„U meni godinama nakon rata tinja gorčina i bijes. Ne mogu i ne želim sa tim da se pomirim. Do kraja svog života ću biti ponosna što sam bila u Sarajevu u toku opsade i dala svoj skromni doprinos odbrani našeg glavnog grada i naše države. Gdje god budem išla i koga god budem upoznala pričaću im o tome, kako se ne bi desilo da se istina izgubi u tim medijskim manipulacijama. Mi, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nismo nikog napali, nismo otišli u Srbiju ili Hrvatsku da ubijamo njihove građane i mi nemamo čega da se stidimo. Naša zastava sa ljiljanima je simbol borbe protiv mraka i fašizma. Naš predsjednik Alija Izetbegović nikada nije uvrijedio pripadnike nijednog naroda, ni usred agresije i genocida nije zagovarao odmazdu i osvetu. Svi zločini koje su počinili neodgovorni pojedinci iz Armije Republike BiH su odmah procesuirani i počinioci osuđeni na odgovarajuće kazne. Uvijek smo se borili i borićemo se za demokratsku državu u kojoj su svi narodi i građani ravnopravni. Pa šta je u tome loše? Zašto međunarodna zajednica jedino nama odriče pravo da imamo takvu državu, a nudi nam entitete, kantone i distrikte? Ne vidim drugi odgovor, osim ovog: zato što smo muslimani!“

Moj otac je odgojen u tradicionalnoj
muslimanskoj porodici
Obiteljski korijeni presudno su utjecali na Vaš životni put. Potječete iz porodice u kojoj su borba za bošnjaštvo i afirmaciju bošnjačkog duhovnog bića generacijski ukorijenjeni, ali i iz porodice koja je, pritom, i s očeve i s majčine strane podnijela velika iskušenja u vrijeme jugokomunističke diktature. Prošla je 21 godina od preseljenja na Ahiret Vašeg oca prof. dr. Muhsina Rizvića, jednog od najuglednijih i najpoznatijih bošnjačkih intelektualaca i književnika, obnovitelja „Preporoda“ 1990. godine. Tko je bio čovjek kojeg mnogi smatraju ocem moderne bošnjačke nacije?
Dr. Selma RIZVIĆ: Muhsin Rizvić je bio strog i brižan otac, pažljiv i nježan suprug, odan brat i vjeran prijatelj malobrojnom odabranom krugu ljudi s kojima se družio. Slobodno vrijeme je uglavnom provodio u krugu naše porodice, koja i danas stanuje u porodičnoj kući na Logavini, u starom dijelu Sarajeva. Tu kuću je sagradio moj rahmetli djed, Husein ef. Rizvić, i u njoj smo stanovali moj otac, majka i ja, te amidža Ismet Rizvić i njegova supruga Mubera. Otac i amidža su bili veoma bliski i nije prošao dan da amidža bar jednom ne izađe na naš sprat da porazgovara sa mojim ocem. Iz tih razgovora sam kao dijete saznavala njihova mišljenja i doživljaj socijalističkog režima i njihova nastojanja da u tom i takvom režimu ostvare uspjeh, iako nisu bili članovi Komunističke partije. Moj otac je bio veoma ponosan na svoju suprugu Behiju Akšamiju Rizvić, koja je cijeli radni vijek provela na II. internoj klinici Kliničkog centra na Koševu i neposredno prije rata otišla u penziju sa zvanjem primarijusa. Međutim, to za nju nije bio kraj rada u medicini, jer se odmah angažovala na osnivanju ambulante Dobrotvornog društva „Merhamet“, koju je vodila tokom rata i dugo godina nakon rata.
Moram priznati da sam tek nekih 90-ih godina, kada se otac angažovao na obnavljanju Kulturnog društva „Preporod“, shvatila koliko je on i njegov rad cijenjen i važan za Bošnjake i Bosni i Hercegovinu. Razlog za to je što u socijalističkom režimu njegov rad nije bio baš popularan, te time ni adekvatno društveno priznat, tako da javnost nije imala uvid u njegov značaj. Kao argument navešću činjenicu da on nikada nije postao član BH Akademije nauka i umjetnosti, mada je po stručnim i naučnim referencama bio kvalifikovaniji od mnogih njenih članova. Jednostavno, nije bio politički podoban. Tek nakon prvih višestranačkih izbora, kada mu je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović nudio poziciju ministra kulture Republike Bosne i Hercegovine, počela sam da shvatam koliko je moj otac cijenjen i koliko je njegov rad priznat kao jedan od važnih temelja naše kulture i historije. Za one koji nisu poznavali mog oca bilo je iznenađenje kada je on tu poziciju glatko odbio. Mi, porodica, smo tako nešto i očekivali, znajući da njega nikada nije interesovala pozicija u vlasti, samo predani i vrijedni naučno-istraživački rad u kome je uživao.

Vaš otac je uhapšen od strane UDBA-e u vrijeme prvih hapšenja članova organizacije „Mladi muslimani“, 1949. godine. U zatvoru se teško razbolio, jedva je preživio. Uhapšen je sa samo 19 godina, zašto? Što Vam je pričao o tom periodu svoga života? Život pod UDBA-inim nadzorom sigurno nije bio nimalo lak, zar ne?
Dr. Selma RIZVIĆ: Moj otac je odgojen u tradicionalnoj muslimanskoj porodici. Njegov otac, Husein ef. Rizvić, bio je vjeroučitelj i, kako ću tek kasnije saznati, poznati kaligraf. Očev dajdža, dr. Asim Musakadić, bio je jedan od potpisnika Rezolucija El Hidaje, koje su 1941. godine bile jedini glas protiv fašizma u porobljenoj Evropi. Zapanjujuće je malo poznato da su tim Rezolucijama muslimanski intelektualci digli svoj glas protiv progona svojih komšija Srba, Jevreja i svih ostalih koji su bili žrtve fašističkog terora. Postavlja se pitanje: zašto mi nikada nismo u školi učili o tim Rezolucijama?
Potičući iz takvog okruženja, naravno da nije bilo ugodno kada se poslije socijalističke revolucije religija proglasila „opijumom za narod“ i kada su se tradicionalne vrijednosti počele silom mijenjati i nametati novi, neželjeni načini života. Moj otac se kao mladić družio sa nekim pripadnicima organizacije „Mladi muslimani“ i oni su se okupljali sa ciljem da diskutuju o vrijednostima vjere i tradicije, koju su nastojali očuvati u tom malom krugu prijatelja. Naravno, režim je to proglasio kontrarevolucionarnom djelatnošću i reagovao u maniru prave diktature, pohapsio sve pripadnike organizacije i neke čak osudio na smrt. Moj otac je završio u tadašnjem Centralnom zatvoru, teško se razbolio od tuberkuloze, nakon čega je morao prekinuti studije i provesti nekoliko godina u sanatorijumu na Golniku u Sloveniji.
Zvuči nevjerovatno, ali o tim događajima on nikada nije pričao. Prije nekoliko sedmica sam pitala majku da li ona zna nešto više o tome, a ona mi je rekla da ni njoj o tome nije pričao. Ja sam o tome saznala gledajući neke stare fotografije, među kojima je bilo i par iz tog sanatorijuma, pa sam ga pitala o tome i on mi je veoma kratko odgovorio, očito ne želeći da otvara tu temu. A kada otac ne želi o nečemu da govori, o tome nema diskusije... Naravno, sada mi je žao što nisam više insistirala da saznam o tim događajima, ali veoma često tek kad izgubimo dragu osobu shvatimo koliko toga smo propustili i šta smo sve trebali uraditi dok je ta osoba bila među nama.
U svakom slučaju, u našoj kući se osjetilo da postoji neki pritisak, da se o nekim temama govori u krugu odraslih, šapatom. Moji roditelji su se brinuli da ja ne bih nešto od tih razgovora prenijela svojim prijateljima u školi, jer tada su postojale teme o kojima nije bilo mudro razgovarati. Da ne bude zabune, nije bilo tu nikakve kontrarevolucije, jednostavno slobodnomisleći intelektualci se nisu mogli složiti sa frazama i propagandom koju su nam svakodnevno servirali socijalistički mediji, bez mogućnosti kritičkog promišljanja, a kamoli suprotstavljanja.
Sjećam se da sam u osnovnoj školi bila član horske sekcije i jedan dan sam došla kući ponosna na mnogobrojne naučene pjesme o Titu i revoluciji, koje sam željela otpjevati svojim roditeljima. Oni su, naravno, sve to saslušali, ali primijetila sam da nema baš iskrenog oduševljenja tim mojim dostignućem. Tada mi nije bilo jasno zbog čega...

13 objavljenih knjiga i mnoštvo naučnih radova moga oca
sigurno su manje poznati od epizoda iz života zvijezda estrade
Nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu počinje novi krug napada na Vašeg oca koji je optužen za panislamizam i nacionalizam. Tadašnja Katedra za književnost Južnih Slavena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bila je veliko bojno polje. Kako iz današnje perspektive gledate na tadašnje nasrtaje na Vašeg oca? Jesu li uspjeli poljuljati čovjeka za kojega njegov student, prof. dr. Džemaludin Latić, kaže da je imao mnogo sabura/strpljenja i da je bio „jedan od najljepših primjera naše gradske kulturne aristokracije“?
Dr. Selma RIZVIĆ: Moj otac je tada već bio uspostavio temelje izučavanja muslimanske književnosti, koja je, prije njegovog istraživanja, bila izučavana u okviru srpske i hrvatske književnosti. To djelo je postalo tako kapitalno da se nije moglo pobiti nikakvim naučnim argumentima, te se sistem zbog toga odlučio na standardnu metodu, personalnu diskreditaciju autora i njegovo proglašenje neprijateljem socijalističkog režima. Kampanja je bila pažljivo pripremljena i orkestrirana. Prvo je tadašnji asistent na Odsjeku za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, izvjesni Pero Šimunović, napisao pismo upravi Fakulteta i partijskoj organizaciji, upozoravajući na „panislamističko“ djelovanje prof. Rizvića, naravno bez ikakvih konkretnih argumenata, ali oni nisu bili ni potrebni. Nakon toga su se organizovali sastanci Odsjeka i Naučno-nastavnog vijeća fakulteta, gdje su se kolege javno zgražale nad tim „kontrarevolucionarnim“ djelovanjem, a sve je bilo pažljivo praćeno od strane medija – „Oslobođenja“ i Televizije Sarajevo. U njima su se, kao po komandi, počeli da pojavljuju tekstovi i prilozi koji su optuživali i osuđivali mog oca kao neprijatelja socijalističkog samoupravljanja.
Mi smo tada očekivali da će otac biti uhapšen. On je skupio svoje najvažnije radove i sklonio ih na posebno mjesto u svojoj radnoj sobi i rekao nam da o njima vodimo računa ako se njemu nešto dogodi. Ja sam tada bila dijete i nisam razumijevala o čemu se radi, a nisam smjela da pitam. I danas imam neugodan osjećaj u stomaku kad se prisjetim tog vremena.
Nisam sasvim sigurna da tačno znam šta se tada desilo, jer otac, kao i o hapšenju 1949. godine, nije o tome rado pričao, ali sam uspjela povezati da su neki veoma značajni profesori iz Zagreba i Beograda, koji su bili članovi Komunističke partije, digli svoj glas u odbranu prof. Rizvića. Presudnu ulogu u opstanku mog oca na svom radnom mjestu i prestanku te kampanje je imao tadašnji komunistički rukovodilac Hasan Grapčanović, koji je savjetovao vrh Partije po pitanjima kulture i koji je stao u zaštitu mog oca i njegovog djela. Žalosno je koliko se danas malo zna o tim događajima, a ono što se zna je upitne vjerodostojnosti.
Nisu ti događaji poljuljali mog oca. Naprotiv, oni su mu dali dodatnu snagu da nastavi svoj rad, jer su bili znak da je na dobrom putu. Kada bi ga kolege pitale o pamfletima i člancima koji su povodom toga izlazili u medijima, on bi im odgovarao. „Nisam to čitao.“

Vaš otac je predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali je bio i gost predavač na fakultetima u Zagrebu, Beogradu, Skopju, Novom Sadu i Dubrovniku. Pored brojnih funkcija bio je i prvi predsjednik BZK „Preporod“ BiH. 1973. dobio je Republičku nagradu za naučni rad „Veselin Masleša“, a dvije godine kasnije 27-Julsku nagradu. Napisao je brojna djela koja su jednom prilikom nazvali „kompasom za plovidbu oceanom bošnjačke književnosti“. Koliko je rad Vašeg oca poznat široj javnosti, naročito bošnjačkoj i bosansko-hercegovačkoj? Koliko se čuva uspomena na prof. dr. Muhsina Rizvića?
Dr. Selma RIZVIĆ: Mislim da odgovor na vaše pitanje najbolje ilustrira činjenica da sam ja lično, pored svih institucija koje se bave očuvanjem i razvojem kulture Bošnjaka, kreirala i održavam web-site muhsinrizvic.ba i plaćam njegovo hostiranje. Meni, naravno, to nije teško, ali to pokazuje kakav je odnos prema djelu profesora Rizvića. Njegovih 13 objavljenih knjiga i mnoštvo naučnih radova su vjerovatno poznati stručnjacima iz historije i teorije književnosti, ali mislim da su i dalje relativno nepoznati širokoj javnosti. Sigurno su manje poznati od epizoda iz života zvijezda estrade... (smijeh)
Bilo je nekoliko naučnih simpozija posvećenih radu profesora Rizvića, postoji i stipendija pod njegovim imenom koja se dodjeljuje talentovanim studentima. Pozitivan primjer je nedavno objavljivanje „Bibliografije radova M. Rizvića i o M. Rizviću“, koju je pripremila Isma Kamberović iz Centra za bošnjačke studije, ali i to je namijenjeno uskom krugu stručnjaka. Ipak, mislim da prosječan građanin Bosne i Hercegovine, a kamoli svijeta, zna veoma malo o tome ko je bio prof. dr. Muhsin Rizvić.

Simptomatično je da u Andrićevim djelima ne postoji ni jedan jedini pozitivan lik koji je musliman
Posebno značajno djelo je stručna studija „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“, posthumno objavljena 1995. godine, za koju mnogi smatraju da spada u vrh kapitalnih djela u BiH. Vaš otac je prvi gurnuo ruku u „osinjak“ raskrinkavajući Andrićeve poruke i namjere. Koje su dominantne teze u studiji?
Dr. Selma RIZVIĆ: Moj otac se cijeli život pripremao da napiše argumentovani odgovor na Andrićeva djela koja su godinama nametana čitaocima kao nedodirljivi ideal književnosti i koja se nisu smjela kritikovati, čak ni percipirati slobodno, a da se čitalac ne proglasi neprijateljem režima ili nečim nazadnim, konzervativnim. Kao što nam je svima poznato, radi se o seriji romana i priča koje Bosnu prikazuju kao „zemlju mržnje i mraka“, a Bošnjake kao izdajnike pradjedovske vjere, Turke, tirane i psihopate. Simptomatično je da u Andrićevim djelima ne postoji ni jedan jedini pozitivan lik koji je musliman. To ne može biti slučajno.
Profesor Rizvić je na 690 strana, citatima i naučnim argumentima pokazao da je Ivo Andrić bio u službi velikosrpske politike i svoja djela pisao sa ciljem da Bosnu i Bošnjake predstavi u najcrnjem svjetlu, kako bi se u svijesti čitaoca opravdao kontinuitet genocida koji se nad ovim narodom vrši od 17. stoljeća. U studiji su otkrivene sve pažljivo prikrivane činjenice o životu i karijeri Ive Adrića, počevši od njegove teme za doktorsku disertaciju pod naslovom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“, u kojoj Andrić kaže: „Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kad je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod, čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje, prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobno.“ Disertacija je doživjela kritike od strane bečkih profesora, članova komisije, kao „previše negativistička“ i nije nikada objavljena na našem jeziku, te je na taj način sakrivena od javnosti.
Rizvić prolazi kroz mnogobrojne primjere iz Andrićevih djela u kojima su bošnjački nacionalni heroji, kao što je npr. Alija Đerzelez, prikazani kao psihopate i degenerici, a islam kao vjera je vrijeđan i izvitoperen. U svojoj studiji Rizvić ni jednom riječju ne spori Andrićev izvanredni književni talenat niti literarnu vrijednost njegovih djela, nego ističe da je poruka ovih djela politički motivirana i historijski nekorektna. On takođe psihoanalizira i karakter Ive Andrića, Hrvata kojeg je odgojila muslimanka, a kojeg slave Srbi, te povezuje njegove lične komplekse renegatstva sa porukama njegovih književnih djela.
Zanimljivo je koliko je kontroverznih reakcija u javnosti doživjela ova knjiga i kako nijedna negativna reakcija nije sadržavala protuargumente. Jednostavno, u Andrića se ne smije dirati. Čitalac nema slobodu da mu se Andrićeva djela eventualno ne dopadnu jer ga može biti vrijeđa taj nakaradni odnos prema Bošnjacima i islamu. Ni danas, u doba demokratije i slobode govora, ovakvo mišljenje nije popularno, nego se njegovi pobornici odmah etiketiraju kao fašisti i muslimanski fundamentalisti. Pitanje je – da li se išta promijenilo?
Bilo kako bilo, knjiga je napisana i ostaće tako zauvijek. Preporučujem onima koji je nisu pročitali da to učine jer je dostupna na web stranici Muhsina Rizvića pod kategorijom Bibliografija. Pa neka svako prosudi prema svojoj savjesti i ponuđenim argumentima.

Prošle godine u medijima je objavljena vijest kako se priprema snimanje dokumentarnog filma „Bošnjaci u Andrićevu svijetu“. Tko sudjeluje u projektu, dokle ste stigli?
Dr. Selma RIZVIĆ: Svjedoci smo da su Andrićeva djela prevedena na mnoge svjetske jezike. Dosta ljudi prije dolaska u Bosnu, kao pripremu, pročitaju neko od ovih djela. Pa se mi onda čudimo kako stranci imaju tako negativno i pogrešno mišljenje o Bosni i Bošnjacima. Još od vremena kada je predsjednik KZB „Preporod“ bio prof. dr. Šaćir Filandra predlagala sam prevođenje studije prof. Rizvića o Andriću barem na engleski jezik, kako bi svjetska javnost mogla čuti i drugu stranu. Međutim, ni tada ni danas nije bilo volje u „Preporodu“ za pokretanje takvog projekta.
U razgovoru sa Fatmirom Alispahićem rodila se ideja da se prvo uradi jedan dokumentarni film baziran na ovoj studiji, obzirom da je medij filma danas popularniji i prijemčiviji, jer nažalost vrlo malo ljudi u današnje vrijeme čita knjige, a posebno je malo onih koji bi bili spremni pročitati 690 strana. Uradili smo trailer za taj film nadajući se da će se pojaviti neka institucija ili pojedinac koji bi finansirali taj projekat. Nažalost, još uvijek smo na početku.

Gdje se u sve to uklapa Nemanja Kusturica, „Andrićgrad“ u Višegradu i spomenik Petru Petroviću Njegošu, ideologu „istrage poturica“?
Dr. Selma RIZVIĆ: Pojava Kusturice sa „Andrićgradom“ je najbolji dokaz da je prof. Rizvić bio u pravu kada je ustvrdio da su Andrićeva djela bila i ostala u službi velikosrpske politike. Zanima me kako „branioci lika i djela Ive Andrića“ objašnjavaju ovu pojavu. Zašto se četnici i velikosrbi toliko ponose Andrićem? Zašto ga povezuju sa Njegošem koji je opisao jedan od genocida nad Bošnjacima – istragu poturica?!
Zanimljivo je da većina čitalaca riječ istraga tumači kao neku policijsku istragu. Prof. Rizvić je prvi, u svojoj knjizi „Kroz Gorski vijenac“ otkrio javnosti da ta istraga znači istrjebljenje, odnosno – genocid. Da im se za trag više ne zna... Nedavno sam bila primorana odgovoriti prof. Safetu Kadiću, koji je u jednom svom tekstu okrivio prof. Rizvića da „nije uočavao velikosrbsku 'podrazumijevajuću prijetnju' u svojoj interpretaciji i tekstualno-komparativnoj studiji o strukturi 'Gorskog vijenca' crnogorskog vjerskog i državnog poglavara P. P. Njegoša, koji je bio Andrićeva inspiracija i zajedno sa njim i Vukom Karadžićem činio književno-kulturni tronožac velikosrbskog 'svetog trojstva'“. U svojoj reakciji navela sam da prof. Kadić nije shvatio kako pažljivo je Rizvić morao pristupiti analizi Njegoševog „Gorskog vijenca“ u doba socijalističkog režima i odabrati jedini način koji je u to doba bio moguć, da predstavi „Gorski vijenac“ kao moralnu dilemu Vladike Danila nad činom istrage poturica, ističući njegovu književno-estetsku vrijednost i indirektno razotkrivajući genocidni karakter crnogorskog društva koje se u tom spjevu opisuje. Zašto prof. Kadić tada nije napisao ovo što piše danas, u vremenu slobode medija?

Očito je da Bošnjaci značajno zaostaju za druga dva naroda kad je u pitanju ozbiljnost i organizovanost nacionalnih institucija
U jednom periodu i Vi ste bili aktivno uključeni u rad BZK „Preporod“ BiH, zajedno sa svojim ocem. Možete li se prisjetiti tog perioda funkcioniranja bošnjačke kulturne institucije?
Dr. Selma RIZVIĆ: Svako ko se sjeća „Preporoda“ iz ranih 90-ih godina smatra da je to bio period najveće akumulacije pozitivne energije u bošnjačkom intelektualnom krugu. U zraku se osjećao entuzijazam i ponos na našu kulturu i historiju, koja je toliko godina bila osporavana i marginalizirana. Umjetnici, književnici, glumci, profesori, svi su bili spremni da se angažuju u ponovo oživljenom Kulturnom društvu „Preporod“. Moj otac je, zajedno sa kolegama iz Matičnog odbora, neumorno radio na ponovnom uspostavljanju strukture društva i mnogobrojnim aktivnostima, kao što su predavanja, koncerti, izložbe, promocije knjiga…
Čak i nakon početka agresije 1992. godine „Preporod“ je nastavio sa svojim radom, postavši centar duhovnog otpora neprijatelju i mjesto gdje se može čuti optimizam i lijepa riječ, u sred sarajevskog pakla. Kada je tadašnji generalni sekretar, Muharem ef. Hasanbegović, teško ranjen u granatiranju, preuzela sam njegovu dužnost i svaki dan odlazila na posao u prostorije „Preporoda“. Tada sam i sama ostala bez posla, jer sam prije rata bila počela raditi kao asistent istraživač na Elektrotehničkom fakultetu Sarajevo, koji se tada nalazio u Lukavici i koji su odmah na početku rata preuzeli četnici, a svi koji nisu bili Srbi više nisu imali pristupa zgradi fakulteta.
Za vrijeme tog mog volontiranja u „Preporodu“ upoznala sam mnogo izuzetnih ljudi i svjedočila toj ogromnoj pozitivnoj energiji koja je tada tamo postojala. Tamo sam upoznala i tadašnjeg tehničkog direktora BH televizije, Seju Begtaševića, koji mi je ponudio posao na televiziji, gdje radim i danas. U „Preporodu“ sam ostala aktivna kao član Matičnog odbora.
U to vrijeme, 1992. i 1993. godine, većina bošnjačkih intelektualaca je barem jednom dnevno svraćala u „Preporod“. Tu su se ljudi viđali, razgovarali, hrabrili se. Tu smo saznavali kakvo je stanje na ratištu, ko je poginuo, ko je ranjen. I u tom teškom vremenu „Preporod“ je organizirao kulturne aktivnosti. Dobro se sjećam da su književnici Nedžad Ibrišimović, Hadžem Hajdarević i Selim Arnaut organizirali veče poezije u tada opkoljenoj Dobrinji. Pitala sam kako se namjeravaju tamo prebaciti, a oni su rekli da će po njih doći vozilo Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zamolila sam ih da i ja pođem s njima i pristali su. Vjerovatno nijedan normalan čovjek ne može razumjeti zašto bi neko iz opkoljenog Sarajeva usred granatiranja išao preko nekakve barikade u opkoljenu Dobrinju, u nekakvom čudnom kombiju čiji su prozori bili pokriveni željeznim pločama, ali meni je to tad bilo sasvim normalno, naprosto, morala sam biti tamo. I tako smo otišli to veče, prevezli se kroz kišu metaka do nekog podruma u Dobrinji, gdje nas je dočekala masa svijeta na čelu sa komandantom Ismetom Hadžićem. Svijet je uživao u poeziji koju su pjesnici čitali, dok su napolju odzvanjale eksplozije granata. Mom ocu nije bilo baš drago kad je saznao gdje sam bila, ali rekao je: „Dobro, kad si sa Hadžemom i Selimom.“ Eto, tako je to bilo nekad u „Preporodu“...

Kakvo je Vaše mišljenje o sadašnjem stanju u BZK „Preporod“, ali i ostalim bošnjačkim institucijama u Sarajevu? Kakva je trebala biti uloga Svjetskog bošnjačkog kongresa, Bošnjačke nacionalne fondacije i Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u izgradnji bošnjačke institucionalne kičme? Jesu li ispunili nadanja i postavljene ciljeve?
Dr. Selma RIZVIĆ: Što se tiče „Preporoda“, ja sam svoje mišljenje više puta izrekla u javnosti prilikom izbora predsjednika i organa Preporoda, koji se odvijao na Skupštini u decembru 2014. godine. Tada sam bila protukandidat prof. Laviću za predsjednika Društva. Ukratko ću ponoviti da nisam zadovoljna onim u šta se pretvorio „Preporod“ i moja kandidatura je bila pokušaj da se tu nešto promijeni. Mišljenja sam da je „Preporod“ potpuno nestao iz javnosti, da se zatvorio, da se stav „Preporoda“ ne čuje dovoljno i da kao takav ne može predstavljati bošnjački intelektualni krug. „Preporod“ bi trebao biti ogledalo svih Bošnjaka, bez obzira na njihovo političko ili vjersko opredjeljenje. Tu svako ko želi da uradi nešto na promociji naše kulture treba da ima svoje mjesto. Nadalje, „Preporod“ treba modernizirati, postaviti u korak sa vremenom, da govori jezikom modernih tehnologija i predstavlja našu kulturu putem modernih medija.
Međutim, članovi Skupštine su ipak svoje povjerenje dali dosadašnjem predsjedniku, tako da ne očekujem da se u narednim godinama nešto promijeni na bolje. Ono što mene raduje u toj cijeloj situaciji jeste da sam uvidjela da postoji kritična masa ljudi koji su spremni da se okupe i rade u „Preporodu“ i nisu zadovoljni njegovim sadašnjim stanjem. Nadam se da će nekad doći i njihovo vrijeme.
Kad me pitate o SBK, BNF i BANU, moram reći da sam od tih institucija mnogo više očekivala. Pored projekata koje smo Fatmir Alispahić i ja ponudili tim institucijama, a koji su dobili manje-više samo deklarativnu podršku, nadala sam se da će ove institucije pokrenuti i mnoge druge projekte i inicijative po pitanju promocije naše nacije i kulture. Nažalost, ne vidim neke konkretne rezultate. Možda se varam.
Čini mi se da mi ostajemo narod individualaca, pojedinaca-institucija i da nikako ne možemo da ustanovimo barem jednu instituciju koja bi sistematski radila za naše dobro. Vjerovatno razloge tome možemo tražiti u nepostojanju naše nacionalne države u skorijoj historiji, jer većina institucija kod naših susjeda Srba i Hrvata napravljena je u okviru njihovih nacionalnih država/Socijalističkih Republika. Da ne bude zabune, ja ne zagovaram nacionalnu državu Bošnjaka, ja se zalažem za zajedničku demokratsku državu svih bosansko-hercegovačkih naroda i građana. Ali, očito je da Bošnjaci značajno zaostaju za druga dva naroda kad je u pitanju ozbiljnost i organizovanost nacionalnih institucija. Pogledajmo samo npr. Kulturno društvo Hrvata „Napredak“, kakvu oni svesrdnu pomoć imaju od hrvatske države, iako su u Bosni i Hercegovini. A mi ne možemo da se dogovorimo je li BANU u Sarajevu ili u Novom Pazaru – i sami imamo stotinu zamjerki što je ona uopće osnovana. A da ne govorim kakvu podršku možemo očekivati od naše daytonske države... Prema tome, jedini izlaz je da se samoorganizujemo, onako kako je sjajno dr. Cerić organizovao Svjetski bošnjački kongres.

Što se desilo sa Svjetskim bošnjačkim kongresom, zašto je sve stalo? Koliko je projekt Svjetskog bošnjačkog kongresa upropašten propalom kandidaturom bivšeg reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića na prošlogodišnjim Općim izborima u BiH? Hodže i politika – ide li takvo nešto samo na ruku onima koji Bošnjake žele vidjeti isključivo kao vjersku skupinu?
Dr. Selma RIZVIĆ: Ne znam da li se zastoj u radu Svjetskog bošnjačkog kongresa može dovesti u direktnu vezu sa kandidaturom dr. Cerića za člana Predsjedništva BiH. Ne bih željela o tome da špekuliram. Što se tiče pitanja da li, kako vi kažete, hodže treba da se bave politikom, ja smatram da svaki čovjek ima pravo i treba da se bavi politikom. Svi mi imamo demokratsko pravo da biramo i da budemo birani. Ne vidim nikakvog razloga zašto bi islamski vjerski službenici bili izuzetak. Mislim da ta dilema vodi porijeklo iz komunističkog režima gdje je religija bila nepopularna, a vjerski službenici samo po sebi smatrani prijetnjom za državni poredak. Srećom, vremena su se promijenila i mislim da nema razloga da neko ko je vjerski službenik ne treba da bude nosilac neke političke funkcije.
Naravno, drugo je pitanje koliko su birači spremni da svoje povjerenje poklone jednom vjerskom službeniku. Mislim da su rezultati zadnjih izbora to pokazali. Nekada je „bavljenje politikom“ smatrano kao nešto što nije na nivou jednog intelektualca. I dan-danas mi neki prijatelji govore – što će ti ta politika, imaš svoj posao, samo zato što sam učestvovala u nekoliko javnih medijskih saopćenja. Ja mislim da je dužnost svakog čovjeka, a posebno intelektualca, da upotrijebi svoj talenat i znanje za neke društveno korisne ciljeve, a ne samo za izgradnju svoje karijere i svoju ličnu dobrobit.

Organizirana medijska blokada drugačijeg mišljenja: čega se boje sarajevski mediji?
U maju ove godine, zajedno s Fatmirom Alispahićem, u Bošnjačkoj nacionalnoj fondaciji priredili ste tri sesije na veoma inspirativne i provokativne teme, kao što su ukidanje Republike Srpske i okupacije Sarajeva od velikosrpskih snaga u policiji i pravosuđu. Međutim, sesije su iznenada prekinute. Zbog čega?
Dr. Selma RIZVIĆ: Možda su bile previše provokativne? (smijeh) Ne znam zašto su prekinute. Sada imaju neke sesije koje organizuju drugi ljudi. Iz toga se može zaključiti da nije bio problem samo u sesijama, nego u ljudima koji su ih organizovali. Naravno, BNF ima pravo da odredi s kim i kako želi da radi, ali čini mi se da je ovo ispalo malo ružno i nekorektno. U svakom slučaju, dobro je da imaju neke javne rasprave, pa kakve god da su. Najgora je šutnja. Ona znači poraz. I strah.

Vodili ste i kampanju za istinu o oslobođenju Sarajeva 5. aprila 1945., kada je u Sarajevo oslobodila 16. muslimanska brigada. Zašto Sarajevo nema snage da izmijeni laž o oslobođenju 6. aprila, kada su se od strane srbijanskih partizana, zapravo, preodjevenih četnika, dogodili strašni pokolji nad bošnjačkim civilima, pod optužbom da su bili suradnici ustaša i okupatora?
Dr. Selma RIZVIĆ: E, to je veoma zanimljivo pitanje. Ne samo da nema snage da izmijeni laž, nego nema snage ni da objavi da postoje druga mišljenja i dokazi, pa neka svako sam prosudi. Kada smo Fatmir i ja organizovali javnu raspravu o ovoj temi nijedan medij nije došao da to proprati. Statistički je nemoguće da baš nijedan od mnogobrojnih sarajevskih i bosansko-hercegovačkih medija nije dobio naše saopćenje nije imao slobodnog novinara ili ekipu. A svima smo poslali… Ne, ovdje se radi o organizovanoj medijskoj blokadi drugačijeg mišljenja. I to je zastrašujuće.
Postoje mnogi ljudi koji pamte zločine koje su počinile partizanske jedinice nad civilima u oslobođenom Sarajevu. Postoje dokazi o listama za odstrel građana Sarajeva koji su imali druga ideološka opredjeljenja ili jednostavno neko materijalno dobro koje je moglo biti konfiskovano. Ti su ljudi strijeljani po kratkom postupku pod optužbom da su bili saradnici okupatora. Također je općepoznato da se Tito dogovorio sa komandantima nekih četničkih jedinica da se priključe partizanima, a zauzvrat će im biti oprošteni zločini nad muslimanima istočne Bosne. Postoje dokazi da su te jedinice proglašene oslobodiocima Sarajeva, a 16. muslimanska brigada koja je prva ušla u grad 5. aprila, poslata je na drugo ratište.
Ne vidim nikakvog razloga zašto se ne bi razotkrila prava istina o događajima koje je komunistički režim brižljivo skrivao i zataškavao. Pa neka odgovara i onaj koji je bio saradnik okupatora, ali i onaj koji je nekažnjeno počinio ratni zločin nad civilima. Čega se boje sarajevski mediji i ko je taj ko im diriguje da ignorišu ovakve teme?

Zapažen je Vaš angažman u vezi Popisa 2013., kada ste kampanju koja se vodila u ime Bošnjaka potpuno preorijentirali u drugom smjeru. Naime, čelnici Fondacije „Popis 2013.“ skoro su stavili znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana, što je bitno reduciralo one Bošnjake koji su ateisti, ili su rođeni u mješovitim brakovima, ili žive u mješovitim brakovima. Vi ste sa Fatmirom Alispahićem napravili spot, koji je imao veliki odjek, pod naslovom: „Budi Bošnjak – ne moraš biti musliman“. Kakvo gledate na odugovlačenje sa rezultatima Popisa stanovništva, s obzirom da je objavljeno kako je „popis bio dobar i uspješan za Bošnjake“. Da li je to baš tako?
Dr. Selma RIZVIĆ: Spot koji ste spomenuli nastao je kao Fatmirova i moja reakcija na „svođenje Bošnjaka na vjersku skupinu“. Svakome ko imalo razmišlja o trenutnoj situaciji u našoj zemlji jasno je da nije bilo alternative izjašnjavanju kao Bošnjak, jer je to Ustavom priznat konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, koji su neprijatelji pokušali značajno reducirati genocidom. Kako se kampanja Fondacije „Popis 2013.“ vodila uglavnom po džamijama i od strane vjerskih službenika, a slogan joj je bio „ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski“, mogao se steći utisak da ljudi koji nisu religiozni nisu „dobro došli“ da se izjasne kao Bošnjaci. Postavlja se pitanje kako se neko može usuditi da uskraćuje pravo na nacionalno izjašnjavanje ljudima koji nisu vjernici, koji su u mješovitim brakovima ili koji potiču iz mješovitih brakova? Zbog toga smo napravili taj spot čija poruka je bila da su svi koji vole Bosnu dobro došli da se izjasne kao Bošnjaci. Spot smo počeli ilustracijom da se pojedinci izjašnjavaju kao Bošnjaci zbog dnevno-političkih ciljeva i kao takvi čak prave štetu bošnjačkom narodu. Zanimljiva je podrugljiva reakcija islamofobičnih medija na jedan spot čija je poruka potpuno pozitivna.
Samo odugovlačenje sa objavljivanjem rezultata popisa je argument u prilog tezi da on nije bio baš „uspješan i dobar za Bošnjake“. Pokazuje se da je Zakon o popisu koji je tada usvojen sadržavao nelogičnosti i potencijalne probleme koji sada izlaze na vidjelo. Sasvim je jasno da će rezultati popisa, bez obzira kako se tretiralo 9% „spornih“ građana, pokazati da je odnos broja pripadnika tzv. konstitutivnih naroda u potpunom neskladu sa dijelom vlasti koji im po Ustavu pripada na bazi nacionalnog ključa, te samim tim Daytonski ustav potpuno gubi smisao. Mislim da je to jedan od ključnih razloga odugovlačenja sa objavljivanjem rezultata.

Sada imamo znanje, jedino što nedostaje jeste da država uloži novac u razvoj kulturnog turizma i promociju kulturne baštine
Javnost Vas uglavnom poznaje preko angažmana na nacionalnim projektima, a malo se zna da ste jedna od najpriznatijih stručnjakinja s prostora Balkana za oblast grafičkog i TV-dizajna. Pored profesionalnog angažmana na Radioteleviziji Bosne i Hercegovine (BHRT), gdje niz godina obavljate poslove šefa Odsjeka za elektronski grafički dizajn, kao i stručnog angažmana vanrednog profesora računarske grafike na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, predsjednica ste i Upravnog odbora Udruženja za digitalizaciju i informatizaciju kulturne baštine DIGI.BA. Posebno ste mnogo učinili na planu digitalizacije i oživljavanja kulturno-povijesne baštine u 3D prostoru, na virtualnoj prezentaciji historije Bošnjaka i očuvanju našeg kolektivnog pamćenja. Budući da se radi o nečemu novom, a što možda otvori neke ambicije kod kulturnih uposlenika, možete li predstaviti ovu oblast i svoj rad?
Dr. Selma RIZVIĆ: To vam je najbolji dokaz da ljudi koji se bave samo svojim poslom, a ne bave se „politikom“ nisu tako poznati u javnosti, barem ne domaćoj. (smijeh) Moj angažman na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu traje već skoro 20 godina. Kad je bilo vrijeme da odlučim šta želim da studiram razmišljala sam da upišem književnost ili neku umjetničku akademiju. Međutim, otac mi je tada rekao – književnost ne dolazi u obzir jer bih ti tada ja bio profesor, a to je sukob interesa, a inače treba da odabereš profesiju koja ne zavisi od političkog sistema. I tako sam ja završila na studiju elektrotehnike, a nisam se nikada baš osjećala da pripadam tom svijetu. „Zahvaljujući“ agresiji na BiH dobila sam posao na BH televiziji i otkrila magični svijet TV dizajna, koji mi je omogućio da svoje tehničko znanje upotrijebim u jednoj umjetničkoj disciplini. Otkrila sam kompjutersku grafiku. Otkrila sam da moderne tehnologije omogućavaju jedan potpuno drugi pristup kulturnom naslijeđu, da sada našu prošlost možemo virtuelno rekonstruisati.
Tako smo počeli sa projektima virtuelnog kulturnog naslijeđa. U saradnji sa kolegama sa vodećih instituta i fakulteta iz Evrope i svijeta digitalizirali smo kolekcije nekoliko naših muzeja. Posebno smo ponosni na virtuelni muzej opsade Sarajeva – Sarajevski ratni predmeti. U okviru tog projekta digitalizirali smo zbirku „Opkoljeno Sarajevo“ Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Dodali smo modelima predmeta koje su građani Sarajeva napravili da bi preživjeli teške dane opsade priče o tim predmetima i samom kontekstu opsade grada. Na taj način korisnik Interneta iz bilo kog dijela svijeta može saznati šta se dešavalo u Sarajevu u to vrijeme i kako su hrabri i kreativni bili njegovi građani. Posebno je zanimljivo da su u projektu učestvovali i naši studenti, koji su bili djeca u toku opsade Sarajeva i koju su unijeli svoju emotivnu dimenziju u te priče.
Pored virtuelnih muzeja napravili smo i virtuelne prezentacije kulturnih spomenika koji više ne postoje ili postoje samo njihovi ostaci, kao što su Isa-begova tekija i vakuf, Crkva Sv. Trojice u Mostaru, Sjenička tvrđava, Tašlihan. Zadnjih četiri godine smo bili jedan od 18 partnera u evropskom konzorcijumu „Transnacionalna mreža virtuelnih muzeja V-MusT.net“ u okviru koje smo bili domaćin izložbe „Ključevi Rima“, koja se održavala istovremeno u Rimu, Amsterdamu, Aleksandriji i Sarajevu, predstavljajući kombinaciju fizičkih eksponata i digitalnog sadržaja vezanih za ostatke rimske kulture na tim područjima. Ovaj projekat je omogućio povezivanje naših muzeja sa evropskim muzejima i obrazovanje naših stručnjaka iz najmodernijih svjetskih dostignuća u muzejskim postavkama.
Sada imamo znanje, jedino što nedostaje jeste da država uloži novac u razvoj kulturnog turizma i promociju kulturne baštine. Nadam se da će i to vrijeme doći. Projekti koje smo do sada radili uglavnom su realizirani bez ikakve finansijske podrške, u okviru nastave na Elektrotehničkom fakultetu ili uz minimalna sredstva. Obzirom na izuzetan uspjeh tih projekata, koji su nam i donijeli poziv u renomirani evropski konzorcijum, nije teško zamisliti šta bismo sve mogli uraditi uz odgovarajuću finansijsku podršku.

Predstavite nam pobliže projekt Virtualnog muzeja genocida nad Bošnjacima. Može li Virtualni muzej jednog dana prerasti u stvarni Muzej genocida nad Bošnjacima?
Dr. Selma RIZVIĆ: Zadatak Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima je da putem modernih tehnologija na Internetu predstavi kontinuitet genocida nad Bošnjacima od 17. stoljeća do danas. Želimo javnosti predstaviti činjenice koje su mnogi režimi pažljivo prikrivali i o kojima se nije moglo niti se danas može naučiti u školi. Ove činjenice ćemo prikazati u obliku međusobno povezanih kratkih digitalnih priča, a kasnije planiramo linkovati i digitalizirane dokumente, svjedočenja i eksponate. Projekat će se bazirati na dokumentima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, te drugih srodnih institucija.
Virtuelni muzej je vrlo ambiciozno zamišljen i zahtijeva veliki rad. Naravno, kao i uvijek, kamen spoticanja je finansijska podrška. Do sada prikupljena sredstva jedva da mogu pokriti troškove prve faze projekta – kreiranje 11 digitalnih priča o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Scenariji za priče su završeni, urađena je autorska muzika i sada smo u fazi snimanja glumca i off-a i produkcije priča. Nadamo se da će završetak prve faze doprinijeti boljem razumijevanju ove ideje i motivirati odgovarajuće institucije i pojedince da nam pomognu da realiziramo cijelu zamisao.
Ovaj virtuelni muzej u svakom momentu može postati i fizički muzej, jer se digitalni sadržaj uz odgovarajući set-up može postaviti na bilo kojoj fizičkoj lokaciji. U tome i jeste njegova prednost i kvalitet. Mi bismo voljeli da se u svakom mjestu u kome se desio genocid nad Bošnjacima napravi muzej sa postavkom eksponata vezanih za te događaje, plus digitalnim sadržajem virtuelnog muzeja iz kojeg se vidi da je taj genocid imao svoj višestoljetni kontinuitet.

Sramota me što u našem narodu postoje ljudi koji nemaju samopoštovanja i dostojanstva
Ove godine obilježena je 20. godišnjica genocida u Srebrenici, mnogo smo o tome pisali na stranicama našeg časopisa, razgovarali s ljudima koji su dobar dio svoga života posvetili očuvanju istine i borbi protiv zaborava zločina i negiranja genocida nad bošnjačkim narodom. Jedan od intervjua u „Preporodovom Journalu“ naslovili smo riječima „Bošnjačka žrtva mora biti kompas bošnjačke politike“, a drugi s „Bošnjačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika“. Kakvo je Vaše mišljenje o bošnjačkim političarima? Jesu li dorasli povijesnom trenutku?
Dr. Selma RIZVIĆ: Meni već godinama smeta jedna teza koja se uporno ponavlja u medijima, a to je da su za sve krivi političari. Kao da društveni sistem može biti bez političara. To mi djeluje kao ista ona generalizacija iz poznate SDP-ove teze da su „za rat krive nacionalne stranke“. Političari su grupa ljudi koji u demokratskim društvima bivaju birani voljom naroda na izborima. A onda, čim se završe izbori, mediji, tzv. organizacije civilnog društva i naravno, obični svijet koji ponavlja kao papagaj to što čuje u medijima, ospu hampu na političare. Pa ako su političari došli na vlast većinom glasova zar onda ne bi trebalo poštovati taj izbor, kakav god da je, do sljedećih izbora?
Tako je i sa bošnjačkim političarima. Mi smo ih izabrali na izborima. Naravno, imamo pravo kritički posmatrati njihov rad. Ali, čini mi se da ljudi više vole sa strane komentarisati rad političara, nego se sami angažovati u politici i eventualno raditi bolje. Meni smeta taj uvijek negativni odnos prema svakome. A to je specijalnost nas Bošnjaka. Nama niko ne valja, a nismo spremni sami učiniti nešto bolje.
Konkretno, odgovor na vaše pitanje: ne osjećam se kvalifikovanom da ocijenim da li je neko dorastao povijesnom trenutku ili ne. To će pokazati povijest. Sigurna sam da mnoge odluke naši političari donose pod pritiskom međunarodne zajednice. To mi sve izgleda kao jedna pijaca, gdje se trgovci pogađaju i određuju cijene roba. A robe su pozicije u vlasti, opstanak entiteta, interesi susjednih država, političkih i finansijskih lobija itd. Ne znam kako bih ja postupila da sam na mjestu naših političara. Ko zna kakve su sve ucjene tu u igri? Kao obični građanin naravno nisam zadovoljna situacijom u kojoj se nalazimo. Ali mislim da ko god smatra da može i zna bolje treba da osnuje svoju političku stranku i ponudi svoj program, pa, ako je bolji, pobijediće ove političare. I najvažnije, treba se čuvati te generalizacije. Svaki političar ima svoje ime i prezime i konkretne poteze koje je uradio i o tome treba diskutovati. Konkretno.

Kako komentirate dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića na dženazu u Potočare, navodni „atentat“ i inicijativu za uspostavom i zajedničkim obilježavanjem „Dana sjećanja na sve žrtve“? Jesmo li kao narod prilično naivni?
Dr. Selma RIZVIĆ: Mislim da je događaj koji ste spomenuli samo dno našeg samoponiženja. Žalosno je da nismo imali snage da ne dozvolimo dolazak na sveto mjesto naših žrtava čovjeku koji ima takvu prošlost i koji do sada nije pokazao nikakvu konkretnu inicijativu da se od te prošlosti ogradi. Nastavio je negirati genocid koji je presuđen pravosnažnom presudom najviših međunarodnih sudova, lobirao protiv Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a, koja bi taj genocid osudila i nastavio podržavati RS u svojim separatističkim ciljevima. Takvom čovjeku nije trebalo dozvoliti da kroči u Srebrenicu. Ali, naravno, mi smo po ko zna koji put morali poslušati međunarodne moćnike i progutati tu gorku pilulu. Pa zar onda nekog iznenađuje da je masa reagovala kako je reagovala. Bez obzira da li je neko to isprovocirao, to je bio zajednički osjećaj svih nas tada tamo prisutnih. I drago mi je da smo pokazali da i naše strpljenje i trpljenje ima svoje granice. Dosta više.
Na žalost, taj događaj je vješto preokrenut u Vučićevu korist i on je na kraju, uz pomoć snažne medijske mašinerije pretvoren u žrtvu. A naši sunarodnjaci su se onda masovno počeli izvinjavati njemu i to je bilo stvarno dohvaćanje dna. Sramota me što u našem narodu postoje ljudi koji nemaju samopoštovanja i dostojanstva. To nas čini spremnim da budemo žrtve novog genocida.

Politički potezi u BiH ne vuku se bez odobrenja međunarodnih mentora
„Slučaj Zvornik“ i napad na policijsku stanicu, zatim policijska akcija „Ruben“ i teror nad Bošnjacima povratnicima u genocidnu RS u okviru Dodikovog „rata protiv terorizma“, otvorili su mnoga pitanja. A glavno pitanje jeste: u čemu je problem sa čelnim bošnjačkim političarima? Bosna i Hercegovina kao da je kapitulirala onoga dana kada je obilježen Dan žalosti na teritoriju cijele BiH za policajcem koji je sudjelovao u srebreničkom genocidu. Kakvo je Vaše mišljenje?
Dr. Selma RIZVIĆ:Treba razlikovati nemogućnost efikasne reakcije zbog okova u kojima se svi nalazimo u okviru Daytonskog ustava i pretjerivanja u reakcijama koja se dešavaju da bi se pokupili neki jeftini politički poeni. Situacija koju spominjete je učinila da padnu mnoge maske. Puno se tu čudnih i neobjašnjivih stvari izdešavalo. A, kao i obično, javnost je ostala uskraćena za istinitu i potpunu informaciju i prepuštena špekulacijama i raznim teorijama. Ja bih, da se nešto pitam, započela sa donošenjem zakona koji bi onemogućio da u policijskim strukturama rade ljudi koji se sumnjiče da su umiješani u ratne zločine. Da je to bio slučaj, te da ubijeni nisu bili umiješani u ubistvo porodice počinioca, onda bismo čista obraza mogli osuditi taj čin kao kriminalni. Ali ni tada ne vidim potrebe da se zbog toga proglašava dan žalosti, jer ubistva se dešavaju u svim zemljama i postoje mehanizmi za krivično gonjenje počinilaca.
Kao i u slučaju izvinjavanja Vučiću, pojedinci iz našeg naroda osjećaju potrebu da se ulizuju i samoponižavaju. To je jedan fenomen koji trebaju izučavati stručnjaci iz psihijatrije. A najgore od svega je što je taj događaj bio povod za stravičnu kampanju zlostavljanja i progona malobrojnih Bošnjaka u RS-u, što je pokazalo da su njihove policijske i političke strukture spremne za novi genocid i da se malo toga promijenilo od 90-ih godina do danas. Jedina dobra strana te cijele tragedije jeste što sada nije baš lahko pripadnicima međunarodne zajednice odbraniti postojanje tog entiteta, koji je spreman vršiti takve represije nad svojim građanima samo zato što su druge vjerske i nacionalne pripadnosti. Treba priznati da je to fašizam.

„Zvornik“ je bio i prošao, vrši se intenzivna medijska zamjena teza – žrtva postaje dželat. Zastava s ljiljanima je „izvan zakona“ u genocidnoj tvorevini, do dana današnjeg nismo vidjeli snimke nadzorne kamere iz Zvornika, „naravno“, nitko nije odgovarao zbog toga, u SIPA-i Bošnjaci praktično nemaju kadrova… Preživjeli ste opsadu i herojsku obranu Sarajeva i BiH. Kakve osjećaje i misli u Vama bude ovakve činjenice?
Dr. Selma RIZVIĆ:U meni godinama nakon rata tinja gorčina i bijes. Ne mogu i ne želim sa tim da se pomirim. Do kraja svog života ću biti ponosna što sam bila u Sarajevu u toku opsade i dala svoj skromni doprinos odbrani našeg glavnog grada i naše države. Gdje god budem išla i koga god budem upoznala pričaću im o tome, kako se ne bi desilo da se istina izgubi u tim medijskim manipulacijama. Mi, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nismo nikog napali, nismo otišli u Srbiju ili Hrvatsku da ubijamo njihove građane i mi nemamo čega da se stidimo. Naša zastava sa ljiljanima je simbol borbe protiv mraka i fašizma. Naš predsjednik Alija Izetbegović nikada nije uvrijedio pripadnike nijednog naroda, ni usred agresije i genocida nije zagovarao odmazdu i osvetu. Svi zločini koje su počinili neodgovorni pojedinci iz Armije Republike BiH su odmah procesuirani i počinioci osuđeni na odgovarajuće kazne. Uvijek smo se borili i borićemo se za demokratsku državu u kojoj su svi narodi i građani ravnopravni. Pa šta je u tome loše? Zašto međunarodna zajednica jedino nama odriče pravo da imamo takvu državu, a nudi nam entitete, kantone i distrikte? Ne vidim drugi odgovor, osim ovog: zato što smo muslimani!
Ja nikada nisam cijenila ljude prema njihovoj vjeri ili naciji. Tokom čitave agresije na BH televiziji sam radila sa ljudima svih nacija, a sa mnom u kancelariji je bio kolega Srbin. Nikada nisam njega smatrala sličnim onima s brda. Ponosna sam što je dajdža mog oca bio potpisnik Rezolucija El Hidaje protiv fašizma i progona drugačijih. Pa zašto smo onda za islamofobične medije, mi koji ovako mislimo – fundamentalisti i fašisti? Valjda zato što smo ponosni na svoj narod i svoju vjeru. Opet, zato što smo muslimani!

Bošnjačka žrtva traži minimum zajedničkih nacionalnih interesa. Međutim, bošnjački politički establišment je prilično posvađan i razjedinjen, a personifikacija unutarbošnjačkih podjela bio je dugogodišnji medijski rat između Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića. Kakav je Vaš komentar na najnoviji sporazum Izetbegović – Radončić? Hoće li vlast biti stabilnija i što to znači za budućnost BiH? Da li će se ovim nastaviti politika popuštanja HDZ-ovim zahtjevima kojima su bili skloni obojica, pogotovo Radončić – primjerice hrvatska izborna jedinica?
Dr. Selma RIZVIĆ: Ponoviću svoje mišljenje da se kod nas politički potezi ne vuku bez odobrenja međunarodnih mentora. Svi znamo ko ima debeli dosije o Fahrudinu Radončiću i čiji uticaj mu je donio poziciju ministra sigurnosti. Pretpostavljam da je na tom tragu i ovaj najnoviji razvoj događaja. Nema to nikakve veze sa jedinstvom Bošnjaka. Sve je to kombinatorika koju mi kao obični građani niti možemo niti trebamo vidjeti. Iskreno se nadam da Bakir Izetbegović ima jake razloge za ovakve odluke i da ćemo najzad i mi nešto dobiti u cijeloj toj kombinatorici. Nisam sigurna da je on sklon popuštanju oko trećeg entiteta. Ali teški su to pregovori. Ne treba zaboraviti da mi od svih naroda imamo najmanje međunarodne podrške. Što kaže naš narod: „Ni u psu druga nemamo.“ (smijeh)

Srpski i hrvatski nacionalizmi uvijek imaju iste ciljeve, koje ostvaruju sa manje ili više uspjeha
Što mislite o višegodišnjoj antibosanskoj osovini Milorad Dodik – Dragan Čović, svojevrsnim nasljednicima dvojaca Slobodan Milošević – Franjo Tuđman, odnosno Radovan Karadžić – Mate Boban? Da li je tzv. „treći entitet“ realnost ili samo san rušitelja Bosne?
Dr. Selma RIZVIĆ: Još od prve zajedničke države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, vodi se politika u kojoj se Srbi i Hrvati lahko dogovore oko nečega što je na štetu muslimana, Bošnjaka. Kakva je bila pozicija Bošnjaka u svim prethodnim državama? Prvo nam je ukinut jezik, onda nacionalno ime, onda su naši pisci i kulturni radnici razgrabljeni na ovu ili onu stranu i sve tako do 70-ih kada nam je milostivo dozvoljeno da se zovemo Muslimani. Sa velikim „M“. Nije da smo mi tražili ili htjeli tako da se zovemo, ali, bolje išta nego ništa. Tako se kroz historiju sve ponavlja, srpski i hrvatski nacionalizmi uvijek imaju iste ciljeve, koje ostvaruju sa manje ili više uspjeha.
Zvuči paradoksalno, ali je istina, da je današnje vrijeme, pored strašne agresije i genocida, ipak nama donijelo nekoliko pobjeda. Najzad imamo pravo da se zovemo kako hoćemo i da govorimo jezikom kojim hoćemo. Nije ni čudo da to našim, pojedinim, komšijama baš ne odgovara. Zato opstaje san rušitelja Bosne. Ali opstaju i branitelji Bosne. I, sudeći po rezultatima popisa stanovništva, sve ih je više... (smijeh)

Kako komentirate olako prepuštanje Sutorine, pri čemu se nije niti pokušalo dokazati na međunarodnom sudu da je to, zapravo, bosanski teritorij?
Dr. Selma RIZVIĆ:Mislim da je to jedan u nizu kompromisa na koje smo morali pristati pod pritiskom međunarodne zajednice. Nadam se da smo dobili nešto kvalitetno i važno zauzvrat.

Referendum koji je isforsirao Milorad Dodik o Sudu i Tužilaštvu BiH je, vjerujem da ćete se složiti, protuustavan. No činjenica je da Milorad Dodik godinama nesmetano destabilizira zemlju i da međunarodna zajednica nemušto pokušava da izvrši pritisak na njega, ako uopće i pokušava. Kako riješiti problem destabilizirajućih faktora u BiH kad je Ustav definirao odnose snaga? Kako izvršiti pritisak na OHR i međunarodnu zajednicu da budu djelotvorniji?
Dr. Selma RIZVIĆ: Tako što ćemo biti ponosni na svoju tradiciju i kulturu i promovirati je na svakom koraku. Tako što ćemo organizirati medijske kampanje i koristiti mehanizme civilnog i demokratskog društva da se borimo za svoju zemlju, a protiv fašizma i šovinizma. Što ćemo odgojiti svoju djecu tako da nikad ne zaborave genocid. Što ćemo koristiti moderne medije da ispričamo svoju priču. Što ćemo se pozvati na evropske standarde i tražiti od međunarodne zajednice da ih ispoštuje i ovdje, u Evropi. Što ćemo težiti da budemo pametniji, kulturniji, obrazovaniji, dostojanstveniji. Što ćemo odbaciti šund i subkulturu koja nam se nameće iz susjedstva. Što ćemo pamtiti i cijeniti svoje velikane. Tek kad naučimo poštovati sami sebe i drugi će naučiti da nas poštuju.

Historija nas uči da ništa nije vječno… neće trajati dovijeka ni RS
Kako skinuti daytonsku „luđačku košulju“ s Bosne i Hercegovine?
Dr. Selma RIZVIĆ: Postoji nekoliko fantastičnih pravnih inicijativa koje bi se mogle poduzeti da se od međunarodnih sudova traži ukidanje strukture koja je presuđena za genocid. Međutim, te se inicijative iz nekih razloga ne poduzimaju. Lično nemam baš mnogo povjerenja u pravni sistem u kome je moguće da se zločinci odgovorni za smrt stotina ljudi ili silovanje stotina žena nagode sa tužiocem i dobiju kazne zatvora kao da su opljačkali neki granap. Pravni sistem koji je oslobodio Srbiju optužbi za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Nema tu pravde, sve je opet kombinatorika.
Čovjek s kojim sa imala čast sarađivati i koga veoma poštujem, prof. dr Ejup Ganić, jednom prilikom je, komentirajući sugestije međunarodne zajednice da se mi u Bosni trebamo dogovoriti, rekao: „To vam je isto kao kad hirurg operiše pacijenta i zaboravi neki instrument u njegovom tijelu, a onda kaže pacijentu da on sam sebi to izvadi.“ (smijeh)
Mislim da Daytonski sporazum može biti izmijenjen ili ukinut jedino ako bude opet postojala politička volja ili konsenzus o tome kod onih koji su ga i uspostavili, dakle najvećih svjetskih i evropskih zemalja. Nisam sigurna da mi iznutra možemo puno uraditi po tom pitanju, osim svakodnevno pokazivati njegovu paradoksalnost. A historija nas uči da ništa nije vječno, kad je propalo Rimsko i Osmansko carstvo, neće trajati dovijeka ni RS.

Vidite li među Bošnjacima i bosansko-hercegovačkim patriotima snage koje mogu sačuvati jedinstvenu BiH? Jesmo li na dobrom putu da konačno postanemo politički narod?
Dr. Selma RIZVIĆ: Vidim. Sama činjenica da smo kao narod opstali nakon kontinuiteta genocida, koji se nad nama vrši od 17. stoljeća, i nakon svih režima i političkih sistema koji su nastojali da nas asimiliraju, govori da smo na dobrom putu. Ja lično poznajem barem 20 ljudi koji imaju obrazovanje, znanje i ljudske kvalitete da nas povedu naprijed. Stasaju nove generacije koje se više ne stide reći da su Bošnjaci. Naprotiv, oni su na to ponosni. U njima je nada za našu budućnost. (Ismet ISAKOVIĆ, Preporodov žurnal)