zemlje koji je kritična tačka svake odbrambene stretegije, on nije u stanju da izdrži masovnu mobilizaciju ljudstva i resursa dostatnih za amortizaciju operativne dubine napada i koncentraciju snaga za eventualni kontraudar na snage agresora. Argument za ovu tvrdnu je sljedeći. Bosna i Hercegovina sa državnom strukturom, dva entiteta i deset kantona, plus opštine troši prosiječno 64% budžeta na glomazni državni aparat. U takvom planiranju budžeta nema mjesta za razvoj ekonomije koja bi potaknula poboljšanje i jačanje odbramenih kapciteta. Toga su svjesni zagovornici novih konflikta u BiH. U političkom smislu, Bosna i Hercegovina se drži na toplom režimu potencijalnog sukoba koji je determinisan uglavnom iz vana, na način da se stalno potencira politički stav da je enitet RS već posve nova država. To je vrlo opasna propagandna floskula, koja nema pravno utemeljenje i kojoj treba suprostaviti protiv-tezu da je entitet RS, državna institucija BiH (po važečem Ustavu) i neotuđivi dio teritorijalne cjeline i suvereniteta države BiH. U tom kontekstu potrebno je jasno definisati politički stav da je svaki pokušaj secesije entiteta RS mirnim ili nasilnim putem od strane Republike Srbije ili nekog jačeg vanjskog sponzora, de facto vraćanje na ratno stanje između BiH i Srbije. Nažalost mi u BiH nemamo ovako definisan stav od strane onih političkih aktera koji vole za sebe reći da su braneći svoj narod i odbranili i BiH.

U Bosni i Hercegovini je na ključnim državnim funkcijama 20 godina nakon rata, jako primjetna odsutnost političkih lidera koji imaju kopetenciju i karakter. Također, je veliki nedostatak jasne državne strategije u pogledu odricanja od politike podijele BiH koja je kao varijanta B, sa različitim intenzitetom, konstatno prisutna među sva tri konstitutivna naroda u BiH. Zato ne treba da čudi izjava bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića koji je komentarišući činjenice o naoružavanju država u našem neposrednom susjedstvu prokomentarisao da - Nema veze što se Hrvatska i Srbija naoružavaju. Imamo mi Bosansko srce i kao i u prošlosti tehnika nije bitna, jer se to sve može zarobit’.

Bosna i Hercegovina je dmografski devastirana zajednica zahvaljujući faktoru sile pomoću kojeg je proveden genocid i gospodin Izetbegović bi morao bar sa tog aspekta da vodi strogo računa o izjavama ovakvog tipa. Za svaki zarobljeni tenk, top, haubicu, mitraljez, pušku i pištolj stradalo na stotine golobradih mladića koji uglavnom nisu imali gotovo ništa od naoružanja, s ćime bi odbranili sebe i svoje najmilije od četvrte vojne sile na svijetu. Bošnjački, a u pojedinim djelovima BiH i hrvatski narod je pretrpio teška stradanja stanovništva, genicid i katastrofalne devastacije svojih domicijelnih prebivališta upravo zato što nije bio organizovan, naoružan i spreman za otpor agresoru. Ako se već gospodin Izetbegović u svom obraćanju o ovakvo ozbiljnim temama dohvatio zarobljenog ratnog materijala, bilo bi dobro da se prije toga informisao o stanju MTS-a u Oružanim snagama BiH.

Osnovno ofanzivno sredstvo modernih armija su tenkovi i oklopni transporteri. Prema pisanju medija, arsenal Oružanih snaga BiH u tom segmentu predvode 87 tenkova M-84A koji su pridodati OS BiH nakon simbioze iz arsenala VRS, više od dvije trećine tih tenkova nije u voznom stanju. Zatim 36 operativnih tenkova M-60 A3 i A3 TTS od ukupno 45 vozila tog tipa dobijenih u okviru programa „Opremi i obuči“, ostatak nije u operativnom stanju. Zatim 25 tenkova AMX-30B2 od ukupno 36 doniranih u okviru programa „Opremi i obuči“ od strane UAE, ostatak nije u operativnom stanju. Lako oklopno vozilo AML-90, vrlo pogodno za urbana djelovanja, kojih je u okviru programa „Opremi i obuči“ nabavljeno 19 komada rasuto je po kasarnama diljem BiH i ne zna se da li su svi u operativnom stanju. Što se tiče zarobljenog ratnog materijala od 92 tenka T-55/54 od kojih je 32 zarobljeno u agresiji na R BiH, ostalo je 55 vozila od kojih je jedva 40 u operativnom stanju, dok ih 14 uništeno kao višak, a 34 tenka su prodata Iraku. Od 20 samohodnih PZO topova ZSU -57 kalibra 57 mm od kojih je polovina zarobljena u agresiji, 9 je uništeno, dok ih je 11 u operativnoj upotrebi. Od 80 oklopnih transportera M-113A2 dobijenih u okviru programa „Opremi i obuči“ svega je 24 ili nešto malo više operativno, nepoznat je broj operativnih oklopnih transportera AMX-10 kojih je u okviru programa „Opremi i obuči“ dobijeno 25 komada, a većina od 70 oklopnih transportera M-60 bivše JNA je uništena kao višak. Od naknadno kupljenih 36 oklopnih vozilia ruske proizvodnje BTR-70 iz Mađarske, 14 ih je u operativnoj upotrebi, 22 su prodata, a 4 su planirani biti predati MUP-u RS i SIPA-i na korištenje itd. Od sredstava za strateško odvraćanje agresora kao što su višecijevni bacači raketa, oružane snage BiH posjeduju 4 sistema M-89 Orkan kalibra 262 mm čija je sudbina nepoznata, 14 sistema M-63 Plamen kalibra 128 mm, 36 sistema APRA-40 kalibra 122 mm kupljenih iz Rumunije, 47 sistema lakih VBR-ova Tip-63 kalibra 107 mm.



Bosna i Hercegovina u skladu sa numerologijom dozovoljenih limita oružanih sistema po odredbama Bečkog Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja može imati 410 tenkova, a faktičko stanje je da ima 137 isparavnih vozila, zatim može imati 340 oklopnih transportera, a faktičko stanje je da ima 63 ili nešto malo više ispravna vozila, dakle manje od potrebe jedne formacijski ustrojene oklopne brigade na kompletne oružane snage BiH. Također, BiH u skladu sa Bečkim sporazumom može imati 1500 komada artiljerijskog oruđa, a BiH posjeduje 615 cijevi u kalibrima 155, 152, 122 i 105 mm uz 97 različitih sistema VBR, od kojih je večina lakih oruđa. Jedini limit po Bečkom sporazumu koji BiH ispunjava je broj helikoptera kojih možemo imati 21 koliko ih i ima u OS BiH, dok je 62 borbena aviona samo misaona imenica. Treba istaći da se jedina nabavka novih oružanih sistema za koje je Predsjedništvo BiH dalo zeleno svjetlo u 2016. godini odnosi se na kupovinu novih 11 helikoptera. Dok u svim ostalim deficitarnim kategorijama naoružanja za strateško odvraćanje potencijalnog agresora nema novih nabavki. Zaključak koji se na osnovu ovih podataka može izvesti je jasan Bosna i Hercegovina bez pomoći iz vana ne bi izdržala protiv vanjske oružane agresije ni 48 sati.

Sa druge strane u prošloj godini u namjenskoj industriji Bosne i Hercegovine, ostvaren je rekordan prihod od 150 miliona maraka. Ove godine očekuje se prihod od 200 miliona maraka. U protekle četiri godine, u ovom sektoru broj zaposlenih je povećan za 34 posto. Podaci Vanjskotrgovinske komore BiH, kažu da namjenska industrija Bosne i Hercegovine bilježi konstantan rast izvoza u milionskim iznosima. Najuspješnija firma u ovoj grani privrede u BiH trenutno je IGMAN d.d. iz Konjica. U Igmanu danas, umjesto nekadašnjih 250, radi 915 radnika, s izgledima da taj broj bude povećan i na više od hiljadu. Slično je i s fabrikom eksploziva “Ginex” iz Konjica, proizvodnja je obnovljena i u pogonima “Unis-Pretisa” iz Sarajeva, koji je osvojio tehnologiju izrade granata od 155 milimetara po NATO standardima, a prve pošiljke već su upućene na tržište Saudijske Arabije. Pogoni fabrike BNT iz Novog Travnika, gdje se proizvode djelovi, sklopovi i kompletni oružani sistemi za tenkove i oklopna vozila također bilježe konstantan rast proizvodnje. Stručnjaci BNT-a uspeli su da razviju proizvodnju nove samohodne haubice kalibra 155 milimetara. Nažalost, bez podrške države talentovani inženjeri iz Novog Travnika su prepušteni da se sami nose sa tržištem vojne opreme. Državsa nema sluha da kod vlastite namjenske industrije finansira razvoj i kupi naoružanje, nego se iz Mađarske i Rumunije preko firmi iz Srbije kupuju zastarijeli oklopni transporteri i artiljerijsko-raketni sistemi.

Dok se Hrvatska i Srbija spremaju da uzmu dugoročne kredite kako bi platili milijarde eura za kvalitativno poboljšanje svojih oružanih sistema da bi zaštitili svoju teritoriju i građane ili kako bi ostvarili teritorijalne pretenzije, pojedini lideri u Bosni i Hercegovini su spremni da žrtvuju i teritoriju i građane samo da ne bi kupili prijeko potrebnu vojnu opremu. Naprotiv, u BiH je samo prošle godine uništeno oko 1.000 tona viška naoružanja i municije, te oko 15.000 komada oružja. U proteklih sedam do deset godina uništeno je 12.000 tona viška naoružanja i municije, te preko 150.000 komada oružja. Ostalo je još da se uništi 16.000 tona minsko-eksplozivnih sredstava i 40.000 komada raznog naoružanja. Ono što nakon toga preostane od naoružanja neće biti dovoljno da se naoruža ni 5000 ljudi rezervnog sastava, a kamoli da se formacijski ustroje bataljoni, brigade, divizije i korpusi. Bosna i Hercegovina je definitivno vrlo tiho demilitarizirana i danas je zbog umanjene borbene gotovosti njenih oružanih snaga pogodna za svaku vrstu konfliktnog scenarija, pa i podijele zemlje.