Kolumne
U povodu javnog pokajanja prof. Sanina Muse i ostavke na mjesto Glavnog imama paravjerske tvorevine i sluganskog Rijaseta IZ Srbije
BIJEG VJERNIKA IZ VELIKO-SRPSKE PARAVJERSKE TVOREVINE
|
|
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 28. October 2015. 18:10:57
Zajednica (jedinstvo) je rahmet (Allahova milost), a razjedinjenost je azab (Allahova kazna)." Hadis
Svaki čovjek treba da teži Allahovoj milosti, kao konačnom cilju svog postojanja, a ujedno da se udaljava od Allahove kazne, kao vida konačne propasti i na ovom i na budućem svijetu. Zajednica je od postanka života na Zemlji bila garant opstanku pojedinca i njegovom prosperitetu i civilizacijskom napretku. Mnoštvo je znakova u prirodi kojima nas Gospodar upućuje na dobrobit zajednice i jakosti saffa. Sve što djeluje u okviru zajednice u kojoj se poštuju pravila i gdje su rad, red i disciplina način djelovanja za konačan rezultat ima blagodet uspjeha kako pojedinca tako i cjelokupnog društva.
Živimo u vremenu u kojem se često pojavljuju devijacije, u vremenu kad se pokušava narušiti milost zajednice i "uspjeh" potražiti u razjedinjenosti koja na sebe priziva Allahovu srdžbu i rezultira kaznom u kojoj i pojedinci i društvo ispaštaju.
Vijekovima, na prostoru Balkana Bošnjaci koji svjedoče jednoću Stvoritelja kroz pripadnost islamu u instituciji IZ kao duhovnom centru su pronalazili svoje kako duhovno tako kulturno i nacionalno utočište. Islamska zajednica je bila dom svakog vjernika i jedina adresa za rješavanje velikih problema koje su godinama nepravedno tovareni na leđa Bošnjaka od raznih režima, vlasti, kojima je za cilj bilo da se Bošnjaci kako vjerski, tako kulturno i tradicijski asimiliraju u nešto što nikad nisu niti mogu biti. I upravo zbog svog značaja, uloge i utjecaja kojeg IZ ima u životu ovdašnjeg čovjeka, često je bivala na meti dušmanima, jer svojim djelovanjem nije dozvoljavala da se Bošnjaci asimiliraju i razjedine. I kako uvijek biva sa neosvojivim tvrđavama da su uvijek na meti napadača, tako i IZ je česta meta onih koji svojim djelovanjem žele da naruše njezino jedinstvo i oslabe snagu zajedništva i posiju sjeme smutnje i raskola, koje za posljedicu ima propast kao jedini mogući ishod.
Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) je godinama tražila slabu tačku u IZ kako bi narušila stabilnost ove institucije, i tako je 2007. godine na vrlo perfidan način uspjela da nekolicinu Bošnjaka čija je želja za ovozemaljskim dobrima bila jača od želje za Allahovom milošću i straha od Allahove kazne, zavede na stranputicu koju su nazvali Rijaset IZ Srbije, čiji je glavni zadatak sluganstvo beogradskim centrima moći, rad na slabljenju nacionalnog identiteta Bošnjaka koji žive u Srbiji odnosno na prostoru Sandžaka. Vlasti u Srbiji svjesne da snaga Bošnjaka leži u zajedništvu i jakoj i neraskidivoj vezi sa maticom Bosnom i Hercegovinom, kao i jedinstvenoj IZ, udarili su baš po tim šavovima i tamo gdje su linije odbrane bile slabe, gdje iman nije bio dovoljno jak da odoli ovozemaljskim čarima probile liniju i u svoj mračni vilajet povele nekolicinu zarobljenika, da im služe u njihovim zlim naumima. Godinama traje ta nepoštedna borba između odvažnih, nepokolebljivih i samosvjesnih Bošnjaka, kojima je Allahova milost draža od ovozemaljskog sjaja, a strah od Allahove kazne bitniji od bilo kojeg položaja na dunjaluku. Ali, uvijek i među najboljima se nađe poneko ko posustane. Kome se ponekad borba učini suviše dugom, iscrpljujućom, a neprijatelj nepobjedivim, pa se preda...
Tako se desilo i sa prof. Saninom Musom, čovjekom koji je u vremenu genocidne agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu pokazao gazijski duh braneći svoju zemlju i svoj narod od agresora. Svi koji ga poznaju, tvrde da je bio neustrašivi borac, koji je u bitkama nepoštedno išao naprijed bivajući teško ranjen. Kažu da se uvijek najbolji iskušavaju, tako je bilo i sa prof. Saninom Musom, koji nažalost u jednom momentu slabosti (koja priznat ćemo leži u svakom od nas) popušta i dozvoljava da bude zarobljenikom koji treba da služi mračnim naumima srpske politike, one iste politike koja je vršila agresiju na BiH i njene građane, koja je planirala, naredila i počinila genocid nad Bošnjacima.
Čovjek je sklon da pravi greške, da bude zaveden i izmanipulisan, ali mu je data i sposobnost da uvidi greške, ostavi se grijeha i istinski se pokaje. Allah je milostiv i prima iskreno pokajanje svojih robova.
Kažu da je griješiti ljudski, a opraštati Božanski. Pa kad već pred sobom imamo brata koji je pogriješio, a onda uvidio tu grešku i istinski i javno se pokajao i svojim primjerom pokazao da svi koji su u službi tzv. Rijaseta IZ Srbije čine veliku grešku, odnosno narušavaju jedinstvo Bošnjaka i time prizivaju Allahovu kaznu koja vodi ka propasti, treba da mu pružimo ruku podrške. Da mu otvorimo vrata svojih srca, da mu pokažemo da smo istinski sljedbenici Muhammeda a.s., koji je svojim načinom života pokazivao da isključivost nije put sunneta, da je istinski vjernik onaj koji je spreman da oprosti bratu i onda kada ga povrijedi, jer ako mi ne oprostimo drugome kako da se nadamo da Allah dž.š. oprosti nama. Poslanik s.a.v.s. je opraštao najljućim neprijateljima, i često je takvo njegovo ponašanje bilo razlogom da mnogi protivnici prihvate islam. Trebamo se sjetiti primjera da je hz. Omer krenuo s namjerom da ubije Poslanika islama, a onda je na tom putu prihvatio Allahovu vjeru i postao jedan od najodabranijih Allahovih robova, jedan od desetorice kojima je zagarantovan Džennet. Allahov Poslanik je ulaskom u Mekku oprostio Ebu Sufjanu koji je do zadnjeg trenutka bio neprijateljem islama i Poslanika a.s., ali je Poslanik svojom plemenitošću, baš njegovu kuću učunio sigurnom, jer svi koji su se sklonili u kuću Sufjana su bili sigurni. Ovo su neoborivi primjeri i upute koje moramo i trebamo slijediti. Zar smo mi teže povrijeđeni i izdani, nego što je bio povrijeđen i izdan Allahov Poslanik, pa on je oprostio i sagradio mostove jedinstva koji su premostili mnoge kontinente, zemlje i prenijeli Allahovu vjeru na svaki dio ove planete, ko smo mi da ne opraštamo jedni drugima, zar smijemo mi sada biti oni koji će ponijeti breme razjedinjenosti i umjesto Allahovog zadovoljstva, na sebe zbog trenutka ljutnje i povrijeđenosti prizvati Allahovu srdžbu. To sebi zreo i stabilan Bošnjak i vjernik ne smije dozvoliti. Živimo u vremenu kad nam je farz da budemo odgovorni jedni za druge. Kad je svaki čovjek bitan. I trebamo biti svjesni, ako mi ne budemo ti koji pružamo ruku spasa i zajedništva, tu ruku će pružiti oni koji žele našu propast.
Javno pokajanje prof. Sanina Muse i njegova ostavka na mjesto Glavnog imama paravjerske tvorevine i sluganskog Rijaseta IZ Srbije, je siguran početak kraja ove kancerogene srpske instutucije unutar bošnjačkog korpusa. Isto tako ovo je jasan poziv svima onima koji su još uvijek zavedeni sluganstvom četničkoj oligarhiji oličenoj u vladajućoj mašineriji, da se prizovu svijesti i da od sluga čovjeku od sebe naprave robove Allahu, a umjesto što su bedem razdvajanja postanu most spajanja Bošnjaka. Da očima razuma kojem nas vjera uči progledaju kako bi uvidjeli da su na rubu propasti odnosno još samo korak do ponora, i da još ima nade da se vrate istinskim vrijednostima, koje leže u zajedničkim i legitimnim institucijama čiji temelji počivaju na osnovama islama i zajedništva Bošnjaka kao naroda koji je od istih dželata kojima oni sad služe doživio jedanaest genocida. Moramo biti svjesni da je nacija poput građevine, gdje svaki Bošnjak čini po jednu ciglu u toj građevini a naše bratstvo je cement koji nas povezuje. I zbog jake građevine, koja treba da još puno vremena odnosno sve do kijametskog dana odoli svim udarima, olujama i gromovima, moramo se povezati jakim cementom, svjesni da je svaki Bošnjak u toj građevini jako bitan za njen opstanak, da ako dozvolimo da jedna cigla iz te građevine se odvoji, cijela građevina postaje ugrožena odnosno njena stabilnost više nije sigurna.
Poslanik a.s. je kazao: "Ko nema grijeha, neka prvi baci kamen", shodno ovom hadisu treba da se ponašamo i mi. Ako sebe smatramo bezgrješnim i osobom koja nije izložena udarcima iskušenja, onda imamo pravo da osuđujemo postupke drugih, kao i to da budemo od onih koji sebi uzimaju slobodu da sude ili presuđuju, da se dvoume da li da oproste ili ne oproste. Svi smo samo ljudi, koji imaju ljudski poriv da griješe, ali i sposobnost da oproste. Kažu da sam pad i nije toliko bolan, koliko boli pokušaj da se podigneš, poslije pada teško se podići bez da nam neko pruži ruku i pomogne pri uspravljanju. U vremenu kad je mnogo više podmetnutih nogu koje imaju svrhu da osiguraju pad, biti ruka koja pomaže da neko ustane je golema ljudskost koju rijetki kod sebe njeguju. I dok ima onih koji se kaju bit će i oprosta. Kad nestane onih koji se kaju, treba da se zabrinemo....
| Elmedina MUFTIĆ: Vlasti u Srbiji svjesne da snaga Bošnjaka leži u zajedništvu i jakoj i neraskidivoj vezi sa maticom Bosnom i Hercegovinom, kao i jedinstvenoj IZ, udarili su baš po tim šavovima i tamo gdje su linije odbrane bile slabe, gdje iman nije bio dovoljno jak da odoli ovozemaljskim čarima probile liniju i u svoj mračni vilajet povele nekolicinu zarobljenika, da im služe u njihovim zlim naumima. Godinama traje ta nepoštedna borba između odvažnih, nepokolebljivih i samosvjesnih Bošnjaka, kojima je Allahova milost draža od ovozemaljskog sjaja, a strah od Allahove kazne bitniji od bilo kojeg položaja na dunjaluku. Ali, uvijek i među najboljima se nađe poneko ko posustane. Kome se ponekad borba učini suviše dugom, iscrpljujućom, a neprijatelj nepobjedivim, pa se preda... |
Živimo u vremenu u kojem se često pojavljuju devijacije, u vremenu kad se pokušava narušiti milost zajednice i "uspjeh" potražiti u razjedinjenosti koja na sebe priziva Allahovu srdžbu i rezultira kaznom u kojoj i pojedinci i društvo ispaštaju.
Vijekovima, na prostoru Balkana Bošnjaci koji svjedoče jednoću Stvoritelja kroz pripadnost islamu u instituciji IZ kao duhovnom centru su pronalazili svoje kako duhovno tako kulturno i nacionalno utočište. Islamska zajednica je bila dom svakog vjernika i jedina adresa za rješavanje velikih problema koje su godinama nepravedno tovareni na leđa Bošnjaka od raznih režima, vlasti, kojima je za cilj bilo da se Bošnjaci kako vjerski, tako kulturno i tradicijski asimiliraju u nešto što nikad nisu niti mogu biti. I upravo zbog svog značaja, uloge i utjecaja kojeg IZ ima u životu ovdašnjeg čovjeka, često je bivala na meti dušmanima, jer svojim djelovanjem nije dozvoljavala da se Bošnjaci asimiliraju i razjedine. I kako uvijek biva sa neosvojivim tvrđavama da su uvijek na meti napadača, tako i IZ je česta meta onih koji svojim djelovanjem žele da naruše njezino jedinstvo i oslabe snagu zajedništva i posiju sjeme smutnje i raskola, koje za posljedicu ima propast kao jedini mogući ishod.
 SLIKA KOJA NE BLIJEDI (06.decembar 2012): Iz vremena kad su četnički vojvoda Tomo Nikolić, predsjednik Srbije, SPC, SANU i druga velikosrspka svita i đikani, uz prisustvo porodice Jusufspahić, ministra bez fotelje Ugljanin i balija javno pokrstili prvu Miloševiću ahmediju Hamdiju Jusufspahića, kad su mu okačili krstinu! |
Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) je godinama tražila slabu tačku u IZ kako bi narušila stabilnost ove institucije, i tako je 2007. godine na vrlo perfidan način uspjela da nekolicinu Bošnjaka čija je želja za ovozemaljskim dobrima bila jača od želje za Allahovom milošću i straha od Allahove kazne, zavede na stranputicu koju su nazvali Rijaset IZ Srbije, čiji je glavni zadatak sluganstvo beogradskim centrima moći, rad na slabljenju nacionalnog identiteta Bošnjaka koji žive u Srbiji odnosno na prostoru Sandžaka. Vlasti u Srbiji svjesne da snaga Bošnjaka leži u zajedništvu i jakoj i neraskidivoj vezi sa maticom Bosnom i Hercegovinom, kao i jedinstvenoj IZ, udarili su baš po tim šavovima i tamo gdje su linije odbrane bile slabe, gdje iman nije bio dovoljno jak da odoli ovozemaljskim čarima probile liniju i u svoj mračni vilajet povele nekolicinu zarobljenika, da im služe u njihovim zlim naumima. Godinama traje ta nepoštedna borba između odvažnih, nepokolebljivih i samosvjesnih Bošnjaka, kojima je Allahova milost draža od ovozemaljskog sjaja, a strah od Allahove kazne bitniji od bilo kojeg položaja na dunjaluku. Ali, uvijek i među najboljima se nađe poneko ko posustane. Kome se ponekad borba učini suviše dugom, iscrpljujućom, a neprijatelj nepobjedivim, pa se preda...
Tako se desilo i sa prof. Saninom Musom, čovjekom koji je u vremenu genocidne agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu pokazao gazijski duh braneći svoju zemlju i svoj narod od agresora. Svi koji ga poznaju, tvrde da je bio neustrašivi borac, koji je u bitkama nepoštedno išao naprijed bivajući teško ranjen. Kažu da se uvijek najbolji iskušavaju, tako je bilo i sa prof. Saninom Musom, koji nažalost u jednom momentu slabosti (koja priznat ćemo leži u svakom od nas) popušta i dozvoljava da bude zarobljenikom koji treba da služi mračnim naumima srpske politike, one iste politike koja je vršila agresiju na BiH i njene građane, koja je planirala, naredila i počinila genocid nad Bošnjacima.
Čovjek je sklon da pravi greške, da bude zaveden i izmanipulisan, ali mu je data i sposobnost da uvidi greške, ostavi se grijeha i istinski se pokaje. Allah je milostiv i prima iskreno pokajanje svojih robova.
Kažu da je griješiti ljudski, a opraštati Božanski. Pa kad već pred sobom imamo brata koji je pogriješio, a onda uvidio tu grešku i istinski i javno se pokajao i svojim primjerom pokazao da svi koji su u službi tzv. Rijaseta IZ Srbije čine veliku grešku, odnosno narušavaju jedinstvo Bošnjaka i time prizivaju Allahovu kaznu koja vodi ka propasti, treba da mu pružimo ruku podrške. Da mu otvorimo vrata svojih srca, da mu pokažemo da smo istinski sljedbenici Muhammeda a.s., koji je svojim načinom života pokazivao da isključivost nije put sunneta, da je istinski vjernik onaj koji je spreman da oprosti bratu i onda kada ga povrijedi, jer ako mi ne oprostimo drugome kako da se nadamo da Allah dž.š. oprosti nama. Poslanik s.a.v.s. je opraštao najljućim neprijateljima, i često je takvo njegovo ponašanje bilo razlogom da mnogi protivnici prihvate islam. Trebamo se sjetiti primjera da je hz. Omer krenuo s namjerom da ubije Poslanika islama, a onda je na tom putu prihvatio Allahovu vjeru i postao jedan od najodabranijih Allahovih robova, jedan od desetorice kojima je zagarantovan Džennet. Allahov Poslanik je ulaskom u Mekku oprostio Ebu Sufjanu koji je do zadnjeg trenutka bio neprijateljem islama i Poslanika a.s., ali je Poslanik svojom plemenitošću, baš njegovu kuću učunio sigurnom, jer svi koji su se sklonili u kuću Sufjana su bili sigurni. Ovo su neoborivi primjeri i upute koje moramo i trebamo slijediti. Zar smo mi teže povrijeđeni i izdani, nego što je bio povrijeđen i izdan Allahov Poslanik, pa on je oprostio i sagradio mostove jedinstva koji su premostili mnoge kontinente, zemlje i prenijeli Allahovu vjeru na svaki dio ove planete, ko smo mi da ne opraštamo jedni drugima, zar smijemo mi sada biti oni koji će ponijeti breme razjedinjenosti i umjesto Allahovog zadovoljstva, na sebe zbog trenutka ljutnje i povrijeđenosti prizvati Allahovu srdžbu. To sebi zreo i stabilan Bošnjak i vjernik ne smije dozvoliti. Živimo u vremenu kad nam je farz da budemo odgovorni jedni za druge. Kad je svaki čovjek bitan. I trebamo biti svjesni, ako mi ne budemo ti koji pružamo ruku spasa i zajedništva, tu ruku će pružiti oni koji žele našu propast.
Javno pokajanje prof. Sanina Muse i njegova ostavka na mjesto Glavnog imama paravjerske tvorevine i sluganskog Rijaseta IZ Srbije, je siguran početak kraja ove kancerogene srpske instutucije unutar bošnjačkog korpusa. Isto tako ovo je jasan poziv svima onima koji su još uvijek zavedeni sluganstvom četničkoj oligarhiji oličenoj u vladajućoj mašineriji, da se prizovu svijesti i da od sluga čovjeku od sebe naprave robove Allahu, a umjesto što su bedem razdvajanja postanu most spajanja Bošnjaka. Da očima razuma kojem nas vjera uči progledaju kako bi uvidjeli da su na rubu propasti odnosno još samo korak do ponora, i da još ima nade da se vrate istinskim vrijednostima, koje leže u zajedničkim i legitimnim institucijama čiji temelji počivaju na osnovama islama i zajedništva Bošnjaka kao naroda koji je od istih dželata kojima oni sad služe doživio jedanaest genocida. Moramo biti svjesni da je nacija poput građevine, gdje svaki Bošnjak čini po jednu ciglu u toj građevini a naše bratstvo je cement koji nas povezuje. I zbog jake građevine, koja treba da još puno vremena odnosno sve do kijametskog dana odoli svim udarima, olujama i gromovima, moramo se povezati jakim cementom, svjesni da je svaki Bošnjak u toj građevini jako bitan za njen opstanak, da ako dozvolimo da jedna cigla iz te građevine se odvoji, cijela građevina postaje ugrožena odnosno njena stabilnost više nije sigurna.
Poslanik a.s. je kazao: "Ko nema grijeha, neka prvi baci kamen", shodno ovom hadisu treba da se ponašamo i mi. Ako sebe smatramo bezgrješnim i osobom koja nije izložena udarcima iskušenja, onda imamo pravo da osuđujemo postupke drugih, kao i to da budemo od onih koji sebi uzimaju slobodu da sude ili presuđuju, da se dvoume da li da oproste ili ne oproste. Svi smo samo ljudi, koji imaju ljudski poriv da griješe, ali i sposobnost da oproste. Kažu da sam pad i nije toliko bolan, koliko boli pokušaj da se podigneš, poslije pada teško se podići bez da nam neko pruži ruku i pomogne pri uspravljanju. U vremenu kad je mnogo više podmetnutih nogu koje imaju svrhu da osiguraju pad, biti ruka koja pomaže da neko ustane je golema ljudskost koju rijetki kod sebe njeguju. I dok ima onih koji se kaju bit će i oprosta. Kad nestane onih koji se kaju, treba da se zabrinemo....
