Aziz HUREM: -Običnom čovjeku ne treba puno pa da bude sretan, malim potezom možemo mu i navike promijeniti, skromnim nagradama možemo ga motivisati i za više truda i rada, on se vječito nada u bolju sutrašnjicu i svakoj promjeni na bolje, možemo ga i zamoliti i narediti on vrlo lahko postaje poslušan i marljiv, vjeruje da mu oni veliki kroje sudbinu pa im se zato raduju, ali ... ali ...

Eh, pa taman posla da ja pišem o papi. Ne, Bože sačuvaj, niti umijem niti smijem. To je dobar insan i njegova misija je pozitivna i dobronamjerna. Kamo sreće da dolazi svake hefte, možda bi nam bilo svima komfornije, sigurnije.
Danas 06. 06. 2015. god. će Sarajevo po ko zna koji put pokazati svoju veličinu i važnost. Znamo, mnogi će to osporavati, omalovažavat, degradirat, zato što su im draže Pale i Ravne Gore.
Zvanično Sarajevo a i obični prosječni Bosanac će, onako kako najbolje umije i može ugostiti i pokazati dobrodošlicu tom uvaženom musafiru iako će biti a, bilo je uvijek, onih koji će galamiti i negodovati, na svoj naćin sve to markirati i komentarisati. Mnogi Bosanci se ibrete tome, kako može Papa da isključi internet, da nema mobitel veza, da skrati radno vrijeme, da digne na noge svu moguću bezbjedonosnu službu, da ovo, da ono....

Jeste, pomalo neobično, ali nije čudno. U Sarajevu i oko Sarajeva su se u koliko jučer zbivala mnogo veća čuda koja su pravili Paljani i Ravnogorci po nalogu i instrukcijama onih iz Požarevca, Božinovića kod Kalinovika i psihopate-monstruma sa Durmitora. Ovi divljaci i brđani, samo prije decenije dvije, ne samo da su prekinuli tel. veze Sarajeva sa Svijetom nego su isključili el. energiju, dotok vode, struje i gasa, snabdijevanje hranom i lijekovima, i osim toga još onako nasumice granatirali i ubijali sve što se kreće u gradu a najviše civile.

I mi sami, kada očekujemo kakvog važnog musafira, onda pospremimo kuću i avliju pometemo, uzdurišemo malo bogatiju i masniju sofru, neke ružne stvari gurnemo pod ponjavu, a čeljad upozorimo kako da se vladaju. No, moj prijatelj vrlo dobro poznaje i mene i moju čeljad od glave do pete, i spolja i iznutra. Poznaje on mene i više i bolje nego što ja mislim, pa mi ponekad bude hatar na samog sebe što se to ja i moji ukućani trebamo ili moramo pretvarati i igrati finoću, a kad ode ja ću opet po starom kako sam i navik’o ili kako mi je ćejf.

Možda neki zaboravljaju da je Sarajevo evropski Jerusalem, a Bosna evropska Palestina. Dakle, četiri konfesije izmiješane, isprepletene, uvezane i povezane u svim segmentima života pa čak nerijetko imamo brakova i familija gdje se obilježavaju praznici i blagdani dviju-triju vjera.
Tako mnogo mješovitih brakova na tako malom prostoru ne možemo sresti nigdje u Evropi. To bi se moglo nazvat parametar ljubavi i prijateljstva građana Sarajeva.

Zna vrlo dobro papa Franjo da ako ranite (bilo kako) Jevreja u Sarajevu da zaboli onog u Tel-Awiwu, ako dirnete katolika-sarajliju kao da ste dirnuli onog u Francuskoj ili Njemačkoj, a naravno da i Rusi u Moskvi nisu ravnodušni kada su u pitanju bosanski Srbi, kao i Arapima i Turcima što nije svejedno za Bošnjacima. Prema tome, najbolje je nikog ne dirati.



Ako bi Evropa trebala da ima pupak ka što to ima čovjek onda bi to moglo samo da bude Sarajevo. Stara sarajevska ulema, svjesna važnosti Sarajeva, je imala obićaj kazati: Kada bi Carigrad izgorio ne daj Bože da bi ga Sarajevo zamijenilo.

Svi Bosanci koji će danas doći na Koševo, i svi koji će čućati pored TV prijemnika će to činiti iz rešpekta i poštovanja prema papi Franji i prema katoličkoj vjeri, ali svakako sa nadom da ćemo se konačno dozvati pameti i okrenuti se životu i radu a zaboraviti mržnju i prevare.

Ali kako razmišljaju oni iz prvog safa što su ko bajagi pomeli avliju, pospremili kuću i masu stvari gurnuli pod ponjavu, misleći i vjerujući da papa Franjo ne zna za nesporazume, za prevare i korupciju, za opstruiranje države, za prljave i nečasne radnje prvenstveno politčkih pa i ostalih visokih dužnosnika. Nije to njegov zadatak, i nije to njegov stil, ali kada bi mogao papa Franjo da postroji sve glavešine od Laktaša i Banja-Luke preko Sarajeva do Širokog Brijega i Mostara te da im oćita bukvicu,
da ih urezili,
da im zaprijeti,
da ih na koncu pita:
vjerujete li vi u Boga?

Ako vjerujete zašto lažete, patite i varate svoj Narod koji vas je izabrao i koji vas plaća?,
Znate li vi kud vodite ovu državu i svoj Narod. Mislite li vi ikada ući u Evropu?,
Ako ne mislite i ako vam nije u interesu onda se maknite, makar vi koji sve činite da Bosne nema ili da je što više sunovratite.

-Običnom čovjeku ne treba puno pa da bude sretan, malim potezom možemo mu i navike promijeniti, skromnim nagradama možemo ga motivisati i za više truda i rada, on se vječito nada u bolju sutrašnjicu i svakoj promjeni na bolje, možemo ga i zamoliti i narediti on vrlo lahko postaje poslušan i marljiv, vjeruje da mu oni veliki kroje sudbinu pa im se zato raduju, ali ... ali ...
Ali nažalost kreatori bosanske zbilje će sigurno već narednog dana nastaviti po starom kako su i navikli, avliju će ponovo zapustit, ispod ponjave izvući sve ono što su posakrivali, pa naravno da će se i čeljad opustiti i raditi šta ko hoće i kako hoće, bar oni manje savjesni.