Djedo hajde sjedni ovdje da se sigramo. Hajde dejdoooooooooo.
Uuh nano, djedo samo nešto čita, piše, neće da se sigramo.
Evo jabuko moja, sad će djedo, Boga mi, samo da još ovo da završim, moram dušo djedova, moram ostavit zapisano na ćahat.
Djedo je u godinama, pa ako ne zapiše zaboravi se to, oko djedovo!
Eh pomisli djedo.
Zlato djedino jednog dana ćeš i ti čitati o junaštvu naših sandžačkih sinova, kakav je samo bio efendija Šemsikadić, Sulejman hodža Pačariz, a Rifat Burdžović Tršo su ga zvali i život dade za Sandžak i da ne nabrajm, jer puno bi ih bilo, ćahata ne bih imao.
A kalem, kalem, bih iščezo ko što ono sunce iza Ninaje zađe.
Allahu dragi, čudnog li fermana, ferman stiže od turskog Sultana.
Bosnu našu on Švabama daje i ne pita da li Bošnjak za to haje.
Ova pomiso od nekud mi stiže.
Ne znam ni sam što, možda slučajno?
Nije, ništa nije slučajno.
Kako to neko nešto daje?
Babovina mu nije.
Došlo vrijeme da i danas neki nešto daju, a do juče fukare bili..
Obuzeme neka gorčina, neka me muka spopade da mi kalem poče po ćahatu da umjesto slova, neke talase pravi, to mi ruka zadrhta!
Pomislih onako za sebe.
Ko su to oni?
Allahu dragi zaslužili smo to?
Ta čudna misao mi lubinu prekide, isto onako kao što majku prekine haber o smrti sina jedinca.
Što to smetamo?
Opet smo nekom na putu.
Smetali smo i kraljevima, carevima, sultanima, svi su nam obećavali, svi nas kao topovsko meso u svojoj vojsci željeli, a svima na put bili.
Ne znam ni sam kako da opišem, slovima ostavim zauvijek trag na kakvoj muci jadu i kijametu se sve sandzački Bošnjo obreo.
Nekad je to bila svoj oganj, a nekad, Boga mi, još vise tamo njihov.
Al’ ona tuđa, čini mi se, manje boli, ali ostaje da se ne zaboravi.
Kad te popali tvoj oganj to boli u duši, to kipti u srcu ko vulkan kad prokljuca. Stakverulah!

Misao me vrati našem Huseinu kapetanu iz stonog Travnika kome nekad pazarkinje pjesmu ispjevaše:

«Huseine, svečevo koljeno,
A ti Tuzla, care od Stambola!»
.
Zar treba da zaboravim tog Bošnjaka?
Zar da izbrišem muftiju pljevaljskog da smetnem s uma, sve one junake koje su sandžačke majke rodile.
Pjesmu svoju da zaboravim?

«Oj Užice mali Carigrade…»

Zar pjesmu svoga junaka koji brani bosansku granicu, da zaboravim?
Kada je Švaba okupira?
Vraćajući se svome Sandžaku od tuge za svojom Banjalukom koja pade u dušmanske ruke, Sandžaklije ispjevaše, nikad nezaboravljenu sevdalinku:

«Put putuje Latifaga, sa jaranom Sulejmanom,
Moj jarane Suljmane, jel‘ ti žao Banjaluke
Banjalučkih teferidža, kraj Vrbasa akšamluka.»

Ehi kako bi se jadno i bijedno osjećo, da svo to mi neko izbriše iz srca, duše moje.
Dragi Allahu spriječi ih jer samo ti možeš da ih spriječiš isto onako kako na put si stao Omer paši Latasu.

«Haman Latas sa askerom dođe,
pali paša sva sandžačka sela,
koja s Husom Turke pobjediše,
pobjediše na Kosovo ravno.
Tada sultan sitan ferman piše,
tega šalje silniku Omeru.
Omer dobi ferman od Sultana,
Zbori pašo što je tebi drago!“
Omer paša polećemu skutu
I svečevu poljubi mu ruku,
pa je caru vako bjesedio:
Sultan care od istoka sunce,
Da turimo pod sablju Bošnjake,
Velika je od Boga grehota,
Da ih damo edžnebiji kralju,
Velika je od svijeta sramota
Podaj meni po fermanu vojsku,
Ja ću ići Bosni valovitoj
Do Mostara grada dolaziću,
Ali-pašu uhvatiti živa,
Urediću mahnite Bošnjake.
Pokupiću porez i harače
I od Bosne pokupiću vojsku. »

Čudan ferman dobi ovaj Paša? Dobi ferman da uredi mahnite Bošnjake od Kosova pa pa sve do Mostara. A na Pešter kulu da popali i Pešterce sa zemljom da sravni.

Čudnu kavgu na Sandžak stvorio, zavadio među sobom raju, zavadio komšije Bošnjake sa Srbima, sto optuži za ljutu izdaju.
Oganj stavi medu komšijama, sve rad sebe i svoga Sultana.
Eh dragi Bože bila je krvavih dani na Sandžaku, deset sela u pepeo pretvori, narod bjezi ni sam ne zna kuda.
Čudnog vakta i čudnog zemana Turčin došo da utre Bošnjaka.
Djedooo!!

Trgnuh se, sad ce djedo dušo moja, evo samo još jedan dakik.
Eh rekoh ja oko moje, da ako djedo ne zapiše sa uma će smetnut!
Nije ovo ni prvi ni posljednji put kad su nas Bošnjake Sandžaka mačem tjerali ognjom palili, u pepeo nam mal pretvarali.
Dušo djedova zaboravih, da ti kažem i sultan Mahmut II posla nam pasu Ali Dželaludina, tada naše glasovite ljude smaknu.
Bećir–pašu, Muselima Tasličkog, Drndu Alaj-bega, Ibrahim-bega Prijepoljca.
Eh koliko samo još glasovitih Bošnjana s one strane Drine, haram mu bilo!
Svi su nas dijete moje sa ove naše lijepe plemenite sandžačke zemlje tjerali!
A Allahami, nikome ništa ne smjetasmo, jedino što babovinu čuvasmo.
Karađorđe nam Sjenicu i Pazar u pepeo pretvori, a krvi do koljena, da ni insan nemogaše proći!
Obrenović, aman, aman!
Užice nam sa zemljom sravni, da ni kamen sa kamenom ne mogoše se sastavit.
A Užice oko moje!
Grad ljepote, kako ga nazva jedan čovjek iz Beča koji tu na konak svrati:
„Neodoljivom draži orijentalnog grada“ kako oni to bjesedahu.
Samo koliko bašči sa mnogo ruža i plavih jorgovana sa šedrvanima i česmama sa sarajjma i konacima hanovima i mehanama, o džamijama, eh imade bukadar..
Sve se to u pepeo pretvori, kao i najljepšu građevinu u Beogrdu Batal džamiju i ona u Jagodini. Samo da neki trag od Bošnjaka ne ostane, rekoše oni.
Eh, samo koliko su nas dijelili i cijepali jedni sa ognjišta tjerali, drugi nam grkljane rezali, koliko samo ne znanih bi, što ostaše zauvijek tamo u tuđe zemlje boreći se za tuđe vojske.
Eh nikad Sultan na nas ne pogleda.
I zadnji put kad nas od Bosne odvojiše, na vetrometini nas ostaviše.
Fermanom su nam duše vadili, cjepkali, a da narod ni zašta nijesu pitali.
Taslidžu čedo moje, ne zaboravi, jer tu se rodi muftija pljevaljski, eh samo koji to junak bješe, moja majko.
Sandžaklije je hrabro poveo od Švaba Bosnu da brane.
Hadži Loju u pomoć da stigne.
Hadži Jamaković, sam da ne ostane.
Hasan pašina džamija, eh te ljepote ravne joj nema. Taslidžu i danas krasi.
Kako li samo osta Allah dragi zna.
A danas, jagnje moje?
Iz glasa viknuh da se i sam prepadoh.
Danas neki tamo, oni hoće da i ime Sandžak sa uma smetnemo.
A samo neku godinu prije…
Vikahu oni iz sveg grla!
Pomislio bi čovjek, zemlja se trese, a Bošnjak povjerova i za njima pođe, za njima što danas negdje po foteljama sjede.
Tad su nas pitali: Znate li vi što se ovdje okupiste danas?
Da samo dvije vrsti ljudi ima, jedni insani, a oni drugi hajvani.
Misli moje prekide glas koji dolazaše spolja.
Ooooooooo domaćine!
Vidi stara ko to zva!
Oko djedovo hodi djedu,oh sućur meni za tebe, Allah mi te pozlatio.
Djedo što ti ta suza kanu?
Onako sine, djedu dim zasmjeto.
Kakav dim djedo?
Kad ti nisi cigaru zapalio, već pola dana.
Eh dušo jednog dana kad pročitaš ovu djedovu hećaju, shvaticeš sine moj što je suza kanula.
Hajde bujrum, čuje se kako bika nekome reče.
Bujrum amidza!
Stani oko moje, evo ga amidža.
Ooo midžooo!
Povika mala unukica i polete amidži u naruče.
Oh sućur midzu!
Esselamu alejkum amidž, hajde bujrum sjedni.
Alejkumu selam prihvati amidž i uz kao neki prijekor prozbori: „Aman sinovac, oči ćeš izgubit u taj ćahat, stalno gledajući i kalem u ruke držeći.
Neka sinovac toga, ništa se ne može promijenit, jer nama sudbinu još Berlinski kongres odredi.
Možda je sinovac moj takva naša sudbina. Mi smo ti isto onako kao splav bez pravog splavara.
I splav sinovac moj, ako ga splavar ne vodi pravi, svaki brzak i fir se s njim igra onako kako on hoće.
A Boga mi se desi da se splav raspadne kad naleti na neki kamen u vodi.
Vriježe popucaju i balvan od balvana se odvoji, a oni što su na njemu ko živ, ko mrtav.
Sve ti to zavisi koliko ko vijeka ima.
Koliko je kome dragi Allah, dž.š. dao života na ovom dunjaluku?
Sjećam se jedne stare pjesme, moj rahmetli djedo, a tvoj pradjed, je uz gusle pjevo.
Hajde rekni bar jedu strofu amidža.
Evo sinovac, ali samo jednu jer ovdje gusala nema.
I poče stari amidža, a glas mu drhtav i sa tugom nekom:

«Što to, lalo, Bošnjak Mehmet-paša!
Što spominješ Bosnu plemenitu?
Da mi lala nisi prva moja,
Sad bi tebe glavom rastavio,
Kad je evo sad sedam godina,
Kako j’ moja Bosna priložila,
priložila caru i cesaru»
.
Stari midžo ućuta ko da nešto hoće da mi kaže ,a avaza mu nema.
Gledam ga i upitah mirno, šta je što stade?
Ja se sav u uho pretvorio.
Rekoh ti da ću ti samo malo zborit sinovac, jer i tada su nas u tuđe ruke ostavljali i niko za nas nije trago!
Tad nas od Bosne odvojiše dok nas ovi danas sa mape izbrisaše.
Samo su naše uzimali na svoje dvore držali i njihovu zemlju gradili. Upamti! Viđenije ubijali, a one druge su uz svoje skute držali i njima se služili kad bi im zatrebali.
Eh moj sinovac zar Tršo ne izgubi život?
U Jajce ne stiže samo zato što mu je Sandžak u srcu bio, što ga je sandžačka majka rodila, Allah mu Džennet dao.
Zapiši sinovac moj, zapiši, da njihove hajducima nazivaše, a naše rodoljube kapobandom prozvaše.
Davno smo mi naš Sandžak izgubili, davno ga na kartama nema, jedino ga mi u srcu nosimo.
Do kada to, sami Allah, dž.š., zna, jer čudna vremena nailaze.
Nikad gora, to zapamti!
Samo neka nas Allah sačuva u dinu i imanu.
Sabura da nam da, jer čudna neka masvera u narod udarila, da brat sa bratom ne može.
Kur’ana se držimo i Božije riječi slušajmo, a ima jedno sure koje zaboravismo:
„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će, što žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika”. (Ali’Imran,104-105)

Slušah ove rijeci mojeg amidže, prođe me neka jeza ko da me studen uhvati.
Zar ova opomena nije nama?
Opomena nama Bošnjacima Sandžaka, zar ne vidimo da smo već zalutali, sa Allahovog puta skrenuli?
Nijesmo li se već podijelili da nema kud gore?
Prozborih ja.
Moj amidža me samo gleda, starac ni riječ ne izusti.
U sobi nasta šutnja, koju prekide moja unukica.
Djedooooo hajde da se sigramo!
Nano kaži djedu.
Hodi djedu oko moje hodi da te djedo poljubi jabuko moja lijepa, pametnice djedova.
Dušo moja. Danas vidim da sa nama trguju, a dobro znaj, insani se ne daju prodavat.
Zaboravili to oni što se od naroda odmetnuli.
Smetnuli s uma amanet, firauni jedni.