Elmedina MUFTIĆ: Koliko je porodica ostalo bez pomena, koliko je majki, djece, očeva ostalo samih, da bi samo svjedocima bili. Da bi istinu jasnu dostavili. Jedna krvava romska priča tužnija i od same tragedije, teža od istine surovija i od najgore laži, jeste priča porodice Ribić iz sela Skočić kod Zvornika. Od desetoro članova porodice Ribić, osmoro djece, otac i majka, šest kćerki i dva sina, njih devetoro nije preživjelo 12. juli 1992.godine. Kad su tamjanom opijeni i krvlju zadojeni krvoloci iz Srbije i Crne Gore prešli Drinu i zajedno sa svojom pravoslavnom bratijom po zlu i mržnji u Bosni krenuli da genocidom unište cijeli jedan narod.

"Čega se pametan stidi, budala se diči", da je tako svjedoci smo svakodnevno u prilikama u Bosni i Hercegovini. Samo što je neljudski i nehumano ove neljude nazivati budalama, jer time vrijeđamo osobe koje ne svojim izborom su obilježene da ovaj svijet provedu gledajući na njega iz neke druge dimenzije. U bosanskom jeziku ne postoji riječ koja bi mogla opisati ili pobliže odrediti ovu vrstu ljudske otpadi, smeća čija sličnost ne upućuje ni na zvijeri, jer i zvijeri imaju milosti iliti barem dostojanstva koje im nalaže da ne ubijaju i ne napadaju osim kad su gladne ili u odbrani. Ovi krvoločni monstrumi su mjera sami sebi. To su oni koji sami sebe opisaše krvavim riječima, udarivši muhur smrti i užasa tamo gdje njihove pogane čizme na zemlju stadoše.

Sve što su dotakli na zločin i genocid upućuje. Njihovi tragovi zla i danas o njima svjedoče. Njihovo zlo i danas je živo u srcima onih koje mržnjom zatrovaše i kojima krv, smrt, drugih i drugačijih omiliše.

Još uvijek zemljom krik užasa odzvanja. Još nikad utihnuo nije prigušeni uzdah bola izazvan strahom nemoćnog djeteta, nespremnog da se suoči sa zlotvorom gorim od zvijeri. Još uvijek se pronalaze jasni dokazi koji svjedoče o namjeri srpsko-crnogorskog agresora da genocidom istrijebi Bošnjake.
U genocidnom pohodu srpsko-crnogorske bratije nisu ostali pošteđeni ni bosanski Romi, koji su svoj krvavi danak četnicima platili u selu Skočić kod Zvornika.

Masovna grobnica Crni vrh samo je jedan u nizu neoborivih dokaza, pred kojima niko ne može oči zatvoriti i praviti se da ne vidi...

Mnogo je krvavih priča. Previše da se sve ispričaju, a opet premalo da bi se stravičnost zločina makar približno mogla opisati. Svaka priča je i život i smrt za sebe. Svaka je teška da je i zemlja jedva na sebi drži. Svaka osim užasa ništa drugo ispričati ne može. Svaka teža od prethodne, a opet podnošljivija od one koja još ni ispričana nije. Tako u nedogled...

Koliko je porodica ostalo bez pomena, koliko je majki, djece, očeva ostalo samih, da bi samo svjedocima bili. Da bi istinu jasnu dostavili. Jedna krvava romska priča tužnija i od same tragedije, teža od istine, surovija i od najgore laži, jeste priča porodice Ribić iz sela Skočić kod Zvornika. Od desetoro članova porodice Ribić, osmoro djece, otac i majka, šest kćerki i dva sina, njih devetoro nije preživjelo 12. juli 1992. godine. Kad su tamjanom opijeni i krvlju zadojeni krvoloci iz Srbije i Crne Gore prešli Drinu i zajedno sa svojom pravoslavnom bratijom po zlu i mržnji u Bosni krenuli da genocidom unište cijeli jedan narod.



Ubijali su sve što nije zaudaralo svetosavskim tamjanom. Ubijali su sve što je mirisalo zambakom i čistoćom, jer oni ljepotu nisu kadri podnijeti. Tako su tog krvavog 12. jula 1992. godine, nakon silovanja i orgijanja, kako je opisano u zločinačkom Gorskom vijenacu - ‘bibliji’ zlikovca Njegoša koju odano slijede, u smrt poslali pupoljke džennetskog cvijeća, čije koščice su jedva sabrane u masovnoj grobnici Crni vrh. Tek postale na svijet Zijada (7), Suada (5) i Almasa (4) silovane su i ubijene da bi živjelo zlo, da bi se širilo srpstvo, da bi se "nebeski narod" još više "vinuo" u nebo koje ognjem zla gori. Na početku su došle do kraja, bez da su uspjele upoznati život, bez da su bile sposobne prepoznati zlo i smrad tamjana koji zaudara i na opasnost upozorava. Tri sićušna skeleta čekaju da se konačno u kaburu smire i sačekaju Dan kad će kazna svakog katila stići. Ta mala nevina bića će da iznesu optužbu i s pravom im ne halale. Ne halale im svoje djetinjstvo! Ne halale im svoju kuću! Ne halale im malog brata Sabriju (2) čiji strah nisu htjeli vidjeti! Ne halale im svoje roditelje pred čijim očima im kćerke silovaše! Da im ne halale ni svoje sestre Ismetu (16) i Zlatiju (13). Da im ne halale njihove uzdahe, strah, stid ... Da im nikad ne halale bol, jedinog preživjelog iz porodice, Ribić Zijada koji je tada imao samo osam godina i svemu svjedočio.

Zijad Ribić (31) je jedini preživio genocid, ostao je da svjedoči, da se istina otkrije, ostao je da identifikuje posmrtne ostatke svoje devetočlane porodice, čije kosti se još i danas pronalaze.
Nakon Zijadovog preživljavanja, od posljedica klanja od srpsko-crnogorskih junačina liječen je od Zvornika do Herceg Novog. Ne može me niko ubijediti da vlasti Srbije tada, ali i Crne Gore tada i sada, nisu znali i čuli za sudbinu porodice Zijada Ribića, kao i na hiljade porodica koje je zadesila slična sudbina. Zijad je liječen u Herceg Novom! Crnogorski premijer Đukanović sa ministarstvom za zdravstvo morali su znati o sudbini porodice Ribić, i za Zijadovo liječnje jer je neko morao plaćati troškove bolnice. Zna dobro Milo Đukanović, koji je bio član Vrhovnog savjeta odbrane SCG šta je sve sa pajdašima Miloševićem, Bulatovićem & bratijom planirao i naređivao u vremenu agresije na BiH. Kada će to shvatiti bošnjački foteljaši u Bosni, ali i u Crnoj Gori i Srbiji.



Ipak, Zijad je u inat srpsko-crnogorskih planera, naredbodavaca i izvršioca preživio genocide, da bi gen čovjeka preživio i pobijedio gen zlotvora. Preživio je da u sebi nosi bol koja razara, a da pri tome nikome zla ne čini. Ostao je da bi zvijer i bez da snijeg padne mogla da ostavi trag. Preživio je da bi zločinci dokazali da nikad se neće promijeniti. Da zločinci nemaju masku, da je zlo njihovo pravo lice. Preživio je i da bi i oni koji se predstavljaju "prijateljima" pokazali da su licemjeri. Čak je i njegovo svjedočenje protiv Siminih četnika beogradska sutkinja odbacila uz obrazloženje da se on kao osmogodišnjak ne može sjećati detalja niti može prepoznati ubice svoje porodice. Pa ko može zaboraviti užas. Ko to može zaboraviti lice zločinca koji ti ubija djetinjstvo? Ko to može zaboraviti katile svoga brata Sabrije koji je imao samo dvije godine? Preživio je da bi tijela njih devetoro ubijenih pronašala dunjalučki smiraj? Preživio je da se loza Ribića ne zatre.
Preživio je...

Koliko li još priča Tatarevića, Beganovića, Mehmedovića, Ribića, treba da ispriča bosanska knjiga genocida ... Mnogo, mnogo. Da pamet stane. A da se zločinac i ne postidi...