Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||||
|
Kolumne
HISTORIJA: Jedan od prvih tekstova o zločinu silovanja, napisan 1994. godine SILOVANJE KAO SMIŠLJENI VID GENOCIDA
Tuzla i okolna mjesta u ovoj regiji stjecište su više desetina hiljada izbjeglica i prognanika sa okupiranih teritorija. Među njima veliki je broj osoba koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja, najčešće pri usputnom prisilnom zadržavanju, na putu preko teritorije koju pod okupacijom drže četnici, a preko kojih su ove žrtve morale proći. Znatan broj silovanih djevojaka i žena verificiran je, što je obavio ljekarski konzilijum Dispanzera za žene u Tuzli, a manji broj slučajeva obrađen je na Ginekološko-akušerskoj klinici i po domovima zdravlja u okolnim mjestima. Posjedujemo svjedočenje jednog broja djevojaka oslobođenih iz logora u kojima su kao zarobljenice bile zatočene s namjerom da se nad njima izvrši unaprijed planirano silovanje kao i drugi vidovi psihičkog i fizičkog maltretiranja. Ovi logori nalaze se još uvijek na okupiranoj teritoriji i nedostupni su, a o sudbini djevojaka koje su tamo i nadalje izložene silovanju možemo jedino suditi posredstvom svjedočenja i autentičnih iskaza oslobođenih trudnica. Ginekološko-akušerska klinika u Tuzli jedna je od ustanova u kojima se može prekinuti neželjena trudnoća do deset nedjelja i na zahtjev žene bez obaveze navođenja razloga, a iznad te starosti po odobrenju prvostepene ili drugostepene komisije, koje na osnovu zakona i opravdanosti razloga donose rješenje, ali najkasnije do dvadeset nedjelja od dana začeća. Tako podaci govore da je u drugoj polovini 1992. godine na Klinici trudnoću prekinule 221 žena, uz podatak da su sve registrirane kao izbjeglice sa okupiranih teritorija. U ukupnom broju prekida trudnoće u ovom periodu (1.503) to iznosi 15%, ali bi se pravi uvid u masovnost ove pojave dobio tek ako bi se ovom broju dodale sve namjerno prekinute trudnoće kod izbjeglica obavljene u Dispanzeru za žene u Tuzli, zatim u Lukavcu, Gračanici, Srebreniku, Banovićima i Kladnju. Prekidi trudnoće iznad dvanaest nedjelja obavljaju se samo na Klinici, i tu nailazimo na učešće izbjeglica čak do 43% (Od 70 prekida poodmakle trudnoće 30 je bilo kod izbjeglica). Najveći broj izbjeglica koje su namjerno prekinule trudnoću bio je iz općine Zvornik (32), zatim slijede Bratunac (31), Vlasenica (27), Srebrenica (23) i Brčko (18). Među pacijenticama koje su zatražile prekid trudnoće zasigurno je znatan broj silovanih, ali one svoju ličnu dramu nisu željele obznaniti, iz straha o neshvatanju i preziru u obitelji i okolini. Tako će mnoga silovanja ostati neotkrivena i medicinski neverificirana, a trudnoće proistekle kao posljedica silovanja biti prekinute sa prikrivenim pravim razlogom. Zato ćemo se u daljem razmatranju silovanja baviti slučajevima žena koja su na našoj klinici prekinule poodmaklu trudnoću između dvanaest i dvadeset nedjelja gestacije ili se porodilo, a koje su svjedočile o silovanju i dale iscrpne podatke koji su verificirani i čuvaju se kao dokazi o masovnosti ove pojave. Imali smo šest slučajeva kod kojih je prekinuta velika trudnoća, kao i dvije porodilje. Svaki od iskaza ovih nesrećnica predstavlja po jednu potresnu ljudsku dramu, a svi zajedno tragično svjedočanstvo o smišljenom i grubo izvršenom nasrtaju na čast i dostojanstvo bošnjačke žene, a što je ujedno samo dio smišljenog plana poniženja i uništenja ne samo silovanih nego i njihovih najbližih, kao i bošnjačkog naroda u cijelosti. Kroz ova pojedinačna svjedočenja saznajemo za mnogobrojne djevojke i bošnjačke žene koje su još u zatočeništvu i koje čeka ista tragična sudbina. U daljem razmatranju ove pojave navodimo sažete iskaze nekih naših pacijentica. B.N. (Br. historija bolesti 2648/87), stara 24 godine, trgovkinja. Šest mjeseci je bila zarobljena u logoru u Doboju. U više prostorija na nogometnom stadionu bilo je zatočeno više muškaraca i žena, a naša pacijentica bila je u jednoj od tih prostorija sa još 53 žene i djevojke. Živjele su u ponižavajućim uvjetima, spavale na podu, bez mogućnosti da se operu, a u svakom trenutku morali su raditi sve što im četnici narede. Izvodili su ih da čiste ulice i stepeništa. Svakodnevno su silovane, i to je trajalo pet mjeseci. Iz svjedočenja ove djevojke saznajemo da su silovanja obavljena po naređenju, i da se za neizvršeno naređenje streljalo. Našoj pacijentici je ovo ispričao jedan od četnika, koji svoju savjest nije mogao da podredi ovoj monstruoznoj grupnoj nemilosrdnosti. On je morao odvoditi zarobljenice i samo se prividno ponašao po zakonima grupe, ali kad je bio nasamo sa žrtvama iskazivao je ogorčenje zbog zločina svojih sunarodnika, a on sam nije silovanje obavljao. Naša pacijentica oslobođena je razmjenom u vremenu kada joj se još moglo pomoći prekidom trudnoće. U slučaju da je morala roditi tvrdi da bi izvršila samoubojstvo. T.K. (br. historije bolesti 102/2520), stara 19 godina, učenica, zarobljena u Srbiji od strane dvojice mlađih koji su znali da je Bošnjakinja. Lično su je sproveli do Pala. Gasili su joj cigaretu na golom tijelu, sjekli joj butine žiletom za kaznu što se opirala pri prvom grupnom silovanju koje je doživjela na Palama. Iz razgovora koje su vodili četnici razabrala je da u istom logoru ima još 175 djevojaka koje služe za silovanje. Najgrublje silovanje od strane šestorice četnika zaredom bilo je popraćeno uvredama da više neće biti „balijaša“ jer će se rađati srpska djeca. U drugoj prilici silovanje od strane dvojice četnika gledala su druga četvorica, i kada je žrtva od muke počela da povraća, glasno su zaključili da „nije više upotrebljiva i da je treba ubiti“. Nakon dva mjeseca zatočeništva i silovanja pacijentica je razmijenjena kao zarobljenik sa grupom izmučenih staraca, i tako je dospjela na slobodnu teritoriju. Ova, silovanjem začeta trudnoća, prekinuta je na našoj klinici, jer je ova mlada djevojka imala čvrstu odluku da će radije umrijeti nego roditi četničko dijete. Ožiljke po tijelu ove inače inteligentne učenice kamerom je zabilježila jedna američka novinarka, kao i jedan francuski tv reporter. Međutim, ožiljke na duši nemoguće je „slikati“, a oni su upravo najbolniji, najdublji i neizbrisivi. Č.N. (br. historije bolesti 102/752), stara 26 godina, medicinska sestra. Zarobili su je maskirani četnici diverzanti i sproveli u vojni logor u Han Pijesku. Ispitivana je i fizički maltretirana. U više je navrata grupno silovana i uvijek od strane maskiranih četnika. Posebno smišljen način maltretiranja i ponižavanja nacionalnog bića bošnjačke žene sastojao se u tome što je kao obrok dobijala samo krišku hljeba sa svinjskom mašću i jako zasoljenu. Tu presoljenu krišku namazanu svinjskom mašću žrtva je morala pojesti u prisustvu četnika, a što je popraćeno verbalnom uvredom („Eto, balinkuro, da te omrsimo!“). Za sve vrijeme nije joj bilo dozvoljeno da se pere. Oslobodio ju je i sproveo do slobodne teritorije komšija Srbin, od kojeg je saznala da četnici iz Srbije tjeraju domaće četnike da ubijaju Bošnjake, a da neposlušne kažnjavaju smrću. Nakon oslobađanja, obitelj ove naše pacijentice pobjegla je u Srebrenicu. Kada je pacijentica posumnjala u trudnoću, javila se ljekaru u Srebrenici. Nisu joj mogli pomoći, te je nakon dva mjeseca čekanja uspjela s konvojem žena i djece doći u Tuzlu. Na klinici u Tuzli izvršen je prekid trudnoće. U slijedeća dva slučaja riječ je o pacijenticama koje su na našoj klinici rodile neželjenu djecu začetu prilikom silovanja. A.S. (Br. historije bolesti 102/831), stara trideset godina, neudata, iz jednog sela u zvorničkoj općini. Četnici su je zarobili i devet dana držali zatvorenu sa još oko četiri stotine žena i djece. Odatle su ih odvodili u druge kuće, pri čemu je silovano oko šezdeset žena i djevojaka. Nakon oslobađanja nastavili su živjeti u svom selu, krijući se po okolnim šumama. Naša pacijentica je doživjela drugo silovanje od strane trojice četnika na putu za Cersku kod sela Liješanj. Nije mogla doći na slobodnu teritoriju ni kada je postala svjesna da je trudna. Krenula je ka Tuzli u poznatoj koloni izgladnjelih, u januaru 1993.godine. Njena trudnoća je bila već toliko uznapredovala da je morala sačekati porođaj koji je nastupio 14. aprila. Majka nije željela čak ni da vidi novorođenče, koje je u ovom slučaju preuzela služba socijalne zaštite. Z.B. (Br. historije bolesti 102/475), stara 31 godinu, udata, muž u inozemstvu, majka dvoje djece, protjerana iz Brčkog početkom maja 1992.godine u Brezovo Polje. Silovana od strane dvojice mještana koji su bili u službi agresora. Kasnije je s ostalim prognana dalje, preko Majevice, Capardi, do Kalesije i Tuzle. Prognanici su usput bili izloženi torturama, tjerani da piju zagađenu i prljavu vodu. Uz to su opljačkani i silovani. Po dolasku u Tuzlu smješteni su u Ekonomsku školu, gdje se nastavlja život izbjeglica. Naša pacijentica je skrivala trudnoću od majke i okoline, i kada se javila ljekaru već je bilo kasno za prekid trudnoće. Tako je ova nesretnica 13.02.1993.godine rodila neželjeno dijete na našoj klinici. Nakon porođaja izjavila je da ne želi vidjeti ni primiti rođeno dijete. Z A K LJ U Č A K Nesreća je velika, i trebat će je na sve moguće načine ublažavati: organiziranom brigom ginekologa, psihijatara, socijalnih radnika i svih drugih stručnih lica i institucija čije aktivnosti treba usmjeriti prema oblažavanju posljedica, liječenju fizičke i psihičke oštećenosti ovih unesrećenih mladih osoba, kako bi sa što manje bola i unutarnjih opterećenja mogle nastaviti normalan život, da rade, rađaju i žive. (Časopis „Pogledi“, 1994.) Napomena: Prof. dr. Nisveta Alispahić (1935) je bila šef Katedre za ginekologiju na Medicinskom fakultetu u Tuzli i načelnica Ginekološke klinike UKC Tuzla
|