Muftija sandžački Muamer ef. ZUKORLIĆ: U svom životu samo jednom sam vidio da se krv prolijeva na sceni teatra. To je bilo u jednom filmu o pozorištu pod Hitlerovom vlašću gdje navodni čarobnjak u predstavi testerom prepolovi čovjeka. I tako na svakoj predstavi bude stvarno prepolovljen po jedan čovjek uz aplaudiranje publike koja se divila animatoru. Nikada više nisam ni čuo da se u nekom teatru stvarno prolijeva krv. Ako je sve ovo u Parizu bio pozorišni komad, veoma loše je režiran i još lošije odigran.

Mi muslimani svaki govor započinjemo zahvalom Allahu dž.š. i salavatom na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda a.s., njegovu porodicu i ashabe.
Kao i svaki musliman početkom XXI stoljeća, principijelno, a i kako ne bih bio optužen za podršku terorizmu, najoštrije osuđujem takozvani teroristički napad na časopis Charlie Hebdo, ma ko ga počinio i ma ko iza njega stajao. Prema svim pokazateljima, u Parizu se desio krvavi akt nasilja. Da li se ovaj čin nasilja može nazvati terorističkim napadom, ostaje otvoreno. Da bi jedan akt bio kvalifikovan kao teroristički, prema priznatoj međunarodnoj formulaciji, mora poteći od određene organizacije ili državne strukture, s namjerom sijanja straha (terora) prema nepoznatim pojedincima pripadnicima jednog kolektiviteta radi određenih ciljeva. A to znači da se terorističkim činom ne može smatrati akt pojedinaca prema određenoj organizaciji ili državnoj strukturi, već se može tretirati atentatom, likvidacijom ili nekim drugim kriminalnim aktom. Nasilje iz međusobnog sukoba organizacija i institucija tretira se na isti način, dok se sukobi među državama ili narodima smatraju ratom. Kvalifikovanje jednog događaja atentatom predstavlja unutrašnju stvar jedne države i počinioca, bilo da je riječ o pojedincu ili grupi.

Napad na Charlie Hebdo ne može se promatrati jednostavno, već ga je neophodno sagledati sa više aspekata, zato što su uzroci i posljedice suviše komplikovani za crno-bijelu, jednoobraznu percepciju. Iako jeste brutalni čin nasilja sa tragičnim posljedicama po živote dvanaestoro ljudi, bilo bi veoma naivno prihvatiti da se radi o fanatičnom terorizmu, ignorišući mogućnost atentata ili terorističkog akta nekih drugih interesnih faktora. Zato, napad na redakciju Charlie Hebdo zaslužuje sagledavanje iz više, za ovaj događaj, važnih uglova, kako bi se bar donekle rasvijetlilo ono što se nedavno dogodilo u Parizu.

Islam i nasilje
Ne postoji religija niti koji drugi svjetonazor da je poput islama tako rigorozno osudio nasilje. Stav islama prema nasilju definisan je brojnim ajetima i hadisima. Između ostalog, u Kur'anu Časnom se kaže: “Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (El-Maide, 32)
Ovo je poruka originalne Božje riječi – ko u nju ne vjeruje nije musliman. Mi muslimani ovu vrijednost baštinimo u srcu i svijesti i poštujemo je u svojim postupcima. Pa, ko mi poslije ovoga može optužiti vjeru islam za terorizam ili bilo koji drugi oblik nasilja!?
Zato, vi koji ne želite vrijeđati islam i muslimane, ljubazno Vas molim, ustegnite se od povezivanja terorizma sa islamom, bilo da ste političari, novinari ili analitičari. Ne koristite izraze poput islamski terorizam, radikalni islamizam, džihadizam i slično. Dovoljno je da kažete terorizam, radikalizam, fanatizam, ekstremizam i tome slično.
Po učenju islamskog (šerijatskog) prava, sila se može upotrijebiti isključivo uz validnu presudu legalnog i legitimnog suda, u ratu, kao i samoodbrani, ali i to prema veoma precizno utvrđenim propisima.

Sloboda izraza ili govor mržnje
Blasfemične karikature Charlie Hebdo i njemu sličnih časopisa pravdaju se jednom od, navodno, najvrjednijih tekovina zapadne civilizacije poznate kao sloboda govora ili sloboda medija. Nema sumnje da je sloboda egzistencijalni modalitet i jedna od najvećih vrijednosti ljudskog bića, kao što je nepobitno da neprincipijelna i neprincipijelno neograničena sloboda jednih neizbježno dovodi do gaženja temeljitih božanskih principa slobode i, shodno tome, nameće neslobodu i obespravljenost drugih. Zato su se zapadni teoretičari prava saglasili da sloboda jednog čovjeka doseže do granica slobode drugog čovjeka, što je za islam prihvatljivo samo kao jedna od dispozicija kojom se uređuju međuljudski odnosi. Prema islamskoj koncepciji, sloboda se proteže od granične zabrane prema stvarnom i principijelno otvorenom prostoru, što čini istinsku ljudskost, a ogleda se u odgovornosti za sva tri smjera mogućih odnosa: odnosa sa Bogom, odnosa sa sobom i odnosa sa drugima. Takva koncepcija je jedino prihvatljiva u sistemu pravde, jer predstavlja cjelinu, a to znači da kršenjem jedne relacije odnosa neminovno dolazi do kršenja druge dvije, s naznakom da se za odnose sa Bogom odgovara isključivo pred Bogom. Za odnose sa sobom odgovara se pred sobom i pred Bogom, a za odnose sa drugima odgovornost se podnosi pred ljudskom pravdom, pred sobom i svakako pred Bogom. Takav pravni uređaj unutar čovjeka čini odgovornost individualnom, kao i da po istoj strogosti mora voditi računa za ono što misli, šta pred drugima kaže i za sve što čini, te prema istom načelu može se zaključiti da niko ne može preuzeti tuđu odgovornost, niti svoju prebaciti na drugoga.

Napad na Charlie Hebdo ne može se promatrati jednostavno, već ga je neophodno sagledati sa više aspekata, zato što su uzroci i posljedice suviše komplikovani za crno-bijelu, jednoobraznu percepciju.

Zato sloboda bez ograničenja i principijelno utvrđenih granica, zapravo, dovodi do devijacije u koncepciji pravde i pogrešnog socijalnog uređenja, a pritom i opće anarhije i nereda. Kako ne bismo bili u tako nezavidnoj poziciji, a da bi se održala harmonija i ravnoteža odnosa među ljudima, razvijeno društvo se uređuje zakonima koji definišu granice i pravila slobode.
Svaka zajednica ima svoje simbole i vrijednosti te precizan način njihove primjene, a u suprotnom, takva zajednica se smatra banalnim skupom ljudi nepredvidivog ponašanja. Današnji geopolitički sistem i granične podjele u svijetu su bez presedana u multietničkoj i multikulturnoj stvarnosti, što samo po sebi čini i nužnom ljudsku obavezu za širi pojam dogovora za koegzistenciju. Mnoge evropske zemlje su zakonom tretirale pojam svetogrđa, sankcionišući vrijeđanje svetinja pojedinca ili kolektiviteta. Tamo gdje to pitanje nije zakonom uređeno, teško je odrediti tačku gdje prestaje sloboda izraza, a počinje govor mržnje, ali je sasvim sigurno da sve ono što izaziva mržnju ne može nipošto biti tretirano kao tekovina slobode govora ili izraza.

Uloga medija
Jedan od osnovnih kodeksa medijskog djelovanja jeste da medij ne smije proizvoditi događaj ili vijest. To je međunarodno prihvaćeni princip, jer u suprotnom, pred udarom takvih medija svaki sistem bio bi neodrživ. Prva i posljednja uloga medija jeste da nepristrasno obavijesti javnost o događaju. Ako postoje različiti pogledi na određeni događaj, medij je dužan da zastupi sve stavove – bilo da je u pitanju vijest ili analitika. U svakom slučaju, objektivnost u informisanju ili analitičkom sagledavanju događaja ili pojave predstavlja osnovnu odrednicu etičkog i profesionalnog kvaliteta jednog medija. Van svake sumnje je da Charlie Hebdo nije informisao niti objektivno analizirao, već je proizvodio vijesti i događaje, tačnije i događaj sa tragičnim posljedicama.

Prvi ko je likovao
Prvi korak u istraživanju svakog kriminalnog akta jeste traženje odgovora na pitanje u čijem je interesu to kriminalno djelo. Odgovorom na to pitanje uglavnom se dolazi do utvrđivanja motiva, a potom i krivaca za taj protuzakoniti čin.
Kada se diljem svijeta prolomila vijest o stravičnom događaju u Parizu, siguran sam da se muslimani, a pogotovu oni trezveni sa višim stepenom odgovornosti, nipošto nisu obradovali. Izjava koju je dao izraelski premijer Benjamin Netanyahu ličila je na likovanje. Uz osudu strašnog zločina, on je pozvao sav civilizovani svijet da se suprotstavi retrogradnim snagama koje siju teror u Izraelu i Evropi. Slijedom nekih krupnih političkih odluka i postupaka lidera značajnih država, koje ne korespondiraju sa ovim Netanyahuovim pozivom na linč drugog i drugačijeg od sebe, možda možemo donekle pojmiti uzrok terorističkog akta u Parizu. Apropo toga, previše je naivno zaboraviti da je nedavno francuski parlament usvojio preporuku o priznavanju države Palestine, što ne mora imati veze sa ovim napadom, ali se ne bi smjelo zanemariti.
Da li je slučajno što je Charlie Hebdo, koji je samo mjesec dana prije napada prešao u vlasništvo poznate jevrejske porodice Rothschild, veoma često ismijavao kršćanske i muslimanske vrijednosti i autoritete, a da mu se nikada nije desilo da ismijava jevrejske vrijednosti, a posebno vjerovjesnika Musaa (Mojsija), što bi za nas muslimane također bilo krajnje uvrjedljivo?
Da li je slučajno da ovaj napad dolazi svega nekoliko sedmica nakon što je kancelarka Merkel najtežim riječima okarakterisala okupljanja desničarskih organizacija protiv muslimana i drugih stranaca u Drezdenu i drugim dijelovima Njemačke? Očito je da političke ideologije u Evropi gube svoj smisao, što se negativno odražava na kapacitet njenog djelovanja u prevaziđenosti sopstvenih misaonih postavki i bez ozbiljnog protivnika nakon pada Berlinskog zida.
Koliko ovaj napad može imati veze sa svim ovim pitanjima, odgovor ćemo vjerovatno dobiti u narednom periodu.

Šta se zapravo desilo
Obzirom na sve što znam o kredibilnosti centara političke moći i medija na Zapadu, nisam mogao naći ozbiljan razlog da povjerujem u to da se u Parizu desilo sve ono kako smo zvanično obaviješteni od francuskih organa vlasti i medija.
Ako uzmemo bilo koji važan događaj u bliskoj ili daljoj prošlosti na Zapadu ili od interesa za Zapad, uz malo truda i pronicljivosti naći ćemo da sve te događaje nezaobilazno povezuje visok stepen hipokrizije. Ako je tako - a jeste, zašto bismo vjerovali da je ovo bilo baš kako kažu da je bilo.
U posljednje vrijeme osionost praćena hipokrizijom postaje toliko brutalna da ne osjeća potrebu da daje odgovore na otvorena pitanja, ma koliko kontradiktornosti bile očite.
Na video snimcima koji su se mogli vidjeti prvih dana nakon napada, mnogo je detalja koji ukazuju da je napad u Parizu izveden u profesionalnoj režiji svojstvenoj tajnim službama. Čijoj i za koga, kao i u mnogim drugim važnim događajima – ostat će da se istražuje.
Nije li čudno da vrhunski obučeni terorista, koji uspije da ubije dvanaestero ljudi i pobjegne, pritom zaboravi ličnu kartu na mjestu zločina.
Teško je zanemariti i pitanje zašto mediji nisu prikazivali snimke ili slike izmasakriranih tijela dvanaest ubijenih u napadu.
Za nas muslimane svi ovi podaci koji su procurili u javnost nisu od presudnog značaja za naš principijelni sud o zločinu, jer zločin, bez obzira s koje strane dolazi, uvijek se vrši gaženjem svetih principa, što je veoma zabrinjujuće. Ako je to krvavi atentat pojedinaca, djelo ljudi sa francuskim državljanstvom, obaveza Francuske je da njeni odgovarajući organi preuzmu odgovornost rasvjetljavanja ovog događaja u cilju istine i u interesu svih oštećenih. A ako je riječ o terorizmu, onda samo nekoliko podataka iz faktografije koju smo pomenuli ukazuje da to možda jeste terorizam, ali sa pozadinom izvan muslimana, tačnije od onih koji su ovih dana bili najglasniji. Ako je zaista tako, stravično je!

ISIL ili Al-Kaida
Prva vijest je bila da su predstavnici organizacije Islamska država Iraka i Levanta preuzeli odgovornost za napad u Parizu, čime je, kako je izgledalo, zatvoren krug i dobijen odgovor o krivcu. Samo nekoliko dana poslije, što je na neki način tragi-komično, dobili smo vijest propraćenu video snimkom u kome jedan od predstavnika Al-Kaide u Jemenu, u ime ove organizacije, preuzima odgovornost za napad u Parizu. Poznavaoci odnosa među ovim organizacijama ne mogu ni pomisliti da su možda ove dvije organizacije u saradnji izvele napad jer su već duže vrijeme u otvorenom neprijateljstvu. Koliko je odgovornost na dvije polovine ozbiljna i validna, kome odgovara i kako će se sve to zakrpiti - ne može se sa sigurnošću reći. Slobodno možemo zaključiti da ni na najprimitivnijem sistemu pravde nećemo moći da sastavimo te dvije polovine za isto krivično djelo. Još je više nego sigurno da je sav ovaj teror nekom u interesu i na globalnom nivou. Teror prema narodu, teror prema muslimanima, teror prema pojedincima i zajednicama koji drugačije misle, kao i prema svim svetim principima - sve to sigurno nije od interesa za muslimane.
I dalje stoji pitanje ISIL ili Al-Kaida? Ako nisu jedni i drugi, možda su jedni, a možda drugi, a možda ni jedni ni drugi. U oba slučaja, ovo možda je istina i neistina.

Samoubistvo istražitelja
Samo nekoliko dana iza napada u Parizu pročitao sam vijest da je policijski komesar Herlic Fredou, zadužen za sprovođenje istrage u vezi sa napadom u Parizu, u svojoj kancelariji iznenada izvršio samoubistvo. U kratkoj i periferno objavljenoj vijesti ovaj čin je obrazložen tvrdnjom da komesar Fredou već duže vrijeme pati od hronične depresije. Zar je moguće toliko nisko spustiti svijest i prihvatiti da je za istragu jednog od najstrašnijih terorističkih napada određen istražitelj sa hroničnom depresijom koji, kako kažu, nije mogao podnijeti ono što je vidio, pa je sebi presudio. Sama ta vijest je procurila kao namjerno ustrojena da dođe do javnosti i nije baš potvrđeno da li je samoubistvo ili odlučna prijetnja da bi se terorisali svi protivnici ove histerične kampanje protiv muslimana, unutar evropskog zapadnog mišljenja, što bi dovelo do terora nad muslimanima u Evropi, pa i građanima širom Evrope, kako islamofobi ne bi mogli da štede ni protivnike unutar svoje zajednice. Ne znam da li ćemo ikada dobiti odgovor na pitanje šta je zapravo Fredou vidio i da li je uopće išta vidio, ili je vidio onako kako njegovim nadređenima nije odgovaralo.

Višemilionski tiraž
Da li je moguće zamisliti kako se osjeća urednik Charlie Hebdo nakon činjenice da je dvanaest njegovih kolega svirepo ubijeno zato što su karikaturom vrijeđali osjećanja muslimana karikirajući lik Muhammeda a.s. Od kakvog li je materijala sazdan taj čovjek koji je uspio sakupiti toliko hrabrosti te prkosno, i to na naslovnoj strani prvog broja poslije tragedije, objaviti karikaturu Allahovog vjerovjesnika suprotstavljajući se nemilosrdnim teroristima i ponovo izazivajući negativne emocije milijardu i po muslimana svijeta. Previše je očekivati od bilo kog slobodoumnog čovjeka da povjeruje u takvu mogućnost. Istina, urednik Charlie Hebdo je na konferenciji za medije u suzama najavio naslovnu stranu novog broja časopisa. O kakvim suzama li je riječ?!
Efekt ovog krvavog komada jeste ostvarenje sna svakog printanog medija u savremenom svijetu da sa 30.000 podigne tiraž na 5.000.000 primjeraka. Ma koliko morbidno zvučalo, ali moje slobodoumlje mi ne dozvoljava da se otmem utisku da sam bio savremenik ove krvave pozorišne drame.

Kada se diljem svijeta prolomila vijest o stravičnom događaju u Parizu, siguran sam da se muslimani, a pogotovu oni trezveni sa višim stepenom odgovornosti, nipošto nisu obradovali. Izjava koju je dao izraelski premijer Benjamin Netanyahu ličila je na likovanje. Uz osudu strašnog zločina, on je pozvao sav civilizovani svijet da se suprotstavi retrogradnim snagama koje siju teror u Izraelu i Evropi. Slijedom nekih krupnih političkih odluka i postupaka lidera značajnih država, koje ne korespondiraju sa ovim Netanyahuovim pozivom na linč drugog i drugačijeg od sebe, možda možemo donekle pojmiti uzrok terorističkog akta u Parizu. Apropo toga, previše je naivno zaboraviti da je nedavno francuski parlament usvojio preporuku o priznavanju države Palestine, što ne mora imati veze sa ovim napadom, ali se ne bi smjelo zanemariti.

Građani i ostali
Jedna od temeljnih pisanih odlika Rimske imperije jeste da imperija brani svoje granice, svoje građane i umjetnost. Ovo je bio globalni regulator široko rasprostranjene imperije sa multietničkim sastavom gdje građanin imperije ima prednost u odnosu na one koji nisu rimski građani. Međutim, unutarnji regulator bila je svojevrsna klasna podjela, i to na slobodne građane Rima sa zagarantovanim određenim pravima i robove koji su sastavni dio imperije kao vlasništvo rimskih građana, ali kojima se ne garantuju ista prava, ili još bolje rečeno, koji uopće nemaju prava. Takav vid legalizovane diskriminacije možemo prihvatiti da zvuči logično za jednu antičku imperiju koja se hronološki pruža sve do u Srednji vijek. No, ako dublje zavirimo ispod verbalnog blještavila današnjice, koja sva vrvi od priče o jednakosti, demokratiji i ljudskim pravima, uvjerit ćemo se da zapadna civilizacija etički nije daleko odmakla od svoje rimske prethodnice. Na to nas surovo podsjećaju reakcije na krvavi napad u Parizu. Milionska protestna šetnja predvođena brojnim državnicima u Parizu, kao i skoro konsenzusna odlučnost naprednog svijeta protiv terorizma, samo za površnog promatrača može izgledati kao etička vrijednost hrabrosti da se ne poklekne pred prijetnjom fanatičnog terora. Možda bi to tako i prošlo da istoga dana u Jemenu nije ubijeno više od tridesetero djece, i da samo nekoliko dana prije nije ubijeno više od stotinu djece u Pakistanu, i da za posljednjih nekoliko godina nije ubijeno više od milion ljudi u Iraku i Siriji, te da nedavno nisu ubijena djeca i nevini ljudi Gaze u Palestini i sve to uz učešće ili blagoslov i naočigled baš ovog istog zapadnog svijeta. U Centralnoj Africi i Myanmaru na hiljade ljudi ubijaju samo zato što su muslimani, pa ne čusmo nijedan glas protesta, a kamoli identifikacije sa ovim nevinim žrtvama.

Da li je moguće zamisliti kako se osjeća urednik Charlie Hebdo nakon činjenice da je dvanaest njegovih kolega svirepo ubijeno zato što su karikaturom vrijeđali osjećanja muslimana karikirajući lik Muhammeda a.s. Od kakvog li je materijala sazdan taj čovjek koji je uspio sakupiti toliko hrabrosti te prkosno, i to na naslovnoj strani prvog broja poslije tragedije, objaviti karikaturu Allahovog vjerovjesnika suprotstavljajući se nemilosrdnim teroristima i ponovo izazivajući negativne emocije milijardu i po muslimana svijeta. Previše je očekivati od bilo kog slobodoumnog čovjeka da povjeruje u takvu mogućnost. Istina, urednik Charlie Hebdo je na konferenciji za medije u suzama najavio naslovnu stranu novog broja časopisa. O kakvim suzama li je riječ?! Efekt ovog krvavog komada jeste ostvarenje sna svakog printanog medija u savremenom svijetu da sa 30.000 podigne tiraž na 5.000.000 primjeraka.

Ukoliko se hipokrizija ustoliči kao dominirajuća ideologija Zapada da bi opstala, neće joj biti dovoljna sva ova silna medijska, ekonomska i vojna mašinerija.

Ko je sljedeći
Jedan od ključnih efekata ovakvih napada jeste stvaranje povoljnog ambijenta za otvaranje širokog fronta protiv islama i muslimana. Nakon događaja ove vrste, svakako da se definiše potreba razaranja još neke od muslimanskih država na Bliskom istoku, posebno ako se ona prostire na naftom ili nekim drugim energentom bogatim područjima.
Poslije napada na Charlie Hebdo u Parizu skoro da neće biti opozicije u Francuskoj protiv učešća francuskih oružanih snaga u vojnim intervencijama u muslimanskim zemljama pod izgovorom nužne nemilosrdne borbe protiv terorizma.
Slijedom ove logike, nije teško pretpostaviti da će sljedeća meta sličnih terorističkih akcija vjerovatno biti Rim ili Berlin.

Etička i duševna pozadina karikiranja lika Resulullaha a.s.
Na najteže uvrede jednog mušrika, ne dozvoljavajući svojim ashabima da reaguju, Muhammed a.s. je kazao: „Pustite ga, on govori o sebi.“ Prema učenju islama, Resulullah s.a.v.s. obdaren je šefa'atom – zauzimanjem za sve vjernike, što predstavlja svojevrsnu moć zaštite. A to znači da je on iznad potrebe da ga mi štitimo. Uzvišeni Allah je garantovao da će čuvati Kur'an Časni. Muhammed a.s. je, prema sahih predaji, živi Kur'an tako da se Allahova garancija odnosi i na njega.
Karikatura kojom se želi izrugati lik i djelo Allahu najdražeg bića predstavlja groznu sliku duša karikaturista koje, lutajući u tami duhovnih i moralnih zabluda, nesvjesno ilustruju svoje nakazno lice.

Zašto ja nisam i ne mogu biti Charlie Hebdo
Iako je satira poznat i priznat oblik umjetničkog izraza u cilju ukazivanja na pojedine pojave, meni moj islam ne dozvoljava da ismijavam bilo koga. Suprotno tome, eksplicitno mi zabranjuje ovaj oblik ophođenja prema drugima. U tom smislu, u Kur'anu se kaže: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.” (El-En’am, 108)
Čak i kada bih razumio da ovaj ili neki sličan časopis karikaturom ukazuje na izvjesnu društvenu ili moralnu anomaliju, nikada neću razumjeti pod kojim izgovorom izvrgava ruglu lik i djelo posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s., kome ni najveći neprijatelji ne nađoše povoda za kritiku, a kamoli izrugivanje.
Histerična haranga protiv islama i muslimana pod optužbom za takozvani islamski terorizam u Parizu, imala je za vidljivi, ali manje važniji cilj, munjevitu akciju dresure i porobljavanja svijesti još ono malo slobodoumnih, pogotovu hrabrih muslimana, isturajući krilaticu „Svi smo mi Charlie Hebdo“. Ali glavni cilj tog poziva „Svi smo mi Charlie Hebdo“ bila je da se de facto dođe do pravne legitimacije kvalifikovanja terorom, a ne i činom atentata, što znači da ako svi mi postanemo Charlie Hebdo, udar nije upućen ka nekom subjektu koji je „nešto“ nekome skrivio, već je usmjeren masovno na sve nas koji smo postali Charlie Hebdo. Pod nezapamćenom harangom, mnogi muslimani su se – bilo iz straha ili nepromišljenosti, bilo iz želje da amortizuju zlo osvete koja bi mogla uslijediti – pridružili mantri „Ja sam Charlie“. To je trebalo da završi osudom terorističkog čina u Parizu. Ako i jeste, značilo je i podršku blasfemiji, svetogrđu i bogohuljenju koje je permanentno širio ovaj časopis.
Zato ja nisam, i neću i ne mogu nikada biti Charlie Hebdo, jer neću nikoga da vrijeđam niti izazivam mržnju.

Loš teatar
U svom životu samo jednom sam vidio da se krv prolijeva na sceni teatra. To je bilo u jednom filmu o pozorištu pod Hitlerovom vlašću gdje navodni čarobnjak u predstavi testerom prepolovi čovjeka. I tako na svakoj predstavi bude stvarno prepolovljen po jedan čovjek uz aplaudiranje publike koja se divila animatoru. Nikada više nisam ni čuo da se u nekom teatru stvarno prolijeva krv.
Ako je sve ovo u Parizu bio pozorišni komad, veoma loše je režiran i još lošije odigran.

Novi Pazar, januar 2015. godine