Niko ko poriče dokazani, presuđeni, „otkopani“ genocid, ne treba da dolazi u Srebrenicu. Učtivo mu se to saopšti i sačuva dostojanstvo sopstvene tragedije.

Ulvija MUŠOVIĆ: Moram odmah da kažem, ne odobravam napad na Predsjednika Vlade Srbije. Nije to ni način ni mjesto za podmirivanje takvih računa. Naravno, kriv je – Organizator. Postavlja se pitanje otkud Predsjednik Vlade Srbije na tom mjestu? Niko ko poriče dokazani, presuđeni, „otkopani“ genocid ne treba da dolazi u Srebrenicu. Učtivo mu se to saopšti i sačuva dostojanstvo sopstvene tragedije.

Riječ Srebrenica i jedanaesti jul, genocid, uvijek me uzdrmaju iz temelja sopstvenog bića. Koliko patnje i boli se krije iza tih riječi, a prošlo je dvadeset godina. Da li može da zaraste tolika rana? Ne želim da se ovaj tekst pretvori u patetičnu jadikovku niti samosažaljenje. Htio sam samo da izrazim osjećaj preplavljenosti razmjerama zla, stradanja žrtvovanih i neznanja preživjelih.

Svaka slika iz spomen-kompleksa Potočari budi u meni osjećaj bespomoćnosti i konačne pobjede zla. Traje to danima. U cijelom svijetu se priča o tome, predlažu rezolucije, lamentira o zločinu, apologetski savjetuje, a ustvari nikoga ne interesuje suština i žrtve. Svaki Bošnjak uključujući i Majke, čim progovori o Srebrenici nudi pomirenje. Pomirenje je dobro, potrebno, neophodno, ali da bi bilo moguće, treba da se ispune određeni uslovi. To, nažalost ne zavisi od strane „oštećenog“. Slušam govore, izjave, pričam sa Bošnjacima i potpuno poražen, shvatam da me ne razumiju. Volio bih da su oni u pravu, ali znam da se pomirenje na taj način ne može ostvariti. Evo o čemu se radi. Želim biti precizan i razumljiv. Definisaću jedino moguć i dugoročno održiv proces pomirenja, upravo po koracima radnji koje vrše akteri toga procesa.

- Prvi korak uvijek čini vinovnik, okrivljeni, odnosno osuđeni, počinilac, - Krivac. To je čin - priznanje zločina.

- Drugi korak opet čini Krivac. To je katarza. U svojoj sredini, u svom narodu preduzeti korake da se raskrinka i osudi zločin, osude vinovnici i napravi jasna moralna distanca.

- Treći korak takođe pripada Krivcu. To je pogeta glava, pružena ruka, molba oprosta i inicijativa za pomirenje.

- Četvrti korak tek pripada Žrtvi – Oštećenom. Da oprosti, prihvati ruku i grade budućnost koja ima šansu da bude svijetla i prosperitetna.

Gledam komemoraciju u Srebrenici i razmišljam kako da to objasnim mojim, tragično smiješnim Bošnjacima, kako to objasniti srebreničkim majkama? Moram odmah da kažem, ne odobravam napad na Predsjednika Vlade Srbije. Nije to ni način ni mjesto za podmirivanje takvih računa. Naravno, kriv je – Organizator. Postavlja se pitanje otkud Predsjednik Vlade Srbije na tom mjestu? Niko ko poriče dokazani, presuđeni, „otkopani“ genocid ne treba da dolazi u Srebrenicu. Učtivo mu se to saopšti i sačuva dostojanstvo sopstvene tragedije. Naravno, ne osporavati njegovo pravo na sopstveno mišljenje, politički stav ili namjeru, ali na tom mjestu treba da budu samo oni koji su spremni na taj – Prvi korak. Koliko dugo će se čekati na tu „vilibrantovsku“ ličnost i na taj korak, ne zavisi od Žrtve, ali bez njega nije moguće napraviti sljedeće korake. Vjerujem u dobre namjere. Kako bih uopšte mogao sumnjati u „Srebreničke majke“, ali znam da su u zabludi. Kako objasniti majki Muniri Subašić da je poljubila čovjeka koji poriče genocid. Njena dobra namjera? Sigurno, ali „put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Umoran sam od razmjera neznanja, nerazumjevanja i nekog nevjerovatnog suicidnog nagona mojih sunarodnika. Samo naprijed Bošnjaci, odabrali ste najsigurniji put za sopstveni nestanak.



Impozantni skup i govornici u Srebrenici bili su idealna prilika da se međunarodnoj zajednici ispostave dva suštinska zahtjeva. Prvi je, da poslije počinjenog i presuđenog genocida područje opštine Srebrenica bude izuzeto iz pravnog suvereniteta Republike Srpske i stavljeno pod međunarodni suverenitet u okviru distrikta. To je jedini način da dugoročno opstanu Bošnjaci na tom području i da međunarodna zajednica pokaže da ne legalizuje rezultate genocida kao smišljenog čina za uništenje jednog naroda na određenom području. Drugi zahtjev odnosi se na funkcionalno ustavno uređenje države BiH. Činjenica da predsedavajući Predsjedništva te države, poslije dvadeset godina od završetka rata, ne prisustvuje komemoraciji i da nije on predsjednik Organizacionog odbora tog skupa, najubjedljivije potvrđuje neodrživost postojećeg državnog uređenja, i to je moralo da se kaže na ovom skupu. Nažalost, nije to jasno mojim Bošnjacima. Od deset njih sa kojima razgovaram, devet će mi reći da je to nemoguće, da ne razumijem stvari i da mora četvrti korak prije prvog. Četvrtim korakom niko nije prohodao. Potvrđuje to i prethodnih dvadeset godina.