Velija MURIĆ: Nije zadovoljen ni onaj osnovni instinkt koji nas čini ljudima, a to je žeđ za istinom i pravdom. Bez dileme u ovom slučaju akter je bila država. To direktno proizilazi od javnog priznanja koje je dao Momir Bulatović, nazvavši ga „državnom greškom“. A pošto državu ne čini samo zemlja, već i ljudi, put ka odgovornom praktično je trasiran i ne bi morao da bude dug. Što se tiče motiva, koji god da je bio, istorijska slika kojom je iscrtano ovih par crnogorskih decenija, više je nego sablasna. Da li je razlog bila etnička mržnja ili nešto drugo? Možda želja da se doprinese ispunjenju starozavjetnog milenijumskog plana koji je diktiran iz Beograda?

Hajka, hapšenje i deportacija izbjeglih Bošnjaka, u okviru jednog od najjezivijih državnih zločina koje je Crna Gora ikada vidjela, nedjela počinjenog nad ljudima koji su po svim međunarodnim, zvaničnim i moralnim, konvencijama zaštićena kategorija, ako je vjerovati crnogorskom parlamentu, Vladi i odgovornom pravosuđu, ne zahtijeva više mnogo pažnje, ali ni pomena. Jedino što nam je ostalo nakon dvadeset i tri godine borbe je neslavni, "rezultat": činjenica da je Crna Gora, umjesto da udomi ljude koji su došli da u njoj potraže spas, gazeći po Marku Miljanovom i tradicionalnim normama svoga naroda i svijeta, bez sudske odluke ali sa državnom naredbom preko resornog Ministarstva, potpuno u stilu Crvenih Kmera, selektivno hapsila, vezivala, mučila, zlostavljala i nasilno predala u smrt preko osamdeset ljudi. Isto tako, ne može se negirati da država Crna Gora, preko svoje Vlade i pravosudnih institucija, za dvadeset i tri godine nije iznašla mogućnost da odgovorne za zločin izvede pred lice pravde.

Naravno da nemuštim optuženjem i amaterski organizovanim maratonskim sudskim procesima, te konačno oslobađajućim presudama, nisu dati nikakvi odgovori porodicama žrtava i javnosti. Nije zadovoljen ni onaj osnovni instinkt koji nas čini ljudima, a to je žeđ za istinom i pravdom. Bez dileme u ovom slučaju akter je bila država. To direktno proizilazi od javnog priznanja koje je dao Momir Bulatović, nazvavši ga „državnom greškom“. A pošto državu ne čini samo zemlja, već i ljudi, put ka odgovornom praktično je trasiran i ne bi morao da bude dug. Što se tiče motiva, koji god da je bio, istorijska slika kojom je iscrtano ovih par crnogorskih decenija, više je nego sablasna. Da li je razlog bila etnička mržnja ili nešto drugo? Možda želja da se doprinese ispunjenju starozavjetnog milenijumskog plana koji je diktiran iz Beograda? Ili banalna inferiornost pred zahtjevima ekstremista iz Srpske Republike, koja je tih godina svojom surovošću zaprepaštavala čitav svijet, ništa manje nego „Islamska Država“ na Bliskom istoku danas.

Kroz otkrivanje počinioca i naredbodavaca dolazi se i do smiraja za manjine u Crnoj Gori, koji su tada u deportaciji bosanskih izbjeglica u Karadžićeve logore smrti vidjeli svoju moguću sudbinu. Posebno bi bilo važno da se slučaj razriješi u vrijeme kada je rehabilitacija fašističkih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, poput Draže Mihajlovića, uzela maha. Tačno da je trajalo više decenija, no nećemo valjda prije vidjeti rehabilitaciju i Pavla Đurišića, nego li će se istina o deportaciji iz devedesetih iznijeti na vidjelo?



Ovaj slučaj poseban je i po nekim drugim stvarima. Za razliku od drugih sličnih zločina, oko njega je pravljeno mnogo više teatra nego što je to uobičajeno. Lažno optuživani ljudi, sumnjivo sročene optužnice, prebacivanja lopte na marginalne navodne učesnike, trijumfalna optuživanja savjesnih svjedoka, sudske odluke tipa "tresla se gora - rodio se miš" - sve su to bile igre i zamajavanja koja su trebala da stvore sliku da tužilaštvo ozbiljno radi na rasvetljavanju zločina, valjda kako bi dimna zavjesa od galame i halabuke sakrila one najodgovornije. Slično je bilo i sa slučajem Kaleđerski laz, uz jednu veliku razliku koja mnogo govori o prirodi zločina. Deportacija, i sve što se dešavalo nakon nje, je novinara istražitelja Šemsudina Radončića pretvorila u svojevrsnu crnogorsku Leni Rifenštal. Kao što je ona snimila jedan film koji je bio otvoren, human i sportski, a potom drugi, ispunjen zlom propagandom, tako je i Radončić napravio jedan film o ostini i jedan koji bi najbolje bilo okarakterisati kao izvrnutu „Šindlerovu listu“, u kojoj su nacisti heroji, a Oskar Šindler jedini zločinac u priči. Čemu potreba za toliko elaboriranom farsom? Da li je to znak da nema nade i da je onaj koji stoji iza ovog zločina toliko moćan da nikada neće biti dosegnut?

Pa kako onda da ne budemo cinični u ovom vremenu kada se, po ko zna koji put, sa najvišeg tužilačkog trona daje čvrsto obećanje, da nedodirljivih neće biti, kada se obavezalo da će na startnu istražnu poziciju postaviti sve pravno još uvijek neriješene slučajeve, uključijući deportaciju, Kaluđerski laz, pljevaljsku Bukovicu?

Nije mi namjera da polemišem sa pogrešno optuženima, čudnim sudskim spisima i presudama koje su išle uz njih. Njihovo „ritualno“ žrtvovanje je makar brzo razotkriveno i dobro kompenzirano, za razliku od žrtava deportacije, kojima niko ne može vratiti život. Ali moram polemisati sa činjenicama koje osvjedočeno potvrđuju da se u ovom slučaju, namjerno ili zbog otsustva stvarne riješenosti, nešto veoma krupno i jako skriva. Da li pravosuđe ne smije, ne umije, neće ili pak ne artikuliše slobodu istrajavanja na pravdi i pravičnosti, za sada nije jasno. Zašto se nije pošlo od krunskog svjedoka, Momira Bulatovića, koji indirektno čak ni sebe ne abolira? Njegovo svjedočenje skoro da je dovoljno da povuče i svjedočenja onih drugih iz tadašnjeg državnog vrha, koji se takođe ne mogu abolirati nekog vida odgovornosti za ovaj zločin. Niko me ne može uvjeriti da depeša, koju je tada odaslao vođa pobunjenih ekstremista, Radovan Karadžić, nije bila na stolu tadašnjeg predsjenika Vlade, Ministra unutrašnjih poslova i saradnika, te da je ona tek onako "naivno" shvaćena.

Puno se toga može pričati o istorijskoj inferiornosti država prema državama, naroda prema narodima, no da li je moguće da se Crna Gora osjećala inferiornom i iskompleksiranom čak i pred jednom klasičnom banditskom organizacijom, samo jer je imala predznak „srpska“, da im je svaki njihov zahtjev, pa ma koliko čudovišan bio, morao biti ispunjen bez pogovora? Jer kada se sve sabere i oduzme, naša država se dala u službu pijanoj terorističkoj grupi iz susjedne države. Većeg srama gotovo da ne može biti.

Tadašnji predsjednik države kaže, da su "to bili normalni tekući poslovi a da se desila državna greška". Ako su "tekući poslovi" ovako sramni, hoće li se ikada dobiti makar izvinjenje za glupost i inferiornost koja se zbog lojalnosti stranoj ekstremističkoj grupi, mjerila sa izdajstvom? Prosto je nevjerovatno da se u jednom uređenom sistemu vertikalnog i horizontalnog djelovanja i odgovornosti, koji je uređen sa nivoa Vlade, a preko Ministarstva unutršnjih poslova koje je direktno izvršilo ovaj zločin, usput ga nazvavši „akcijom“, ne može doći do onog malog broja najodgovornijih za mučku smrt toliko ljudi.

No, kao što svi znamo, "sram i bruka traju dovijeka". Da ne vjerujem u pravdu, ne bih se bavio ovim poslom. Uzdam se u činjenicu da ovi zločini ne zastarijevaju, ni pravno ni moralno. Ali za dalji optimizam će nam biti potrebni budući velikani na nivou države, koji se bore za istinu, i u stanju su da priznaju sramotu iz svoje prošlosti, pa ma koliko ponižavajuća bila. Mihajlović nikada ne može biti stvarno rehabilitovan jer je istina o njegovim zlodjelima odavno izašla na vidjelo. Sve sudske presude nakon toga su bezvrijedne. No one presude koje se budu bazirale na istini, a to važi i u slučaju deportacije, nikada niko neće moći da obori.

---

Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava