Dr. Ibrahim KAJAN: Prošlo je desetak godina kako je, u posvemašnjoj tišini razoreno groblje Kapetanovina, posljednja adresa slavnih Mostaraca. Ne znam ko je to uradio niti me zanima. Ne znam ni u ime kojih je to neupitnih razloga urađeno, niti me oni zanimaju. Zanima me nešto drugo. Zanima me zašto nije obavljena ekshumacija.

Već noćima ne mogu mirno zaspati: čujem zov nepospremljenih kostiju iz harema Kapetanovina, koji je tri stotine godina bio na istom mjestu u starom mostarskom kvartu Predhumu; bio je do jednog poslijepodneva najnovijeg vremena, a onda je, na brzu ruku, nestao tijekom osam radnih sati, kao da ga nikada bilo nije! Nije to nikakvo čudo u ovom vremenu svake pogani, u kojem, ipak mislite da se neke stvari ljudski obavljaju, osobito ako je u te poslove – možebit ̒ - umiješana kakva vjerska organizacija.

Kapatanovina je lokalitet stare jezgre grada Mostara. Nazvana je po prvim kapetanima grada koji su krajem 17. i početkom 18. stoljeća u sjenci brda Huma izgradili svoje konake (kapetan Vučjakovići i nasljednici), od kojih su se dijelovi, održali do danas. Sjeverne stranu konaku pripadajućeg zemljišta, uključujući i džamiju nazvanu po njihovu zetu Nesuh-agi, zaprmala su dva groblja, jedan uz džamiju, manji, i jedan veći, Veliki harem. U haremima su sahranjivani pripadnici poznatih mostarskih obitelji – Vučjakovići, Kapetanovići, Efice, Milavići i brojni drugi.



Kada su 50-tih i 60-tih godina mostarski građani prigušeno negodovali tako da niko živ ne čuje, nezadovoljni urbanističkim planovima koji su predvidjeli da se na Velikom Carinskom haremu izgradi (današnja) željeznička stanica i autobusni kolodnor, poslano je na adresu Đure Pucara Starog jedno pismo. Jedno jedino pismo – ali ono i danas odjekuje! Napisao mu ga je čuveli mostarski političar Husaga Ćišić. Šira javnost je to pismo mogla prvi put pročitati kad je nestalo socijalizma, 1991. godine. Husaga piše da je to nedopustivo, nedopustovo je razoriti baš sve stare mostarske hareme – „jer su haremi spomenici o nama“, haremi su naše enciklopedije, naše prisustvo, naše horizontalno i vertikalno svjedočenje da smo tu bili i da ćemo tu zauvijek biti.



Prošlo je desetak godina kako je, u posvemašnjoj tišini razoreno groblje Kapetanovina, posljednja adresa slavnih Mostaraca. Ne znam ko je to uradio niti me zanima. Ne znam ni u ime kojih je to neupitnih razloga urađeno, niti me oni zanimaju.
Zanima me nešto drugo.
Zanima me zašto nije obavljena ekshumacija.
Mislio sam, kad sam ljetos parkirao svoj automobil na bagarima sravnjeno stoljetno mostarsko grobište, i on njega uređeno parkiralište - da je sve u redu, da je grobni prostor potpuno ekshumiran, da su bivši mejiti prenešeni na mjesto gdje im neće ponovno kosti vaditi i premećati, da su pokupili i posprelimi polomljene bašluke kako Bog zapovijeda – ali sad znam da nisu, i znam to od prije desetak dana.



Tada su, u drugoj polovici mjeseca januara, došli na moja kućna vrata momci, donijeli fotografije i podastrijeli ih ispred mene: vidio sam divovsku kašiku-grabilicu bagara GP Hercegovina kako se zariva u tlo i zahvaća bivše mezare bivših mostarskih kapetana, njihovih žena, sinova i kćerki, njihove rodbine i bliske svojte. Na fotografijama se sasvim bjelodano vidi kako se, iz zahvaćene mezarske zemlje, otiskuju i zemlji vraćaju butne kosti, sitne košćice prstiju, nadlaktica, dijelovi slomljenih rebara i kružni kičmeni pršljenovi! Vidi se i jedna kartonska kutija i koju su, kažu mi, „utrkujući se s bagerima, Semir Pintul i njegov, u međuvremenu umrli prijatelj – rahm. Senad Mičijević, uzimali i stavljali kosti...“ Njih dvojica su i snimili te fotografije, a snimili su ih ne za arhtiv, nego za svjedočenje pred živima šta ljudi rade od bivših ljudi.

Oni dijelovi skeleta bivših Mostaraca koji po vjerovanju nisu umrli, koji se na fotografijama ne vide, utovareni su bezbeli sa šutom, s dračom, životinjskim helaćom, zgužvanim „Oslobođenjem“ i ostalom nećisti u kamion Građevinskog preduzeća Hercegovina.

Zar je dotle došlo? Zar smo se toliko osilili kao da nikad nikom polagati računa nećemo? Zar je toliko ponestalo prostora za žive da krademo – bez truni pijeteta - od mrtvih?