Srbi su postali svjesni da ukidanje Republike Srpske postaje realnost! Zato su smislili „atentat“ u Potočarima. Ko je kriv što su naočale Aleksandra Vučića postale važnije od kostiju bošnjačkih žrtava?

Fatmir ALISPAHIĆ: Gadljivo je čitati bošnjačka izvinjavanja Aleksandru Vučiću. Bošnjačka utrka u poniznosti prema srpskom gospodaru, i to baš u kontekstu Srebrenice, trebala bi nam otkriti da je bošnjački narod doveden do dna. Bošnjačka elita nema pameti ili snage da u Vučićevim patetičnim egzibicijama prepozna uvredu i podvalu, pa veliča lažnu „ruku pomirenja“. Nisu se Bošnjaci svađali sa Srbima, da bi se mirili, niti su Srbima oduzimali živote, imovinu, pravo na obrazovanje, na identitet, na vjeru, onako kako su to Srbi radili i rade Bošnjacima. Ipak, Bošnjaci su raznježeni i ganuti tom milošću golobradog četnika koji bi sada, odjednom, da živi u miru i ljubavi.

Premijeru Srbije Aleksandru Vučiću – koji negira genocid u Srebrenici – morao je biti zabranjen dolazak na svetu bošnjačku zemlju. Bošnjačka politika, Islamska zajednica, Majke Srebrenice, Načelnik Srebrenice... – svi oni su imali dovoljno razloga da premijeru Srbije otkažu gostoprimstvo i da time odbrane dignitet istine o genocidu nad Bošnjacima. Pružanje gostoprimstva nekome ko negira taj genocid, nedolično je prema žrtvama genocida, prema istini o genocidu, i to se nema čime pravdati. Kakva je to „ruka pomirenja“ od nekoga ko negira genocid u Srebrenici? Tu ruku poniženja morali su odbiti bošnjački čelnici! Morali su poručiti premijeru Srbije da ne dolazi, da ne uznemirava dostojanstvo bošnjačke boli. Ali, u mnogih Bošnjaka ima taj neki srpski feler, ta strast da se bude otirač za srpske opanke. U skladu sa tim samoponiženjem, po kojem se Vučićev dolazak u Srebrenicu smatra nečim uzvišenim, uslijedila je kazna:
Bošnjački se prvaci sad izvinjavaju Srbiji! Mediji bruje od bošnjačkog pokajanja i poniznosti. Žrtvu genocida više niko i ne pominje, jer: žrtva je Aleksandar Vučić. Žrtva su njegove naočale. Te naočale više vrijede od svih ukopanih bošnjačkih kostiju. E, upravo toliko košta ovo dopuštenje da Aleksandar Vučić dođe u Srebrenicu! U nastojanju da se izigrava tolerancija, po cijenu negiranja genocida, bošnjački je narod doživio zasluženu sramotu, jer je Aleksandar Vučić postao centralna tema dženaze u Potočarima. A da Aleksandra Vučića nije bilo u Potočarima, ne bi ga niko napao tom nepostojećom cipelom i tim nepostojećim kamenom, i ne bi bilo ove zastrašujuće slike u kojoj bošnjačka žrtva na koljenima kleči pred srpskim dželatom i traži oprost. Samo dva mjeseca prije bošnjački je narod doveden u ponižavajuću poziciju da spusti zastave na pola koplja žaleći smrt zvorničkog policajca, koji je ubijao po Srebrenici. Nikako da se razumije da svako samoponiženje otvara lanac novih poniženja. Evo, spustili su Bošnjaci zastave u povodu pogibije tog zvorničkog četnika, a onda su dodatno poniženi, jer su puhali u jedra odmazdi koja je uslijedila prema bošnjačkim povratnicima. ...Da sad ne citiramo sve one bošnjačke prvake koji su o događajima u Zvorniku govorili jezikom srpske propagande, kao o tzv. terorizmu, tzv. vehabizmu, i sl. Evo, upustili su Bošnjaci Aleksandra Vučića u Srebrenicu, priredili su sumanuto gostoprimstvo nekome ko negira genocid nad Bošnjacima, pa im je napravljena takva zvrčka da danas žale za Vučićem, dok bošnjačke žrtve žive na margini medijskog i političkog interesovanja.

Ukidanje Republike Srpske
Gadljivo je čitati bošnjačka izvinjavanja Aleksandru Vučiću. Bošnjačka utrka u poniznosti prema srpskom gospodaru, i to baš u kontekstu Srebrenice, trebala bi nam otkriti da je bošnjački narod doveden do dna. Bošnjačka elita nema pameti ili snage da u Vučićevim patetičnim egzibicijama prepozna uvredu i podvalu, pa veliča lažnu „ruku pomirenja“. Nisu se Bošnjaci svađali sa Srbima, da bi se mirili, niti su Srbima oduzimali živote, imovinu, pravo na obrazovanje, na identitet, na vjeru, onako kako su to Srbi radili i rade Bošnjacima. Ipak, Bošnjaci su raznježeni i ganuti tom milošću golobradog četnika koji bi sada, odjednom, da živi u miru i ljubavi.

Žrtvu genocida više niko i ne pominje, jer: žrtva je Aleksandar Vučić. Žrtva su njegove naočale. Te naočale više vrijede od svih ukopanih bošnjačkih kostiju. E, upravo toliko košta ovo dopuštenje da Aleksandar Vučić dođe u Srebrenicu! U nastojanju da se izigrava tolerancija, po cijenu negiranja genocida, bošnjački je narod doživio zasluženu sramotu, jer je Aleksandar Vučić postao centralna tema dženaze u Potočarima. A da Aleksandra Vučića nije bilo u Potočarima, ne bi ga niko napao tom nepostojećom cipelom i tim nepostojećim kamenom, i ne bi bilo ove zastrašujuće slike u kojoj bošnjačka žrtva na koljenima kleči pred srpskim dželatom i traži oprost.

Iza svega ovoga ima samo jedna istina: Srbi su postali svjesni da ukidanje Republike Srpske postaje realnost! Kakve veze to ima? – upitat će neko. Baš to – neminovnost ukidanja Republike Srpske – u osnovi je ove loše režije „atentata“ na Vučića. Srpska je politika tačno razumjela smisao američkih i evropskih rezolucija o genocidu u Srebrenici, koje u doglednoj perspektivi vode ka redefiniciji dejtonskog poretka, u kome neće biti mjesta za Republiku Srpsku. Zato je u kampanji protiv britanske rezolucije u Vijeću sigurnosti UN velikosrpska politika zamjenila teze, podvalivši da je nepriznavanje genocida uvjet mira i stabilnosti. Ma, njih uopće ne zanima mir, to je retorička podvala, njih zanima da u pravnu orbitu ne uđe riječ „genocid“, jer ta definicija usmjerava odgovornost na države, a ne na pojedince. Ratni zločin ne može ukinuti Republiku Srpsku, a genocid može! Njemačka država, zar ne, i danas plaća odštetu zbog genocida nad Jevrejima, iako odavno nema Adolfa Hitlera. Kad se ustanovi genocid, onda je to transhistorijska kategorija koja putuje kroz vrijeme kao trajna odgovornost jednog naroda i jedne države za pokušaj istrebljenja drugog naroda. Ukinut je Treći rajh, kao što će biti ukinuta Republika Srpska, a opstat će Nijemci, i opstat će Srbi, da u ime pravne i moralne odgovornosti pred historijom svjedoče distancu od svoje kolektivne genocidnosti. Ukidanje Republike Srpske je jedini mogući način da se Srbi oslobode kvalifikacije da su genocidan narod. Ovaj svjetski konsenzus o osudi genocida u Srebrenici logički otvara pitanje neodrživosti Republike Srpske. Srpska je politika do u milimetar svjesna ove realnosti – da je samo pitanje vremena kada će se po osnovu pravnih potencijala, desetine presuda za genocid i desetine rezolucija o genocidu u Srebrenici, otvoriti proces ukidanja entiteta. Jedina šansa da Republika Srpska ne bude ukinuta jeste da Bošnjaci postanu čuvari genocidnog entiteta. Postoji samo jedan način da se ovaj proces blokira, a to je – da Srbi ovladaju bošnjačkim političkim i emotivnim resursima.
Zato se Srbi odjednom umiljavaju i dodvoravaju Bošnjacima. Zato hoće prikazati kako suživot sa Bošnjacima, odjednom, nije nikakav problem. Zato Vučić poziva da više nikada ni jedan Srbin ne digne ruku na jednog Bošnjaka. (Dede ti ukini Republiku Srpsku, kao zalog da u taj poziv povjerujemo!) Zato su izveli ovu režiju u Potočarima kako bi ganuti Bošnjaci osjetili krivicu zbog neprijatnosti koju je doživio jedan fini i pošteni Srbin, doduše bivši četnik, koji uprkos svemu, velikodušno, pruža ruku pomirenja iako je „bio žrtva atentata“ i „jedva izvukao živu glavu“. Ko bi sad, u odnosu na takvu dobrotu, tražio ukidanje Republike Srpske, remetio lijepe odnose, kad evo, sve je u najboljem redu, Srbi hoće s nama, mi hoćemo s njima?!
Bošnjačka politika je vezana za beogradske servere, samim tim što se drži na distanci od bošnjačke žrtve i imperativa traženja satisfakcije za sve što je pretrpio bošnjački narod. Svjedoci smo da se još u Bošnjaka nije pojavio političar, a kamo li stranka, da u proceduru stavi realizaciju Presude Svjetskog suda iz 2007. godine, kojom je Republika Srpska jasno označena kao krivac za genocid u Srebrenici. Svaki slobodan i normalan Bošnjak ukidanje Republike Srpske mora osjećati kao patriotski farz, kao jedinu moguću pravdu za žrtve genocida i za preživjele, kao uvjet za trajni i stabilni mir. Kako onda ovo ne osjećaju bošnjački političari? Tako što znaju da velikosrpske obavještajne i mafijaške strukture, potpomognute diplomatskim centrima, bdiju nad nametnutim Dejtonskim sporazumom, koji postaje dugoročni okvir za nestanak Bošnjaka ili za preoblikovanje bošnjačkiog identiteta.
A kada se radi o emotivnim resursima u Bošnjaka, onda je po srijedi jedan feler sa kojim vješto, u ime navodnog zajedništva, manipuliraju Srbi, a i Hrvati. Bošnjaci prave razne ustupke u ime privida zajedništva, tako da Srbi vladaju Srbima, Hrvati vladaju Hrvatima, dok Bošnjacima vladaju Srbi, Hrvati i oni Bošnjaci za koje Srbi i Hrvati kažu da su im po mjeri. Ovaj emotivni, psihosocijalni prostor, u koji se spušta ta lažna Vučićeva „ruka pomirenja“, najozbiljniji je partner u očuvanju Republike Srpske. Bošnjaci će, zarad lijepe srpske riječi, halaliti sve, samo nek' je kobejagi mir, kobejagi zajedništvo, kobejagi budućnost. Evo, pojavio se Srbin koji se iz punih i debelih usta obraća Bošnjacima kao ravnopravnim, sebi ravnim, koji Bošnjacima govori tako lijepo kako ni jedan Srbin dosad nije govorio. Sandžački muftija Muamer Zukorlić ovo Vučićevo licemjerstvo prepoznaje i preporučuje kao „otvaranje srca Bošnjacima s obje strane Drine“, tako da je teško danas Bošnjake uvjeriti da među Srbima nisu imali opasnijeg neprijatelja od Aleksandra Vučića. ...Baš zbog tog „otvaranja srca“, zbog podvlačenja pod kožu, gdje se podrazumijeva da Bošnjaci vole nekoga ko negira genocid u Srebrenici, i da sa takvim, u ime takve laži, grade bolju budućnost. Ta budućnost može biti samo po velikosrpskoj mjeri, i ništa manje.



Pitanje je da li Vučićeva komšijska egzibicija ima perspektivu, s obzirom da je kritična masa Srba zadojena mržnjom prema Bošnjacima. Ni narod u Srbiji, ni državni aparat u Srbiji, nisu spremni da prihvate lažne Vučićeve riječi. Kojeg li paradoksa, Vučićeva Vlada izvodi kordone policije na ulice Beograda, da blokira minorno sjećanje na Srebrenicu, a on se kobejagi klanja žrtvama Srebrenice! Nad Bošnjacima su se nadvile te Vučićeve riječi bez pokrića, u ime kojih Bošnjaci mogu izgubiti pamet, dostojanstvo, perspektive. Zar vrijedi zarad te patetične lafine Aleksandra Vučića zanemariti realnu mogućnost za ukidanje Republike Srpske i za uspostavu ustavnog poretka u kome će Bošnjaci biti slobodni i jednakopravni na cijelom bh. teritoriju?
Znate li šta Srbi od Bošnjaka traže? Evo ovo: uđe ti lopov u kuću, premlati te i opljačka, zauzme pola kuće za sebe, a u preostaloj polovici gospodari, i onda od tebe traži da ga ne prijaviš policiji, da ne tražiš ono što ti pripada, jer - možeš pokvariti dobrosusjedske odnose. Kako Bošnjacima objasniti da su besmisleni dobrosusjedski odnosi s nekim ko ti je učinio zlo i ko samo deklarativno osuđuje zlo koje ti je učinio, a za to vrijeme koristi sve ono što je od tebe oteo? Kakva je svrha navodnog pomirenja sa Srbima, ako Srbi ne misle ukinuti Republiku Srpsku? Nema srpskog pokajanja, nema katarze, nema spremnosti na miran život, dokle god Srbi smatraju da im genocidna tvorevina Republika Srpska služi na ponos i na čast! Ali, Bošnjaci su haman toliko ranjeni i raspamećeni, da će prihvatiti ovu srpsku obmanu, naspram mogućnosti da se odvažno bore za satasifakciju u vidu ukidanja Republike Srpske. Mnogi Bošnjaci još misle kako
će ih Srbi tapšati po ramenima, jer su toliko galantni da će degradirati svoje žrtve u ime „pomirenja“, a ne vide da takvo bagatelisanje svojih svetosti rezultira samo još dubljim poniženjima.

Sikter za srpske provokatore
Strašno je poniženje koje su bošnjački čelnici priredili bošnjačkoj žrtvi, bošnjačkom narodu, kada su Aleksandra Vučića upustili u Potočare, da napravi cirkus koji je napravio. Strašno je što mu se sada ovi čelnici izvinjavaju u ime Bošnjaka. Teško je povjerovati da u Bošnjaka uopće ima ljudi koji na Aleksandra Vučića – negatora genocida – gledaju sa sipamtijama. ...I još mu se izvinjavaju. Muftija Zukorlić, koji je prvi „u ime svih Bošnjaka“ pozvao Vučića u Srebrenicu, sada poručuje kako „želi da Vučić ne poklekne, da ostane uspravan i nastavi priču o istorijskom pomirenju sa Bošnjacima“. Evo kako muftija Zukorlić od jedne četničke vucibatine, vrijedne prezira, pravi bošnjačkog heroja! Imamo neizmijerno poštovanje prema Majkama Srebrenice, ali nam je teško prihvatiti sljedeću izjavu: „Ovo nije bio napad na Vučića, nego napad na nas, na žrtve, na naše dostojanstvo“. Bakir Izetbegović je danima ganjao Vučića da mu se izvine, a kad mu je to pošlo za rukom, onda je rekao da je Vučić, haman, dobar čovjek. Mnogo je tu bilo poniznih izjava prema ovom ološu koji negira genocid u Srebrenici. Generalno ostaje nejasno u ime kakve čežnje Bošnjaci već mjesecima žive u iščekivaju Vučićevog dolaska u Potočare. Kakav je to unfal u glavama? Zašto mu se sada izvinjavaju? Baš ovi koji se pravdaju, poput Izetbegovića, jako dobro znaju da su sigurnosni poslovi u BiH pod apsolutnom velikosrpskom kontrolom. Ako je ko odgovoran za režiju događaja, ili za sigurnosni propust, onda su to Srbi! Neka se oni sami sebi izvinjavaju!
Medijske reakcije na događaj kao da daju rendgensku snimku naručilaca „atentata“. To predimenzioniranje, to prejudiciranje, sve to ukazuje na veliku radost velikosrpske politike što umjesto o žrtvama Srebrenice može govoriti o srpskoj ugroženosti. Sva je sreća pa se u Bošnjaka odgojila i formirala kritična masa ponosnih i pametnih ljudi koji, većinom na društvenim mrežama, razobličavaju podvale velikosrpske propagande, tako da korumpirana bošnjaka politika, i senilna akademska zajednica, odavno već nisu zastupnici bošnjačke misli i osjećanja. Sve je svakome pametnom jasno, izuzev ovim Bošnjacima koji se izvinjavaju Vučiću, tom bezobzirnom provokatoru, koji je zloupotrijebio bošnjačku političku retardiranost pa došao u Srebrenicu da negiranjem genocida nad Bošnjacima na licu mjesta ponizi bošnjačku žrtvu. Ne bi mu to pošlo za rukom da su Bošnjaci imali političku i društvenu elitu koja drži do narodnog dostojanstva i koja je spremna Aleksandru Vučiću i svakome ko negira genocid poručiti: Sikter! („Saff“, juli 2015.)