Mr. Ahmed ZUBAČA: Da bi držao Bošnjake pod stalnim pritiskom Vučić ne preže ni od najprizemnijih manipulacija i obmana koje je posebno obilato koristio na konferenciji za medije povodom incidenta koji se desio nakon komemoracije u povodu 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima koji je Srbija mogla ali nije željela da spriječi.

Uoči održavanja konferencije o Zapadnom Balkanu, premijer Srbije Aleksandar Vučić je najavio da će predložiti da se odredi jedan zajednički dan za, kako je kazao, sjećanje na sve žrtve ratova nastalih nakon raspada Jugoslavije. Naravno da je ovakav prijedlog odmah raskrinkan kao još jedan pokušaj relativiziranja odgovornosti Srbije u ovim ratovima, a posebno njene odgovornosti u genocidu nad Bošnjacima. Međutim, da sve ne ostane samo još jedna Vučićeva politička šarada pobrinuo se Mladen Ivanić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, izjavom da „ovakva ideja pokazuje svu političku superiornost Srba kao naroda...“.

Kada se termin superiornost, odnosno nadmoć, uvrsti u definiciju politike onda ova Ivanićeva izjava glasi ovako: „Ovakva ideja pokazuje svu nadmoć Srba kao naroda u ´osmišljavanju, organizovanju, vođenju i regulisanju zajedničkog života ljudi, u skladu sa njihovim potrebama, interesima, predstavama, ciljevima i sredstvima u određenoj zajednici, uz saglasnost svih ili uz potčinjavanje´.“ Kako su oni kojima je upućen odbili navedeni prijedlog politička nadmoć o kojoj govori Ivanić ne može biti zasnovana na saglasnosti. On očigledno misli na nadmoć zasnovanu na potčinjavanju.

Nije Ivanić ništa pogriješio jer sve što Vučić radi u cilju je potčinjavanja Bošnjaka. U jednoj „mirotvornoj“ poruci on se pita: “Hoćemo li se prebrojavati pa da Srbi dično viču kako nas je 8,2 miliona na Balkanu, a Bošnjaka 2,8 miliona? Da ponovo ulazimo u ratove, da nam rijeke ponovo budu krvave, a da poslije toga ponovo moramo živjeti zajedno?” Isticanje brojnosti Srba i podsjećanje Bošnjaka na zločine koji su nad njima vršeni nije poruka mira nego poruka kojom se Bošnjaci žele zastrašiti. One su eho Karadžićeve prijetnje o "nestanku Muslimana (Bošnjaka) sa ovih prostora".

Da bi držao Bošnjake pod stalnim pritiskom Vučić ne preže ni od najprizemnijimh manipulacija i obmana koje je posebno obilato koristio na konferenciji za medije povodom incidenta koji se desio nakon komemoracije u povodu 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima koji je Srbija mogla ali nije željela da spriječi. Naime, upitan da prokomentira izjave nekih ministara u njegovoj vladi da je ono što se desilo bio pokušaj ubistva, odnosno atentata na njega dgovorio je da nema nikakve sumnje da nisu željeli da ga vode na ručak ni na večeru, isinuirajući tako da su navedene kvalifikacije tačne. Da mu je istinska želja bila da doprinese smirivanju situacije negirao bi takve izjave jer par plastičnih boca za vodu i poneka kamenica ili grumen zemlje bačen u njegovom pravcu ni po kojim kriterijima ne mogu biti kategorisani kao pokušaj atentata odnosno ubistva. Čak suprotno, on smišljeno podgrijava tenzije kako bi sebi priskrbio oreol žrtve iako mu kako je sam kazao, osim naočala nije falilo nšta. I to što je na press konferenciju došao bez naočala je u stvari još jedan podli trik. Kad već nije bio povrijeđen, pojavljivanje bez naočala je bilo jedino što mu je preostalo da ilustruje „dramu“ kroz koju je prošao. Da nije tragično bilo bi smiješno. Može li iko zamisliti premijera koji nema rezervne naočale. Pa ako se teoretski može desiti da su mu sve naočale odjednom polomljene može li iko zamisliti da država Srbija nije u stanju za četiri sata napraviti naočale svom premijeru. Naravno da ne može.

Nije bilo dovoljno što Bakir Izetbegović navodeći broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici taj zločin nije nazvao njegovim pravim imenom – genocid. Vrlo brzo je uslijedio zahtjev da se sve žrtve izjednače. I nikad neće biti dovoljno. Jer je Vučićeva pružena ruka farsa. Jasno je to i on stavio do znanja time što je, umjesto osude neustavne i destruktivne odluke o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj i odlučnog pritiska na tamošnji establišment, izrazio razumijevanje za Dodikove razloge. Zamolio ga je, kaže da još jednom razmisli, jer je „cijena previsoka“. Da je „cijena niža“ podržao bi on nastavak progona Bošnjaka i otimačinu njihove imovine.

Poseban pritisak izvršio je na bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Na pitanje da li smatra da Bakir Izetbegović stoji iza incidenta koji se dogodio odgovorio je da neće ništa o tme da kaže. Znao je Vučić da je besmislica povezivati Bakira Izetbegovića sa onim što se desilo ali da je to rekao to bi uticalo na smirivanje situacije, a njemu je trebalo upravo suprotno. Njegov cilj je bio da podizanjem tenzija i prešutnim optužbama izvrši pritisak na Bakira Izetbegovića kako bi pristao na podređenu ulogu. I uspjelo mu je. Bakir Izetbegović, kao član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda izjavio je da se osjećao postiđenim u Potočarima, iako nije imao ni jedan razlog za takvo što. Moglo mu je biti žao, kao što je svakom normalnom čovjeku bilo, što je Vučićevo prisustvo, kao čovjeka koji je javno, iza govornice Skupštine Srbije, čitavom svijetu prkosno obznanio da će njegova kuća uvijek biti sigurna kuća za egzekutora genocida nad Bošnjacima, bio pretežak emotivni teret za prisutne i što je nekolicina tih ljudi pod pritiskom tog tereta nasjela na provokaciju pripremljenu s ciljem da se u očima javnosti zamijene uloge zločinca i žrtve.

Teško je vjerovati da se Bakir Izetbegović uplašio. Nisu Bošnjake uspjeli uplašiti ni Milošević i Karadžić koji su raspolagali višestruko moćnijom mašinerijom zla od ove na koju bi Vučić mogao računati. Ako se nadao da će podaničkim odnosom odobrovoljiti Vučića, pogriješio je. Političko, kao i svako drugo nasilje odvija se po istoj matrici. Prihvatanje podređene uloge ne zaustavlja nasilnika, naprotiv, ohrabruje ga u njegovom nasilju. Svi smo svjedočili da to što je dželat bio „dostojanstveno predstavljan“ a žrtva „se osjećala postiđeno“ na svom stratištu nije zaustavilo političko nasilje. Vrlo brzo je uslijedio neprincipijelan zahtjev premijera Srbije članovima predsjedništva Bosne i Hercegovine da mu potvrde podaništvo u Beogradu. Nije bilo dovoljno što Bakir Izetbegović navodeći broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici taj zločin nije nazvao njegovim pravim imenom – genocid. Vrlo brzo je uslijedio zahtjev da se sve žrtve izjednače.

I nikad neće biti dovoljno. Jer je Vučićeva pružena ruka farsa. Jasno je to i on stavio do znanja time što je, umjesto osude neustavne i destruktivne odluke o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj i odlučnog pritiska na tamošnji establišment, izrazio razumijevanje za Dodikove razloge. Zamolio ga je, kaže da još jednom razmisli, jer je „cijena previsoka“. Da je „cijena niža“ podržao bi on nastavak progona Bošnjaka i otimačinu njihove imovine.

I to je cijela istina. Ne radi se, dakle, o želji da se izgradi suživot, nego o namjeri da se „snizi cijena“ novog progona Bošnjaka i otimačine njihove imovine. A cijenu određujemo mi, Bošnjaci. Zato je vrijeme da lideri stranaka i partija kojima su Bošnjaci na izborima dali legitimitet zajednički odbace podanički odnos prema Vučiću. Vrijeme je da se svima kaže da mi Bošnjaci nećemo dozvoliti da nam se oduzme dostojanstvo koje smo kroz historiju plaćali stotinama hiljada života naših sunarodnika.

Naša je sudbina „sa štitom ili na njemu“ i ne bojimo je se.

---

Autor je brigadir Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, u penziji. Magistar u oblasti odbrane i strateških studija.

---