Elmedina MUFTIĆ: Dragi Predsjedniče, izgubio se osjećaj za narod. Niko kao da nije čuo šta si sa smrtne postelje poručio. Kao da nikad nisu čuli onu čuvenu tvoju rečenicu „Mi moramo ličiti na svoj narod“, odavno je ta sličnost s narodom prestala, udaljili su se od običnih ljudi, ogradili su se Predsjedniče od naroda visokim zidinama svojih velelepnih vila, pa nit šta čuju nit šta vide... Zaboravili su kako si ih učio da je moguće od politike napraviti plemenitu vještinu a ne nužno zlo. Zaboravili su se... Tražeći materijalna dobra izgubili su osjećaje za bitno, za suštinu, za ono što si im ti u emanet ostavio...

Kad sam prvi put posjetila tvoj mezar Predsjedniče rekla sam prijateljici "sad želim da razgovaram sa Predsjednikom, za života njegovog to nisam imala priliku, ali ja znam da on mene i sada čuje", i toga dana sam ti tišinom pokušala prenijeti svoja osjećanja spram tebe, jednog od najboljih sinova našeg naroda i države Bosne i Hercegovine. Danas je tvoj rođendan, ne znam koliko njih će se sjetiti toga, ali nije ni bitno. Znam da će se neki pravdati time, da tvoja skromnost to nikad ne bi dozvolila da se obilježava dan tvog rođenja. Drugi pak da to nije po islamskim pravilima ponašanja. Ali, ja ipak imam potrebu, da se sjetim i da druge podsjetim da je 08.08.1925.godine rođen Alija Izetbegović, prvi Predsjednik nezavisne države R Bosne i Hercegovine.

Možda je to za neke sasvim običan dan, za samosvjesnog Bošnjaka to je dan kad se rodio lider našeg naroda, osoba s harizmom, osjećajem za pravdu i istinu. Čovjek koji je čitav život posvetio ideji slobode, demokratije i ljudskih prava. Čovjek po kome je glas o Bosni i Hercegovini u najboljem svjetlu obišao svijet. Danas diljem svijeta mnoge obrazovne, zdravstvene i druge ustanove, ulice, trgovi nose njegovo ime. Čovjek koji je ljubio ljubav. Čovjek koji nije znao za mržnju, svjestan da ima samo jedno srce u kojem ima mjesta samo za ljubav, živio je život pravednika. Čovjek koji je želio da ga narod pamti kao nekog ko je taj isti narod nosio u srcu. Čovjek koji je priznavao da je griješio, i koji se stalno preispitivao o svojim greškama. Čovjek izrazitog sabura i spremnosti da čuje mišljenje drugih, ali pri donošenju odluke bi se posavjetovao sam sa sobom. Čovjek za koga je biti na čelu države bila misija, a ne politika. Čovjek koji je politiku smatrao plemenitom vještinom ako joj se pristupi s iskrenim nijjetom, ali i kanalizacijom koja ako dobro funkcioniše uspijeva održati sjaj palate. Čovjek čija je iskrenost često odavala sliku naivnosti, koju je on vješto pretvarao u mudrost. Čovjek koji je na samrtnoj postelji brinuo brigu o narodu, pozivajući vlast da se pobrine za radnike i penzionere. Čovjek koji je Bosnu nosio u srcu i kojeg Bosna nosi u srcu. Čovjek koji je u najtežim danima agresije ostajao uspravan i nepokolebljiv. Čovjek kojeg su udarale oluje vremena ali ga nikad nisu uspjele oboriti na koljena. Čovjek koji je 3.160 dana svog života proveo u zatvoru, zbog ideje slobode, vjere i demokratije. Čovjek koji je prezirao jednoumlje, kao način sprječavanja zdravog razvoja čovjeka kao slobodnog bića. Čovjek čija je sloboda uma plašila porobljenu komunističku pamet. Čovjek čije dostojanstvo, čovjekoljublje, istrajnost i odvažnost ni najveće neprijatelje nisu ostavljali ravnodušnim. Čovjek kojem su se i neprijatelji potajno divili. Čovjek koji nije imao poriv za osvetom. Čovjek koji je pružio priliku svojim sudijama i tužiocima da sami uoče besmisao vlastitih postupaka. Čovjek koji je plijenio povjerenjem, blagošću... Čovjek koji je baskrajno ličio na svoj narod i to ga je posebno činilo sretnim...

Dragi Predsjedniče, dok pišem ove redove o tvom liku i djelu, ne mogu da savladam emocije. Naviru sjećanja na prve dane agresije kad sam još kao dijete u tvojoj pojavi prepoznavala sigurnost. Kako su rat odnosno agresija odmicali sve više si mi postajao bliži, jednostavno si postao otac nacije. Posmatrajući tebe i tvoj odnos spram svijeta, stvarala sam sliku da je politika plemenita vještina, a SDA narodni pokret u kojem se spajaju različitosti bošnjačkog insana, kojoj je primarni cilj očuvanje države Bosne i Hercegovine. Često si u svojim istupima unutar SDA upozoravao na to šta SDA treba i mora da predstavlja za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Uložio si sebe u temelje jedne ideje koja je bila uže bošnjačkog jedinstva i garant našeg opstanka.



Danas dragi Predsjedniče više ništa nije isto, naravno da se s vremenom mijenja puno toga, ali bi ideja i cilj trebao ostati isti. Međutim, danas su se ciljevi skroz promjenili. Ideja skoro i ne postoji. Neki novi vjetrovi pušu kroz psihu onih koji su se odvažili da vode ovaj narod. Sve je manje brige za radnike i penzionere, sve više se brinu sami za sebe. Nema Predsjedniče poreza na velike plaće, čak šta više pojedinci za jedan dan zarade i dvije penzije... Dragi Predsjedniče, izgubio se osjećaj za narod. Niko kao da nije čuo šta si sa smrtne postelje poručio. Kao da nikad nisu čuli onu čuvenu tvoju rečenicu „Mi moramo ličiti na svoj narod“, odavno je ta sličnost s narodom prestala, udaljili su se od običnih ljudi, ogradili su se Predsjedniče od naroda visokim zidinama svojih velelepnih vila, pa nit šta čuju nit šta vide... Zaboravili su kako si ih učio da je moguće od politike napraviti plemenitu vještinu a ne nužno zlo. Zaboravili su se... Tražeći materijalna dobra izgubili su osjećaje za bitno, za suštinu, za ono što si im ti u emanet ostavio...

Po Bosni se još otkrivaju masovne grobnice u kojima se nalaze tijela Bošnjaka. Otkrivena je i do sada najveća masovna grobnica Tomašica u kojoj su pronađena tijela žrtava genocida u Prijedoru, naravno Bošnjaka. Svakog 11. jula u Srebenici se na kolektivnoj dženazi ukopavaju stotine posmrtnih ostataka Bošnjaka zrtava genocida, pronađenih u primarnim i sekundarnim grobnicama koje su rasute po čitavoj genocidnoj tvorevini. Još uvijek sakupljamo djelove tijela Bošnjaka koji su ubijeni u genocidu. U Hagu se sudi onoj dvojici srpsko-crnogorskih akrepa Ratku Maldiću i Radovanu Karadžiću, da li ćemo dočekati njihove presude, to samo Allah zna... Naše majke ukopavaju po šestoricu sinova u jednom danu. Al' da samo vidiš Predsjedniče kako su dostojanstvene u svome bolu. One su naši najbolji ambasadori. One su heroine ove zemlje. Mada ih se slabo ko od ovih u vlasti sjeti. Nekako im nisu bitne...Valjda to danas nije popularno, sad je popularno da se družimo s Aleksandrom Vučićem, eto sad on nešto Predsjedniče postao IN, pa dokle li kako li....

To da si ljut na njih zbog Sutorine, u to sam ubijeđena. Koja je hrabrost bez pravne borbe u kojoj su historijske činjenice na našoj strani, dati Sutorinu u miraz Crnoj Gori, zemlji koja je toliko jada i muke počinila po Bosni i Hercegovini i njenim građanima. Dali Sutorinu Crnoj Gori. Paradoks....


 
Dragi Predsjedniće, ipak ti želim reći da u Bosni i Hercegovini nije sve crno. Puno toga lijepog se dešava. Tvoja BiH, svakim danom je sve ljepša, svakim danom je sve manje tragova urbicida, svakim danom Bosna nam je sve blistavija. Tvoji Bošnjaci su svjesniji sebe više nego ikada, svoju su zrelost pokazali na Popisu stanovništva, samo što nam još nikad rezultate nisu objavili, ko da nas ima ko Kineza pa nas prebrojat ne mogu, a ne šaka Bosne, znamo mi da nekome ne odgovara brojnost Bošnjaka, ali to nas samo jača. Mladost Bosne svakim danom niže uspjehe, tako da osvajamo zlata i srebra na olimpijadama znanja. Naši fudbaleri su prvi puta odveli BiH na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, Bosna je bila na smotri 32 najbolje ekipe svijeta. Košarkaši nam bilježe uspijehe i ako im država ne daje podršku, ali smo rasadnik talenata kojima se svijet divi. Naš Amel Tuka, atletičar na 800 metara iza sebe ostavlja sve protivnike i Bosnu dovodi na tron. Kako kažu na tronu može biti samo jedan, i taj jedan je naš Amel. Odbojkaši u sjedećoj odbojci su osvojili sve što se osvojit da, prvi i uvijek prvi. Puno je još blistavih pobjeda, mogla bi ih nabrajati u beskraj. Znam da si ponosan na radnike Tuzlanske „Dite“, na njihovu odvažnost i nepokolebljivost, oni su nakon nekoliko godina pokrenuli proizvodnju i nakon četiri godine su dobili plaću, a nas su pokrenuli u akciju „kupujmo domaće". Izgradio se dio autoputa, nije za zanemarit nekako smo sad začas od Sarajeva do Zenice i od Sarajeva do Konjica... Lijepo je vidjeti uređenu BiH. Grade se i spomen obilježja šehidima, ne damo da padnu u zaborav. Memorijalni centar u Potočarima, kao spomen obilježje žrtvama genocida je izgrađen i služi svrsi u punom kapacitetu. Cvijet sjećanja na zrtve genocida, kojeg su izradile vrijedne ruke Bošnjakinje, postaje simbolom našeg stradanja, i kao znak i dokaz i potvrda genocida je našao mjesto na lijevoj strani najvećih svjetskih zvaničnika. Naša dijaspora se sve više okreće domovini. Bošnjaci se uvezuju u jednu cjelinu sakupljajući se oko matice Bosne kao pčele oko košnice...



Znam da si ponosan na nas, na ovaj obični narod koji se trudi da BiH i Bošnjake izvede na selamet. Znam da nas nosiš u srcu isto kao što i mi čuvamo tebe i nedamo da se tvoje ime koristi u predizbornim kampanjama i ličnim promocijama, ti si Predsjedniče, daleko više od marketinga...

Ponosan si na svoje prijatelje, koji se i danas grčevito bore da se očuva ideja koju ste nekad davno začeli. Danas baš tvoji prijatelji i nisu omiljeni u SDA, mada su joj utemeljitelji, ali to ne znači da su oni odustali od emaneta kojeg su ponijeli. Naprotiv, svakim danom su sve glasniji i sve se dalje čuje njihov glas koji odvaja istinu od laži, pravdu od nepravde, dobro od zla, lični interes od interesa zajednice... Čuje se Predsjedniče njihov glas daleko više i daleko dalje nego što pojedincima odgovara. Pronose tvoji prijatelji dobar glas o Bosni diljem dunjaluka po svim meridijanima i paralelama. Baš kao što si i ti za svoga života pronosio. Još uvijek smo uspravni, „jer kako ćemo pognute glave ispog zvijezda“. Kako kad si nam ti upravnost u obavezu ostavio....

I kad god posustanem, kad me umor savlada ja se sjetim tvojih stihova, koji me probude iz gafleta i pokrenu da učinim nove korake. I onda krenem da koračam lijepom zemljom bosanskom, nošena harmonijom suštine tvojih riječi...

PORUKA SEBI

Ostani uspravan
Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem da kreneš
Na kraju čeka smrt
I sve se završava propašću
I ti ćeš umrijeti
I ovaj svijet će umrijeti
Zato ostani uspravan.