Jusuf TRBIĆ: I još nešto: ako neko kaže da je Bosna multikulturna država, recite mu da to nije tačno – Bosna ima jedan politički narod (naciju) i jednu kulturu, bogatu različitostima i nijansama. Oni koji su u prošlosti željeli podijeliti Bosnu govorili su i pisali da u njoj postoje samo dvije kulture : srpska i hrvatska. Sad je valjda jasno zašto su to govorili.

Najnoviji pokušaj uklanjanja bosanskog jezika iz osnovnih škola u Republici Srpskoj ukazao je još jednom na upornost velikosrpske ideologije u negiranju svega što je bosansko. A jezik je kolijevka i zavičaj, jezik je kultura i istorija, jezik je temelj bića i on prethodi svemu. Na početku svega bila je riječ, kažu stara vjerovanja, na početku života i na početku uništenja života. Tridesetih godina prošlog vijeka vođa najmračnije ideologije u istoriji pisao je i ovo: “ Snaga koja uvijek stavlja u pokret velike istorijske lavine, ili religiozne i političke pokrete, bila je magična moć izgovorene riječi. Široke narodne mase prije se odazivaju pozivu govornika nego ma kojoj drugoj sili.” Radi se, naravno, o Adolfu Hitleru. Svaka ideologija stvara sopstveni jezički svijet, svako nasilje nad ljudima započinje nasiljem nad jezikom. U svojim “Fragmentima iz mračnih vremena”, skicirajući izvanredno situaciji u Srbiji koja vodi ratove na Balkanu, Filip David kaže: “ Nasilje nad jezikom vodi nasilju nad ljudima. Totalitarna ideologija se najbolje iskazuje u oblasti jezika i medija. Njen govor je “novogovor”, grub, prostački jezik podređen interesima vlastodržaca i potčinjavanju masa. Reči-sluge i reči-leševi pretvaraju se u smeće na velikom đubrištu razarajućih ideja, opasnih utopija. One su zombiji u službi surovih gospodara.”

Svojevremeno je Gojko Berić zapisao da je rat za Veliku Srbiju jedini rat pokrenut u glavama književnika. A oni su znali kakva je moć riječi, pa su donijeli i uputstvo za očuvanje tekovina Miloševićeve i Karadžićeve borbe, svojevrsni “Menorandum 2”, u kojem je važno mjesto dato i načinu upotrebe jezika i “lingvističkih varijacija.” Na primjer, što češće govoriti : Republika Srpska, a što rjeđe : Bosna i Hercegovina, i gurati pridjev “srpski” svuda gdje je to moguće, makar to bilo i smiješno. Pa je tako u Srbiji danas sve srpsko, umjesto srbijansko : i predsjednik, i vlada, i reprezentacija, i pisci, i samo je još ostalo da i reis Zilkić postane srpski reis. Sve je u istoriji ovih prostora srpsko ili je nastalo od Srba, zajednički jezik je srpski jezik, a ime bosanskog jezika za velikosrpske ideologe je nož u srcu, jer potvrđuje bosanski identitet i bosansku državnost. Oni svjesno, za razliku od ostalog svijeta, izjednačavaju narod, kao etničku grupu, sa nacijom, kao državnom zajednicom, što čine i Hrvati sličnog usmjerenja, jer ako su Srbi nacija, i ako su Hrvati nacija, bez obzira na to gdje žive, onda – nema Bosne. To je, dakako, nastavak antibosanskih politika čiji je jedini cilj – podjela Bosne, njeno uništenje. Jednom je i pragmatični Henri Kisindžer rekao: ako u Bosni zaista žive tri nacije, onda je treba podijeliti na tri države. Jer, svima u svijetu je jasno: nacija je država.

Koliko su važne riječi, potvrđuje i ime manjeg bosanskog entiteta. Nisu srpski lideri džaba insistirali onoliko na nazivu: republika, i pridjevu: srpska, to im je bilo važnije od svega. Jer, u Ustavu može pisati šta hoćete o ravnopravnosti naroda, ali, ako se entitet zove Republika Srpska, onda on pripada Srbima. I oni se tako i ponašaju. Uz to, samo republike imaju pravo na samoopredjeljenje, pa zbog toga Srbija nikad nije htjela da čuje za Kosovo Republiku.



Žalosno je da i mnogi Bosanci prihvataju, makar nesvjesno, žargon koji riječima ubija Bosnu. A stvari su vrlo jednostavne. Religija i narod (etničko porijeklo) dvije su različite stvari, kao što su različite stvari narod i nacija. Bošnjacima je dugo bilo nametnuto ime muslimani ili Muslimani, jer je djeliteljima Bosne odgovaralo da oni budu svedeni na vjersku skupinu – vjerske skupine nemaju pravo na svoju državu. Bošnjaci, građani Bosne, zajedno sa svim drugim državljanima BiH, čine bosanski politički narod, to jest bosansku naciju, koja je članica Ujedinjenih nacija. Organizacija ujedinjenih nacija ne okuplja narode kao etničke skupine ( njih danas u svijetu ima oko šest hiljada), već nacije, to jest države (a njih je manje od dvije stotine), i države su subjekti međunarodnog prava. Prema Povelji UN riječ “nation” znači država, a “nationality” (nacionalnost) je državljanstvo. Nisu nacija Arapi, već svaka arapska država za sebe, nisu nacija etničke skupine u Americi, (Irci, Italijani, Kinezi i ostali), već svi američki građani kao državljani SAD, nisu nacija Francuzi, Italijani i Nijemci u Švajcarskoj, već Švajcarci, kao politički narod, kao skup svih građana. I ako vam neko kaže da je Bosna multinacionalna (višenacionalna) država, on griješi, namjerno ili nenamjerno. Jer, Bosna ima samo jednu naciju i nju čine svi njeni državljani, a ima više etničkih grupa unutar te nacije. Svi koji imaju bosanski pasoš jesu Bosanci, i kad na nekom aerodromu, pri ulasku u zemlju, popunjavate prijavni listić, u rubriku: nacionalnost morate upisati ime države iz koje dolazite. I tu nema pogađanja.

Dodik i slični njemu kažu da njih vrijeđa kad im neko kaže da su Bosanci ili bosanski Srbi. Oni bi najviše voljeli da je njihov entitet već pripojen Srbiji, ali nije, niti će ikad biti. Jednom je i vladika Kačavenda, koji je vodio grupu mladih sveštenika, zaustavljen na crnogorskoj granici, jer je u rubriku: nacionalnost upisao: Srbin. Kad mu je graničar rekao da tu mora upisati ime države iz koje dolazi, upisao je: Republika Srpska. Graničar ga je onda upozorio: ako ne bude upisao ime države BiH, čiji je državljanin, biće vraćen. I, kud će, šta će, dični vladika napiše ono što treba.

Poznato je da ni multinacinalna kompanija nije ona koja radi samo u jednoj državi, ma kakva ta država bila, to je oznaka za kompanije koje posluju u više država. Oni koji kažu da su Bošnjaci nacija (kao i Srbi i Hrvati), rade direktno na cijepanju Bosne, jer onda svaka nacija treba da ima svoju državu. Oni koji mrze Bosnu utrpali su u Zakon o popisu izjašavanje o nacionalnosti, pa tu naveli : Srbi, Hrvati, Bošnjaci, što je pravo kukavičije jaje i direktni put u podjelu države. Svako može biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak po svom etničkom porijeklu, što je, kao i religija, privatna stvar svakog čovjeka, a o nacionalnosti ne treba niko da se izjašnjava, kao što se ni jedan Amerikanac ili Švajcarac ne izjašnjava da li jeste ili nije Amerikanac i Švajcarac. To se podrazumijeva. A na bosanskim političarima je krivica što su dozvolili manipulaciju u tako važnom poslu kao što je popis stanovništva. Narod bi rekao: u šta su gledali dok su to radili?

I još nešto: ako neko kaže da je Bosna multikulturna država, recite mu da to nije tačno – Bosna ima jedan politički narod (naciju) i jednu kulturu, bogatu različitostima i nijansama. Oni koji su u prošlosti željeli podijeliti Bosnu govorili su i pisali da u njoj postoje samo dvije kulture : srpska i hrvatska. Sad je valjda jasno zašto su to govorili.

Svijet ima pravila koja se moraju poštovati. Tako je početkom 1992. godine Pravna komisija EU (Badenterova) pozvala građane BiH, a ne narode (kojih tada nije ni bilo u Ustavu BiH) da se izjasne o nezavisnosti svoje države, pa je međunarodna zajednica taj referendum priznala. Odluku je, dakle, donijela bosanska nacija, to jest njeni građani, i to je jedino važno.

Često čujemo i izraz: međunacionalni odnosi u Bosni. Nema međunacionalnih odnosa u Bosni, Bosna i Bosanci mogu imati međunacionalne odnose s drugim državama, to jest s drugim nacijama. Aleksandar Vučić ovih dana ponavlja do iznemoglosti fraze o pomirenju i dobrim odnosima Bošnjaka i Srba, kao što je nekad Milošević govorio da pravo na samoopredjeljenje imaju narodi, a ne republike, pa znamo na šta je to izašlo. Pomirenje i bilo kakvi odnosi mogu postojati između država, a fraza o srpsko-bošnjačkim odnosima izuzima Bosance srpskog porijekla i služi samo jednom cilju: podjeli naše države.

Često se kaže: zajednički organi, a misli se na organe vlasti države BiH. Namjera je – pokazati da je Bosna sastavljena od dva dijela, dvije zasebne države, koje, eto, imaju svoje zajedničke organe, što je vrlo opasno igranje riječima. Tog izraza nema nigdje u Dejtonskom sporazumu, tu se izričito govori o organima vlasti države BiH. Takvih primjera ima koliko hoćete, i tužno je da se mnogi polako navikavaju na njih. Ni reakcije na najnovije ukidanje naziva bosanskog jezik nisu žestoke, kakve bi trebalo da budu. A taj postupak Dodikove vlasti, osim što je suprotan Ustavu i Dejtonskom sporazumu, pokazuje još nešto. Za velikosrpske ideologe i njihove sljedbenike nije opasan izraz Bošnjak, jer on, za njih, označava jedan od dijelova bosanskog bića, opasan je izraz Bosanac, opasno je insistiranje na državi Bosni i bosanskoj naciji, na svemu što je bosansko. Zato su u Ustav RS-a unijeli nazive : jezik kojim govore Srbi, jezik kojim govore Hrvati i jezik kojim govore Bošnjaci, što je suprotno Ustavu BiH, i čudo je da se naši političari, za sve ove godine, nisu zbog toga obratili Ustavnom Sudu BiH. Sad su to, internom naredbom, Dodikovci pretvorili u srpski, hrvatski i bošnjački jezik, što odavno pokušavaju učiniti.

Dakako, znaju oni da svako ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, da je Dejtonski sporazum, kako u njemu piše, napisan na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, znaju i to da je bosanski jezik stariji i od srpskog i od hrvatskog, i da je prvi rječnik bosanskog jezika skoro dva vijeka stariji od rječnika ostala dva jezika. Sve to oni znaju, ali nastavlju, uporno i sistematski, ono što im je velikosrpska ideologija ostavila u amanet.

Nekada su za to koristili metke, danas pucaju riječima.
A istorija, učiteljica života, pokazala je već toliko puta da riječi mogu biti opasnije od metaka.