Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Pisana rijec

Iz Šefkine sehare
SOFRA
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 15. March 2015. 13:03:10
Šefka Begović-Ličina: Te sofre su nam bile roditeljsko krilo, gdje smo se osjećali voljeni i vezani neprekidivim sponama, gdje smo jedni drugima priturali ljepše zalogaje, gdje smo se u tepsiji pite doticali prstima i tim dodirima učvršćivali našu povezanost, našu slogu i poštovanje.
Nekada je u mutvaku svake bošnjačke kuće visila drvena sofra, okačena na povelikom ekseru. Ta naša hranilja, oko koje smo se tri puta dnevno svi okupljali i jeli uvijek iste jemeke, kojima nismo htjeli a nismo ni smjeli mahanisat, bila je simbol naše sloge, povezanosti i uzajamne ljubavi.
Svi ukućani su ustajali rano i u svačijoj se kući ranim jutrom čuo veseli žagor. Redom smo se umivali kraj bunara, jedni drugima polivajući vodu, zatim kad su pumpe za vodu zamjenile bunare, neko bi pumpao vodu dok se svi ukućani redom ne umiju. Već kad je uveden gradski vodovod, počinje samostalno umivanje bez ičije pomoći. Česma pred kućom je postala blagodet svakoj ženi, za to vrijeme mnogo veće zadovoljstvo nego danas ove mašine za pranje rublja i suđa.
Dok bi nam roditelji, uz parče gurabije ili keksa, ispijali čaj, pa onda kahvu skuhanu na mangalu sa naveče zatrpanim žarom, mi smo se djeca ili igrali u avliji ili smo sjedeći u sobi, čekali doručak. Ako bi neko od komšija poranio i nenajavljen navratio na jutarnju kahvu, sjećam se radosnog dočeka mojih roditelja:
“Hajde bujrum. E, baš pogodi što dođe!“
Mangali sa žarom su se okolo glancali sa peruškama krila od kokoške ili neke poveće ptice. Takum: (bakarna džezva, drveni šećerluk ili bakarni i mesingani, kahve - kutija i prevrnuti fildžani), nalazili su se na postolju na kojem je stajao mangal, prekriveni sa vezenom mahramom.
Zrna “zdrave” ili prave kahve su se pekla u dolapu na žaru i tada bi cio sokak mirisao na taze kahvu.
Dok bi žena ili neko od ukućana u degrmenu (ručnom mlinu-vodenici) mljeo kahvu, dok bi se izglancao mangal, dok bi voda na žaru provrjela, dok bi domaćin zavio cigaru i čaj popio, u tom iščekivanju kahve, ona bi postala najdragocjeniji napitak, slast, neponovljiv užitak, najslađe jutarnje posluženje.
Ako je u kući imalo djevojaka, one su još prije doručka, sve do baštenske kapije brisale cijelu avliju. Sokak sa brezovim metlama se brisao pred sami akšam, tako što bi se prethodno poprskao vodom da se prašina pri brisanju ne podigne.
U ovom našem savremenom društvu pišu o štetnosti glutena (kojeg najviše ima u brašnu) i da je on glavni uzročnik mnogih bolesti, pa se negdje umjesto brašna koristi soja ili kvinoja.
Mi stariji, odnjiviljeni smo na brašnu i hljebu. Za doručak su se spremali: uštipci ili lokumi sa sirom i turšijom, kačamak, obaruša- maslenica, pržene paprike, tarhana, popara, pržena jaja, kajmak, u mlijeku udrobljena kukuruza (proja), cicvara, pogača sa sodom (nekad zapečena na plotni) uz čaj namazana marmelada na hljebu.
Sofra se brisala sa vrelom navlaženom običnom krpom - pačarvom (besparom). Jednom nedeljno, ili posle umiješene pite, sofra se frčala sa ribaćom četkom da se žuti k’o ducat.
Suđe smo prali sa vrelom vodom u kojoj je bilo pepela, a zagorele šerpe, trljali smo pijeskom, kojeg je svaka kuća imala u nekom ćošku bašče.
Ručak se uvijek “pristavljao” (spremao) odmah posle doručka i tek nakon pripreme jela počelo se namirivat- sređivat po kući.



Kad bi mi djeca tokom igre ogladnjeli, majke su nam mazale marmeladu ili kravlje maslo poprskano al-bojom (alevom paprikom) i nikada nismo prigovarali što je tako svakog dana. Nekad bi iz bašče otkidali onaj mahljivi tek zaruđeli paradaiz i uz pera mladog luka sa grane sa komadom hljeba ga baš tu u bašči jeli. To su bile naše gozbe, najslađi užitak našeg odrastanja, našeg zadovoljstva, naše skromnosti i naše zahvale Allahu i roditeljima na darovanom nimetu.
Za ručak smo jeli kuhan kupus, pasulj sa zaprškom (upržena masnoća sa brašnom), đuveč, birijan, pite: sa tikvom, mesom, sirom i jajima i zeljem, krompirčorbu, obarušu-maslenicu, sataraš, makaronu, jufku-rezanac, jufčice, čimbur- kapamu od pirinča i spanaća… Ko je bio boljeg imovnog stanja, spremao je : punjene paprike, sarmu, ćufteta na luku, jahniju sa džigericom, bijelu jahniju (umućeno brašno sa jajima u jagnjeću čorbu i zapečeno sa jagnjećim mesom) ćevriš-ajmokac (u cicvari isjeckano pileće meso sa bijelim lukom)
Za sofru smo sjedali u tišini, tijela stisnutih jedni uz druge. Dok bi majka sjekla hljeb, mi smo joj šaptali da nam da komad sa “ krajkom”- ivicom. Ona bi nam tiho rekla “E, dobro vas srelo” i onaj okrugli hljeb bi isjekla na trougove da nas sviju zadovolji. Otac nam je dijelio meso po starini i niko nije prigovarao ni za malo ni za previše.
Te sofre su nam bile roditeljsko krilo, gdje smo se osjećali voljeni i vezani neprekidivim sponama, gdje smo jedni drugima priturali ljepše zalogaje, gdje smo se u tepsiji pite doticali prstima i tim dodirima učvršćivali našu povezanost, našu slogu i poštovanje.
U to vrijeme, u Pazaru se isključivo jelo ovčje meso, koje je posebno bilo (zbog masnoće) najbolje za kupus i đuveč. Đuveče smo nosili u zemljanom sudu u pekare da se ispeče i sjećam se, da nam je, noseći ga, usput iz njega pomalo kapala masnoća .
Ako je kasapin- mesar nekom bio prijatelj, on bi mu za hatar ostavljao ovčji kujruk (rep) jer je bio za đuveč najmasniji i najukusniji. Nemasno meso su skoro sve mušterije izbjegavale.
Meso se umotavalo u običnu novinu (punu olovnih slova), koja se lijepila i samo se vodom mogla odstraniti. Pamtim kada su ljudi kupljeno meso krili pod paltom- sakoom, da usput neko od sirotinje ne vidi i uzdahne što on svojima za ručak ne može kupit. Koliko je skromnosti i dostojanstva bilo u svim tim od mesa isflekanim postavama, koliko ljudskosti i razlike od današnjeg isticanja bogatstva i različitosti. Tada se niko nije dičio sa punom sofrom, niti je ko kome pričao šta je ručao.
Suđe se nije pralo iza svakog obroka, već se kiselilo i “gomilalo” do ispred akšama, na pumpi ili kraj bunara, kasnije vodovodne česme, gdje je stajao stolić da se velika tepsija dimirlija tu spusti i na nju poreda čisto suđe. Iza večere neoprano suđe, sakupljeno na tepsiju, ostavljalo se u mutvaku a ispod sofre safrabaes-stoljnjak, na kojeg su padale trohe-mrvice, noću se nije iznosio da se istrese, jer nije “džaiz”- (nije preporučljivo). Prije akšama smo punili sudove za piće i “trošak”- (za druge potrebe), jer su nam roditelji govorili da se noću na vlažnim mjestima skupljaju džini i da tu može da se “ograiše” (da se nagazi na džinsko kolo) .
Sve je tada imalo red, skromnost, čestitost u poštovanju, u zadovoljstvu, u zahvali na željama. Naše majke su bile ili nepismene ili polupismene, ali su bile najučevnije samouke pedagogice, koje su nam ulile jake temelje odgoja, bon ton mnogo vrjedniji i kvalitetniji od svih svjetski propisanih i izučavanih. Te naše hanume u svilenim dimijama, te naše čistunice, kod kojih se moglo jesi žmurjeći, bile su ljepotice bez maskara i šarenila, koje nisu vještačkim nadogradnjama dotjerivane, koje nisu obnaženim izloženim tijelima mamile, koje su bile dostojanstvenije i ljepše od svih svjetskih diva, pametnije od nekih naučnica čija su djeca zalutala u svijet kriminala, bluda i razvrata. To su zidari našeg čvrstog temelja, graditelji našeg životnog toka, naše duhovne vile koje su nam uz okupljenu sofru presadile ljepotu, ljubav i ponos na korijene sopstvenog identiteta…




Ostali prilozi:
» VELIKA POBJEDA NA BEDRU
Abdullah ef. Hodžić | 15. June 2017 21:39
» HAJRO IKIĆ JE PJESNIK KOJI PREDIVNO SLIKA STIHOVIMA
Nedžib Vučelj | 29. May 2017 23:41
» „KAKO NASTAJE KNJIŽEVNO DJELO?“
Said Šteta | 21. May 2017 17:45
» ZVJEZDANA STAZA UČENICE GENERACIJE HANE TURAK
Said Šteta | 26. April 2017 17:24
» SNOVI I OSTVARENJA
Eset Muračević | 24. April 2017 17:49
» “MORA“ S DLANA ABDULAHA SIDRANA
Zijad Bećirević | 17. April 2017 13:32
» BEZVREMENSKA LJEPOTA
Josipa Tabar | 15. March 2017 19:23
» PJEV O BOLU ZUBA
Nail Kalač | 10. February 2017 01:16
Ostali prilozi istog autora:
» PUT MILOSTI
26. February 2017 13:44
» KADA ZAPLAČE NEBO
08. February 2017 02:03
» KRVNICA
07. January 2017 18:26
» UTULJENO OGNJIŠTE
19. October 2016 17:16
» BAJRAMSKI NASIHAT
08. September 2016 19:23
» SVATOVI ZELENI
11. July 2016 02:31
» DANAS, PLAČEŠ LI, TUGO
08. July 2016 15:16
» REFIKIN PRKOS
03. March 2016 17:19
» POKIDANE OJICE
22. February 2016 21:41
» PISAK IZ KRVI
09. January 2015 01:13
» ŠTO ŠUTE LJUDI?
21. November 2014 14:21
» U BRISELU SRCE SREBRENICE
25. July 2014 18:09
» NADOŠLA ZEMLJA
05. June 2014 01:05
» NE DAJ SE, SARAJEVO!
08. April 2014 13:43
» KAD ZAPLAČU LJUBIČICE
03. April 2014 02:33
» ODLETJELA PTIČICA
26. February 2014 01:28
» TO JE MOJA BOSNA
12. December 2013 16:28
» TOMAŠICE KUKAVICE
17. November 2013 19:36